BITI IL NE BITI

MISLI

„SAD I NIKAD“ slogan je Domovinskog pokreta. Možda sam naivan pa čitam i ne vidim dalje slova, a možda je sve to bajka nova. Ipak svakom tko živi u zemlji Hrvatskoj mora biti jasno da se kola sporo kotrljaju a mnogi pod kola klipove podbacuju, kako bi se kola još sporije kretala. Sad il nikad, trenutak je da stanemo rame uz rame, da se zajedno borimo protiv zla i tame.
Kada se osvrnemo unatrag i zapitamo sebe, što se to događalo na našim ravnicama i planinama, možemo očekivati različiti spektar razmišljanja. 

Upitamo li mališane u prvom razredu koliko je velika brojka 25, kazati će kako je to velika brojka koju nisu ni učili, samo su za nju od starijih čuli. Mi stariji smo čuli i za stoljeće sedmo koje se čini svjetlosnim godinama daleko.
Kako u sve to ubrojiti 25 sićušnih godina koje mnogi zaboraviše? Kako je moguće zaboraviti mladost koju su očevi i majke podizali, brinuli se za njih kao za najljepši cvijetak u svom vrt?

Kako je moguće, pitamo se, a moguće je i osmjeh na usnama nekima ugledati, kada majka suzu pusti na grobu za svog sina jedinca.
Sad il nikad, poruka je za mnoge. Svima koji namjeravaju zasjesti u saborske klupe mora biti jasno kako je vrijeme za istinu

                                          BITI ILI NE BITI

Ni mi glasači nemamo pravo prepustiti svoju sudbinu i sudbinu svoje djece u bilo čije ruke. Vrijeme je da biramo one koji vole i poštuju svoj narod i svoju zemlju. Ne poštujem niti priznajem, ni lijeve, ni desne, a ni one koji su u sredini. Vrijeme je da svakom političaru dođe do mozga da se njegovo uredovno vrijeme ne svodi na obilazak glasača za vrijeme kampanje, što smo na našu žalost i našim ponašanjem blagoslovili.

Nikada svoju stranku nisam imao, ali stranu koju sam birao uvijek je bila moja domovina. Previše je bilo u ovih mizerno malih i sićušnih 25 godina otkada smo slobodno koraknuli svojom zemljom Hrvatskom licemjerja, kriminala, prodavača magle i hrvatskog zraka.

Vrijeme je da se utrnuli udovi ovog naroda pokrenu, da shvatimo da nije samo hrvatski zrak u vrećicama, koje se netko sjetio prodati narodu. Da počnemo stvarno disati i živjeti za svoju domovinu, pokazujući odgovornost i zrelost, tu isto tražiti i zahtijevati od “gosopde” koji nam sudbinu kroje. Da shvatimo, da više ne živimo u državi koja je bila tamnica za svakog Hrvata koji je razmišljao drugačije od partije, u kojoj smo hodali glave spuštene.
U Domovinskom ratu je Hrvat ponovno doživio brutalnu sudbinu, kada je ponovno na još monstruozniji način ubijan na stratištima, pognute glave, tako da ni krvnika vidjeti nije mogao.

Jesmo li ljudi, zviri ili beštije da nas netko uvijek na stup srama kao „zločinca“ Krista prikuje. Jesmo li pameću otančali pa nam odjednom u našoj Srbin sudbu kroji. Možda kroji što šta, ali prestanimo se kao mala djeca iza majke kriti, svoju sudbinu u svoje ruke uzmimo. Prihvatimo činjenicu da je danas biti il ne biti, da svi Srbi u Hrvatskoj nisu Pupovac i da smo u Kristu braća i sestre.
Pitamo se na što je sve ovo izišlo, jesmo li se borili za državu kojom će vladati sjenke, a narod i dalje šaptati? 

Biti ili ne biti, danas je više no ikada važno.

Danas je vrijeme više no ikada da sloga hrvatskog puka zavlada, da počnemo birati znanje, moral, hrabrost i čast. Tu čast je hrvatski čovjek kao barjak u Domovinskom ratu nosio, hrabrošću i čašću zlu i mržnji prkosio. Jeli sramota i zločin ponosno kazati kako smo branili svoj hrvatski dom. Kako smo obukavši tenisice s puškom u ruci, bili spremni za svoj dom umrijeti.

Ne “gospodo”, svi oni koji s prljavom i podlom namjerom hrvatsku mladost nazivaše zločincima i sinovima zločina, svjesno vrše temeljitu pripremu za buduće pognute glave, nova stratišta hrvatskog naroda.

Hrvatska mladost je bila spremna ginuti i poginuti za svoj dom u kojem je ostavio obitelj.
Teška je sudba hrvatskog naroda i baš zato je vrijeme danas biti il ne biti, jer nam ponovno krvave košulje kroje, samo je pitanje čije će dijete prije obući, tvoje ili moje.
Vrijeme je da počnemo birati čast i moral, da znanje upregnemo i zaoremo naše oranice. Osobno sam na neki način dobro upoznao branitelje, ratnike za koje mogu kazati da su svoj životopis u Domovinskom ratu krvi, suzama i znojem časno ispisali.
Njihove odlike su čast, moral i prije svega ljubav prema svom domu i domovini. Ovim hrabri ljudi su pjesme i ploče na gramofonu ostavili i krenuli stazama smrti, domovinu braniti. Krikovi i krv su tekli potocima, no nisu ustuknuli, za svoj dom su život spremni bili žrtvovati.
Osobno ne pišem po nečijem naputku, niti me može netko platiti, posebno ne želim nikog blatiti…
Svi vi braćo i sestre u Kristu, koji volite i ljubite prelijepu nam zemlju Hrvatsku, podržite i dajte svoj glas Zorici Gregurić, Jozi Ribičiću, Damiru Markušu i Željku Glasnoviću.


To su ljudi kojima je čast ime, ljubav prezime, a moral stranka.

NEKA NAM ISTINA BUDE STAZA KA VJEČNOSTI, BUDUĆNOST CESTA DUGA KOJA VODI PRAVDI I SLOBODI.

Svatko za sebi neka dobro promisli i odluči kome glas svoj podariti.             

Časnim i odvažnim ljudima kojima, ni krv, ni znoj nije bilo teško za svoj narod liti.

Možda nekom glas pokloniti, tko sa svog čela kapljicu znoja obrisao nije.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.