VESNA KLJAJIĆ I NEMOGUĆA eMISIJA

BITKA ZA ŽIVOT

 

Hvala televizijskoj ekipi Z1 i gospodinu Badovinac, koji mi je pružio ruku pomoći, kao i mnogi koje je Providnost slala s barkom u olujama mog života.
Hvala i voditeljici gospođi Vesni Kljajić koja je simbolično otvorila i zatvorila, u Bogu se nadam, mojih deset gladnih godina.

 

Sreli smo se na samom dolasku u Zagreb kada sam proživljavao jednu , mogu slobodno kazati, traumatičnu situaciju. Drama se odvijala u dva čina.
Prvi čin drame je rad u remontnom brodogradilištu u Lamjani koja je trajala tri mjeseca a završila se 23. 12. 2009 kada smo se doslovno borili za plaću.
Samo mali pokazatelj koliko je sve to bilo brutalno. Radilo se svakodnevno u dvije smjene po 12 sati. Moju malenkost je zapala noćna dvanaestica gdje sam kao i mnogi doživio situaciju da su nam ukinuli aparate za kavu u puzi. Pri samom kraju sam bio prisutan situaciji koja je mogla završiti tragično. Kada sam se probudio i počeo pripremao za odlazak na posao van bungalova je nešto debelo narušavalo mir koji je bio pod normalno pošto se radilo i spavalo.
Izlazim i dobivam trenutnu dijagnozu : nema plaće.
To mi kaže susjed i drugog bungalova koji se pomalo čudno ponaša. Vrlo teško i nekako bez pravog ritma diše kaže da se loše osjeća čuvši vijest .
Odlazimo u Lamjanu gdje se već odvija drama i gungula sastajemo se s voditeljem gradilišta Miroslavom Pacakom iz koji se kune u majčino mliko, da on nema ništa s tim, da će sve pokušati da Božić dočekamo dostojno čovjeka i daće sve biti u redu da je njemu žao i da zna kako se osjećamo. Taj isti gospodin je izdao naredbu da se aparati za kavu stave pod ključ.
u tom trenutku meni zvoni mobitel i čujem glas susjeda koji je loše izgledao . Glas mu je nerazgovijetan loše govori pa u buci ne mogu razumjeti što Izlazim van i uspijevam razumjeti da je kod doktora. Dolazim i dobijem informaciju da je izbjegao najgore pošto je doktor stavio nekakav lijek koji se daje ispod jezika , mislim da je ,nitroglicerin.
Za mene osobno su a tri mjeseca, mogu slobodno kazati, psihološki najteže razdoblje u mojih 25 godina staža. Tu sam prebolio nekakvu divlju gripu koja me prikovala za krevet dva udaraca teže naravi od kojeg i danas imam posljedice. Pad ručne dizalice ili lanca ili vespe kako smo zvali, na koljeno. Naravno s takvim udarcem se “moglo” raditi pošto sam ispucao kredit na drugim boleštinama. Sve skupa imunitet mog tijela je bio ispod ikakvog minimuma , kao i mnogi drugi.
Ovom prilikom pozdravljam sve sindikalne vođe posebno one koji imaju olovku u rukama, kako kaže naš stari svit uči i kad budeš ima olovku ruci biti ćeš gospodin čovik.
Ovo pišem i zbog tog što se odvijalo prilikom nedavne sindikalne borbe za dostojanstvo školstva koje leži budućnost i prosperitet. Kolika je sve to farsa dokazala je većina na kraju kada su ljude podijelili na vrijedne i bezvrijedne (one koji imaju tri razreda manje škole) i pri tome bezvrijedne konstantno prozivaju za pomoć u borbi za bolje sutra svih nas. Nažalost takvih bezvrijednicima u školama s kojim i dalj dijele dobro i zlo. Budućnost novih generacija sigurno ovisi djelom onom što će ponijeti kao dar iz školskih klupa, moralna dio podjednako primaju i u crkvi i u domu koji je sigurno jača karika pri formiranju i onom što nas definira u budućnosti kao moralnu, odgovornu i savjesnu osobu koja će sve uloženo kao takva moći vratiti a mnogi i preplatiti.
Toliko su se sami uzdizali istražili ono što im pripada i pri tom isticali koliko su oni žrtvovali za bolje sutra i pritom gazeći po većini onih koji im dovode svoju djecu da bi im udahnuli novi život.
Možda će mnogi znani i neznani mene prozivati nakon ovih riječi , ali moram sve ovo potkrijepiti umom i duhom.
Nikada ne sjedaj pri vrhu stola, sjedni na kraju, ukoliko si vrijedan pozvat će te i ukazati čast da sjedneš bliže.
ima i jedna mudra vizionara barba Luke Kaliterne kada se napadaču počeo hvalit i širiti perje kao paun rekavši: Sinko to ti je posa, ništa više nisi naprvija od vratara ili beka.
Di bi došli kad bi se svi počeli tako ponašati.
Zamisli da postolar izleti na rivu, slavit kako je napravija postolu.

Da sve ne ispadne kao pozivanje na čitanje bukvice i srozavanje kriterija, bacanje u blato učitelja i profesora, mogu kazati da m je čast što znam pojedince koji ovom društvu vraćaju stostruko, koji se prije svega moralne osobe istinski zaljubljene u svoju profesiju i kao takvi nikada ne traže ni prve stolice, nit se kite perjem, već su stvarna snaga društva koja će pokloniti ne pitajući kolika je cijena srce i dušu svojim učenicima. To je ono najvrjednije što će ponijeti iz školskih klupa.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.