BEKAVCI

3LJ UZDUŽ I POPRIKO

 

 

E svitu moj, u subotu je događaj koji nadilazi puno više od obične ekipe na piću. Skuplja se jedna izgubljena generacija nakon 35 godina od osnovne škole u Trilju. Zanimljivo da ne može bit zanimljivije, jer se mnogi nismo vidjeli 20 do 30 godina i najprije kreće upoznavanje jer vrijeme čini svoje, neki se više promijeniše neki manje, ali ovo je jedna od generacija koja je pisala povjest roda svoga.

Bogu hvala, evo svi smo živi a o zdravlju ćemo se pospominjati nakon pršuta i sira. Vjerojatno će bit zamljivo čuti mnoge pikanterije iz tog doba. Naravno tu su prve ljubavi planule, prvi pogledi zapeli za neki osmjeh koji je duboko prodira i za srce se veza.
Nešto prije 4 mjeseca započesmo zagrijavanje putem etera i žice, aplikacijom WhatsAppa, u grupi koja do danas ne pristaje s razgovorom, nestrpljivo čekajući naše sakupljanje. Emocije koje su manje više svi pokazali bez zareza i zatezanja, to je nešto što vridi puno više od svi šoldi ovega svita, pa čak i od Oliverova Splita.
Naravno velika je vjerojatnost da svega toga ne bi bio da nismo jedna klapa i jedno tijelo, a to sve se zbilo što imasmo za razrednicu jednu osobu koja je po mnogo čemu svima nama ostala u jednom toplom sjećanju . To je gospođa Luca Grubišić – Čabo.
Samo jedna poveznica sa svom pameću današnjice koja sad već godinama lome koplja oko neke za mene čudne riči,                          KURIKUMLUM                                                                                                            pokušavajući nešto mijenjati u školstvu, kao vrime ide naprid pa moramo i mi krenuti .
Gospodo moja kod nas nije bilo nikakve čudne riječi.  Postojao je tada za nas jedan pomalo sramežljivo čudan pojma, PUBERTET,                                                                                                                   s kojim su nas upoznavali kao s nekom važnom osobom, a nama je bilo neugodno.
Sve što je tada vrijedilo i postojalo stoji u jednoj riči, u karakteru i osobnosti onog tko je radio i živio sa svojim učenicima.                 LJUBAV
Tako jednostavna riječ a svaka vrata otvara i nema tog kurikuluma koji će napravit bolji posao od čovjeka koji voli,  poštuje i radi svoj posao s velikim žarom.
Mi BEKAVCI  imali smo sreću što smo imali Lucu Grubišić Čabo  za  razrednicu  dobivši  dar koji nam je poklonila  rastajući se od nas. Darovala nam je svoju  majčinsku ljubav i učila nas, ne sili i prisiljavanju, već kako voljeti i živjeti život darujući svoju ljubav drugima.

Nastavlja se…

Na početku večeri obratio sam se, u ime čitavog razreda, našoj drago razrednici  Luci, s nekoliko riječi iskazavši poštovanje i zahvalu za školske dane koje je dijelila s nama.

“Kada imaš jednog prijatelja bogat si čovjek ako imaš dva prijatelja srećković si. Kad imaš 5 prijatelja, e tu već upadaš u probleme jer si svoje kriterije spusta vrlo nisko. Kad se sastaje jedan razred iz osnovne škole nakon 35 godina to je jedno veliko klupko emocija, dobri vibracija koje želimo podijeliti jedni s drugima. To je bogatstvo koje će na trenutak zaustaviti kazaljke na satu.                                      Trenuci koje ćemo darovati jedni drugima, ove večeri, život čine ljepšim i ugodnijim.Trenutci sreće su kratki ali slatki i ne dopustimo im da prolaze pored nas kao pored zida. Zaustavimo ih, živimo ih, veselimo se što ih imamo. Jer kako kaže pjesma:

“Plakat ću sutra kad odeš ti jer danas sam sretan moja ljubavi.”

Bože moj, velika ti hvala na darovima i na ovom danu. Hvala ti što si nas spojio sa našom razrednicom Lucom, osobom koja je u nas sigurno ugradila jedan dio  svoje dobrote i ljubavi i tako naš put kroz život olakšala, podarila nam vrijedno oružje za životnu bitku.  Svima još jednom hvala što ste nas počastili dolaskom i ovu večer pretvorili u klupko sreće.”

 

 

Bijaše to godine devetsto osamdeset i treće kada smo krenuli iz školski klupa. Osmoljetka osta za nama, a nas je čekala srednja škola i vjetrovi rata koji su se već polagano osjećali za srednjoškolskih dana. Odlaskom iz Trilja ni slutili nismo koliko povezani ostali smo. Dio našeg srca ostala u školskim klupama a mi krenusmo dalje. Krenuli smo i puteve tražili svoje. Kročeći izvan školskih klupa prepustili smo se  mladosti i radosti koju ti dani nose. Bili smo veseli ali ni slutili nismo da za neke druge priče predodređeni bili smo. Vrlo brzo nakon matineja i Rambovih vratolomija većina je krenula u rovove da brani dom i narod svoj. Nakon pjesme i mladosti koja nas je nosila, prvih ljubavi koje smo ljubili, svjetlo se naprasno ugasilo. Odjednom zamračenja i mrkli mrak, avioni i JNA, kao nametnuti nam rak, našu mladost pričekaše i budućnost nam odrediše. Nije lako bilo al ponosni smo bili i Lijepu našu branili.
Uzesmo puške, u rovove nam je samo malo, otjerati avetinje, do toga nam je stalo. Ratni vihor je potrajao i našu mladost pokopao. Iz rata iziđosmo s crtama i zarezima, ožiljcima na srcu i dušom ranjenom. U ratu mladost ostavismo, prijatelje pokopasmo, suze rata pustismo.
Nije lako al ponosan je od nas  svatko, domovini smo poklonili i dušu i tijelo, slobodu darovali, stoljećima narod što je sanjao i želio. Život kreće dalje, na mir se privikavamo. Nije lako to ne razumije svatko. Pokatkad bi se sastali i popričali o mladosti koja je prohujala pokraj nas. Susreti su rijetki, životni tokovi mnoge su daleko odveli. Kada na ljeto stignu poželimo vidjeti se, tu i tamo bi se sastajali i prosjetili kako je to nekada bilo.
Pedeseta kuca na vrata a više nitko ne poznaje susjeda ni brata. Tek po nekoj navici svima nam je u mislima da bi bilo dobro okupiti se, s našom razrednice one djece sjeti se. Želja je tinjala u dubini svakog srca, zajedno se naći, pogledati i zagrliti. Zapitati se kucali još uvijek ono malo srce u grudima.
Dođe i taj dan sunčan i nasmijan, sastasmo se, od siline i emocija sve pršti. Svi smo kao jedan, samo nam za druženja malo i cijeli tjedan. Tolike radosti i sreće odavno se osjetilo nije. Srce tuče, u grudima steže, ispred škole nam je otići i još jednom fotografijom ovjekovječiti ovo klupko radosti i sreće. Još smo čili i na nogama, životu s veselimo, svoju djecu s ljubavlju životu učimo. Bilo je to druženje koje se zaboraviti nikada neće dok u nama vrela krv teče. Trideset i pet godina prođe a kao da je jučer bilo, kad se naše malo klupko životu veselilo.  Pijevci pijesmu svoju zapjevaše kada zadnji kući krenuše.