E svitu moj, u subotu je događaj koji nadilazi puno više od obične ekipe na piću. Skuplja se jedna izgubljena generacija nakon 35 godina od osnovne škole u Trilju. Zanimljivo da ne može bit zanimljivije, jer se mnogi nismo vidjeli 20 do 30 godina i najprije kreće upoznavanje jer vrijeme čini svoje, neki se više promijeniše neki manje, ali ovo je jedna od generacija koja je pisala povjest roda svoga.
Bogu hvala, evo svi smo živi a o zdravlju ćemo se pospominjati nakon pršuta i sira. Vjerojatno će bit zamljivo čuti mnoge pikanterije iz tog doba. Naravno tu su prve ljubavi planule, prvi pogledi zapeli za neki osmjeh koji je duboko prodira i za srce se veza.
Nešto prije 4 mjeseca započesmo zagrijavanje putem etera i žice, aplikacijom WhatsAppa, u grupi koja do danas ne pristaje s razgovorom, nestrpljivo čekajući naše sakupljanje. Emocije koje su manje više svi pokazali bez zareza i zatezanja, to je nešto što vridi puno više od svi šoldi ovega svita, pa čak i od Oliverova Splita.
Naravno velika je vjerojatnost da svega toga ne bi bio da nismo jedna klapa i jedno tijelo, a to sve se zbilo što imasmo za razrednicu jednu osobu koja je po mnogo čemu svima nama ostala u jednom toplom sjećanju . To je gospođa Luca Grubišić – Čabo.
Samo jedna poveznica sa svom pameću današnjice koja sad već godinama lome koplja oko neke za mene čudne riči, KURIKUMLUM pokušavajući nešto mijenjati u školstvu, kao vrime ide naprid pa moramo i mi krenuti .
Gospodo moja kod nas nije bilo nikakve čudne riječi. Postojao je tada za nas jedan pomalo sramežljivo čudan pojma, PUBERTET, s kojim su nas upoznavali kao s nekom važnom osobom, a nama je bilo neugodno.
Sve što je tada vrijedilo i postojalo stoji u jednoj riči, u karakteru i osobnosti onog tko je radio i živio sa svojim učenicima. LJUBAV
Tako jednostavna riječ a svaka vrata otvara i nema tog kurikuluma koji će napravit bolji posao od čovjeka koji voli, poštuje i radi svoj posao s velikim žarom.
Mi BEKAVCI imali smo sreću što smo imali Lucu Grubišić Čabo za razrednicu dobivši dar koji nam je poklonila rastajući se od nas. Darovala nam je svoju majčinsku ljubav i učila nas, ne sili i prisiljavanju, već kako voljeti i živjeti život darujući svoju ljubav drugima.
Nastavlja se…
Na početku večeri obratio sam se, u ime čitavog razreda, našoj drago razrednici Luci, s nekoliko riječi iskazavši poštovanje i zahvalu za školske dane koje je dijelila s nama.
“Kada imaš jednog prijatelja bogat si čovjek ako imaš dva prijatelja srećković si. Kad imaš 5 prijatelja, e tu već upadaš u probleme jer si svoje kriterije spusta vrlo nisko. Kad se sastaje jedan razred iz osnovne škole nakon 35 godina to je jedno veliko klupko emocija, dobri vibracija koje želimo podijeliti jedni s drugima. To je bogatstvo koje će na trenutak zaustaviti kazaljke na satu. Trenuci koje ćemo darovati jedni drugima, ove večeri, život čine ljepšim i ugodnijim.Trenutci sreće su kratki ali slatki i ne dopustimo im da prolaze pored nas kao pored zida. Zaustavimo ih, živimo ih, veselimo se što ih imamo. Jer kako kaže pjesma:
“Plakat ću sutra kad odeš ti jer danas sam sretan moja ljubavi.”
Bože moj, velika ti hvala na darovima i na ovom danu. Hvala ti što si nas spojio sa našom razrednicom Lucom, osobom koja je u nas sigurno ugradila jedan dio svoje dobrote i ljubavi i tako naš put kroz život olakšala, podarila nam vrijedno oružje za životnu bitku. Svima još jednom hvala što ste nas počastili dolaskom i ovu večer pretvorili u klupko sreće.”