ZLOČIN I KAZNA – MRŽNJA I OPROST

ZAGORA ME RODILA

 

Koliko je krvi proliveno, suza isplakano i boli naneseno na ovim prostorima, a sve zbog nekih viših ciljeva. Koliko se nakupilo mržnje koja živi i opstaje na ovim prostorima. Hoće li doći dan kada će netko bez fige u džepu reći: OPROSTI, KRIV SAM, ŽAO MI JE. Da li je to utopija? Mnogi za svoj dio mržnje i zločina imaju opravdavanje. No kad je u pitanju druga strana za njihove zločine nema nikakva opravdanja i seciraju se do najsitnijeg detalja. Zločini koji su činjeni i počinjeni nemaju nikakvog opravdanja i ne mogu se prebrisati ni nestati s lica zemlje. Na to nas podsjećaju još uvijek grobnice i kosti iz drugog svjetskog rata. Na našu žalost imamo i nova stratišta iz Domovinskog rata. Previše je žrtava i boli da bi se sve to jednostavno prebrisalo, ignoriralo i zaboravilo. Neistine i laži samo dodatno rađaju mržnju koja će ponovno dovesti do razračunavanja i ratnih pohoda da bi se utvrdilo čija je istina bolja. No istinu su uvijek pisali pobjednici pa su tako svoj dio krivice minimalizirali tako reći nije ga ni bilo dok su poraženi “priznavali” i ono što jesu napravili i ono što nisu napravili. Da li je moguće staviti na vagu i izvagati ljudske živote, izvagati čije su žrtve teže i bolnije. Činjenica je da je ljudski život nemjerljiv u bilo kojem sustavu jedinica.

Povijest se ne može vratiti ali na budućnost možemo utjecati. Često se provlači ideja oprosta onima koji su nam nanijeli zlo pa se pitam tko sam ja da mogu oprostiti tako strašna nedjela. Bitno je ne zaboraviti svoje žrtve. Prije svega ne mrziti onog tko nam je nanio zlo, tako ćemo pomoći sami sebi, riješit ćemo se onog djela koji nas vuče natrag, riješit ćemo se mržnje naspram onih koji su nam nanosili bol. Nije lako od Boga zatražiti oprost za nekog tko nam čini zlo ali nam je Isus Krist svojim zadnjim činom na Golgoti pokazao da je oprost jedini ispravni put koji nas vodi u vječni život a mržnja u pakao.
Na žalost mnoge žrtve rata i poraća ni dan danas nemaju mira ni spokoja. Još uvijek se puno toga zataškava i umanjuje, a postupke onih koji su činili zlo opravdava se time što ih je isprovocirala druga strana. Nakon godina i godina još uvijek se sve te tragedije našeg naroda upotrebljavaju u dnevnopolitičke svrhe umjesto da žrtve dobiju svoj mir, da se dostojanstveno oprostimo od njih.
Koliko će proći još vremena da čovjek “pobjedi” svoj ego da se iskreno pokaje i na sebe preuzme povijesnu zadaću priznanja grijeh svojih očeva te iskreno zatražiti oprost od onih koji ma je zlo naneseno ne uvjetujući to priznanje bilo čime. Iskreno priznati grijeh i zatražiti oprost ne znači doći i položiti cvijeće već svoju namjeru i iskrenost postupaka pokazivati svaki dan riječju i djelom.
Podjele na crno bijeli svijet i mržnja se osjećaju itekako, a kada čovjek mrzi teško se nosi s tim i teško oprašta. To je križ kojeg će naš narod još dugo nositi. I na jednoj i na drugoj strani priča je istinita, ali ne i potpuna jer se jedan dio uvijek prešućuje.

Dali je lakše je umrijeti, nego reći oprosti ?