Badnja večer

Klajo

Vrijem je Adventa, vrijeme pripreme za najveći blagdan koji je posvećen i okrenut prema obitelji. To je posebno vrijeme u godini kada se obitelji sastaju i vesele rođenju malenog Isusa. Slavi se dan koji je za nas vjernike poseban jer se na taj dan rodio naš Otkupitelj. U tom vremenu se zaboravljaju koje kakvi problemi koji nas prate tijekom godine. Na žalost to je za neke i frustrirajuće vrijeme posebno u današnjici kada sve više vlada šopingmanija neslućenih razmjera i Božić mnogima postaje novčana obaveza koja nije tako zanemariva. Današnji čovjek je toliko „cijepljen“ od strane reklamne mašinerije da zaboravlja smisao i bit Božića. Zaboravlja da je Božić materijalno strašno mali, ali ono malo čedo u jaslicama zato strši kao najveći planinski vrh na svijetu i svijetli jače od svih svjećica kojima kitimo ulice i trgove, naše jelke i prozore.

U ratno vrijeme sam se zatekao na  bojišnici za badnji dan i Božić i ne mogu točno opisati taj osjećaj kada sam krenuo na obronke Svilaje. Taj pogled na kuću, na obitelj koju ostavljam, pogled na ljudska lica koja odaju jedno veselo iščekivanja dolaska našeg Otkupitelja, malog djetešca, nisu  mi bili tada ni malo ugodni. Skupi se u grlu, u grudima  steže, ali mora se  naprijed. Naravno nikom se taj svoj pogled ne odaje, tu tjeskobu koja steže ne “poklanja”, nosimo sa sobom. Netko mora i na prvu crtu. Sirova i kruta stvarnost na koju smo inače navikli sada pomalo boli, vojni „Dajc“ koji nas vozi do Potravlja, u zaseok Kunci gornji, hladne i beživotne kuće koje nas “pričekuju” i ekipa koju mijenjamo, koja je imala više sreće da idu u topli u krug svojih obitelji. Naravno čovjek je spreman na sve, pripremamo se i mi za naš obiteljski doček Božića. Ipak smo braća, stojimo jedan do drugog, rame uz rame.

Na Badnji dan jedna dio ekipa je izravno na liniji i na kamenjaru s puškom u ruci će dočekati Božić. Naš dio ostaje u bazi  i Badnju večer  će dočekati uz badnjake na kominu. Uz sve to imamo i glumce koji nam pomažu da sve te nevere koliko toliko preživimo. Uvijek se nađe neki umjetnik koji ima originalnu ideju da nas razbudi. Ivan Pujin je naš zabavljač, glumac, režiser, lero i tko zna što još. Čovjek rođen za akciju. Badnji dan je dugačak, kišica sipi, prava zimska. Na kominu se vrti odojak, a ekipa na sardini, post je. Prekraćuje se vrijeme igrajući na karte, pričajući raznorazne dogodovštine za božićnih običaja po selima i obavezna straža. Noć je pala, kišica rominja, a mi smo razbacani po kućama. Vrijeme je da se nekako malo skupimo da se pozdravimo našim starim pozdravom ” Na dobro Vam došla Badnja večer” i da naložimo badnjake. Nekako u tim trenutcima Ivan Pujin je radio svoj plan. U nekom trenutku Ivana ulazi u kuću šepajući i kaže da se poskliznuo. Zovemo liječničku službu i u stanju smo pripravnosti, čekamo liječnike. Nikom nije drago to što se dogodilo, a posebno ne sad. Nekih pol sata je bilo potrebno da hitna dođe, a Ivanu je noga u gležnju nabubrila. Kada je hitna s Ivanom krenula ka Sinju mi smo se ponovno vratili u normalu.  Ulaskom u kuću koja se rashladila bilo je najpotrebnije naložiti vatru. Ložač  Vatro se  prihvaća žurno poslu, ubacuje dvije suhe cjepanice i u tom trenutku nastaje nemali problem. Nakon cjelodnevnog loženja vatre sada odjednom šporet započinje naglo da “povraća“ dim i cijela se prostorija odjednom našla u dimu toliko da smo bili primorani izići vani. Odjednom nikom nije ništa jasno što se događa s šporetom. Ubrzo smo ustanovili da se na  dimnjaku nalazi nekakav lonac i da je to izvor problema. Samo nam nije jasno tko je to postavio, kadi i kako se popeo na krov. Vrlo brzo nam klikeri u glavi rade da je cijelu predstavu režirao naš Ivan i da je to uzrok njegove ozlijede. Ipak se još bavimo slučajem da utvrdimo kako se popeo na krovu i kako se sve to odigralo. Nalazimo nekakve skale  koje je Ivan koristio i koje je onako s bolnom nogom odvukao i sakrio da njegovo iznenađenje ne bi propalo.  I nije u prvim smo trenutcima bili dobrano iznenađeni, ali kada smo pogledali čitavu predstavu  dobro smo se nasmijali . To je bio naš režiser i glumac koji nam je sa svojim smislom za humor pomagao da u tim ratnim danima ne zaboravimo na osmijeh.

 

Hvala ti Ivane. Neka ti je laka Hrvatska gruda.

Ivan Blajić – Pujin 1964 – 2016

Next Post

Hrvatski branitelj

Gaze nas, bacaju u blato, prozivaju, sude i osuđuju. Traže od nas da prokazujemo lažne branitelje, da sudimo. Ja vam tvrdim da nema lažni branitelja […]

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: