Aapsolutni gubitnci

Klajo

 

Iza nas je jedan skup koji nije mogao nikog ostaviti ravnodušnim ni mirnim. Skup u Vukovaru je posjetnik na bolnu istinu koju još uvijek mnogi nose i proživljavaju. To je nažalost još jedna teška rana koju nosi Hrvatski narod. Hoće li biti još rana i stratišta koje će neke iduće generacije oplakivati.

 

Po onom što se da iščitati iz cjelokupnog odnose unutar hrvatskog narod nemamo velikih izgleda i vjerovanja da sutra neće ponovno netko gaziti po ovom narodu koji kroz svoju povijest dobro poznaje tuđinsku čizmu i još uvijek ima strah u kostima od tog. Gledajući unatrag možemo primijetiti koliko malo sami sebe poštujemo, koliko imamo malo samopouzdanja i samopoštovanja. S druge strane kao narod smo veoma ponosni i prkosni i teško trpimo nepravdu. Odlučnost da kažemo svima, sad je dosta, nažalost izostaje sve dok nas stvarno ne nagaze, granica boli nam je visoko podignuta.

 

U situacija kada nam drugi dirnu naše svetinje, ponašamo se kao bik kada mu mahne  crvenom krpom ispred očiju, tada krećemo svom silinom i ne pitamo koliko košta. Dok s druge strane kada sami gazimo po svojim ranama i svetinjama ostajemo bez ikakvog odgovora i reakcije.  Krivca nalazimo uvijek u suparničkom taboru. Jesmo li u pravu ili smo licemjeri koji se ne žele pogledati u ogledalo, ne želimo priznati da smo i sami svojom  šutnjom sukreatori patnji i stradanja koje nam drugi rade. Sami pogled na odnos prema Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima od strane sad već  velikog dijela hrvatskog naroda je poražavajući.            Mnogi se ne zamaraju činjenicom da  je veliki broja branitelja  izvršio suicid došavši na rub ljudskog dostojanstva. Nakon samo dvadesetak godina mnogi dovode u sumnju sve.

 

Kada će doći vrijeme da ćemo početi jedni druge upozoravati i tražiti da ne rade štetu svom narodu. Kada će doći vrijeme pa da shvatimo da su zločini  počinjeni nad Hrvatima velikim djelom događaju hrvatskom šutnjom koja je kao takva dala prešutan  „blagoslov“ krvnicima. Mnogi Hrvati  se sakrivaju optužujući  druge koristeći se izrekom general Ljube Ćesića – Rojs,  „Ko je jamo, jamio je“,  a sami su jamili bez i malo grižnje savijesti, kada im se pružila prilika. Moderno je napadati druge tako prikrivajući svoje grijehe i propuste. Sve su to činjenice od kojih ne možemo pobjeći i zbog kojih smo najbliže onoj izreci:

 

„Zavadi pa vladaj!“

 

Definitivno smo kao narod zavađeni i stalno se prebrojavamo što nas vuče unatrag i kao takvi smo sutra spremni trpjeti bol i žrtve koje će nam netko ponovno nanijeti.

 

Vrtimo se u krugu, kao u onoj narodnoj, tko bi doli sad je gori.  Gledajući rasprave političkih suparnika, još bolje rečeno optužbe, našu današnjicu slikovito možemo prikazati kao jedan  vrlo lošeg brak u kojem se ništa ne događa doli konstantnih optužbi i nabrajanja greška suparnika. U takvom braku nema napretka niti će ga biti sve dok obje strne ne prihvate činjenicu da je za brak tj. suživot potrebno promijeniti način razmišljanja za 180 stupnjeva i pokušati razgovarati. Pronaći nekakvu nit vodilju koja bi trebala biti zajednička osnova da bi na tom osmislili temeljne postavke društva koje ne bi mogla mijenjati svaka baraba kada dobije izbore. U našem narodu je mišljenje da je nemoguće uspostaviti zdravi odnos između “supružnika”.

 

Jesam li prenaivan kad zagovaram „utopiju“ ?

 

Možda, ali ako volimo ovu državu, a mnogi se busaju u prsa kako je ljube i vole, onda je to jedini put koji vodi ka stvarnosti u kojoj ćemo moći ponosno reći:

 

“Imamo svoju državu, volimo je i ne damo nikom da je  gazi i pljačka.”

 

To ne znači zaboraviti svoju povijest i svoje rane već jednom prekinuti rasprave i povijesne istine prepustiti struci jer bez istine nema zajedničkog puta. Mrtve ne možemo vratiti, bol ne možemo zatomiti i prebrisati, zato moramo raditi na tome da više ne dođemo u situaciju da  nas drugi gaze i pljačkaju.

 

Ukoliko nastavimo rasprave tko je kriv, tko je prvi započeo, novi Vukovari su budućnost hrvatskih naraštaja, a majke će i dalje oplakivati svoje sinove s bolom tražeći krivce i krvnike.

 

Next Post

UZBUNA NA BADNJI DAN

Ulaskom predvečer u hladnoću kuhinje  pokušavamo razgovorom razbiti razmišljanje o hladnoći međutim sve je kratkog daha. Poneki vic nas nasmije ali led u kostimima stišće ne da nam mira I pomalo smo u stanju očaja ne znajuć kako izdržati večer koja se odužila. Više uopće ne razmišljamo o Badnjoj večeri, o uzbuni, jednostavno hladnoća frustrira, ubija svaku misao o nečem lijepom.

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: