Category Archive : GLAVA U BALUNU

NEVIDLJIVI GOL

Svakom ditetu Zagore  bija je san otić na Poljud. To je posebn dan koji se čeka i planira. Prije same utakmice tribalo se pripremit, kako se pribacit, kad ima autobus, s kojim se autobusom vratit.

Svaka utakmica je imala svoje čari, na utakmicu se dolazilo pogledat majstorije velikoga doktura od baluna, Blaža Sliškovića, koje su se pamtile i pripričavale. To je vuklo ka magnet i to se nije moglo nikakvim novcima platit.

Ja i rođak smo odlučili krenuli na utakmicu s Osijekom, a vatra uzbuđenja je gorila već s nedjeljnim buđenjem. Čekanje se odužilo, svaka minuta je bila ka godina, da bi posin ručku krenuli autobusom. Ulaskom u autobus popustila je nervoza i već smo u mislima bili na Poljudu. Dolaskom u Split krećemo priko rive i Marmontovom ulicom do Starog placa. Temperatura se počela osjetnije dizati među navijačkim pukom koji se prikuplja i u grupama polazija na Poljud.

Uzbuđeni navijačkim šušurom noge ubrzaju, srce počinje jače tuć, nestrpljivo čekamo ulazak u grotlo Poljuda.

Ugođaj nakon ulaska na stadion je praznik za naše oči. S nestrpljenjem iščekujemo početak utakmice. Rezultat nije u pitanju, mnogi na bodove u Splitu nisu računali, ali gol triba dat. Nekako se utakmica zakotrljala, a atmosfera se uklopila u pomalo mlaku utakmicu. Gosti iz Osijeka su igrali oprezno, više su brinuli kako sačuvati svoj gol. U takvim utakmicama navijački  ambijent je zanimljiviji pa se prati i događanje na tribinama. U jednom takvom trenutku nakon završetka jedne akcije i čekanja kad će vratar Osijeka dobit balun od sakupljača iza gola, pogledi su usmjereni na sjever, na Torcidu.

Dok pogled luta tribinom odjednom navijački huk nas vraća u stvarnost. Pogled na travnjak nas pomalo ostavlja u čudu. Vidimo vratara Osijeka kako pokušava uvatit balun koji ulazi u gol. Odjednom nikom nije bilo jasno šta se desilo i kako je vratar sam sebi da gol. Utakmica se završila ali niko nije zna šta se dogodilo. Svi smo po povratku kući s nestrpljenjem iščekivani sportski pregled i rješenje zagonetke.

Edo Pezzi je radija pregled s utakmice i sam je naglasija kako je osta zakinut za gol. Ipak kamere su pratile utakmicu i rješile enigmu.

Nakon što je napad Hajduka završija neuspješno, udarcem pored gola, vratar Osijeka je iščekiva povratak baluna od skupljača iza gola.

Momčadi su zauzimale početne formacije na terenu, a samo je jedna osa neumorno zujala po terenu i uvik bila spremna za ubod, bija je to napadač Hajduka Zlatko Vujović . Nakon što je vratar Osijeka prmija balun, u naizgled ležernoj atmosferi, balun je doda do svog beka i njegov pogled je odluta na tribine.

U tom trenutku Hajdukova osa Vujović se sprintom zaletija prema beku koji bez razmišljanja balun ponovno vraća svom vrataru.

Balun prolazi vrataru kroz noge, kojem je pogled još na tribini,  kotrljajući se prema gol crti. Jedan manji dio publike koji je ipak pratija događanje na trenu, započeja je urnebesno navijat. U tim trenucima se vratar budi iz sna, osvrće se oko sebe i spazi balun, potrči da spasi gol, međutim prekasno je dobija signal sa tribina. Tako je postignut gol koji većina navijača nije uživo vidila, a Hajduk je upisa bodove u srazu s još jednom malom momčadi.

Hajdok je pobjedija Osijeka 3:0

 

ANDRIJICA ŠIMIĆ ZAIGRA ZA AJDUKA

E dica moja, lako ti je danas bit pametan kad imate i tičjega mlika, danas kad ima tableta za sve bolešćine, pa ni to nije dosta nego se tableton danas telefonira, moš na tabletu iti pisat. Ma nije uvik bilo  tako, bilo je za zemana nestašica od svega i svačega, od benzne, ulja, faksa, kave. Ma i novinu nije bilo lako pročitat, triba je dobar sto za rasprostrit je, koliko je bila velika. Bidni  siromaji koji su spavali po klupan u parku, mogli su se pokrit sa dva lista novine ka lancunon, ako bi ima sriće uvatit koji list. Nije bilo svagdi ni letrike, voštane sviće su još uvik digdi gorile.

Stari svit nije zato puno benda, naučija je ki magarac nosit na sebi, kopat i orat, nije pita ni zašto ni kako. Od davnina se tako živilo, pa se nije glavon zato od zid mlatilo.

Novi zeman je isto pomalo dolazija, a stariji su samo vrtili  glavon, nije in bilo drago, ni posve jasno. Puno toga nisu mogli razumit, ne zato da su nedotupiti, nego nike stvari nisu vidili. Samo se u Boga virovalo, neka ga se nije vidilo.

Balun se na veliko počeja valjat i šutat  po ledinan, ma ko nije vidija Ajduka na placu nije moga nikako pojmit kako je sad odjendared ajduk Andrijica Šimić ka Isukrst uskrsnija i igra na baluna u Splitu.

Mi dica smo opet drukčije sve vidili i znali za babina Iku iz Imackoga i nikoga što je ima jaki udarac, pa su govorili da je kida mriže balunon. Sve bi se užeglo kad bi Ajduk igra, vrcale su iskre i beštime, živilo se za ti naš Ajduk samo stariji nisu mogli nikako skontat ko je ti naš Ajduk.

Kad bi počela utakmica uši bi se zalipile za radijo i s pomnjon svaka rič slušala. Tako je došlo na red igrat sa španjolcima iz Valencije.  Igralo se u Split di smo in napunili mrižu, ne bi reka čovik da su išli na ribe. Bilo je veliko veselje, četri naspram jedan za nas. Još je tribalo otić tamo kod nji, malo se prošetat, okupat i aj ća kući pivajuć.

Tamo odma nije pošlo kako triba i nismo se anjci niti okrenuli, a znoj nas je probija kad je počelo puštat  na sve strane. Davali su nan golove onako, ko od šale, ko je moga i pomisliti da bi se štogot tako moglo dogodit, kanda smo upali u provaliju. Nakon prve utakmice i velika veselja, kad smo od sriće skakali do neba, sad su nan svi brodi potonili. Bija je to dan žalosti, bolje rečeno noć žalosti, jer je utakmica završila iza devete ure.

U kući je zavladala tišina, na našin dičijin licin tuga je izbijala, nije  nan  bilo lako, samo babi ništa nije bilo jasno za kime bi prija žalila, za nami u kući ili za Ajdukon.  Jopet promišlja da je nami lašnje u kući, a Ajduk je tamo daleko u tuđini.

Baba je isto bila tužna, nije ni ona mogla sakrit tugu sa lica pa smo pomislili da je i ona počela kontat ko je naš Ajduk, a baba će skroz ozbiljno:

   -Jadna ti  mu majka, kako je njoj sad?

  -Kako će bidan čovik od velike tuge doć kući?

Gledamo u babu, ne znamo bil se smijali il plakali. Pokušavamo joj objasnit šta je Ajduk i šta utakmica, al baba ne popušta i neda se smest.

   -Ajde nemojte me praviit ludon, znan ja ko je ajduk.

   -Ma kad je moga turcin tolike godine prkosit, možda je moga i uskrsnit – konta baba sama sa sobon i ode za svojin poslon, a mi ostadošmo u provaliji.

 

“Rodilo se dite puka, iz jubavi, iz dišpeta.

Kontra mraku, kontra sili,nareslo je ka iz vode

i trkalo do slobode.

Drukali smo za Hajduka!”

HŽV – MA BIĆEMO DIKOD I MI PRVACI

Čitam osvrt novinara Slobodne na prodaju i hvalospjeve o Velikom hajduku. Dali sve skupa postaje tužna priča s lošim završetkom. Postaje li sve jedna velika fatamorgana?
Borimo se s vjetrenjačama i uporno smo uvjereni u tešku zavjeru. Sve skupa postaje otužno lutanje i traženje pravog puta. Čas se okrećemo našoj dici čas bi kupili štogot dođe pod ruku. Naravno za sve postoji i novinarska struka koja je poželjna da amenuje i druka za vlastodršce. Pa tako čitam tekst o dobrim poslovima u kontekstu prodaje Josipa Radoševića.  Naravno sve je umotano i upakirani u celofan.Dobar potez je zarada 4 000 000 eura. Da to je odlična vijest. Na kraju teksta piše: “Ako Radošević nije baš do kraja donio iskorak kakav se priželjkivao, bio je to dobar poslovni potez. Uzmi za 400, prodaj za 800. Neka svatko bude takav.”
Ako je to obrazac za prvaka onda pod hitno moramo napravit redizajn HNL-a i razdjelit ga na četri djela. Vjerojatno bi Hajduk posta prvak u Dalmaciji. Nedavno je otišla ekipa koja je krenula putem ozdravljenja i sad je više nema jer su dobili košaricu zbog lošeg posla i sad je krenula nova garnitura koja prekršaja sukno i čisti kukolj. U tom poslu je ponovno bilo kao na kolodvoru. Poslani su vani oni koji nisu za Hajduka a dovedene zamjene. Samo niko se nije sitija zaminit trenera, ma ima vrimena, nemožeš tek tako smijeniti trenera mora minimalno imat 2 do 3 poraza da bi se takav potez opravda jer ruku na srce i njega dovedoše ovi mudraci s zapada.
E ćaća, ćaća nikako se sitit kad smo zadnji put bili prvaci. Ma nema veze pitaćemo stričeka Googla.

ZALIPIJA SAN ZA HAJDUKA

 

 

Još ka mali zagriza san za Hajduka. Bila je to jedna od najtužniji noći u povijesti Majstora s mora, kada se igrala utakmica u Splitu  kontra Hamburger SF. Bila je to jedna od onih utakmica koja se prepričava još dugo, s kolina na kolino, s uzdasima kada se prisjetimo šansi i gafova Bore Primorca, glavnog tragičara. Kada se prisjetimo prilike koja nam je curila kroz prste protiv jedne od najjači momčadi tog vrimena. Utakmicu sam gledao u susjedstvu na malom televizoru u napetoj atmosferi di su stariji skakali i sovali svako malo. Nije mi bilo jasno skroz naskroz natjecanje ali kako je utakmica odmicala i kako se atmosfera u maloj kužinici užegla do usijanja tako se taj oganj prinija i na mene i svakom minutom sve sam više osjeća uzbuđenje koje se u meni rađalo a koje se nije dalo opisat ričima. 

Bilo je to dugih 90 minuta tijekom kojih sam zalipija za Hajduka i nije bilo više pomoći. Od tad sam  jedva čeka trenutak kada će se putem radija javiti spiker i prinositi utakmicu Hajduka. Bila je to bolest kojoj nije bilo likarije, za koju je doktur moga pripisat samo jedan lik. 

Otić u Split, na utaknicu Hajduka.

Tu likarija sam s nestrpljenjem čeka. Kad će doć taj dan? Sve one dane prikovan uz radio slušajuć prijenose ne mogu se usporedit sa samom pomisli odlaska na Poljud. Dan odlaska na Poljud se dogodija u lito 1983 godine prid sam kraj prvenstva, 2 kola prije kraja, kada je dolazija Partizan iz Beograda u uzbudljivoj utrci za prvaka.  Hajduk, Dinamo i Partizan su bili u ravnopravnoj trci za prvaka i svaki gol i bod su bili važni u odlučivanju ko će bit prvak. Evo i ko je igra za Hajduka na toj za mene povjesnoj utakmici.

 

HAJDUK – PARTIZAN

Split, 19.06.1983.

Strijelc:

Zoran  Vujović – 1 minuta

Početni sastav: Zoran Simović,  Zoran Jelikić,  Branko Miljuš,  Nikica Cukrov,  Boro Primorac,  Vedran Rožić,  Zlatko Vujović,  Dragutin Ćelić,  Zoran Vujović,  Nenad Šalov,  Dušan Pešić

Ušao:  Zdenko Adamović            

Izašao:  Dušan Pešić

 

 

U sklopu odlaska na more kod stric Duje u Split, na Brda, ima se dogodit za mene najvažniji događaj na svitu, odlazak na utakmicu na Poljud i prvi put vidit uživo svog Hajduka. Utakmica na Poljudu je za mene značila litovanje za pamćenje. Uvertira tog derbija odvijala se u susjedstvu, između Splita i Čelika iz Zenice, koji su igrali odlučujuću utakmicu za ulazak u Prvi ligu. Tog dana od jutarnjih sati Solinskom su se slivale kolone automobila s Hajdukovim zastavama i navijački puk se prikuplja za večernju utakmicu. Sunce je od ranog jutra pržilo, zvizdan je kroz podne sve primora na povlačenje u debeli lad i gašenje žeđi velikim količinama  piva. Posljepodnevna žega nije popuštala samo se svakin trenutkon temperatura još više dizala. Ekipe su pripremale bile lancune, piturali i pisali po njima čitavi dan.  I mlado i staro nije bilo imuno na utakmicu i šušur koji se osjeća na svakom kantunu. Sirene nisu dale mira nikom, pripremalo se na svim frontovima. Osjetivši svu tu silinu emocija, žege i napetosti koja je vladala na ulicama, nisam moga dočekat trenutak kad ćemo poć put Poljuda. Stvara se poseban ugođaj iščekujući utakmicu.

Temperatura koja se u meni dizala svakim trenom nije mi dala mira.  Cili taj urnebes koji se odvija na Brdima, nije mi bilo lako izdržat. Utakmica je počimala u 19 sati. Pošli smo iz Neslanovca oko 16  sata i tog trena za mene je počela “operacija Poljud”.  Najbitnije mi je bilo da smo krenili. Ne znajući koliko ima pješačit do stadiona ubrzo sam posta znatiželjan pitajući kada ćemo doći, di je Poljud. Na to bi od brata, koji me vodija na utkmicu, dobija odgovor da ima još malo. Taj odgovor mi nije bilo lako čut ali ipak se krećemo pa ćemo već stić. Nakon po ure i dolaska do Prometovi garaža uzbuđenje još više reste, bili barjaci izviru  sa svi strana, temperatura na vrućem asvaltu se još više diže.  Još uvik ništa od Poljuda, počinjen grintat. Uzbuđenje koje u meni vlada je razarjuće, borin se sam sa sobon jer nemogu dočekati trenutak kada ću ugledat stadion. Pješačenje koje se odužilo ubija ali želja za Hajdukom i Poljudom je tolika da ni žeđ ni vrućina ne prestavljaju nikakvu prepreku jer  od velikog uzbuđenje ne osjećam ništa. Ugledavši reflektore, srce oće da iskoči, nemogu virovat da sam stiga blizu Poljuda ali brzo me brat ladi, kaže da je to Splitov stadion . Informacija ubija ali kratkog je daha, već se ponovo palin i Poljud počinjan sanjat, tako blizu a nikako ga vidit.

Već sad se sa svi strana slivaju kolone navijača, pisma sa svi strana, autosirene rade punom parom, stižu Zadrani, Šibenčani, Imoćani, Sinjani, Hercegovina se spustila cila. Stižu navijači iz svakog kutka sa svakakvin prijevozom, autobusima, tamićima, autima svi marka i registracija. Užareno posljepodne polagano prolazi, sunce je palo, pa je zvizdan popustija ali sparina i isijavanje topline na vrućem asvaltu ne popušta.

Gužve su sve veće i sami taj ugođaj mi govori da smo blizu. Uzbuđenje doživljava vrhunac kada ugledam krovište Poljudske ljepotice. Blizu smo i gužve su ogromne, silna rjeka navijača se kreće samo u jednom pravcu. Osjećaj sriće kada sam po prvi puta ugleda Poljud u svoj svojoj veličini je trenutak koji se ne zaboravlja. Pješačenje od Neslanovca, na Brdima, do Poljuda, u trenutku sam pospremija u povjest a sam pogled na stadion doslovno me baca u trans, u agoniju. Kada ću uć na stadion, na sjever. To je već bija problem. Sva sila navijača se već nalazila isprid ulaza, dva sata prije početka utakmice.  Navijački huk koji je vladao prostorom oko Poljuda na mene je djelova opijajuće. San postaje java, tu sam isprid Poljuda, još samo triba uć unutra i po prvi put vidit uživo Blaža Sliškovića – Doktura od baluna, braću Vujoviće, Gudelja, osjetit sve ono što san do sad moga samo čut priko radija.  Prid menon je ostvarenje sna i emocije koja vridi milijun dolara.

Ući na stadion je bija sljedeći korak. Na svaki ulaz sjevera natiskalo se nekoliko stotina navijača, koji se gibaju kao u transu, uz pismu i žamor. Sve to me privlači jače od magneta, ulazim u gužvu s namjerom da se provučem što bliže ulazu i da što prija uđen kad se otvore vrata. Provlačin se kroz masu, migoljeći doslovno centimetar po centimetar.  Silna želja neda mi mira, moran naprid,  moran što prija uć na stadion. Mnoštvo navjača sve više strvara pritisak prema vratima, koja su još uvik zatvorena.  Provlačeći se u želji da se šta više približin ogradi, nisam moga ni pomislit da mogu upasti u klopku,  da me silna navijačka masa može zgaziti ka mrava. Pritisak prema ulazu ne popušta već i dalje traje „navijački ples“ pred ulazom.  Nalazeći se prid ogradon sve teže sam održava svoju poziciju pod pritiskom navijački naguravanja. Posta san svjestan ozbiljnosti situacije i stvarne mogućnosti da me navijačka masa “protra kroz režetke”.   Nemoć i stra, koji san osjetija u trenutku su izbrisali cilu priču do tada. Od tog navijačkog boruča koji se steza oko mene, spasila me činjenica da sam se naša isprid čovika koji me svojim rukama čuva od najgoreg, koji je zadnjim snagama uspjeva izdržat svu silinu navijačkog ludila.

Nakon nekih 15 – tak minuta otvorila su se vrata i pritisak je popustija, počelo se ulaziti. Trenutke užasa koje sam prolazija zaboravija san onog trena kada san  koraknija u unutrašnjost Poljudske ljepotice, koja me svojim izgledom ponovno vratila u stanje „ludila“. Trenutak prvoga pogled na Poljudsku ljepoticu me opčinija. Osjećaji i emocije koji su tim trenutcima vladali u meni ne mogu se izreći. Osjetivši navijački huk tu pored sebe blokirali su me, u tin trenutcima nalazija san se na posebnoj planeti.  Pogled na teran, na svo šarenilo navijačkog puka, sve to je djelovalo kao bajka, još uvik ne virujuć da je sve to stvarnost. Ipak ubrzo nakon izlaska igrača na zagrijavanje sve poprima dimenziju više. Sad već isprid sebe vidim igrače, vidim svoga Hajduka. Sve to sad prilazi  u stvarnost i sama utakmica samo što nije počela. Silina navijačkog huka žari i pali, sve gori, sa svi strana zastave vijore.

Utakmica sama je ostala u sjeni kompletnoga navijačkoga “ludila”, kazališta koje triba doživit i osjetit. To silno uzbuđenje koje vlada tokom 90 minuta bitke za jedan balun više u protivničkoj mriži je poseban doživljaj. Sama utakmica koja se odigrala, mogla se  sažet u prvi petnaestak minuta i odigrala se meni prid očima. Zoran Vujović je da go u prvoj minuti na branku isprid sjeverne tribine.

Onog dana kada san prvi put ugleda utakmicu na televiziju protiv Hamburgera inficira san se virusom a danom kad sam kročija na utakmicu u poljudsko grotlo doživotno san obolija od teške zarazne bolesti, od koje nema izličenja, s njom umireš.  Patnje su zagarantirane.

BILI TIĆI

Još jedan Bili tić je izletio iz gnijezda. Lorenco Šimić je otišao u Sampdoriju. Još jedan mladić koji je ostvario svoj san, obući Bili dres i zaigrati u grotlu Poljuda. Danas je drugo vrime pa tići vrlo mladi odoše u svit i to je cijena sveukupnog načina filozofije današnjeg poretka. Ni prvi ni zadnji, nitko više ne razbija glavu, bitno je da se pozitivno posluje. Napokon dolaze dani da se počelo poslovati po principu koliko para toliko i muzike, a muzike poodavno nema. No reklo bi se: “Ipak se kreće”. Ima jedna floskula koja se već dugo vremena pronosi i propagira pa reklo bi se da je postala moto mnogi vladajući struktura na Poljudu. Hajdukova škola za proizvodnju mladih igrača ne valja. Kažu i to kako je nekad za vrijeme zlatnih godina škola bila ono kako triba. Da smo još u bivšoj tvorevini mogli bi povikati Tako je i galamiti da stvorimo dobru atmosferu. Kada površno pogledamo sve skupa činit ćemo fintu ka da se dobro razumijmo i da se slažemo s tom floskulom, na kraju neko uvik mora biti Pedro. Hajdemo sad malo mirnije promišljati i popisati činjenično stanje u zadnji desetak petnaest godina. Koga smo mi to proizveli di smo “robu” transferirali i koliko smo zaradili.

 Srna, Pletikosa, Jelavić, Dva Kalinića, Deranja, Bartulović, Subašić, Vukušića, Sablića, Carevića, Leko, Andrić, Đolonga, Tičinović, Caktaš braća Vučko Mate Bilić, sjetimo se vratara kojima smo tako tekuć hranili cijelu ligu.  Sve su to imena koja u mnogo obećavali a malo dali . Proizvedeni u inkubatoru na Poljudu. Respektabilna momčad po imenima, al ne i po zaradi. Znači nešto se i proizvodilo, izbacivalo iz tog pogona samo kada su doli do stepenice kada prve momčadi nisu dali ono što su mogli.  Za taj pad su odgovorna mnoga  čelništvo kluba koja su u pravilu samo kukali i vrlo malo radili, tražili opravdanje za neznanje i nered u tuđem dvorištu. Mogu reći da se za većinu tih prolaznika može primijeniti i onaj izraz koji su koristili u protivničkom taboru.  Nepravde i sudačkih presuda je bilo i bit će i protiv Hajduka i za Hajduka na račun i preko leđa malih momčadi. Nije to opravdanje za kukanje, sjetimo se samo košarkaškog diva iz susjedstva i njegove borbe protiv europskih velikana i sudačkih presuda pa nam nije  potrebno previše trošiti riječi.  Da su razmišljali o tome kako će sudci svirati kontra mogli su ostati u svlačionici. Da je bilo reda, znanja i sposobnosti onih koji su bili odgovorni za taj dio poslovanja bila bi to cifra od koje bi se mnogima vrtjelo u glavi. Malo sam pobrojio one zvučnije koje sam se trenutno sjetio i svi su bili nositelji u Bilom kolu. Moglo bi se pobrojiti i one koji nisu dobili šansu poput Baturine kojeg je kasnije Hajduk skupo platio da bi ga vratio kad ja dokaza. Puno je ti imena poput Bobana vlaja iz Zagore, Prše koji je ima slabo srce,  “Mali” Modrić je osta mali pa nije moga. Igrači tipa Perišića i Livaje, pa Čop i Andrijašević sve su to igrači za koje je netko utvrdio da imaju dvije lijeve, sjetimo se maloga Bradarića kojeg se prodalo takorekuć za režije, a sad će Rijeka pobrati vrhnje, u pitanju su milijuni EURA.  Koliko bi se moglo nabrajati imena i sudbina dica koji nisu mogli primirisati poljudskoj školjci. Previše,  i uvik se vrhuška branila parolama: “Ne vride.”  ” Nismo mi krivi, škola nam je loša”. Kada bi se netko našao pa pokušao naglas razmišljati dobio bi jezikovu juhu i “bija bi kontra Splita i Ajduka”. Rađalo previše nesposobnih predsjednika, koji su svoju nesposobnost prikrivali galamom i optužbama. To je dobitni recept, uz podobnost naj sigurnija karakteristika za uspješno uvaljivanje u fotelju. Nije mala stvar biti na čelu Ajduka. Koliko se zaradilo prodajom, a koliko je ostalo u Hajdukovoj kasi šoldi za živjet?   Taman da živimo pod infuzijom, da se preživi i mirno spava dok se ne pronađe tko je kriv. mora se naći tko je kriv.  Pun je lakše kad je neko drugi kriv. To je politika koja je vodila Bili brod i svoju nesposobnost uvijek prepisivali na neke druge adrese.To je politika koja je Hajduka takorekuć ostavila kao podstanara u svojoj kući. U Dalmaciji nema velika utjecaja ni suradne Hajduka s klubovima  od Dubrovnika do Zadra. Suradnje je bilo kada je trebalo uzeti mladog i perspektivnog igrača. Sjetimo se trakavice sa Šibenikom i Rukavinom. To je politika zatvoreni vrata. Igrači se daju na posudbi svima samo ne njima, pa su tako Zadar,  Šibenik, Dubrovnik drugoligaši. Da ne spominjemo solinske modre, hit iz Stobreča. Svi ti veliki umovi su Hajduka, kluba koji je na karti Europe bio upisivan masnim slovima, dovezli do povijesnih utakmica za treće mjesto u malom HNL-u. Nadam se da je današnja garnitura na pravom putu, da ih neće smijeniti oni koji “jače” vole Hajduka kad vide da su se kola malo pokrenula, da se počelo zarađivati i da bi se opet moglo štogod ugrabiti. Na kraju bi  bilo bi zanimljivo kad bi se napravila računica koliko se moglo zaraditi u danima tuge i muke, da je bilo sposobnosti i ljubavi prema Biloj boji. Da su igrače prodavali po tržišnim cijenama da mnogi nisu otišli bez ikakve oštete. Sve skupa nije to znanstvena fantastika, otići na mjesec.

Hajduk ima dobru školu samo je menadžment kluba godinama žalostan, nula bodova. Ako su mišljenja da se ne može i nema, prepustite misto ljudima koji znaju i koji imaju stručnost. Nije ljubav prema Hajduku glavna karakteristika koju je potrebno imati za obavljanje bilo kojeg posla. 

Hrvatska – Argentina

Prije velikih utakmica velika je doza nestrpljenja i pozitivne sportske nervoze. Navijači su skloni pretjerivanju u prognoziranju ishoda, pobjeda je sigurna samo je pitane kako ćemo do ne doći. Trener i igrači spremaju taktiku i recept za pobjedu dok su novinari tu da sve skupa povežu u jednu lijepu priču s happy end-om.
Tijekom trodnevnog natjecanja psihofizička pražnjenja su enormna no kada se priča odvija po planu onda to nije problem. Spremajući se za zadnji dan kada nam je za pobjedu potrebno još samo malo strpljenja i jedna pobjeda onda je uzbuđenje još veće, adrenalin buja u nama ne da nam mira. Pripremio sam video tehniku da uhvatim trenutak povijesti za nas, no uhvatio sam trenutak povijesti za Argentince
Poslije svega ostaje žal i pitanje zašto smo izgubili. To je normalna reakcija jer se natječu dvije ekipe i svaka želi pobjedu. U ovoj priči ekipa Argentine je vjerojatno više željela pobjedu mada je neupitno raspravljati o tome dali su naši momci željeli pobjedu. Ipak čovjek više pojede kada je gladniji, a kad je u pitanju sportska glad onda su Argentinci dobrano pregladnjeli. Bili im je potrebno pet pokušaja da bi bili pobjednici, četiri puta su gubili finala Davis cupa, dok smo mi jednom nastupili prije ovog finala i bili pobjednici Davis cupa. Činjenica da smo u polufinalu nastupili protiv Amerikanaca na njihovu terenu, izgubili također prva dva meča i napravili preokret za pobjedu protiv teniske super velesile je veličanstven trenutak koji je zapisan u povijesti našeg sporta. 
Ostaje žal za pobjedom, za koju nam je nedostajalo samo malo koncentracije i odvažnosti pošto je protivnik tako rekuć bio na konopcima. No nemojmo biti neskromni i finale je ogroman uspjeh. Samo se sjetimo naših košarkaša kada su harali svjetskom košarkom. Koliko bi sada dali da igramo finale, kada već dugo ne znamo ni za kakav uspjeh i kada nas samo sitnice dijele od uspjeha i pobjedničkih staza.
Mislim da smo poraz doživjeli na drugom polju, polju marketinga i promocije naših ljepota. Ne znam dali je slika koju smo mi gledali išla u svijet, ali ako je, onda možemo biti tužni. Možemo samo zamišljati kolika je gledanost u svijetu bila. Da smo tijekom svakog trenutka, kada su igrači bili na odmarali između gemova, predstavili našu kulturnu i prirodnu baštinu putem fotografija. U tim trenutcima bi fotografije naših bisera bile u mnogim domovima u svijetu. Promidžba nemjerljiva u bilo kakvoj valuti.


DRAŽEN PETROVIĆ



U danima kada naša reprezentacija glavinja kroz magle i tmine, kada još uvijek ne vidimo stvarni izlaz i povratak košarke u život punim jedrima sjetim se života prije smrti. Života koji je košarka živjela u Hrvatskoj prije tragične smrti Dražena Petrovića. Tada je naša reprezentacija s lakoćom pobjeđivala i konstantno bivala na postoljima. Danas imamo dobrih igrača i uvijek nam fali mali koračić da napravimo iskorak, da krenemo stopama pobjednika. Nedostaje nam samo jedna mala sitnica koju je posjedovao Dražen, koju imaju pobjednici. Nedostaje nam strast, drskost da nikom ne priznaješ da je bolji od tebe. Nedostaje nam vjera u svoje sposobnosti. Baš te i takve osobine su potrebne da ti u ključnom trenutku ruka ne zadrhti. Tada uopće ne razmišljaš tko je bolji, svjestan si svoje snage i melješ protivnika. Danas su nam te osobine praktički nepoznate. Uvijek nam netko objašnjava koju kvalitetu posjeduje protivnik umjesto da nas uče da imamo kvalitetu i da vjerujemo u svoje sposobnosti. Zaboravljajući našeg Mozarta gazimo po svemu onom što nam je darovao i ostavio, a ostavio nam je košarkašku abecedu.

Draženu se klanja čitavi košarkaški svijet samo smo ga mi u njegovoj domovini zaboravili i marginalizirali. Sjeća ga se uži krug ljudi, a svi skupa ga se sjetimo na pet minuta kada se položi cvijeće na njegov grob. Mi koji smo imali sreću živjeti u vremenu Dražena, imali smo čast uživo doživjeti i navijati za košarkaškog Mozarta. Šteta što se današnjim generacijama mladih ljudi ne približi život i djelo čovjeka koji je pokazao da se uz talent i rad može se sve postići. Da ih uče kako se izgrađuje pobjednički gard, kako postati pobjednik.

Djeci od malih nogu kroz školski program pokazati kako je Dražen radio prve korake. Učiti ih da mogu ako hoće i da je potrebno mnogo ljubavi, rada i znoja za postizanje vrhunskih rezultata. Da im Draženov lik i djelo budu živi svjedok da se može sve i da to nije nekakva ušminkana priča s televizije nego da je Dražen prve korake napravio baš tu pored njih, na školskim igralištima.


Evo nekih izjava velikana i legendi NBA košarke i mnogih drugih o Draženu i njegovoj genijalnosti.

NBA IGRAČI O DRAŽENU

Michael Jordan, legenda Chicago Bullsa i osvajač trofeja Dražen Petrović na McDonald’s turniru u Parizu 1997.:

“Uživao sam igrajući protiv Dražena. Velik igrač. Nije se bojao, do kraja koncentriran. Borben i samouvjeren. Kad god bismo se sučelili, išao je snažno protiv mene, kao i ja protiv njega. Drugačije protiv Dražena nisi mogao. Naši dvoboji su uvijek bili maksimalni, do ruba. Imali smo nekoliko sjajnih dvoboja, nažalost, bili su to kratki dvoboji. Za kratko vrijeme ostavio je dubok trag. Bez straha se upustio u NBA izazov i pokazao ostalim Europljanima kako mogu uspjeti.”

Larry Bird, NBA legenda Boston Celticsa i član Dream Teama 1992:

“Dražen je tip igrača kakvog volim! Igrao sam protiv njega mnogo puta, bio je fantastičan šuter i odlično je koristio blokove suigrača. Znate, upoznao sam mnogo ljudi, koji su mu bili bliski i svi do jednog su mi govorili da je on najbolji momak na svijetu. Kad pričam o Draženu, sjetim se Barcelone 1992. gdje je Hrvatska imala doista dobru momčad, no činjenica je da smo mi imali najjaču moguću momčad. Nisam tada mogao dati puni doprinos jer su me leđa strašno boljela.”

LeBron James, košarkaš Miami Heata:

„Kada je Dražen igrao bio sam još klinac, ali stvarno sam ga volio gledati. Bio je neviđen šuter, igrač kakav do tada nije viđen u NBA-u što se stranaca tiče. Kada je zabio Houstonu 44 koša bio sam ushićen. Sjećam se da me znao oduševljavati i svojim asistencijama, a to je dokaz da je itekako razumio igru. Bio je talent iz Europe kakav NBA liga do tada nije vidjela. Bio je nešto novo, danas je nekome možda normalno vidjeti strane igrače kako igraju glavne uloge u svojoj momčadi, ali Dražen je svima njima otvorio vrata. I to treba cijeniti. Uostalom Netsi su mu umirovili broj 3 što govori koliko su ga cijenili.“

Gary Payton, NBA legenda Seattle SuperSonicsa:

“Uh, Dražen Petrović! Koji je to igrač bio. Najbolji Europljanin u NBA, definitivno. Znam koliko je taj momak naporno radio i trenirao, on je prokrčio put svim Europljanima i strancima koji su u NBA stigli nakon njega. NBA bez stranaca nikad ne bi bila ovo što jest danas.”

Kobe Bryant, NBA zvijezda LA Lakersa

“Dražen? Uhh, o njemu sam mnogo slušao od oca, nevjerojatan šuter, čuo sam da je bio veliki radnik. Šteta što je otišao u naponu snage.”

Shaquille O’Neal, legenda NBA lige i vlasnik četiri prstena prvaka:

“Da, Dražena se jako dobro sjećam. Iskreno, on je jedan od najboljih šutera u povijesti košarke. Sjećam se kad sam igrao za Orlando, a on za New Jersey da je bio nezaustavljiv, nismo ga mogli spriječiti da zabije svoju normu. Bio je šuter kakav se rijetko viđa. Šteta što više nije među nama. Uhh, Dražen je bio jedan od najvećih…”

Clyde Drexler, suigrač Dražena U Portlandu i član Dream Teama iz 1992:

“Krasan čovjek, jedan od najdražih mladića koje sam ikad upoznao. Živio je za košarku, nevjerojatan radnik. Nije bilo boljeg košarkaša izvan Amerike. Bar ga ja nisam vidio. Stvarno sam ga volio. Dražen je zaista bio najveći europski košarkaš.“

Tim Duncan, NBA zvijezda San Antonio Spursa:

„Najbolji europski košarkaš u NBA-u? Dražen Petrović! On je bio čudo. Nemojte misliti da sam vam to rekao jer ste iz Hrvatske. Zaista tako mislim jer znam kako je europskim igračima bilo zabijati 22 koša svake večeri prije deset godina. Danas kada im treneri vjeruju situacija je sasvim drugačija. To je ogromna razlika.”

Bill Russell, NBA legenda Boston Celticsa i vlasnik 11 titula NBA prvaka kao igrač:


“Sjajan je bio onaj momak koji je poginuo u prometnoj nesreći. Dražen Petrović mi se sviđao kao igrač, on je bio jedan od onih koji su mogli ravnopravno igrati u NBA ligi.”


Charles Barkley, NBA legenda, član Dream Teama s Olimpijade u Barceloni 1992. i MVP McDonald’s turnira 1993.:

“Petro je bio velik igrač. Kada sam čuo vijest da je stradao, igrao sam za Phoenix finale protiv Bullsa i svi u NBA smo osjećali kao da nam je umro netko u obitelji.”

Danny Ainge, suigrač iz Portlanda:

“Želio je postati All-Star i tada se vratiti kući kako bi tamo završio karijeru. Zaista je želio dokazati da netko tko je odrastao igrajući u Europi može uspjeti u NBA ligi.”

Chris Dudley, bivši suigrač iz New Jersey Netsa:

“Marljivije i napornije je radio da poboljša svoju igru nego bilo koji igrač kojeg znam. Nakon što bi šuterski treninzi završili on bi opet otišao do teretane i još malo dizao utege i vozio bicikl. Zatim bi još malo šutirao, došlo je i vrijeme kada su mu treneri morali govoriti da mu je dosta treninga za taj dan.”

Jason Kidd, košarkaš Dallas Mavericksa i bivši košarkaš New Jersey Netsa:

“Dražena svi u New Jerseyju spominju s velikim poštovanjem. Došao sam u ligu 1994, a on je stradao godinu ranije tako da ga nikada nisam gledao uživo i žao mi je zbog toga.”

Steve Nash, košarkaš Phoenix Sunsa:

„Dražena sam gledao često na TV-u kada sam studirao u Santa Clari i u njemu sam prepoznao jednog od najboljih bijelih igrača u NBA svih vremena. Uhh, kakav je samo odličan strijelac bio, vrlo brz šuter, čvrst i borben. Ipak je on svojim igrama i to kao bek, što je još teže, dokazao Amerikancima da i europski igrači i te kako dobro znaju igrati. Mnogi smo mu danas zahvalni na tome.”

Dominique Wilkins, legenda Atlanta Hawksa:

„Dražen je imao sve da bude najbolji i to ga je zadržalo u NBA-u. Iako je bio stranac, igrao je kao da je naš! On je bio prvi europski igrač koji je pokazao da i igrači iz Europe mogu igrati jako dobro, bio je ravnopravan sa svima nama. Igrao je u NBA-u samo četiri sezone, ali je svima dokazao da može igrati na visokoj razini. Bio je vrlo čvrst i nezgodan za čuvanje“.

Dikembe Mutombo, legendarni NBA centar:

“Petrović je bio jedan od najboljih bekova protiv kojih sam igrao. Došao je kao europska zvijezda i uspio. Strašan šuter, često ga nismo mogli zaustaviti i moram priznati da mi jako, jako nedostaje. Otvorio je vrata svim europskim igračima koji su danas ovdje, pogotovo s prostora bivše Jugoslavije.”

NBA TRENERI O DRAŽENU

Larry Brown, Hall od Fame trener:

“Dražen Petrović je prvi dokazao da se može ravnopravno nositi sa svim igračima, prvi je dokazao da europski igrači mogu igrati u NBA. Bio je izvanserijski strijelac te nevjerojatan šuter i definitivno All-Star kategorija.”

Chuck Daly, posljednji Draženov trener u New Jersey Netsima, izabran u Kuću slavnih 1994:

“Dražen je bio rođeni pobjednik po svemu. Siguran sam da bi nakon te sezone, kada je neopravdano zaobiđen, sljedećih nekoliko godina bio All-Star. Pa za njega se zanimalo 5-6 velikih klubova. Dražen je bio velik igrač, ali i velik čovjek. Stradao je na vrhuncu karijere, taman je trebao odigrati svoje najbolje utakmice. Kakav je to samo šuter-killer bio, hladnokrvni košarkaški ubojica, a uz to je volio uzeti loptu odluke i odlučiti utakmicu. To mogu samo najveći i zato mu i jest mjesto u Kući slavnih, u društvu odabranih.”

Rudy Tomjanovich, trener koji je s Houston Rocketsima osvojio dvije NBA titule 1994. i 1995:

“Ohh, Dražen. On je bio čudesan. S kakvom nam je samo lakoćom postigao 44 koša… Stalno sam mijenjao način obrane na njemu, ali kad je Dražen bio ON FIRE, bilo ga je teško zaustaviti. Znate, imali smo gotov plan kako da ga dovedemo tog ljeta u Houston jer je bio free agent. Čuo sam se s njim telefonom nakon završetka sezone i rekao sam mu da nam takav igrač treba. Točno sam znao da takav odličan šuter uz Hakeema Olajuwona može funkcionirati savršeno. Vanjski šutovi su nam donijeli jedina dva naslova jer Hakeem ipak nije mogao sve sam. Dražen je igrao s nekom posebnom strašću i željom za pobjedom, željom za dokazivanjem kakva se rijetko viđa. Imao je veliko srce, a njegove šuterske sposobnosti se rijetko viđaju i dan-danas. Kakav bi to dvojac bio: Hakeem The Dream i Dražen… Dražen je, kako su mi mnogi rekli, bio velik čovjek. Samo takve osobe imaju sve predispozicije da postanu odlični igrači. Šteta što nas je napustio sa 28 godina.”

POZNATI HRVATI O DRAŽENU

Mirko Novosel, legendarni hrvatski trener:

“Bio je pobjednik, osim tog prokletog ponedjeljka kada nije imao šanse preokrenuti poraz u pobjedu.”

Goran Ivanišević, teniska legenda i pobjednik Wimbledona 2001. koji je posvetio Draženu Petroviću:

“Često mislim na njega, svaki dan. O svemu što ima veze s njim, o njemu samome, o reprezentaciji bez njega, o činjenici da je bio europski Michael Jordan.”

 Franjo Arapović, Draženov suigrač u Ciboni i reprezentaciji:

“O Draženu mi je najteže govoriti. Taj dio života čuvam za sebe i ne volim o tome pričati nikome. Drugi možda čak i previše govore o njemu, a neki i pretjeruju. On je jednostavno genij kakav teško da će se ikada više roditi. Četiri godine koje sam igrao s njim uspomena su mi za čitav život. Naš odnos i neke naše privatne stvari nitko nikada neće saznati. To je moja i samo moja uspomena i smeta mi kada čitam o njemu svakakve stvari.”

Toni Kukoč, suigrač iz reprezentacije:

“Svi znaju da je Dražen bio igračina, košarkaš koji se rađa jednom u 100 godina. Dražen je bio veliki čovjek, prijatelj koji nije bio nimalo sebičan. On nam je svima bio zvijezda vodilja.”

Dino Rađa, suigrač iz reprezentacije:

“Slušao sam puno puta o tome tko je najbolji košarkaš svih vremena u Hrvatskoj. Uglavnom su se uvijek vrtjela tri imena: Krešo Ćosić, Dražen Petrović i Toni Kukoč! Za mene dvojbe nema: Dražen je broj jedan! Nitko u hrvatskoj košarci nije bio toliki pobjednik kao genijalni Dražen. Ne samo da je on za mene najbolji hrvatski košarkaš, uvjeren sam da je on i najbolji europski košarkaš svih vremena.”

Stojko Vranković, suigrač iz reprezentacije i veliki prijatelj:

“Od Dražena sam naučio mnogo toga. Prvo, vjeru u rad, rad i samo rad. On nije vjerovao ni u što osim rada, ni talentu ni perspektivi, samo radu. To ga je stvorilo onakvim igračem. On je bio i za zafrkanciju i za izaći vanka, ali kad bi se krenulo raditi, tu nije bilo zbora. Odradio je treninge uvijek najbolje što je mogao, a uz to šutirao do besvijesti, pa malo radio trbušnjake, pa sklekove i tako svaki dan.

Recimo, jedna od zanimljivih anegdota. Krenemo iz Sarajeva autobusom i stignemo rano ujutro u Šibenik. Ja produžim za Zadar i pitam ga: ‘Di ćeš ti sad?,’ a on odgovori: ‘Idem ravno u dvoranu!’ Kume, bilo je šest sati ujutro! ‘Pa dobro tko će ti otvoriti dvoranu?’ pitam ga ja, a on će sav sretan: ‘Imam ja ključ.’ Tad bi, recimo, šutirao do osam sati, vratio se doma, otuširao se i krenuo u školu. Vjerovao je da kvalitetu možeš dokazati samo na parketu. Kod njega nije bilo ovog prepucavanja po novinama, on je svoje pokazao na parketu svakome tko mu se suprotstavio. Takav čovjek i igrač neće se više nikada roditi. U to sam sto posto siguran.”

Mario Kasun, bivši NBA košarkaš – danas košarkaš Zagreba CO:

“Dražen mi je košarkaški idol, znam napamet svaki njegov potez u karijeri. Pravi sam ovisnik o njemu. U svojoj kolekciji imam četiri različita Draženova dresa. On je moja zvijezda vodilja.”

Marko Popović, reprezentativac Hrvatske i košarkaš ruskog Uniksa:

“Negdje 1989, kad sam imao 7 godina, zavolio sam košarku i bio sam lud za Michaelom Jordanom čijih sam se utakmica do danas nagledao da ih je sve teško nabrojati. Naravno, i Draženu sam se oduvijek divio i sretan sam što sam ga imao priliku upoznati. Dogodilo se to 1992. kada se reprezentacija Hrvatske pripremala za Olimpijadu u Poreču gdje su bili smješteni i igrači Zadra među kojima je bio i moj ćaća. Imao sam 10 godina i poveo me sa sobom da u živo vidim naš ‘Dream Team’. Tadašnji izbornik Pero Skansi dopustio mi je da gledam treninge i ništa drugo mi nije trebalo nego da uživam u majstorijama Dražena, Kukoča, Rađe, Stojka, rođaka Arija i ostalih. Upoznao sam sve igrače između kojih i Dražena, kojeg sam gledao kao Boga. Dražen je svima nama zvijezda vodilja. Takav igrač se više nikada neće roditi.”

Andrew Bogut, australski Hrvat i košarkaš Milwaukee Bucksa:

“Još otkad sam bio malo dijete idol mi je bio Dražen Petrović. Najviše me zadivila njegova radna etika. Uvijek je još više želio poboljšati svoju igru, uvijek je želio biti najbolji igrač na parketu… Nadam se da ću uvijek slijediti primjer Draženovog napornog rada i da će ljudi u Hrvatskoj i Australiji biti ponosni na mene.”

POZNATI KOŠARKAŠI IZ EX-JUGOSLAVIJE O DRAŽENU:

Vlade Divac, Draženov suigrač iz reprezentacije ex-Jugoslavije:

“Dražena sam obožavao, užasno me pogodilo što smo se razdvojili i što je otišao a da nikad nisam imao prilike razjasniti neke stvari.”

Dejan Bodiroga, bivši košarkaš Zadra i reprezentativac Srbije kojeg je otkrio Krešimir Ćosić:

“Dražen je bio bog! On je svakako utjecao na najviše mladih sportaša. Meni se pogotovo sviđao jer je bio veliki radnik, što je provodio toliko puno vremena na parketu. Kasnije sam nastojao izgraditi svoj stil i biti Dejan Bodiroga.”

Peter Vilfan, legenda slovenske košarke:

“Otišao je u Portland gdje ga je neki Adelman sezonu i pol držao na klupi, pa nije izgubio nimalo volje. Sumnjam da bi to izdržao bilo koji član zlatne generacije, Kićanović, Ćosić, Dalipagić, Slavnić bi odustali od toga i otišli drugdje, ali ne i Dražen. Svi ti neamerikanci koji danas igraju u NBA ligi bi se trebali zahvaliti Draženu.”

POZNATI SPORTSKI DUŽNOSNICI O DRAŽENU:

David Stern, komesar NBA lige:

“Dražen je bio izuzetan mladić i istinski pionir košarke kao svjetskog pokreta. Bio je zvijezda u europskoj košarci, NBA, na Olimpijadi. Pokazao je da je košarka uistinu globalni sport i preko svojih vještina i karaktera bio je junak navijačima diljem svijeta.”

Juan Antonio Samaranch, bivši predsjednik MOO-a i veliki zaljubljenik u Dražena:

“U mojoj rodnoj Španjolskoj Dražen je igrao samo jednu sezonu, ali i dan-danas tamo ga svi neobično cijene. On je bio uzor mnogim igračima i siguran sam da na svijetu nema čovjeka koji je volio košarku kao Dražen.”

Gledao sam sve njegove utakmice u Portlandu te mnoge njegove treninge. Bio je omiljen među suigračima i mnogi su smatrali da su Blazersi napravili ogromnu pogrešku mijenjajući ga u New Jersey

Wayne Thompson, dugogodišnji novinar The Oregoniana

Jacques Rogge, sadašnji predsjednik MOO-a:

“Riječ je o fantastičnoj osobi, velikom igraču i najboljem uzoru kojeg mladi ljudi mogu imati.”

Paul Allen, vlasnik Portland Trail Blazersa:

“Volim gledati kako se mladi igrači razvijaju. Uvijek sam uživao gledati momke kao što su Cliff Robinson i Dražen Petrović.”

Warren LeGarie, Draženov menadžer govori o tome kako je Dražen reagirao na vijest da je izabran u treću petorku lige zajedno s Timom Hardawayom, Scottiejem Pippenom, Derrickom Colemanom i Davidom Robinsonom:

“Eksplodirao je s emocijama kada sam mu rekao. Bio je kao dječak. Bio je to jedan od najljepših trenutaka u njegovom životu.”

Wayne Thompson, dugogodišnji novinar The Oregoniana (39 godina), danas u mirovini:

“Gledao sam sve njegove utakmice u Portlandu te mnoge njegove treninge. Bio je omiljen među suigračima i mnogi su smatrali da su Blazersi napravili ogromnu pogrešku mijenjajući ga u New Jersey. Divio sam se Draženovom brzom izbačaju, za mene je on najbolji šuter u povijesti Portlanda.”

 

NIJE U ŠOLDIMA SVE

Ljudi moji nema više našega Hajduka. Ostale su samo ruine i zidine, a duša mu je partila na oni svit.

Možda će nekima čudno zvučiti, neki će reć ma kako pa nikidan san ga vidija. Možda će neki pomisliti, ma ljudi moji jeli to moguće, šta je ovo ludnica, nema više našega Hajduka. U zadnji nikoliko godina, a i duže od kada se naš Hajduk razbolija tribalo mu je pineza za poć se “ličit”, ali  nije jema. Triba mu je niko uskočit sa pozajmicon dok se rekupera pa bi vratija ili u najmanju ruku ga uzet pod svoje pa kud puklo da puklo. No kad ćaća ima puno dice sve je dobro dok i rani, al kad onemoća triba ga niko uzet pod svoj, brinit se o njemu, ma se nikako ne mogu dogovorit. Tako je i sa našin bidnin Hajdukom, ima preveć navijača koji nebi dali svog Hajduka za sve šolde ovega svita, a ne mogu se dogovorit šta i kako mu pomoć. I neka tako i triba, ma ne more  Hajduk živit od slame, vode i zraka. To je pokuša oni nesrića šta je tija naućit tovara da živi, a ne davat mu jist i taman kad ga je naučija bidan mu je krepa. E sad bi najprija bilo dobro razmrsit šta je to Hajduk, jeli to ono dvadesetak igrača, il je to more bit oni dres šta je bija i zvizda i crven i bile kockice, il je more bit oni nesritnji stadijon što na njega nikako titule da svrate, Bože prosti ka da je uklet. Ne znan baš definirat možda je od svega pomalo, al opet može i bez svega toga i jopet bi ga narod jubija ka mater dite. Ma ima tu i jedna mala tanka crta ili tiga ka nika veza, nevidljiva nit koja nas sve skupa veže s ničim što nemoremo točno definirati. Hajduk ima dušu, i još je nije vragu proda za šaku suza vriću smija, i baš tu dušu volimo i za nju drukamo. Bilo ko da dođe i da oće kupit našega Hajduka, nemore ga kupit sa svim šoldima ovega svita. Može donit šolde i uplatit na niki račun i reć:  „Sad san ja gazda“, al čega gazda, more bit oni dvadesetak igrača, ili Poljuda. More on bit gazda, ma more i pome na Poljud sadit, ma nemore kupit oni puk koji se zavitova Gospi Sinjskoj i Solinskoj da nema toga zla na svitu ko ga more raskrstit od našega Hajduka i zato ne vidim nikakvog razloga da se bojimo da će niko doć kupit NAŠEGA HAJDUKA.  Neka dođe sadit pomidore na Poljud,  al mi  ćemo uvik imat našega Hajduka pa more on, ako tiba igrat ponovno na nikoj ledini.

To je sigurno bolje nego ove ruševine što su sada ostale kada više nemamo naše dice da obuku dres i da sanjaju kad će izać na plac i zabit gol za svog Hajduka.  Hajduk je umra i neće ga još dugo bit, jer ovi što danas igraju, to jesu igrači i ljudi, ali oni ne vole Hajduka i nisu spremni „poginit“ za Hajduka . Svi ti danas zvani i nepozvani najprije pitaju šolde da bi trkali, a to nije najgore što nam se more dogodit. Izgubili smo dišpet . Nemore jedan Ganac ili ti ga Grk , Italijanac ili Portugalac znat i osjetit tu lipu rič DIŠPET.  Dišpet je moto i osovina oko koje se ovi stotinjak godina okrćalo hajdučko kolo . Nisu ljudi krivi što ih ima prevšie, skoro cila igračka garnitura, pa Branko iz Portugala , Janez iz Slovenije, Kos iz Kopačkog rita. Svi ti ljudi imaju dušu i volje da naprave dobar posa. U njihov voljni moment ne želim ulazit i njihovo znanje, jer nemam stvarnog uvida. U Hajduk se ne dolazi da bi se napravija dobar posa, Hajduk triba volit da bi ga moga osjetit i disat s njim. Pušnik je odma zna detektirat šta i kako triba da bi došli do cilja.  Triba ga čuvat da ga neki lovaši iz Europe ne otkriju pa da nan ga ne otmu za malo šoldi. Ima tu i neki nesritnji momak šta isto ka zna svoj posal, ali mi se čini da ne raspoznaje bitno od nebitnog. Ne mogu ljudi sa strane svatit ono što je Tomislav Ivčić kroz pismu tako lipo reka: „Tuđi čovik nikad neće svatit što to veže dalmatinske ljude“. Nisu ljudi krivi što ovdi ne važe pravila ka i u cilome svitu. Ovdi se uvik išlo kontra ciloga svita. I tu dolazimo do nikoliko bitni karakteristika vezani uz Hajduka: dišpet, ljubav bez granica i šoldi koji ne znače sve na ovome svitu, jer je obraz ono što još uvik imamo i nije na prodaju. Ali ljudi su došli i rade svoj posal i promišljaju kako od go..a napravit pitu. U ciloj Europi se kotrljaju basnoslovni transferi, kupuju igrače da bi bili prvi na tablici, a naša gospoda, koja upravljaju ovon ruinom za koju još uvik tvrde da je Hajduk, smislili su pakleni plan kupit igrače bez šoldi i bit prvaci Pa vjerojatno su sebi rekli kad mogu opstat prodaonice sve po 8 kuna možemo i mi kupovat igrače sve po nula kuna. I sad vi zamislite kad nam taj pakleni plan uspije koji će to patent bit. Moćemo ga prodavat po cilon svitu biće pinezi i što je naj bolje nećemo više morat prodavat igrače. Bićemo krcati ko brod, imaćemo fantastičnu momčad, Poljud će svaku utakmicu bit krcat i gledat ćemo fantastične predstave i bićemo prvaci svita. Samo neka nam plan uspije. Jopet bokun me straj da to nije fatamorgana. More bit od ovi silni tragedija koje su nas snašle da smo izgubili razum i da nan se pričinja. Ja san počeja drukat za Hajduka na onu famoznu utakmicu protiv Hamburgera koji nas je te sezone nas izbacija. Nije nas izbacija šta je bija bolji nego zato šta smo se sažalili nad njiman.  Mi smo bili bolji samo smo se sažalili nad njima, jerbo su se oni dobrano istrošili i potrošili da bi nešto naprave pa sad da i mi izbacimo koji nismo tako rekuć ništa potrošili. Ne bi bilo ni fer ni sportski da su ispali pa smo sami sebi zabili gol, jerbon oni nisu bili u stanju. U Hamburgu su nas tako rekuć opljačkali, jer nam je sudac kurbin sin ukreja utakmicu. Nije svira faul na našem tiću od vratara Ivanu Pudaru i dobili su utakmicu 1:0. Iz dišpet smo i u Splitu samlili u papar i nisu znali kako in je ime. Ja mislin da se onim njihovim Kargusima, Kalcevima, Kigeima, Magatima i ostalima i sad smrkne isprid očiju kad im se spomene Hajduk. A i šta će nami te puste titule kad smo mi i onako prvaci svita i okolice. Samo nismo nikad mogli dozvolit da s nama neki tamo čine sprdnju i smutnju. Tek tada se u nami pale sve lampice i proradi dišpet.  To je naše gorivo i naš moto, a to ovi ljudi koji su dovedeni u Hajduka ne ćute i nisu oni krivi zato.

Ova naša povjest se more podilit  na tri etape: zlatno doba, pri i poslin zlatnog doba. Pri zlatnog doba je bilo tako tako, bili smo još mladi, osvojili smo nikoiko kanta, a nike kante za vrime NDH-zije nan nisu dali brojit. Ka osvojili smo i u nepriznatoj državi, ka da smo igrali ragbi, a ne nogomet. Mi smo i jopet nacrtali na Poljud nek se vide. Zlatno doba se ne triba preveć opisivat tu je samo tribalo znat nabrojit prvi sastav, , a znale su i i tice nagrani, i to je bilo to. Tu su se udarili neki rekordi koji se još dugo neće moć srušit. Osvojeno prvenstvo bez iti jednog porza u nemaloj konkurenciji. Da ne nabrajam sve one trofeje koji su se nizali kao na traci. A poslin zlata dolaze srebrene 80-te godine, pa početkom ratni 90-tih imamo jedno kratko razdoblje mogli bi reć brončano doba, a poslin toga samo željezo i škovace. Živilo se na račun stari vremena, na brk i veresiju. Sve zato da bi se održavao na životu tigar od papira. Bez nade u ozdravljenje, bez plana i programa. Mnogi su na račun Hajduka živili i trošili ko pijani miljarderi, a sad se nema za vodu i struju platit.


Ko zna možda je Hajduk samo u komi pa se more bit i probudi. Ma ne bojte se Hajduk živi vječno.

Hajduk živi vječno

Od malih nogu živim za Haduka dižem se i ustjem s Hajdukom i svako posrtanje Hajduka me boli kao i veliki dio navijačkog puka. Nekad dok sam odlazio na utakmie samo sa srcem porazi su za mene bili bolni. Danas kad pored srca radi i svjest i savjest to je malo drugačije i lakše podnosim nasukavanja bilog broda koja su sve češća. Vidim tu preveć nereda i anarhije, preveć tipova koji su tu da ugrabe trenutak kada će se okoristiti. Previše ima i onih koji nisu spremni priznati: Nisam ja za to fala vam lipa. Ne tu su svi spremni da budu predsjednici i treneri. Bez imalo obraza i savjesti će započeti posa koji ne mogu obaviti.  Kada bi se  pogledalo u ogledalo vjerojatno bi im “mister” sa suprotne strane  ponešto i objasnio. Nažalost previše je onih koji nisu dorasli svojim dužnostima pa tako dolazi do snižavanja kriterija potrebnih za uspjeh.  Tako danas od igrača koji su odigrali par utakmica možemo čuti izjave kako su odlično odigrali i kako je utakmica bila super. Nije ništa čudno je u poplavi loše kvalitete i snižavanju kriterija igrače će malo tko pozvati na red i rad, da manje pričaju, a više rade.
Danas kada je bjeli brod nasukan čujemo mnoštvo savjeta i mišljenja kako se dići odsukati i vratiti u život, u Europu gdje smo nekad bili poštivani kao vrijednost i na kraj krajeva možemo reći da smo imli i rezultat.
Ideja o narodnom klubu se vjerojatno razbila pri malo jačem udaru bure. To je čista utopija. Nije u šoldima sve, ma bez šoldi nema života već životarenja. Vrtimo se u krug i sami sebi dokazujemo da je moguće osoviti se na noge. Trenutno imamo jedan veliki bućkuriš na svim razinama, nešto se kao počelo raditi po planu i progamu sam je vrlo upitno koliko će biti strpljena i povjerenja.

Pročitao sam interviju s Đovanijem Rosom koji je dao svoj pogled na situaciju. Mislim da je vrlo realan i bez previše mudrovanja se dotakao nekih stvari koje nisu kako triba. Donosim jedan mali isječak koji puno govori. Nažalost mnogi koji se motaju oko Poljuda nemaju muda da kažu što misle već muče i gledaju svoja posla, svoje sitne  interese.

Hajduk živi vječno, ali od Hajduka se može i živjeti.

– Navijači… Je, fantastično je kada dođeš na Poljud, a 35 tisuća ljudi pjeva kao da su jedan. Atmosfera na Poljudu doista je po mnogo čemu jedinstvena u nogometnom svijetu. Samo, ne shvaćam baš famu oko navijača, jer nisu ti navijači počeli jučer dolaziti na Poljud. Pa Hajduk navijače ima od osnutka! Ja sam se rodio kao navijač Hajduk, dolazim iz velike obitelji i u njoj svi navijaju za Hajduk, moj ćaća navija za Hajduk. I on je dolazio na Poljud, Poljud je bio krcat i 70-ih i 80-ih i 90-ih. I onda je atmosfera bila veličanstvena. Samo, tada smo se svi na tribinama divili igračima na terenu, a ne atmosferi na tribinama. Daj da više netko dođe na utakmicu i kaže “hej, imate ludilo od igrača na terenu”. Pa će oni dovesti navijače na stadion.

Kako to promijeniti?

– Hajduk treba novi kapital, novce s kojima će moći početi normalno disati, onda treba pravi plan koji se ne može realizirati preko noći. I od Hajduka treba maknuti mnoge koje ja nazivam “lešinari” koji se stalno kunu u klub, koji ga kao vole više od ikoga, ali koji nikada ništa nisu dali klubu.

Ražestio se Rosso…

 

– Ma sve to stoji, ali sada treba biti hladan i pametan, a opet hrabar i prepuna srca za proći Maccabi. Izraelska je momčad individualno jača, realno i posloženija, ali Hajduk ima priliku. Rekao bih, dobru priliku…

GENERAL PRIJE BITKE

Najlakše je biti general poslije bitke i mlatiti praznu slamu. Ja ću pokušat biti general prije bitke. Sutra se sastaju Hajduk i Maccabi i pokušati ću suditi igru i mogućnosti Hajduka u sutrašnjoj bitki za ulazak u Uefa ligu. Sutra je na rasporedu još jedna povijesna utakmica za splitske bile. Dali ćemo sutra uspjeti preskočiti zadnju stepenicu i dohvatiti se spasonosne luke u kojoj teče med i mlijeko. Na osnovu utakmica koje smo vidjeli ne možemo se nadati ničemu. Momčad Hajduka vrlo loše izgleda i previše se kikseva događa da bi se mogli nadati pozitivnom rezultatu. Nakon prvih nekoliko utakmica koje smo dobili najviše na debelu sreću mnoge je uhvatila euforija i jednostavno nisu željeli ni smogli snage da pogledaju istini u oči. U tih nekoliko utakmica obrana je bila na kolektivnom godišnjem odmoru, a protivnici to nisu znali iskoristit. Protivnici su prolazili kako su htjeli i stvarali šanse koje koje nisu poentirali. U tim utakmicama imali smo maksimalnu podršku fortune. Nakon te i takve pozitive mnogima su narasla krila i odjednom se letjelo na oblacima. No ubrzo su nas vratili u stvarnost domaći konkurenti Dinamo i Rijeka koji su nam poklonili 8 komada. Trpali su i radili što su htjeli, a naši su se momci čuvali za utakmicu stoljeća. Trener Pušnik je vjerojatno promašio sport, jer čitavo vrijeme radi hokejaške izmjene tako da i ono malo uigranosti koju smo prenijeli iz prošlog prvenstva je nestalo i poneki se igrači ponašaju kao mjesečari. U zadnjih dvadesetak godina smo mijenjali trenere i vodstva kluba kao na traci i nije bilo uspjeha. Sada se javljaju mnogi koji bi i igrački korpus mijenjali, te ne vrijedi ovaj, te ne vrijedi onaj. U fazi smo raznoraznih promjena pa bi mogli promijeniti i navijački korpus koji nam igra kao dvanaesti igrač i stvara prevagu na terenu. Nisam baš siguran s kojom bi ih skupinom zamijenili.
Kada igramo povijesne utakmice najviše se priča o dvanaestom igraču, a najmanje o taktici. I treneri i igrači se hrabre i pričaju kako će biti paklena atmosfera koja će takorekuć samljeti protivnika. Taktiku nije uopće potrebno razrađivati, jer postoji jedna i jedina hajdučka taktika.
Psihološki pristup je u pravilu je vrlo bitan, ali tu u pravilu imamo najveći problem. Igrači ulaze u utakmicu sa strahom i blokadom u glavi. U takvom stanju nitko nije u stanju pružiti ni 50% od svojih kapaciteta mada poslije utakmice čujemo izjave kako su dali sve od sebe. Većina igrača i daju sve od sebe samo nažalost ne postoje kao kolektiv koji igraju kolektivnu igru već pomalo igra svatko svoju utakmicu.
Velika vjerojatnost je da će i sutra svaki dati sve od sebe no igrati će s velikim gropom u prsima i blokadom u glavi. U takvoj situaciji Torcida prestaje biti dvanaesti igrač već frustrirani promatrač. Konstantno se provlači teza da nogometna škola daje mali broj igrača za prvu momčad. To nje istina, već se dolaskom u prvu momčad mladi igrači vrlo brzo izgube u kaosu koji vlada godinama i uklope se u sivilo. Posljednjih godina se dovode igrači koji su zapeli negdje u svom razvoju i koji su takorekuć na nogometnom odlagalištu. Taj proces pomalo izgleda kao igra na sreću pa se nadamo da će biti sreće, da ćemo ipak pronaći igrača koji čini razliku na terenu. U tom biznisu smo pronašli ponekog igrača koji se uspio nametnuti, ali mala utjeha kada nije bilo većeg efekta.
Sad možemo baciti pogled na susjedno dvorište i možemo promotriti zanimljiv proces kod Dinama.
Kupovali su igrački kadar sa svih kontinenata koji je ponekad bio i sumnjive kvalitete, ali je bilo i kvalitetnih igrača koji su pomogli domaćim igračima. Pomogli domaćim dečkima da se riješe upravo psihološkog pritiska i dobili su igračku dimenziju više. Kada se u toj priči osvrnemo u zadnjih dvadesetak godina možemo vidjeti da je to bila dobitna formula . Domaći igrači su dobili na sigurnosti podigli su svoje vrijednosti na veći nivo. Može vidjeti da su ti domaći dečki prodani za velike pare, da igraju u velikim klubovima.
Možemo se prisjetiti nekad davnih početaka mlade ekipe Jugoplastike početkom 80-tih godina kada su u ekipi bila “dva grumena zlata”, Toni Kukoč i Dino Rađa. Veliko pitanje je kako bi se njihove karijere razvijale da nisu doveli igrača i rasnog strijelca Duška Ivanovića koji ih je oslobodio tereta odgovornosti.
Naše škole nogometa uopće nisu loše naprotiv one su vrlo kvalitetne. Kada imamo sustav u kojem vlada kreativni kaos igrači jednostavno propadaju. Gube se i njihovo samopouzdanje je na niskim granama. Takav igrač daje vrlo malo niti 50% svojih vrijednosti i tada čujemo onu poznatu izjavu: Dali smo sve od sebe . Tu dolazimo do trenera koji su kreatori igre koju gledamo. Kada pogledamo trenersku elitu koji su vodili Hajduka možemo zaključiti da treneri iz Hajdukovog inkubatora nisu krenuli dalje Klisa. Trenere koji su krenuli dalje Klisa možemo nabrojiti na prste jedne ruke. Tu možemo spomenuti Sergeja Krešića u Španjolskoj, Ivana Jurića koji radi u Italiji,
Igora Tudora i Slavena Bilića koji kroči stopama velikog Tomislava Ivića. Možemo spomenuti i Eduarda Reju koji je u jednom kratkom intervalu ostavio dubok trag. Nasljeđujući njegov rad šjor Stanko Poklepović se okitio njegovim zaslugama kada se Hajduk plasirao u ligu Uefa .
Nažalost bilo je previše stihije, a premalo sustavnog i stručnog rada. Dosta je igrača mlađih kategorija koji su otišli rano iz Hajduka i postali su kvalitetni igrači. Mogli bi nadugo i naširoko nabrajati igrače koji u Hajduku nisu dobili šansu da se nametnu. Bili su omalovažavani i pored mnogobrojnih igrača koji su stigli sa strane bili su primorani potražiti sreću u Europi.

Može sutra Hajduk pobijediti i proći u ligu Uefa, ali s obilatom pomoći fortune i svetog Duje, no neće biti sreće i uspjeha dok se ne počne raditi kvalitetno i sustavno.

I ONI SU NOSILI DRES JUVEA

 
Čitam članak o “malom” Marku koji će sutra postati “VELIKI” Marko i ne vjerujem svojim očima. Naime pisac ovog štiva Davorin Olivari ili ne zna posao koji radi ili svjesno obmanjuje čitatelje.
U tekstu pod nazivom, I ONI SU NOSILI DRES JUVEA, intervjuira dva bivša igrača Rijeke koji daju svoje mišljenje o tome kako će se Marko Pjaca snaći u daljnjoj karijeri.
Igrači Zoran Ban i Dario Knežević zajedničkim snagama nosili su dres Juvea 5 utakmica, nula pogodaka. Da čovjek ne vjeruje u podatak, a imena kao što su Igor Tudor i Alen Bokšić koji su zajedničkim snagama odigrali 158 utakmica i postigli 29 pogodaka, uopće se ne spominju. Dali je to nemar i traljavost ili neki ne mogu istini pogledati u oči i svjesno je prešućuju.
 
 
 

http://sportske.jutarnji.hr/nogomet/serie-a/i-oni-su-nosili-dres-juvea-on-je-dijamant-koji-je-prerasao-hnl-talijani-ce-ga-jos-izbrusiti/4548035/

 
 
 
HRVATI U
TORINSKOM VELIKANU
I ONI SU NOSILI DRES JUVEA ‘On
je dijamant koji je prerasao HNL, Talijani će ga još izbrusiti’
AUTOR: 
·  Davorin
Olivari 
 OBJAVLJENO: 
·  21.07.2016. u
14:09
 
Marko
Pjaca
 nastavlja niz hrvatskih nogometaša
koji su obukli dres Juventusa od kojih su dvojica došla iz “riječkog bazena”.
Prvi od hrvatske neovisnosti koji je obukao dres Juventusa bio je 
Zoran Ban koji
je 1993. godine Kantridu zamijenio Torinom i kao 20-godišnjak otišao u redove
najboljeg talijanskog kluba. Na stranu posebne simpatije koje gaji prema
Juventusu, uvjeren je da Pjaca nije pogriješio svojim odabirom i da je otišao u
pravi klub za realizirati svoj golemi potencijal.
 

Ponajprije mislim da je Marko izabrao pravi klub za nastavak svog razvoja. Što
reći za Juventus? Za mene je to jedan od pet najboljih svjetskih klubova,
počeli su s velikim ulaganjima i ove godine imaju cilj napasti Ligu prvaka.
Stoga je ovo za Pjacu pravi iskorak u karijeri, po meni je zaslužio transfer u
ovako veliki klub. To je Juventus, ali lako se moglo raditi i o Barceloni ili
Realu. Prije tri godine rekao sam da će izrasti u velikog igrača. Ima moć,
potentan je, strašan dribling, odnosno sve ono što mora imati jedan vrhunski
igrač. A njemu je tek 21 godina… – kaže Ban koji je uvjeren da će Pjaca u
Juventusu vrlo brzo dodatno napredovati.
– Takav klub sigurno
će oplemeniti dijamant kakav je Pjaca. HNL je prerastao, Juventus će ga sada
dodatno izbrusiti, popraviti ono što moraju i u pravom klubu, s pravim
trenerom, uopće ne sumnjam da će uspjeti. Rekao bih da ima jako puno prostora
za napredak i razvoj u karijeri i u takvom klubu će puno lakše realizirati taj
potencijal nego da je, primjerice, otišao u Milan koji ni sam ne zna u kojem
smjeru ide. U zadnjih nekoliko godina su u igračkoj i financijskoj krizi u
smislu ulaganja, dok je Juventus ipak puno zdravija sredina.

Ide odmah u vatru
Nakon
što je realizacija Pjacina transfera u Juventus postala izvjesna, pitanje koje
se često provlači svakako je i ono o ulozi u momčadi. Hoće li ga 
Allegri odmah
gurnuti “u vatru”, gdje ga vidi u momčadi, koji su mu izravni konkurenti…
– Markovu poziciju
vidim kao dosta otvorenu i vjerujem da će ga odmah ubaciti “u vatru”. Juventus
na njegovoj poziciji nema nekog igrača, Marko ima dosta dobre izglede za
minutažu, a iako talijanski klubovi daju malo prostora mladim igračima,
Juventus ga sigurno neće držati sa strane. Naravno, puno toga ovisi kako će se
uklopiti u njihov sustav, Talijani su poznati po taktici koju preferiraju i
uigravaju do savršenstva, ali Marko Pjaca je vrhunski igrač i inteligentan
dečko koji je predodređen za uspjeh – istaknuo je Zoran Ban.
 
 
U cijeloj priči oko
transfera Marka Pjace u Juventus nije želio zapostaviti ni Dinamo.

Treba čestitati Dinamu na ovom transferu i strategiji koja daje rezultate.
Prodali su igrača za više od 20 milijuna eura iz HNL-a što je veliki uspjeh i
veliki posao kako za sami klub tako i za našu ligu koja, bez podcjenjivanja,
nije na nekom glasu. Pjacin transfer je vredniji nego 
Modrićev,
igrač iz HNL-a se prodao za velike novce i doista kapa dolje svima koji su ovaj
transfer realizirali – dodao je Ban.

Prepoznali su nešto
Drugi
igrač iz “riječkog bazena” koji je otišao u Juventus je 
Dario Knežević.Središnji
branič ponikao u Orijentu afirmaciju je stekao na Kantridi gdje je debitirao
kod 
Zlatka Kranjčara. U Juventus je otišao nakon dvije odlične sezonu u
Livornu. I on na pitanje može li Pjaca uspjeti u Torinu nema dvojbe:
– Pjaca sigurno može
uspjeti. Mlad je, potentan, kvalitetan… Juventus ne bi slučajno izdvojio
toliki novac da nije siguran kako ga može napraviti još boljim. U njemu su
prepoznali nešto, Pjaca je odlaskom u Juve donio pravu odluku i mišljenja sam
da će samo profitirati – kaže Knežević koji je prošle sezone zaključio igračku
karijeru i malo se distancirao od nogometa.
Ipak,
spomen Juventusa i Pjace probudio je lijepa sjećanja na period kada je dijelio
svlačionicu s 
Del Pierom, Buffonom, Nedvedom,
Trezeguetom
– Tako veliki klub sa
sobom nosi i određeni pritisak, kako zbog činjenice da je dosta plaćen, tako i
zbog navijača koji traže trofeje. Ipak, Marku taj osjećaj igranja u velikom
klubu kakav je Juventus može samo pomoći, na vlastitom sam se primjeru imao
sreće uvjeriti što i koliko znači trenirati svaki dan uz vrhunske igrače, pa je
u takvim uvjetima i napredak neminovan. Imat će vrhunske uvjete, Juventus igra
puno utakmica i sigurno će kod Allegrija dobiti priliku. Ja mu želim da je i
što prije iskoristi, kako zbog njega samoga tako i zbog hrvatskog nogometa –
zaključio je Dario Knežević.

 

Allegri voli mlade
Je
li Marko Pjaca doista odabrao pravi klub, hoće li uspjeti u Juventusu? Evo što
kaže bivši igrač Stare dame, a danas trener 
Robert Jarni.
– Siguran sam da će
Marko Pjaca napredovati u Juventusu. Na proteklom Euru u Francuskoj je pokazao
da ima potencijala, tjelesne sposobnosti su mu vrhunske, a definitivno će
uslijediti veliki napredak, pomak na taktičkom planu. Trener Massimiliano
Allegri voli mlade igrače, on će ga znati usmjeriti na pravi put – kaže Jarni.
Napominje da je će za
Pjacu vrlo bitno biti da se što prije prilagodi promjeni sredine. Jer to je
tako kod bilo kojeg prelaska u novi klub, što se prije pohvataju konci, svakom
novaku je lakše.
– Kad Pjaca dođe u
Torino, za njega će ti biti jedan sasvim drugi svijet. Vjerujem da će Pjaca u
Juventusu postati jedan od vrhunskih europskih nogometaša!
Pitali smo Jarnija
hoće li Marku odgovarati stil igre koji forsira Allegri? Je li Juventusova
vizija igre idealna za Pjacu? Hoće li mu ipak trebati neko duže vrijeme da se
privikne na nove zadatke koji ga čekaju u momčadi talijanskog prvaka?
– Mislim da će Pjaci
baš odgovarati stil igre Juventusa! Doduše, sad ne mogu kazati u kojem će
sustavu igrati Juve slijedeće sezone. Naime, malo si miješali, 4-4-2, te
kombinaciju s trojicom u zadnjoj liniji. Međutim, bez obzira na tu činjenicu,
držim da će se uklopiti. Pjaca je pokazao da je nogometaš koji može uvijek biti
igrač odluke, a takvog igrača treba svaka momčad.
Podsjetio se Jarni
Eura u Francuskoj…
– Sa svojim
driblinzima, izludio je Španjolce na Europskom prvenstvu. Pokazao je zaista
veliku klasu. Kad je Juve dao toliko novac za njega, sasvim je jasno kakav će
status imati u Staroj dami. Allegri ga je očito želio dovesti pod svaku cijenu,
pa će mu adekvatno toj želji i dati pravu, veliku priliku. Od Pjace u Juventusu
očekuju da vrlo brzo postane jedan od ključnih igrača koji će im donositi
prevagu.

 

Proces adaptacije
Mogu
li skupa u udarnih jedanaest igrati 
Mandžukić i Pjaca?
– Definitivno mogu.
Radi se o dva različita tipa igrača, Pjaca je više krilni igrač, a može igrati
i iza Mandžukića, tu neće biti nikakvih problema. Naravno, moram kazati kako
sumnjam da će Pjaca odmah igrati u udarnoj postavi, jer će bez obzira na
njegovu klasu trebati proći proces adaptacije. Mora ući u sve pore kluba.
Također jako će biti bitno da što prije nauči jezik. Također, presudno će biti
da na početku svoje karijere u Juveu, na utakmicama u kojima će ulaziti s klupe
pokaže svoju pravu vrijednost, da pokaže da zna i da može biti jedan od
krucijalnih igrača. To će mu biti ulaznica za što brži ulazak u udarnih
jedanaest – zaključio je Jarni.
 
 
 
 
Osobne informacije
Puno ime
Dario Knežević
Rođen
Visina
184 cm
Klub
Trenutačni klub
Bez klupskog angažmana
Pozicija
Igračka karijera*
Godina
Klub
Nast. (gol.)
2002. – 2006.
2006. – 2012.
2008. – 2009.
2012. – 2015.
89 (0)
130 (4)
3 (0)
59 (0)
 
 
 
Zoran Ban
Država
Osobne informacije
Rođen
Visina
186 cm
Pozicija
Igračka karijera*
Godina
Klub
Nast. (gol.)
1990. – 1993.
1993. – 1994.
1994. – 1995.
1995. – 1996.
1996. – 1997.
1997. – 1999.
1999. – 2001.
2001. – 2003.
2003. – 2004.
2004. – 2005.
38 (11)
2 (0)
9 (2)
16 (4)
9 (1)
40 (20)
36 (11)
25 (10)
20 (5)
5 (2)
 
 
Robert Jarni
Osobne informacije
Puno ime
Robert Jarni
Rođen
Visina
180 cm
Klub
Trenutačni klub
Pozicija
trener, kao
igrač 
branič
Mlađi uzrasti
do 1986.
Igračka karijera*
Godina
Klub
Nast. (gol.)
1986. – 1991.
1991. – 1993.
1993. – 1994.
1994. – 1995.
1995. – 1998.
1998.
1998. – 1999.
1999. – 2001.
2001. – 2002.
127 (16)
52 (3)
23 (0)
15 (1)
98 (19)
0 (0)
27 (1)
43 (6)
5 (0)
 
 
Država
Osobne informacije
Puno ime
Igor Tudor
Nadimak
Tušo
Rođen
Visina
193 cm
Pozicija
trener (kao
igrač stoper)
Igračka karijera*
Godina
Klub
Nast. (gol.)
1995. – 1998.
1996.
1998. – 2007.
2005. – 2006.
2007. – 2008.
Hajduk Split
→ 
Trogir (posudba)
Juventus
→ Siena (posudba)
Hajduk Split
58 (5)
5 (1)
110 (15)
39 (2)
8 (1)
 
 
Alen Bokšić
Osobne informacije
Puno ime
Alen Bokšić
Rođen
Klub
Trenutačni klub
u mirovini
Pozicija
Mlađi uzrasti
Igračka karijera*
Godina
Klub
Nast. (gol.)
1987. – 1991.
1991. – 1992.
1992. – 1993.
1993. – 1996.
1996. – 1997.
1997. – 2000.
2000. – 2003.
95 (27)
1 (0)
49 (26)
67 (17)
22 (3)
48 (14)
68 (22)

Hajduk i Dinamo

“Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska s njima se ponosi cijela Hrvatska”

Ponosila se cijela Hrvatska i ono “malo” našeg puka razasutog po cijelom svijetu.

Danas kada smo postali priznata i samostalna država sa svim manama i vrlinama više se ne može reći da se cijela Hrvatska ponosi Hajdukom i Dinamom zajedno. Nastao je poprilično dubok jaz između sjevera i juga. Na jednoj strani imamo situaciju da se Dinamo bori s problemom praznih tribina, gdje se dogodila podjela unutar Dinamovog navijačkog puka. Dinamo je postao tvornica novca i tu se mora priznati da se to ne postiže preko veze, na lijepe oči, već samo sposobnošću kadra koji vodi klub. Lijepo je vidjeti da se ti igrači prodajom iz kluba ne gube u novim klubovima već da postaju nosioci u igre u novim sredinama, u vodećim klubovima “lige petice”.  Na drugoj strani se navijači Hajduka  grčevito bore i drže za slamku spasa “Naš Hajduk”. Hajduk se već godinama bori s praznom blagajnom koja se u mnogom ispraznila kao posljedica nestručnosti vodećih ljudi u Hajduku. Iz sezone u sezonu se ulazi s floskulama, parolama i zabludama o tome da će baš ove sezone priča krenuti nabolje, da idemo u ravnopravnu bitku za prvaka.  Iz sezone u sezonu se ulazi s novim igračkim kadrom kojeg je potrebno upoznati, uigrati i selektirati tijekom sezone. U čitavoj priči nije zanemarivo  prodaja igračkog kadra  koji se prodaje pošto zašto, prodaje se za sitniš. Zagovaraju se raznorazni bajpasi, kratkoročne šok terapije, sve u korist boljitka.  Komplet garniture stručnog kadra počev od “bili tića”  pa do prve momčadi se mijenjaju svako malo, nema konstante prijeko potrebne za uspjeh. Navijački puk je  frustriran s činjenicom da je titula sanak pusti. Sve je manje strpljenja i povjerenja u nove ljude. Trenutno imamo zanimljivu situaciju unutar  Hajduka, vrh kluba je u rukama “stranaca”. Nikada u povijesti kluba se nije dogodila takva situacija. Veliko je pitanje kako će se ova priča odvijati, mada je u neku ruku dobro da su došli ljudi neopterećeni frustracijama, ljubavi prema klubu koja ponekad zna biti otežavajući faktor na psihološkom planu.  Moći će se usredotočiti na svoj dio posla profesionalno bez emocija . 

Najveći jaz u ovoj priči se dogodio na psihološkom planu gdje Dinamo  nastupa gardom pobjednika, dok Hajduk navlači ruho gubitnika. To je veliki problem, jer se ti psihološki procesi razvijaju godinama. To je posebno vidljivo na Hajdukovoj priči. Tijekom 70-tih i 80-tih godina Hajduk je ravnopravno igrao s velikim imenima u Europi dok se danas mučimo s raznoraznim malim i”bezimenim” klubovima istočne Europe koji nam nažalost drže nogometne lekcije. 

Hajduk živi vječno i doći će dan kada će se morati pogledati iza sebe i shvatiti da se sve ono što se krivo radilo desetljećima ne može popraviti za nekoliko mjeseci. Biti će potreban ozbiljan i stručan rad u miru nekoliko godina.

HRVATSKA JE SPORTSKA VELESILA

Hrvatska sportska velesila Naoko se čini da je informacija za žuti tisak. Poznato je da smo vrlo uspješni u momčadskim sportovima, nogomet, košarka, rukomet i  vaterpolo, to su naše uzdanice  gdje imamo kontinuitet u osvajanju medalja. Uspjes su se vezani i za pojedince, uz potporu i logistiku cijele obitelji. Možemo se posjetiti pojedinaca u boksu, tenisu, streličarskim sportovima. Nije bilo konstante već se svodilo na pojedinačne uspjehe. Kada su neki sportovi u pitanju bili smo samo prolaznici, poneki bljesak i to je to. U zadnjih 15 – tak godina se odvija čudna i lijepa priča posebno kad je u pitanju kraljica sportova. Dugo godina smo se tješili kako smo i mi osvojili medalju, broncu Branka Zorka. Nešto više od toga je bila znanstvena fantastika. Put u visoko društvo je trasirala obitelj Kostelić, Janica i Ivica na čelu s Antom Kostelićem koji su nam pokazali kako se ulazi među najbolje i ostaje u visokom društvu ravnopravno s ostatkom kreme bez kompleksa. Atletika je bila nemoguća misija sve dok se nisu pojavile na hrvatskom nebu zvijezde zlatnog sjaja Blanka Vlašić i Sandra Perković koje su već sada ostavile dubok trag i pokorile kompletnu svjetsku konkurenciju. Rad i samoodricanje osnova su uspjeha. Lijepo je vidjeti da tu nije kraj, da se priča nastavlja s novim snagama koje također imaju potencijal za same vrhove, visašica Ana Šimić , bacačica koplja Sara Kolak koja je na netom završenom prvenstvu Europe u atletici osvojila brončanu medalju. Bacač kugle Stipe Žunić koji se plasirao se u finale također postaje konstanta, a ne kratkotrajan bljesak. Još su tu bili u vrhu i bacač kugle Edis Elkasević koji je ujedno i trener Sandri Perković, , Ivana Brkljačić finalistica svjetskog prvenstava i olimpijskih igara koja je nažalost morala je svoju karijeru prekinuti zbog problema s ozljedama. Znači nije u pitanju poneki bljesak nego je u pitanju kvalitetan rad na duže staze. U naše uspješne pojedince ćemo spomenuti Filipa Udea gimnastičara osvajača četiri srebrene medalje. Samo da napomenem da smo gimnastiku pratili samo na tv ekranima i da su vrhovi u pravilu bili rezervirani za gimnastičare Kine. Završit ćemo s taekwondo kraljicama, sestrama Zaninović i Martinom Zupčić koje zajedno nižu uspjehe kao na tekućoj vrpci. U svakom slučaju postajemo sportska sila ne samo u momčadskim sportovima već smo postali krema sporta i u pojedinačnim sportovima. Hrvatska je sportska velesila.

Fernando Santos Portugalski

Nagradno pitanje glasi: 
Dali je netko navijao za Portugal osim Portugalaca?                           

Nitko, pa možda ni svi Portugalci nisu navijali za ovakvu
interpretaciju nogometnih vještina. Nogomet koji se nudio na meniju nije
jestiv, bljutav je. Previše ziheraštva, a premalo igre kojoj se klanja cijeli
svijet. Treneri nisu ni pokušavali “igrati” nogomet već im je osnovna
nit vodilja bila kako napraviti što bolji rezultat. Mnogi se danas drže devize
da je rezultat ono što se pamti, a igra se zaboravlja. To je točno, no isto
tako se mnogi puno bolje sjećaju veličina kao što su bili Pele kralja nad kraljevima,
lucidnosti jednog Kempesa, Doktora Socratesa, Paul Breitnera, božanstva zvanog
Maradona, Marca van Bastena rasnog strijelca, legendarnog Johana Cruijffa i
mnogi drugi. Svih njih će se sjetiti svaki zaljubljenik u bubamaru. a ove
kojima je rezultat bitan će se sjetiti mali broj ljudi, a mnogima će izazvati
mučninu u želudcu kada se sjete igre kojom su “pokorili” svijet. U
takvom odnosu snaga Portugal se našao na krovu Europe. Da se malo vratimo u
bližu povijest, spomenemo šjor Špacu Poklepovića i Grčku. Špaco je u nogometne
taktike uvrstio pojam lijevak i neki su ismijavali Špacu i njegov lijevak. On
je tom taktikom vodio igru protivnika na svoj mlin. Danas smo mogli vidjeti
isti taj lijevak koji su koristili Portugalci tijekom cijelog prvenstva. Sistemom
lijevka sve taktičke postavke protivnika su padale u vodu. Momčadi koje su
igrale kontra Portugala  su odustajale su
od igre i pokušavali su iz busije čekati da se dogodi čudo, da netko umjesto
njih postigne gol i sruši Portugal. 
Fernando Santos  je baš takav
nogomet želio da njegov protivnik igra, jer je on takvu vrstu nogometa
prakticirao tijekom svoje karijere i kojeg je usavršavao i doveo do
savršenstva. Sjetimo se da smo bili u grupi s Grčkom koju je tada vodio Santos
i da smo i tada ostali žedni, preveo nas je žedne preko vode.  U takvoj igri bez igre Portugalci su bili
kraljevi, a protivnici su gubili utakmice, 
jer su sve svoje nogometne prednosti i vrijednosti odbacili.  Sjetimo se Grčke reprezentacije i njenog
osvajanja Eura  u Portugalu koji su
sličan patent patentirali  i također
osvojili prvenstvom. U obje priče protivnici su podcjenjivački nastupali
kontra  Grčke i Portugala i sistemom „lako
ćemo“ su gubili utakmice. Gospodin Fernando Santos je praktički svoj sistem
bazirao u dobroj mjeri na podcjenjivanju protivnika koji samim time nisu
ulazili u utakmicu kako treba. Lijevak je praktički funkcionirao u svakoj
utakmici i igra protivnika je išla točno onako kako je Santos želio. Čekao i
spremao svoju momčad na rovovsku bitku, svi iza lopte,  koja je trajala do beskonačnosti u nadi da će
kontra bar jednom proraditi. U prilog toj tezi 
je bio i rani izlazak Ronalda iz igre. Znači za takvu taktiku je
potrebno imati 11 „vojnika“ koji će se kruto držati 120 minuta taktike, svi iza
lopte, nula posto rizika a gol ćemo već postići ovako ili onako. I na kraju da
ne bi bilo zabune nemam ništa protiv Portugala. Portugalski igrači imaju ono
nešto što čini razliku, imaju tehnički jako potkovane igrače. Osamdesetih
godina se sjećam igre Porta koja je bila tehničko savršenstvo. To je bila
tika-taka koju su unaprijedili i ubrzali u Španjolskoj. Dakle radi se o jednoj
bogomdanoj plemenitoj nogometnoj naciji. Takve igrače postaviti u sustav da
igraju anti nogomet da bi netko u statistikama pronašao da je Portugal bio
prvak Europe, to vodi u nogometni SUMRAK.

SRCE VATRENO

Kažu nismo imali sreće.
Pa u nekim trenucima i nismo imali sreće.
No uspjeh bazirati na sreći nije baš pametno.
Sreću je potrebno tražiti, isprovocirati.
U lutriji je sreća vrlo bitan faktor, a u nogometu postoji taktika, stručna sprema, motivacija. To su bitni faktori kad je nogomet u pitanju.
Na žalost igrali smo igru koja je vodu vodila na protivnički mlin. Igrali smo ziheraški. Čekali smo da protivnik sam sebi zabije gol, a praktički smo ga zabili sami sebi.
Strinić je kardinalno pogriješio poklanjajući portugalcima loptu iz koje je slijedila munjevita kontra. Nitko od naših igrača u tim trenutcima, 3 minute prije kraja produžetaka, nije smatrao za shodnim napraviti prekršaj. Napraviti prekršaj, a moglo se, da bi zaustavili ubitačnu kontru. Naši igrači preskaču taktički dio obuke u našim klubovima. Ne zato jer im se neće učiti o taktičkim postavkama i varijantama već zbog toga što su naši treneri vrlo tanki kad su taktičke finese u pitanju. Zbog tih finesa mi gubimo utakmice.
Na kraju da se osvrnemo na naše igrače. Hrvatska trenutno ima vrlo potentnu reprezentaciju koja je u samom vrhu po kvaliteti. Većina igrača su nosioci igre u najjačim klubovima starog kontinenta.
Pjaca, Rog, Halilović, Vlašić nisu mlade nade HR nogometa, već igrači koji su nosioci igre u svojim klubovima.
Velika je šteta što gospodin Čačić nije imao hrabrosti mladog Pjacu gurnuti u vatru od samog početka, jer momak ima moć, znanje, drskost, glad za uspjesima i dokazivanjima na velikoj sceni.
Kada imaš igrače takvog kalibra kao što je naša ekipa onda se ne igra ziheraški. Ne opravdava se da smo igrali dobro te da nam je za prolaz u daljnji krug natjecanja samo nedostajala sreća. Nama je nedostajao gard pobjednika koji melje protivnika od početka do kraja

ILI MI ILI ONI



 






Ovu priču sam namjeravao pisati prije utakmice zbog
najave da postoji nakana kod djela navijača da izazovu prekid utakmice. Želio
sam vjerovati da je to samo loše ispričani vic, ali nažalost prevario sam se.
Odustao sam od toga jer sam vjerovao da ipak neće doći do takvog scenarija.
Priča koju su započeli nogometaši uz podršku navijačkog puka je prelijepa da bi
se netko drznuo prekinuti je. Tko ima pravo dječacima oduzeti san koji sanjaju
da će jednog dana postati novi Modrić i Rakitić, prekinuti ga  na ružan način. Mnogim je lopta na meniju za doručak,
ručak i večeru.
 Iz utakmice u
utakmicu jedan mali dio “navijača” radi dar-mar na
tribinama. Događa se nasilje nad navijačkim  pukom i  igračima,
koje se ne može opravdati nikakvim višim ciljevima, nikakvim svetinjama. Samo
je jedna svetinja, to je život. Nažalost to nije samo naš problem takve
“borbe” se vode diljem svijeta. Naš problem je što se nitko ne nalazi
odgovornim da se stvarno uhvati u koštac s navijačkim problemom. Postoji zakon
o kršenju reda na nogometnim stadionima koji možda u potpunosti nije dobar, ali
se uvijek nađe razlog da ga se ne primjenjuje.
Ljudi iz vrha HNS-a moraju preuzeti na sebe veliki dio
odgovornosti, jer su tijekom svih ovih godina probleme rješavali tako što su ih
ignorirali i zaobilazili.
Nije geneza problema sama reprezentacija i priča oko
nje. Sjetimo se divljanja navijača u Milanu, na Malti, “svastike” na
Poljudu, sjetimo se borbi navijača s kordonima specijalaca za povrat imena
 Dinamo. Sjetimo se suzavca na Poljudu 80-tih godina kada je Hajduk
izbačen iz euro natjecanja na 5 godina. Nažalost tada je jedan mladi život
trajno obilježen, jedan je mladić u tom metežu teško nastradao preskačući preko
ograde. Sjetimo se  povika “Za dom spremni” s tribina na svim
stadionima diljem Lijepe naše. Te povike očito čuju samo stranci, naši
političari i nogometni stručnjaci nažalost ne čuju. Nije pitanje kome se taj
povik sviđa i tko ga simpatizira već je u pitanju žalosna činjenica da se
uredno za te i takve povike plaćaju masne kazne. Bilo bi VRLO ZANIMLJIVO kada
bi se zbrojilo i stavilo na papir koliko su naši klubovi i reprezentacija
sveukupno uplatili kazni Fifi i Uefi na račun “dobrog” ponašanja navijača.
Nije nevažno napomenuti da su naši navijači takve
priče pričali i u okvirima prve i druge nogometne lige. Sjetimo se samo
revolucije na izboru za predsjednika HNS-a kada se priča odvijala po istom
receptu kao i na tribinama. Bilo je tu prijetnji, povika, naguravanja i
koječega.

Mnogi su se zgražali kada se pojavila “svastika” na Poljudu, a nema
se tu što previše zgražati jer ta “svastika” nije slučajna ima ih pa
čak i na školskim objektima.
Sada se dogodila erupcija negativne energije naspram
tih kako kažu 15-tak huligana. Odjednom su svi svjesni problema i znaju kako to
treba riješiti. Zapitajmo se dali znamo kako taj problem riješiti. Ovo je samo
vrh sante leda koji pluta našim prostorima. Gospoda će neko vrijeme imati
problem lošeg ponašanja navijača na meniju, dok ne dođe nekakav važniji problem
koji će biti hitniji.
Nogometni savez u 25 godina nije povukao ni jedan
potez vrijedan pažnje. Potrebno je samo da se drže zakona i da ga primjenjuju.
Nažalost uvijek imaju nešto hitnije te nemaju vremena
za rješavanje sitnica koje je najlakše riješiti plaćanjem kazni. Koje li
nesreće kada bi držeći se zakona bili primorani izbaciti Hajduka ili Dinama u
drugu ligu. Pa to bila kataklizma. Zamislite koji su to jadnici Talijani
 i Škoti kada su svoje najbolje klubove izbacili iz sedla. Pa to su pravi
bedaci.  
Nakupilo se javašluka, nerada i zabijanja glava u
pijesak da bi danas pričali da imamo problema s petnaestak huligana koje ćemo
sad staviti na stup srama i riješiti problem navijača jednom za svagda.
 

P.S.  Ne daj Bog da se sjetimo tragedije na Heyselu pa da shvatimo da
mi imamo problem.


 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Ružne scene koje se tada događaju opravdavaju  raznoraznim pričama. 
Po ko zna koji put događa se slučaj, događa se još jedna tužna priča. Iz utakmice  u utakmicu primorani smo gledati ružne scene na tribinama koje režira grupica “navijača”. Pred utakmicu drugog kola prvenstva Europe Hrvatska – Čehoslovačka provlačila se priča kako je jedan dio “navijača” odlučio prekinuti utakmicu izazivajući nerede na tribinama. Sve to se događa već duže vrijeme u sklopu “utakmice” između HNS-a protiv djela navijačkog puka. Da bi izazvali prekid morali su naći i opravdanje za taj postupak. I našli su ga u vrhuški HNS – a. Već dugačko vrijeme navijači ne nalaze zajednički jezik sa savezom pa se sve to prelama nauštrb svih onih kojima je nogometna lopta glavno jelo na meniju. Presjednici ivrh nogometne kuće kroz čitavo to vrijeme žive u svom svijetu, sebi su sami dovoljni.

TORCIDA I BENGALKE

 

Sve priče padaju u vodu kad račun dođe na naplatu, a doći će vrlo brzo. Koliko vrimena još triba  proć pa da šačica “nazovi navijača” prestane terorizirati sve ostale.
Do sada je priča zapinjala na ljubavi prema biloj boji pa se sve to uredno guralo pod tepih. Danas je popularna fraza ” Neka Institucije rade svoj posao” i neka rade samo ima jedan mali problem. Institucije ne rade svoj posao ni 5%.Sve se svodi na to zašto bi ja vadija kestenje iz vatre neka to rade oni koji dođu iza mene. Mi ćemo u svom mandatu plaćati kazne i pričati  i pisati romane o našoj Torcidi.
Torcida je kada gledamo vrime kroz koje je prošla od 50 tih pa do danas navijačka skupina o kojoj će se i napisati roman jer ima se tu o čemu pisati ali onaj dio (možda 5% navijača) koji radi strašne probleme nisu navijači bez obzira kako oni razmišljali.
Samo to im najprije moraju reći  prije svega uprava Hajduka i Torcida, ne kao momci koji vole Hajduka pa su eto došli drukat za Hajduka, nego im moraju reći kao Torcida navijačka skupina, kao institucija.
Mnogi biže od svega pričom nije to samo moj problem ima i drugi pa ništa ne čine. I ta stoji. Kompletni navijački puk koji dođe na utakmicu podržava takve pi….ije pod  firmom dobra je atmosfera.
Bengalke su super stvar izgleda fenomenalno. I to stoji. Postoji i dio priče di se provlači teza o tome kako se iskazuje bunt mladosti zbog neimanštine, nezaposlenja i puno drugi razloga. I to stoji.Moglo bi se toga još nać ali gospodo moja draga NIJE to razlog da šikanirate sve nas koji smo platili upad ,volimo Hajduka i došli smo navijat i  guštat u dobrom štimungu jer Torcida može i bez VAS napravit priču za roman.
Momci moji koja je to vrst ljubavi kad uporno nekom kradete novce iz takujina i kažete da ga volite ? VI imate veliki problema, a INSTITUCIJE bi u najmanju ruku tribale platiti iz svog džepa sve kazne koje ste do sada napravili jer nisu ništa poduzele da bi napravile reda i mira.
Samo da naglasim vrlo bitnu stavku u ciloj priči su kazne koje se broje u milijunima KUNA, a možda i EURA.


Svima  mora biti jasno da svak svoj dio posla mora odraditi ako mislimo biti dio civilizacije i igrati nogomet u Europi.


JA TE VOLIM HAJDUČE I NEDAM TE NIKOME




http://sportske.jutarnji.hr/u-hajduku-bijesni-na-piromane–ti-koji-su-palili-bengalke-neprijatelji-su-hajduka-/1402754/

Brazil

                                  Dobro je što lažemo druge jer oni nam ne vjeruju, ali zašto uporno lažemo sami sebe.

Oh Bože, da mi te prominit
Ili tebe ili sebe; isto je
Moglo bi bit da je lakše umrit
Nego ljudima reć : “Oprosti”.

Stotka je pukla

Povodom prolaska kroz vrime i dolaska do stotke mnogi igrači se pamte, a momčadi spominju. Najbolje pamtim osamdesete i pomalo s čežnjom za svojom mladosti i sjajnim danima kada je Hajduk bija velika momčad i ima svoje misto na karti Europe. Dajem mali prilog proslavi i postavljam sličice iz osamdesetih.

Postavu su činili:

Sjede:  Ivan Pudar, Dušan Pešić, Zoran Vujović, Zlatko Vujović, Petar Nadoveza, Branko Miljuš, Blaž Slišković, Miloš Bursać, Zoran Simović

Prvi red: Vojo Kačić, Zdenko Iskra, Josip Čop, Vedran Rožić, Nikica Cukrov, Zoran Vulić, Joško Španjić, Franko Bogdan, Darko Dražić, Marin Kovačić

Drugi red: Danko Rožić, Zdenko Adamović, Mario Čutuk, Mladen Bogdanović, Drago Čelić, Aljoša Asanović, Robert Vladislavić, Goran Šušnjara

Sjede:  Ivan Pudar, Ivan Gudelj, Stjepan Deverić,Stanko Poklepović, Zlatko Vujović, Zoran Vujović, Zoran Varvodić

Prvi red:  Vojo Kačić, Frane Bućan, Aljoša Asanović, Darko Dražić, Ivan Katalinić, Vlaho Macan, Joško Španjić, Stipe Andrijašević, Marin Kovačić

Drugi red:  Nenad Šalov, Blaž Slišković, Momir Bakrač, Goran Šušnjara, Nikica Cukrov, Domenik Sizgoreo, Branko Miljuš, Mladen Bogdanović, Dževad Prekazi, Zoran Vulić, Drago Čelić

José Mourinho

Jedan mali osvrt na tek završeni veliki derbi Barcelone i Reala, a prije svega na velikog Murinja.
Drago mi je da je Barca rasturila Reala. Murinjo jest dobar trener ,ali ne toliko koliko mnogi pričaju. I manji treneri bi osvojili dosta toga da imaju neograničeni budžet i da mogu dobit bilo kojeg igrača kojeg požele.
On je u zadnjih nekoliko sezona spiskao možda i više od miljarde eura na pojačanja i to nema nikakve veze sa nogometom kao sportskom disciplinom .
Meni je osobno takvo poimanje sporta gadljivo i zato mi je drago što je večeras Murinjo napustio Kamp Nou pognute glave.

General poslin bitke

Ko o čemu hajdukovi vrli stručnjaci o fizičkoj pripremljenosti. Naime poslije svake sječe trenera u Poljudu novi, u ovom slučaju i jedan od bivših, trener priča o radu bivšeg trenera. Pa sad sve bi to možda i držalo vodu da nije previše trenera prodefiliralo Poljudom. Nije valjda da nijedan trener nije učija dobro u školi.
Nije mi jasno samo kako se oni svi skupa ne zapitaju zašto ta njihova teza o neradu ne drži vodu,a imaju sad već i friški primjer trenera Reje koji nije ima takovih problema, bar kad je proša pripreme. Kad se podvuče crta na kraju nije lipo ni kulturno “pljuvt” po nečijem radu ma kako on bio mizeran, već triba ušutit, zasukat rukave i svojim radom dokazat da si bolji od bivšeg trenera.

Hajduk živi vječno

Povodom stogodišnjice mog voljenog kluba, njegove nadasve časne i slavne povjesti objavljujem fotkicu spomen ploče koja je postavljena na misto di se naša povjest počela pisati.
U praškoj pivnici “Pivovar v Fleku”

Pa ljudi moji dali je to moguće

Legenda novinarstva, pokojni Mladen Delić, je daleke 1983 godine u transu izgovorio rečenicu koju u zadnje vrime iz očaja veliki dio hrvatskog puka izgovara,
"Ljudi moji, šta je ovo, šta se ovo događa, dali je to moguće!" .
Šta se ovo događa, pitam se i ja prateći sportske dogodovštine u zadnje vrime.
Porazi na svakom planu, pa tako i sportskom planu svakog smetaju i peku, ali je najgore od svega toga kad se ne utvrdi pravi uzrok, di smo pogriješili.
Mnogi sportski stručnjaci to prvenstveno gledaju i traže uzrok u taktičkim postavkama i pogreškama kako igrača tako i trenera i naravno sve to se polagano maskira i pituraje zavisno iz čijeg tabora je obrazloženje .
Naravno, najlakše je bit general poslije bitke, tu smo dosta jaki.
Previše se poraza dogodilo u zadnje vrime, počevši od nogometne reprezentacije, Dinamovih posrtanja u Europi, priko tenisača, pa do naših košarkaša da bi se sve to moglo objasniti taktičkim pogreškama, sudskim zavjerama i nesretnim okolnostima.
Talent imamo bogom dan, igrači u velikoj većini slučajeva igraju u velikim i dobro organiziranim klubovima i u tim sredinama funkcioniraju dosta dobro, ali nisu "gazde" već samo kotačići, jer nemaju mentalnu snagu pobjednika.
Tu sad dolazimo u dodir sa našom prošlošću, di smo naučili da slušamo i radimo kako nam se kaže. Jednom riči, nismo naučili biti "gazde" i to nam je crna rupa u našem mentalnom sklopu.
Samo je mali broj naših sportaša ima drskosti iskočiti i napravit iskorak ka pobjedi.
Mala je razlika između pobjednika i poraženog, a razlikuju se u "glavi" .
Tu dolazimo do jednog imena _ĆIRO_. Svi ga znamo i mada ga nisam nikad obožava, niti ima neko veliko mišljenje o njegovim trenerskim kvalitetama, moram reć da on ima pobjednički mentalitet.
Uvik je njegova prva i zadnja bila da su njegovi nogometaši naj bolji na svitu. U većini slučajeva njegove "galvanske" struje su dobro punile akumulatore naših Vatrenih nogometaša.
To je naš naj veći i osnovni problem; što podcjenjujemo sebe i kad dođe stani pani situacija, kad se dile pobjednici i poraženi nemamo snage i drskosti da pokažemo da smo bolji od protivnika.

To je moje mišljenje o uzroku naših posrtanja,a posljedice ostavljam našim sportskim i inim ekspertima na razmatranje.

Pozdrav iz metropole

Dobija sam ovu fotku mailom od rođaka koji je sinoć bija na utakmici i red je da je postavim na blog u čast jedne utakmice koja će se dugo pamtiti zbog atmosfere koja je bila na stadionu, a to potkrepljujem sa jednim komentarom na koji sam naletija nakon utakmice sa Dinamom Bukuresti i koji mi se skroz svidija.
Inače pogled na dekoraciju na fotki je veličanstven.


“” još jedan lip detalj koji neki nisu primjetili, igrači izlaze lagano iz tunela a sa razglasa taman počela “Dalmacijo” …

Dalmacijo, evo sam se vrati
ti si moj cvit, plavog mora mati

Malo pjevam, malo sviram
i polako tetoviram tvoje ime u srcu
onog dana kad sam posa
sinje more sve sam prosa
samo na te sam mislija
######
i već se oni razmjestili na svojim pozicijama ali sudac čeka da da znak za početak jer još trešti iz zvučnika:
######

A ti imas sve na svijetu
ja sam ludjak u kompletu
s prvim vitrom vratit cu se ja

############
već lagano gleda 4 suca a ono još ide:
############

neka tvoja ljubav ceka
ludo srce iz daleka
pjesmu ovu koju pjevam ja

############
i on da znak za početak drugog poluvrimena a istovremeno cili stadion:
############

Dalmacijo, moja ruzo procvala
Dalmacijo, sva od zlata i bisera
Dalmacijo, pismu tebi pivam ja
pismu o ljubavi s juga i sjevera

SUDAC ZASTANE, rumunji s terena se pogledavaju, vire oni iz kućica sa klupe za rezervne igrače a navijači prate s mukom … zajedno razmišljajući:

A DI SMO MI OVO DOŠLI ?
————————————————————————-

Da se malo okrenem i igri jer je i ona bila na nivou i puno bolja od one sa Dinamom i mislim da se sad ubiru plodovi rada bivšeg trenera Reje koji je dobro posložija i stabilizira momčad i sad se vrši nadogradnja u režiji “maloga” meštra Špace samo da sad svi ostanu na zemlji i ne poletimo visoko, jer za velike domete triba pobjede nizat i ponavljat u serijama.
Tako to rade veliki klubovi a mali se vesele jednoj pobjedi.

Što se tiče igrača nebi reka ko je bija najbolji. To svi znaju već bi reka da su Sharbini i Tomasov isto tako veliki kapaciteti i da mogu i moraju puno više dati i nositi momčad sa svojim okomitim prodorima samo da postanu agresivniji u duel igri i to je to.

Nadam se da nisam počeja izmišljat toplu vodu.