BITKA ZA ŽIVOT

Nekako je sve lakše dok imamo prostora i mogućnost za uzmicanja. Kada budemo stjerani u kut, tada više nemamo kud. Dolaze trenutci kada smo primorani pogledati stvarnosti u oči ma kako bolna bila.

U proljeće 1999. godine, jednom teškom psihičkom rasulu, trenutcima kada više nije bilo ni slike ni tona, razgovor je bio kratak ili ga nije bilo, dolazim do svoje doktorice u vojarni „Prečko“. Na njen pokušaj da mi pomogne, pošto je pri samom pogledu bilo vidljivo da mi je prijeko potrebna psihološka pomoć, upućuje me na prvi pregled kod psihijatra što ja s gnušanjem odbijam.

-Ne,ja nisam lud!

Tu završava moja zagrebačka epizoda kazavši doktorici:

– Meni je potrebno malo mira i tišine i ja ću biti onaj stari, otići ću na svoj kamen i bit ću dobro.

No, nije bio ni bolje ni dobro, bivalo je sve lošije i lošije, odlazio sam na svoj kamen gasiti buktinju koja je gorila u meni.
Buktinja je žarila i boljela, no skrivao sam je od prijatelja i obitelji, jedino je Bog vidio tu muku i bol, vidio patnju. U tim danima kada se sve lomilo, kada više nisam vladao situacijom, ispunjenu nemirom Providnost Božja me dovodi u komunu Cenacolo, u jednu okolinu koja me na prvi pogled opčinila. Nisam bio svjestan u tim trenicama što se događa i zašto mi je to sve tako dobro sjelo ali posjet komuni mi je značio kao žednom kap vode u pustinji.
Božja Providnost uzima me pod svoje i vodi pošto nisam bio u stanju vidjeti kuda krenuti. Tumarajući i lutajući tražio sam nekog tko će osjetiti sve moje bitke koje vodim, netko s kim ću moći popričati. Svako malo sam nekog dovodio u komunu da vidi tu ljepotu koja je meni tako godila, ali ne zbog kamene ljepote komune već zbog nečeg što tada nisam bio u stanju vidjeti ni razumjeti. Radost na licima ljudi u komuni na mene je djelovala okrepljujuće i davala mi toliko potrebnu energiju da mogu nastaviti koračati i tražiti mir koji mi je bio tako neophodan. Prilikom dolaska u komunu s bakom, da i ona vidi tu ljepotu, dolazeći do kapelice Gospe od Zdravlja kaže mi:

-Ti si tu u kapelici kršten!

Ta spoznaja mi je dala dodatnu vjeru i snagu da nisam sam i da je komuna milost koja mi je darovana da ih izdržao.
Tu u kapelici je prvi pisani trag o početku mog životnog puta. Nisam ima mira ni radosti čeznuo sam za tim malim trenutcima posjeta komuni i susretu s ljudima koji su tako ponosno pokazivali svoj osmijeh i svoju radost zbog tog što su živi, što im je Bog darovao ponovnu priliku za borbu, za novi život. Komunu sam posjećivao da bi se na izvoru svog života okrijepio. U tom okruženju radosti, mira, spokoja i vjere moja duša se hranila i primala pomoć.
Bili su to teški trenutci kada sam se borio sa samoćom, nemirom i strahovima koji su kao zvijer grizli moju ranjenu nutrinu. Tada sam reagirao instinktom ranjene zvijeri. Krenuo sam u šumu, kao ranjena zvijer sam liječio svoju ranu, vodio bitku za život. Nije bilo svjetla ni sidra za kojeg bi se privezao ali Božja Providnost me držala i vodila. Nebesa su odlučila da ipak imam još nešto za reći da nije vrijeme za kraj. Odlazio sam svako malo na izvor svog života da bi se nahranio mirom i osmijesima ljudi u komuni, da bi mogao ostati na nogama.
Odlaskom Zagreb nisam više u mogućnosti da pođem u tu oazu mira, kada dođu rane ljute. Došavši na vjetrometinu ponovno sam bio sam u borbi s problemima, a šume ni komune nigdje. Tumarao sam sa svojim bolom i strahovima, stideći se krio sam ih od drugih, da mi srcu lakše bude. Božja je ipak zadnja i sve odluke su u njegovim rukama pa tako i moj život. Uz Božji blagoslov supruga i ja uskoro dobijemo kćerku, sidro i sunce da obasjava puteve naše. Tog trenutka sunce je ponovno zasjalo, grijalo me, davalo mi toplinu i snagu da izdržim. Nisam bio svjestan snage ljubavi dok me nije ugrijalo to moje malo sunce.
Sve bure i oluje su nekako utišane lakše ih je primati i prihvatiti ali još su tu u nutrini no malo djetešce je melem koji liječi i previja rane. Malo po malo život lomi, potrebe zovu, briga za obitelj traži odgovore i odgovornost , no ne mogu baš kazati da se nosim dobro. Dugotrajna nezaposlenost ostavlja dubok trag.
Posustaje i padam, noći su moje teške i nemirne ali jutrom ustajem i koračam da bi se ponovno prihvatio mraka jer ipak u noći se suze ne vide, ne trebam se stidjeti suza i bola. Bol razara i lomi, pucaju niti, duša plače. Bože moj kako dalje, kako da osiguram egzistenciju i sigurnost, ljudsko dostojanstvo svojoj kćerkici. Bog je tu i vidi moje boli i strahove, vodi me iako nisam u tim trenutcima svjestan njegove prisutnosti, njegove pomoći i Providnosti Sve je teže i noći su mučnije. Počinjem raditi, dani su sve duži, nedostaje energije i ulja u svjetiljci je sve manje. radeći niti pucaju.

-Što ti je?

Svi me pitaju a ja ne nalazim odgovore, uvlačim se još više u dubinu duše svoje. U tim trenutcima Bog šalje svoju barku, diže me i spašava. Darovavši mi čedo darovao mi je život. Oboljevši od Parkinsonove bolesti shvaćam da mi je darovao milost, volju i želju za životom, snagu da se borim.
Dolazim do trenutka kada se ponovno hvatam u koštac sa svojim bolom i strahovima koje nosim. Ponovno dolazim tamo odakle sam prepun predrasuda i straha utekao, dolazim na odjel za psihološku pomoć, na KBC Rebro i tražim pomoć jer više ne mogu sam nositi sve svoje bure i oluje. Potreban mi je netko tko će mi pomoći, netko tko će mi obrisati suze i saslušati me . Tu u okruženju Dnevne bolnice počinjem osjećati onu istu energiju i mir koju sam osjećao za posjeta komuni. Mir i povjerenje koji vlada unutar grupe djeluje bolje od bilo kakvih tableta. U tim trenutcima se prisjećam komune. Cenacolo i onog mira koji me tako opčinio i koji mi je bio tako važan i potreban.
Božja ruka me vodila i čuvala, hranila i snažila dok sm bio slab i dok sam lutao, “tminama i pustinjom”. U tim trenutcima počinjem borbu za novi život. Počinjem živjeti, prestajem se kriti, svog bola i problema stidjeti.
-„Zdrav čovjek ima sto želja, bolestan samo jednu želju!“
Bolest nije kraj već početak, nije kataklizma već trenutak kada shvaćamo da ne živimo pod staklenim zvonom gdje smo zaštićeni od bolesti. Dok smo zdravi u podsvijesti nam je mogućnost susreta s bolešću. U molitvama se obraćamo Bogu i molimo za zdravlje.
-Bože moj podari mi zdravlje!
Bolest nije toliko strašna, kada oboliš i padneš učiš se dizati i boriti s problemima. Tada shvaćamo da je životni put od tog trenutka nepobitno krenuo stazom života na kojoj sunce jače sja i daje nam snagu za borbu života. Daje nam snagu da se ne krijemo već da plačemo, svoje rane i bol pokazujemo, svoje strahove prihvaćamo i dijelimo s ljudima i nebesima pa nam ih je tako lakše nositi.
Zato svi vi prezreni, bolni i odbačeni ne stidite se, otvorite se i tržite, naći ćete snagu i vjeru. Samo vjera čovjeka može podignuti kada padne a nebeska Majka da obriše suze.

Zajednica Cenacolo – Ugljane kod Trilja