KAZALIŠNA PREDSTAVA NA BOJIŠNICI

Sparina i dosadna borba s muhama, teški mirisi znojnih tijela, čarapa i čizama. Ugođaj je to sobe u kamenoj kući dubrovačkog zaleđa. Vojnički kreveti na kat su stisnuti, u sobi je kao u košnici. Od velike vrućine i sparine teško se diše. Pojedinci pokušavaju zaspati, ali to je kratkog daha, bude se znojni i omamljeni, nastavljajući borbu s dosadom i muhama.
Dim cigarete, miris kave i alkohol su infuzija potrebna za izdržati nesnosni miks vrućine i sparine koja vladala u skučenom prostoru. Igrajući na karte, briškule i trešeta, dvije ekipe pokušavaju donekle misli odvući od monotonije, vrućine i dosadnih muha. Ruke su stalno u pokretu, što zbog znoja, što zbog muha, pa nitko sa sigurnošću ne može popratiti mote koje su itekako bitne u igri. Vani nigdje nikoga, samo cvrčci glasno remete mir i tišinu, kao da i oni protestiraju zbog nesnosne vrućine.
Monotoniju razbija Stipe gledajući Marka kako je zaspao pa reče:
– Pogledaj ga, izgleda kao mrtvac!
Na to će Jakov:
– Mogli bi ga staviti na nosila i pronijeti kroz zaseok kao mrtvog na sprovodu.
Smiju se Stipe i Jakov, a na tu ideju se nadovezuje i Mirko:
– Ja znam govoriti misu kao i svećenik pa bi ga mogli nositi kroz selo, napravit ćemo pravi sprovod.
Odjednom u sobi nasta komešanje, svi prihvatiše zamisao trenutno zaboravljajući na žegu i muhe. Probudivši Marka predložiše mu da glumi mrtvaca, a on bez velika razmišljanja siđe s kreveta i spusti se na nosila ispred kuće. Prikupljajući se i dogovarajući kuda će krenuti, zvizdan odjednom pada u drugi plan, više kao da se ne osjeća kao prije.
Počinje se formirati povorka u kojoj su Mate i Ivan glumili tužne članove obitelji koji su naricali za pokojnikom. Prolaskom pored drugih kuća glave su izvirivale kroz uske prozore da vide o čemu se radi. Kuće su bile raštrkane pa je bilo dosta pješačenja. Prolaskom pored susjednih kuća koloni se priključivalo još vojnika, sada je to već bila poduža klona.
Mirko je vodio sprovod, u tišini molio za pokojnika. Zvizdan je i dalje žario nesmanjenom žestinom, znojnih lica kolona se u tišini polagano kreće, kao da smo zaboravili na sve nevolje i monotoniju koja je ubijala. Sad smo imali preči stvari nego razmišljati o vrućini i muhama.
Uskoro nailazimo na kuću u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo odakle izlaze svi prisutni. Gledajući čudnu povorku u prvi trenutak im nije mnogo toga jasno. Dok kolona u tišini i ozbiljnosti prolazi pored njih najednom se začuje ozbiljan glas doktora:
– Ovaj mrtvac je najpametniji!
Kolona nastavlja i napravivši krug po zaseoku vraćamo se pred kuću, malo smo ubili dosadu. Još malo i žega će popustiti, još jedan dan smo „odradili“, žegu i monotoniju pobjedili. U jutarnjim satima krećemo tri dana na ćuke Vrebce , zamjeniti drugi dio satnije, gdje ulazimo u prostor bez muha, sparine i tišine. To je prostor prve crte koja tankom niti djeli život i smrt…

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.