Još jedan Bili tić je izletio iz gnijezda. Lorenco Šimić je otišao u Sampdoriju. Još jedan mladić koji je ostvario svoj san, obući Bili dres i zaigrati u grotlu Poljuda. Danas je drugo vrime pa tići vrlo mladi odoše u svit i to je cijena sveukupnog načina filozofije današnjeg poretka. Ni prvi ni zadnji, nitko više ne razbija glavu, bitno je da se pozitivno posluje. Napokon dolaze dani da se počelo poslovati po principu koliko para toliko i muzike, a muzike poodavno nema. No reklo bi se: “Ipak se kreće”. Ima jedna floskula koja se već dugo vremena pronosi i propagira pa reklo bi se da je postala moto mnogi vladajući struktura na Poljudu. Hajdukova škola za proizvodnju mladih igrača ne valja. Kažu i to kako je nekad za vrijeme zlatnih godina škola bila ono kako triba. Da smo još u bivšoj tvorevini mogli bi povikati Tako je i galamiti da stvorimo dobru atmosferu. Kada površno pogledamo sve skupa činit ćemo fintu ka da se dobro razumijmo i da se slažemo s tom floskulom, na kraju neko uvik mora biti Pedro. Hajdemo sad malo mirnije promišljati i popisati činjenično stanje u zadnji desetak petnaest godina. Koga smo mi to proizveli di smo “robu” transferirali i koliko smo zaradili.

 Srna, Pletikosa, Jelavić, Dva Kalinića, Deranja, Bartulović, Subašić, Vukušića, Sablića, Carevića, Leko, Andrić, Đolonga, Tičinović, Caktaš braća Vučko Mate Bilić, sjetimo se vratara kojima smo tako tekuć hranili cijelu ligu.  Sve su to imena koja u mnogo obećavali a malo dali . Proizvedeni u inkubatoru na Poljudu. Respektabilna momčad po imenima, al ne i po zaradi. Znači nešto se i proizvodilo, izbacivalo iz tog pogona samo kada su doli do stepenice kada prve momčadi nisu dali ono što su mogli.  Za taj pad su odgovorna mnoga  čelništvo kluba koja su u pravilu samo kukali i vrlo malo radili, tražili opravdanje za neznanje i nered u tuđem dvorištu. Mogu reći da se za većinu tih prolaznika može primijeniti i onaj izraz koji su koristili u protivničkom taboru.  Nepravde i sudačkih presuda je bilo i bit će i protiv Hajduka i za Hajduka na račun i preko leđa malih momčadi. Nije to opravdanje za kukanje, sjetimo se samo košarkaškog diva iz susjedstva i njegove borbe protiv europskih velikana i sudačkih presuda pa nam nije  potrebno previše trošiti riječi.  Da su razmišljali o tome kako će sudci svirati kontra mogli su ostati u svlačionici. Da je bilo reda, znanja i sposobnosti onih koji su bili odgovorni za taj dio poslovanja bila bi to cifra od koje bi se mnogima vrtjelo u glavi. Malo sam pobrojio one zvučnije koje sam se trenutno sjetio i svi su bili nositelji u Bilom kolu. Moglo bi se pobrojiti i one koji nisu dobili šansu poput Baturine kojeg je kasnije Hajduk skupo platio da bi ga vratio kad ja dokaza. Puno je ti imena poput Bobana vlaja iz Zagore, Prše koji je ima slabo srce,  “Mali” Modrić je osta mali pa nije moga. Igrači tipa Perišića i Livaje, pa Čop i Andrijašević sve su to igrači za koje je netko utvrdio da imaju dvije lijeve, sjetimo se maloga Bradarića kojeg se prodalo takorekuć za režije, a sad će Rijeka pobrati vrhnje, u pitanju su milijuni EURA.  Koliko bi se moglo nabrajati imena i sudbina dica koji nisu mogli primirisati poljudskoj školjci. Previše,  i uvik se vrhuška branila parolama: “Ne vride.”  ” Nismo mi krivi, škola nam je loša”. Kada bi se netko našao pa pokušao naglas razmišljati dobio bi jezikovu juhu i “bija bi kontra Splita i Ajduka”. Rađalo previše nesposobnih predsjednika, koji su svoju nesposobnost prikrivali galamom i optužbama. To je dobitni recept, uz podobnost naj sigurnija karakteristika za uspješno uvaljivanje u fotelju. Nije mala stvar biti na čelu Ajduka. Koliko se zaradilo prodajom, a koliko je ostalo u Hajdukovoj kasi šoldi za živjet?   Taman da živimo pod infuzijom, da se preživi i mirno spava dok se ne pronađe tko je kriv. mora se naći tko je kriv.  Pun je lakše kad je neko drugi kriv. To je politika koja je vodila Bili brod i svoju nesposobnost uvijek prepisivali na neke druge adrese.To je politika koja je Hajduka takorekuć ostavila kao podstanara u svojoj kući. U Dalmaciji nema velika utjecaja ni suradne Hajduka s klubovima  od Dubrovnika do Zadra. Suradnje je bilo kada je trebalo uzeti mladog i perspektivnog igrača. Sjetimo se trakavice sa Šibenikom i Rukavinom. To je politika zatvoreni vrata. Igrači se daju na posudbi svima samo ne njima, pa su tako Zadar,  Šibenik, Dubrovnik drugoligaši. Da ne spominjemo solinske modre, hit iz Stobreča. Svi ti veliki umovi su Hajduka, kluba koji je na karti Europe bio upisivan masnim slovima, dovezli do povijesnih utakmica za treće mjesto u malom HNL-u. Nadam se da je današnja garnitura na pravom putu, da ih neće smijeniti oni koji “jače” vole Hajduka kad vide da su se kola malo pokrenula, da se počelo zarađivati i da bi se opet moglo štogod ugrabiti. Na kraju bi  bilo bi zanimljivo kad bi se napravila računica koliko se moglo zaraditi u danima tuge i muke, da je bilo sposobnosti i ljubavi prema Biloj boji. Da su igrače prodavali po tržišnim cijenama da mnogi nisu otišli bez ikakve oštete. Sve skupa nije to znanstvena fantastika, otići na mjesec.

Hajduk ima dobru školu samo je menadžment kluba godinama žalostan, nula bodova. Ako su mišljenja da se ne može i nema, prepustite misto ljudima koji znaju i koji imaju stručnost. Nije ljubav prema Hajduku glavna karakteristika koju je potrebno imati za obavljanje bilo kojeg posla.