KLAJO

Krajem sedamdeseti se u Splitu pivalo i skladalo na veliko, a kod nas u Čaporicama blago se čuvalo, za balunon trkalo. Čitali bi i pisali dok bi ovce i krave čuvali. Nakon prva četri razreda završena u Čaporicama, u Trilj smo pošli u peti razred.

Jutrom bi čekali Nevoseljku, a tarabasom bi se iza podne kući vraćali. Nije bilo puno auta ni autobusa, tek jutrom Nevoseljka, u podne tarbasa, oko šest uvečer Budimirka pa ako si uvatija dobro, ako ne išli bi tri kilometra pješke. Nije to za nas dicu bija velik problem, otkuće bi se zaputili, uz  Aram bi pričimicon uzletili i spuštili bi se do ispod Grijovića. Prija okuka na Pribojima i Guvinama nizbrdicon bi sletili  na stari put i učas bi izbli na Predvojničku, na ulaz u Trilj. To bi ka od šale pritrkali kad bi u školu kasnli, za po ure bi u Trilj doletil.
Noge su lagane bile, svakodnevno smo pješačili, imali smo kondicije i snage.

Kako se zima primicala sve je manje bilo dana, još u školskim klupama sumrak se spušta, sunoćavalo se. Kad bi imali šest sati  ostajali bi duže pa nismo mogli prispit na Budimirku.

Izašavši jedne večeri nakon šestoga sata, nikoga osim nas petaša  iz Čaporica nije bilo, ostali su imali manje sati pa su prispili na autobus.
Nije nam bilo drago, ali šta je tu je , nas petero krenili smo pješke  priko Trilja prema Starom mostu i Predvojničkoj.  Pomalo se svak uvuka u se, nije bilo velike priče svima je bila jedna misa u glavi, kako nas čeka Bračka strana i mrkli mrak.
Prošli smo Stari most i Predvojničku i uronili u mrkli mrak, a svaki bušak je bija nekako čudan, kao avet koja nas prati i posmatra, od koje nam se stra još dublje zavlačija pod kožu. Šuštanje lišća i huk sove, koji je iz šume dolazija, u nami bi još više pojačava stra.

Da bi koliko toliko bili sigurniji od silni nevidljivi nemani uzimamo kamenja u ruke. Hrabrimo se kako imamo oružje u rukama, ako nas  ko napane.

Zbili smo redove i zalazimo sve dublje u mrak, a oko nas sjenke plešu ples prateći nas u stopu. Koraci se čuju dok u tišini gazimo naprid. Stigavši na okuke na Guvninama hrabrimo se kako smo blizu,  sad će svaki čas isprid nas izać matere.

Kako got smo po danu brzinom put svladavali sad nam se put odužija, nikako mu vidit kraja. Čekaju nas je Priboji i potočina koja je tišinu razbijala, prema nama tekla, a iza leđa kao da nam se prikradala. Dok žubori na trenutke nam se činilo da neko govori, sve je nekako vrvilo opasnostima. Čvrsto stiščuć kamenja u šakama još brže smo požurii da se izvučemo iz Priboja. Dolaskom pod grijovća kuće malo smo se osokolili, najgore smo prošli.
Učini nam se da kroz noć glasove čujemo, na trenutak zastajemo i osluškukemo. Samo tišina i šum vode sa izvora, ne čuje se glasa, krećemo dalje. Ubrzo sa vri Bračke strane čujemo  dobro nam poznate glasove. Matere nas kroz noć dozivaju, u nama srca od radosti veselo zaigraju.
Tek sad osjetišmo kamenje u ruci kojeg smo dotada grčevto stiskali. Brže bolje pobacašmo kamenja, da matere nebi vidile da nas je bilo stra. Poletišmo u susret spasu i majčinskom toplom zagrljaju. Sad smo već ohrabreni uz matere poskakujemo kanda smo sa sebe skinili teški tetrt.  Ulaskom u selo rastajemo se i svak svojom ulicom kreće kući.

Od davnina se žene darivala i ukrašavala, dičilo sa ženskim rodom. Izrađivao se nakit od sveg i svačega, da bi se danas nakit izrađivao kao bižuterija, ali i kao i vrlo vrijedan nakit čija se vrijednost izražava ponekad u ogromnim ciframa.

U triljskom kraju odvajkada se s koljena na koljeno prenosila grotulja. Moglo bi se kazati da je grotulja vrlo jednostavna  ogrlica od oraha, kojom se djevojci davalo do znanja da se sviđa momku.
Djevojke su primajući grotulju prihvatile i daljnje udvaranje momka, ukoliko im se sviđa.  Samim primitkom grotulje djevojka nije imala imala nikakvih obavezu prema mladiću.
Tako se znalo dogoditi da su pojedine djevojke imale i više grotulju i kao takve su” vrijedile”više.
Na izložbi “Croatio zemljo lijepa li si” na Tijarici, prekrasnu fotografiju Zagrebačke  katedrale snimljene u vrijeme Adventa, simbolično smo okitili grotuljama i tako pokazali naše ljubav i mišljenje o njenoj vrijednosti i ljepoti.

Svako misto svoju feštu ima, svako misto ima svoj dan, a Tijaričani imaju komin i brozini, svake godine zamišaju puru i uštipke ispeču.

Skupi se naroda sa svi strana, a s osmjehom ih dočeka Bravić Grgić Ana, predsjednica udruge “Pokrenimo Tijaricu” sa svojim timom volontera već šesnaestu godinu.

Skupi se staro i mlado iz Cetinske krajine i Hercegovine, kulturna društva, čuvari baštine hrvatskoga naroda, nošnji i narodnoga plesa. To je posebna prilika za mnoge omirisati jela pripremana na prirodan način, bez struje i pećnice, kušati puru i uštipke od brašna iz mlinice.

Sve je to veoma bitno kako bi današnjim naraštajima prenijeli ljubav prema kulturnoj baštini koju imamo, a koja se prenosi s koljena na koljeno.
Pokrećući Tijaricu u dva dana pokrene se i Zagora koja sve više osjeća vrijednost ovakvih okupljanja. To je bitan kotačić u očuvanju života na dalmatinskom kršu, ovakvim će priredbama sve više dobivati bitku za život.

Evo se spreman kod moje Ane Bravić-Grgić na feštu koju organizira sa timom, po 16-ti putna na Tijaricu  na ” Dane komina, pure i bronzina” postavit ka niki umjetnik izložbu moji fotografija pod nazivom “Croatio-zemljo-lijepa-li-si” , ka pravi čovik sa sela, drito na komin.
Nisan čovik koji se voli dičit cvićen, nego zemljon. Volija bi vidit u tim  tenutcima meni drage ljude i ljude koje cijenim, s njima podilit trenutak kada ću napraviti  još jedan korak,  tako kratak, a opet sladak, koji nestaje ka rosa s prvim zrakama sunca. Podilit taj mali koračić koji je za mene korak od sedan milja.

Srce se moje raduje, duša vam zahvaljuje.

E dica moja, lako ti je danas bit pametan kad imate i tičjega mlika, danas kad ima tableta za sve bolešćine, pa ni to nije dosta nego se tableton danas telefonira, moš na tabletu iti pisat. Ma nije uvik bilo  tako, bilo je za zemana nestašica od svega i svačega, od benzne, ulja, faksa, kave. Ma i novinu nije bilo lako pročitat, triba je dobar sto za rasprostrit je, koliko je bila velika. Bidni  siromaji koji su spavali po klupan u parku, mogli su se pokrit sa dva lista novine ka lancunon, ako bi ima sriće uvatit koji list. Nije bilo svagdi ni letrike, voštane sviće su još uvik digdi gorile.

Stari svit nije zato puno benda, naučija je ki magarac nosit na sebi, kopat i orat, nije pita ni zašto ni kako. Od davnina se tako živilo, pa se nije glavon zato od zid mlatilo.

Novi zeman je isto pomalo dolazija, a stariji su samo vrtili  glavon, nije in bilo drago, ni posve jasno. Puno toga nisu mogli razumit, ne zato da su nedotupiti, nego nike stvari nisu vidili. Samo se u Boga virovalo, neka ga se nije vidilo.

Balun se na veliko počeja valjat i šutat  po ledinan, ma ko nije vidija Ajduka na placu nije moga nikako pojmit kako je sad odjendared ajduk Andrijica Šimić ka Isukrst uskrsnija i igra na baluna u Splitu.

Mi dica smo opet drukčije sve vidili i znali za babina Iku iz Imackoga i nikoga što je ima jaki udarac, pa su govorili da je kida mriže balunon. Sve bi se užeglo kad bi Ajduk igra, vrcale su iskre i beštime, živilo se za ti naš Ajduk samo stariji nisu mogli nikako skontat ko je ti naš Ajduk.

Kad bi počela utakmica uši bi se zalipile za radijo i s pomnjon svaka rič slušala. Tako je došlo na red igrat sa španjolcima iz Valencije.  Igralo se u Split di smo in napunili mrižu, ne bi reka čovik da su išli na ribe. Bilo je veliko veselje, četri naspram jedan za nas. Još je tribalo otić tamo kod nji, malo se prošetat, okupat i aj ća kući pivajuć.

Tamo odma nije pošlo kako triba i nismo se anjci niti okrenuli, a znoj nas je probija kad je počelo puštat  na sve strane. Davali su nan golove onako, ko od šale, ko je moga i pomisliti da bi se štogot tako moglo dogodit, kanda smo upali u provaliju. Nakon prve utakmice i velika veselja, kad smo od sriće skakali do neba, sad su nan svi brodi potonili. Bija je to dan žalosti, bolje rečeno noć žalosti, jer je utakmica završila iza devete ure.

U kući je zavladala tišina, na našin dičijin licin tuga je izbijala, nije  nan  bilo lako, samo babi ništa nije bilo jasno za kime bi prija žalila, za nami u kući ili za Ajdukon.  Jopet promišlja da je nami lašnje u kući, a Ajduk je tamo daleko u tuđini.

Baba je isto bila tužna, nije ni ona mogla sakrit tugu sa lica pa smo pomislili da je i ona počela kontat ko je naš Ajduk, a baba će skroz ozbiljno:

   -Jadna ti  mu majka, kako je njoj sad?

  -Kako će bidan čovik od velike tuge doć kući?

Gledamo u babu, ne znamo bil se smijali il plakali. Pokušavamo joj objasnit šta je Ajduk i šta utakmica, al baba ne popušta i neda se smest.

   -Ajde nemojte me praviit ludon, znan ja ko je ajduk.

   -Ma kad je moga turcin tolike godine prkosit, možda je moga i uskrsnit – konta baba sama sa sobon i ode za svojin poslon, a mi ostadošmo u provaliji.

“Rodilo se dite puka, iz jubavi, iz dišpeta.

Kontra mraku, kontra sili,nareslo je ka iz vode

i trkalo do slobode.

Drukali smo za Hajduka!”

Zima je stigla na vrata, vrime je stalo, jutrom je osvanija bili pokrivač. Bura puše i fijuče između kuća, poigrava se pahuljicama, ubacuje snig kroz pukotine drveni vrata u kuću, igra svoj ples.

Izvlačimo se iz tople postelje i oblačimo, pripremamo se za izlazak na snig. Oblačimo gaće i đemper, na noge sukljene bičve, gumaše mažemo korom od slanine da bi držale bolje na snigu, nestrpljivo  iščekujuć izlazak vanka.

Sve je zabililo, snig škripi pod nogan. Prtinu su stariji već ugazili ali nami nije zanimljivo ako ne zagazimo do kolina u snig. Rade se prve grude, rukama mirimo ladnoću, bura vrlo brzo probija robu i uvlači se pod kožu,ulazi u kost, prsti postaju crveni, snig grize. Dok bura vije oko nas, skupljamo se i krećemo prtinom prema školi do koje  triba pješačit pola ure. Zamotani u jakete kakvu je ko im krećemo u školu. Vitar i bura nas prate, otežavaju put do škole. Polako nestaje prtine, najstariji su na čelu i pobiju put do škole po sniga koji sovljin iglican bode u oči. Sukljene bičve postaju sve više mokre i vlaga probija do tabana, ladimo se i naleti bure sve više smetaju. Ipak svi skupa smo već u mislima na Lučidbi i poslinpodnevnom guštu na snigu.

Promrzli, crveni obraza i ozebli ruku, dolaskom u školsko dvorište, sa sebe stresamo snig, u hodniku izujemo gumaše koji su dobro popunjeni snigon.

Ulazimo u staru učionicu u kojoj veselo pucketa vatra u peći, koju je prija  našeg dolaska potpalila naša Vinka, školska čitačica. Okupivši se oko peći, odmrzavamo se. Grijemo ruke, i roba se polagano suši dok čekamo učiteljicu Franku i početak nastave. Kalo nas peć grije tako zaboravljamo na ladnoću i već priča kreće put Lučidbe razmišljajuć koliko ćemo se puta uspit ugurat u sanjke.

Učiteljica Franka je došla i počela je nastava ali svako malo naši pogledi lete  kroz prozor, gledam kako snig pada.

Brzo smo zaboravili kako je vanka ladno, kako se snig uvuče pod nokte i kako ruke bole od leda. Čini nam se da škola neće nikad završit i samo čekamo zvuk zvona koje će označit kraj mučenja  i početak veseli igara na snigu.

Izlaskom iz škole poletile su prve grude i nastaju podile među zaseocima u snježnom ratu. Sve je to smo zagrijavnje i vrlo brzo napuštamo školsko dvorište vraćajuć se kućama.

Ne smetaju nam ni nanosi sniga kojega je bura pribacivala dok smo bili u školi. Bura je oko podne malo posustala, snig je prista i pokazuje se zubato sunce.

Dolaskom kući onako promrzli i mokri izujemo gumaše i stavljamo i bliže peći da se osuše, teškom mukom skidamo sukljene bičve koje su natopljene snigom. Prilipili smo se uz peć da se zgrijemo, da što prija budemo spremni otić na Lučidbu na strminu di ćemo se skupit i mi i Njijovići, svi zajedno.

Mater kuva raštike i suva mesa, šta nami nije baš po kontu, ali triba se najist, lakše ćemo izdurat cilo popodne na snigu. Nestrpljivi smo i ručak smo na brzinu pojili, mater nam daje suve sukljene bičve, uzimamo koru od slanine da namažemo gumaše. Nestrpljenje se svakin trenom pojačava, izvanka se čuje dozivanje i ponovno prikupljanje .

Veliko i malo, od nas prvaša do osmaša, svi smo se skupili i kolona kreće priko briga prema Nijovićima  di je u blizini kuća strmina. Već iz daleka čujemo viku, smij i plač, ima svega, na šta još više ubrzajemo. Nesmeta nam  bura koja brije nasuvo, koja je vrlo brzo zaledila naše obraze dok smo ruke zavukli u džepe koliko toliko čuvajuć od ladnoće koja je popodne počela jače stiskat.

Dolaskom na Lučidbu krv je potekla brže ugledavši stazu koja je već dobro uglanjcana . Sad kad smo stigli zajedno sa Njijovićima nas ima priko dvadeset i samo jedne saonice, ostatci podnožja motora Yave.

Triba se izborit za spuštanje niz nizbrdicu di nas na kraju nizbrdice čeka jedan oveći grabov grm koji nam je bija rampa za zaustavljanje, zabiljući se u grm. Tu je biilo svega, kako je ko ima sriće, kvrgavi i krvavi glava, ožiljaka po licu od grmlja.

Tribalo se izvuć iz grmlja, sanjke izvuć uz strminu i pridat je drugoj ekipi koja je čekala spremna na novi spust.

Nije bilo svađa znalo se ko je stariji i oni su kolo vodili, a mi mlađi bi bili sritni kad bi uvatili misto.  Trajalo je to do samoga mraka kad bi se krenilo kućama. Nakon par sati dobro promrznuti ,mokri, ali i zadovljni krenili bi kući.

Led je sad već dobro okova čitav kraj, a bura je pojačavala. Mokri nogu i prstiju bolno ozebli, jedva smo čekali povratak kući i ponovno zagrijavanje i sušenje uz peć, ali i sutrašnji dan i ponovni odlazak na Lučidbu.

Bolje da nestane selo nego običaji, izreka je to odavnina. Udruga za očuvanje baštine Cetinskog kraja vrijedno radi na prikupljanju i očuvanju kulturnog bogatstva kao dio nasljeđa naši stari.  Ponajprije tu je pisma, koja je kroz povijest krijepila dušu i ličila rane naroda Cetinske krajine. Narodna nošnja je također od neprocjenjive vrijednosti. Prikupljajući i obnavljajući narodnu nošnju brinu o kulturno identitrt Cetinskog kraja, da bi ga sutra prenjeli nekim novim zaljubljenicima, sačuvali za buduća pokoljenja.

Šudar, krožet, oplećak, kotula, ječerma i traverša čine nošnju koju su žene Cetinske krajine nosile od davnina. Nošnja se brižno čuva i priprema za posebne prilike kada se okupe i zapiivaju žene sa Cetine. To je bogatstvo koje nažalost nagriza globalizacija, ali još uvik ima zaljubljenka koji svoju Cetinu i Zagoru kroz pismu nose i na sve strane svita naše bogatstvo pivajući pronose.

Povodom održavanja 3. Uskršnjeg doručka u Sinju imali smo priliku poslušati nekoliko pisama i uživati u posebnom ugođaju kada su članica udruge zapivale i zarerale.

Čuvarice baštine i pisme Dalmatinske zagore s lijeva na desno:

Mara Vladova,  Nena Norac – Kevo,  Jela Marković,

Nediljka Jukić – Bračulj i Silvana Matić

Kad sv. Ante pokuca na vrata do Velike Gospe nema kiše ni blata. Lito se ravnalo i brojilo po svecima, nije bilo sata ni kalendara. Dalmatinska zagora je gorila, suša bi narod i živinu morila. Poslin toga kiše bi bilo malo i ritko, tek pokoja salaukovina.  Nije bilo prognoze, narod je čita vrime, pratija oblake i nebo, baš ko Indijanci i čin bi ugledali oblak znali su šta se sprema. Dan je bija težak, a poslinpodne se sparina uvukla u svaki ćošak, teško se disalo.

Đula ugledala kako se sperilo na Mosoru pa je bez velikoga promišljanja dozvala Ljubu, svoju curicu koja je tek zenila na svit.

-Ajde brže uzmi lumbrelu i veselo pođi na Gola brda, prid ćaću.

-Ćaća se vraća iz Splita s posla pa je reka otić  pogledat loze i grožđe.

Ljuba je uzela lumbrelu i bez   pogovora krenila uz krasine priko Kavajinovi kuća, Živaljića i Delića. Prolazeć pokraj crkve svetoga Roka munje su već parale Mosoron, a salaukovina se zakoturala  niz mosorske padine

Mala Ljuba  koja je nedavno završila prvi razred, onako sama odsebe sitna, od stra se još više uvukla use. Lumbrelu je čvrsto prigrlia, ka da je niko s njon, da nije sama. Na Surdupu se napila vode, usta se osušila, šta od stra šta od trke i krenila uz Vrilaču. Vitar se uvatija poigravat s Ljubinon koson, kotulica je vijorila ka zastava, a tamni teški oblaci su se prikupljali i stiskali jedan do drugoga, kanda je i nji bilo stra od te silne salaukovine. Vitar je pojačava i svako malo se po prašnjavon putu poigrava radeć kovitlace od prašine, svoj poznati ples, kad su u pitanju litnje oluje. Svakin korakon kako je zalazila više u brdo vrime se pogoršavalo,  u Ljubu se uvlačija stra, imala je sve manje samopozdanja.

Munje su sve češće parale nebo, koje je bilo sve crnje, grmljavina je bila sve jača. Ljuba u vri Vrilače susreće seljane koji se žurno vraćaju kući prija kiše i upitaju je:

[sociallocker id=”10127″]

-Kućeš ti mala sad, čija si ti?

-Ja san Lovrina i nosin ćaći lumbrelu, poslala me mater – kaže Ljuba.

-A di ti je ćaća?

-Na Golin brdima – kaže Ljuba.

Stipan će joj na to:

-Ćerice vrati se malo unzad, imaš popriko oputinu, brže ćeš doć.

Ljuba posluša i vrati se unazad  zajedno s njima pa kad stigoše do oputine kreni još brže. Kako se pentrala naviše tako je stra u Ljubi resta ko plima, od silne salaukovine koja je sve više stiskala i pritvatala se u neman, koja je s neba rigala munje i gromove, dok je pokoja kap kiše propadala, najavljujući povodanj. Ljubi je srce sve jače tuklo, stra je vlada čitavin tilon, a sedmogodišnja djevojčica više nije znala di je. Kretala se naprid,  računajuć da će puton srist ćaću. Munje su sivale, nebo se otvorilo, kiša je već jako padala, a Ljuba je grčevito držala lumbrelu pod rukom. Ne znajuć di je i slušajuć kreštanje pokoje tice zalazila je dublje u borovu šumu. Sunoćalo se, a kiša je pljuštala, potoci su tekli sa svi strana. Ljuba od silnoga stra ne osjeća kišu. Samo grabi naprid, priskačuć potoke, krećuć se dok munje na trenutak osvitle šumu kojom je išla i koje se strašno bojala. Izguljena, plačući pokušava je dozivati pomoć, računajuć da će je kogot čut, samo od stra i grlo se stisklo pa jedva samu sebe čuje. Uto joj se učini da vidi svitlo, pa još brže kreni u tom pravcu. Pomisa da je spašena počela je grijati malu Ljubu. Ubrzo je izašla na proplanak i ugleda sviću i kuće pa  brišuć suze počima glasnije dozivat pomoć. Začuje ženski glas:

-Ko je?

-Ja  – kroz plač  odgovori Ljuba i prilazi bliže se ženi.

– Čija si ti mala?

-Lovrina, nosila san ćaći lumbrelu.

Brže bolje  je uvede u kuću, skide mokru robu s Ljube, nađe nešto od svoje dice pa Ljubu obuče da je utopli. Sve je bilo za dva broja veće, ali osjećaj da je spašena i suva roba ugrijali su Ljubino sitno tilo, stra je nesta  Ubrzo se začuje izvanka dozivanje i razgovor. Uto u kuću uđe Ljubina mater Đula i brat . Ugledavši svoju Ljubu materi nestade zabrinuti izraz lica i prigrli je, srita šta vidi svoju Ljubu.

[/sociallocker]

Po završetku rata polagano se vraćamo u svakodnevicu i prebacujemo se iz ratne prošlosti u mir sadašnjosti, dva dijametralno suprotna načina funkcioniranja, no što se mora nije teško. Krenuli smo na posao, tko nije izgubio radno mjesto. Polovicom 96-te ekipa Mjau mjau, u koju se Ivica polagano vraćao, krenula je na novi teren, u novu državu pa će i terenska biti obilatija. Radove na Neretvi  bilo je potrebno izvesti u roku od tri mjeseca. Rane od rata su vidljive na svakom koraku,  još svježe i bolne, pa mnogi nisu objeručke prihvatili odlazak na doobro plaćeni teren.                   

Vrlo brzo ušavši u poslovnu rutinu, radeći “marginalne” stvari pospremamo u zatiljak. Radilo se svakodnevno 10 sati unatoč nesnosnoj vrućini koja je vladala kotlinom Neretve. Ekipa “Mjau mjau” kako su je zvali, imala je zadaću održavanja ispravnosti građevinski strojeva. Nije imala težak zadatak, no u svakom trenutku je morala odgovoriti na situacije kada bi došlo do  kvara na mehanizaciji. Radili su kao tim, da bi se kvarovi što prije otklonili.

Polaskom na teren svatko je bio upoznati s činjenicom da se svaki dan mora raditi zbog kratkoće rokova, pa neće biti ni praznika, nedjelje ni svetca.

Taj dio priče bio je svakom jasan, ekipa Mjau mjau je bila složna i u svakom trenutku spremna zajednički odgovoriti na kvarove. Pošto su to manje više prekaljeni terenci nije im bilo strano ni popravak tehnike van svoje struke. Mirko je na teren stigao kao prethodnica sa svojim Peugeotom 404,  68-godišnjim oldtimerom, koji je u samom početku funkcionirao i kao pokretna radiona dok gradilište u cijelosti ne profunkcionira. Dinamika posla se svakim danom povećavala kako su dani odmicali. Bilo je  ponešto i kvarova, ali posao nije trpio. Vrućine su bile nesnosne, kazaljka se svakim danom dizala na sigurni 35 stupnjeva. Ako nije bilo vjetra sparina bi nalegla nad kotlinom, žega i sparina su zajedničkim snagama crpili snagu te se svakodnevno kotrljanje i rad vidno osjećao na svakom pojedincu.

Bilo je i sreće u nesreći pa je hladna Neretva bila svakodnevno spas i osvježenje.  Kako su ljetne vrućine išle kraju i poslovni plan se sve više ispunjavao. Bližio se kraj devetog mjeseca i fešte sv. Mihovila na koju je električar Ivica pošto poto odlučio otići. Prije tog se sa svojom ekipom usuglasio tko će ga pokrivati  taj dan, ako dođe do kvara. Nikakvi problema neće biti, s tim da Ivica mora još dobiti odobrenje od svog šefa Luke. Mora dobiti odobrenje, no tu nastaje problem.

[sociallocker id=”10131″]

– Ne mogu te pustiti – Luka će bez ikakvog razmišljanja i daljnjeg pregovaranja Ivici.

– Radovi se izvode u rijeci i moraš biti prisutan ukoliko bi došlo do kvara na stroju ili kamionu.

– Luka, kvar koji je kritičan sa sigurnošću može riješiti Marinko, a sve drugo može pričekati jedan dan.

– Ne možeš napustiti teren – ljutito i jasno  Luka reče Ivici.

Ivica gleda u nevjerici Luku dok se udaljava , još jednom u mislima provjeravajući sve moguće kombinacije kvara na koje  Marinko ne bi mogao utjecati. Još jednom je 120 posto siguran da na terenu ne može ništa poći po zlu za taj jedan dan.

Ostaje još poslijepodne i nada da bi se Luka mogao predomisliti i prihvatiti argumente koje mu nudi Ivica.

Sati protječu, a zategnuta situacija se osjeća unatoč velikoj sparini, svatko svoj film u mislima vrti. Dan je na izmaku, strojari zgotavljanju svoj dio i polaze busom za Mostar, a ekipa Mjau mjau započinje svoju dionicu koju svakodnevno obavlja na kraju. Vrše podmazivanje strojeva i kamiona,  nadolijevanje spremnika s gorivom, uz vizualno pregledavanje svakog stroja pojedinačno da bi ujutro ponovno posao mogao startati od prve minute. Svi su upoznati s problemom oko odlaska Ivice na feštu i nema previše razgovora. Ivica u nekom svom filmu, još uvijek vrti raznorazne kombinacije. Ne može nikako shvatiti odluku svog šefa, a vrijeme odluke se približava.  Bus za Split kreće iz Mostara u 21 i 30.

Nakon što su svoj dio odradili kreću nešto prije 20 sati u bazu na večeru. Vrućina i sparina su popustili tako da se sad  svježina Neretva počela “osjećati”. Sparina popusta, ali u kombiju vlada čudan i nelagodan mir. Ivica ne priča, ali u sebi je odluku donio.

„Večeras krećem s busom, bez obzira na sve.“

Dolaskom u Mostar ekipa odlazi u restoran na večeru, a Ivica  krene u kuću gdje stanuju na tuširanje jer nema previše vremena.

Nakon tuširanja osjeća kao daje skinuo sa sebe velik teret, nervozu koja ga je pritiskala kroz dan. Sad je bio spreman za bus i pozdrav sa šefom kojeg je krenuo obavijestiti o odluci.

Ulazi u restoran, a Luku zatiče sa šefom gradilišta, pozdravlja ih i obraća se  šefu.

– Luka, ja idem na bus.

– Vraćam se preksutra,

oko 13 dati.

Luka ostaje u “raskoraku” tako da reakcije s njegove strane nije bilo, a nije moglo ni biti pošto je Ivica odmah krenuo na bus.

Sad je već odlične volje, jer je odlučio i bio siguran da ne griješi.

Ubrzo na stanicu stiže i šef koji pokušava spasiti situaciju, a ni sam više ne zna što se tu može spasiti.

 Pokušava Ivicu uvjeriti da ostane i da mu odluka nije ispravna, no sve se to razbija od samouvjereni osmjeh na Ivičinu licu i uvjerenost u u svoju odluku.

Shvativši da Ivica čvrsto stoji iz svoje odluke, Luka povlači zadnji, utopljenički potez.

-Dobro, kad si tako odlučio, idi i ne vraćaj se na teren.

– Luka, nisi si me ni posla na ovaj teren, pa mi nećeš ni određivati hoću li se vratiti.

– Imam ja svog šefa u Splitu, pa ako nisi zadovoljan kontaktiraj ga.

Ubrzo stiže bus, Ivica ulazi kreće u susret fešti svetog Mihovila, dok ga ispraća zamrznuti Lukin pogled.

Fešta je prošla, a iduće jutro kreće natrag u Mostar, zajedno s Mirkom i njegovim “repašem”, koji je neplanirano morao za Split po dijelove.

Stižemo na gradilište oko 11 sati, a Ivica od šefa prima prijekoran pogled, bez riječi i pozdrava.

[/sociallocker]

Na Uskrsni ponedjeljak u Sinju se održala po treći put manifestacija pod nazivom :  “Uskršnji doručak na otvorenom”

Mirisala je i odisala svim onim čim Sinj i Cetinska krajine pričekuju goste. Od samog blagdanskog stola ispunjenog tradicionalnim uskršnjim jelima i poslasticama, do “hostesa” od 8 do 88 godine.

Sve je to ukrašeno nezaobilaznom narodnom nošnjom cetinskog kraja, protkano pismom mješovitog gradskog zborom grada Sinja i točkom sinjskih mažoretkinja.

Sve se odvijalo kako i priliči današnjici. Tri dame u glavnim ulogama od predsjednice turističke zajednice gospođe Monike Vrgoč, gradonačelnice gospođe Kristine Križanac pa do voditeljice programa gospođe Božene Romac.
Medijski je zabilježila HTV novinarka, gospođa Marija Dujmić. Božji blagoslov je udijelio župnik svetišta Gospe Sinjske fra Perica Maslač.

Rera kao šećer za kraj je pisma koja je nezaobilazna, za koju nije potrebno pripremanje. Potrebno je četiri – pet glasova, koji kad “potraju” pismu i stope se u jedan glas poteknu svim našim porama. Rera je dio našeg nasljeđa. Dok smo mlađi nekako je ne ćutimo u potpunosti, no kako ulazimo u zreliju dob tako sve više osjećamo tu pismu kao bogatstvo, kao dio svoje duše.

Sve u svemu hvale vrijedna manifestacija. 

U stara vrimena zemlja se obrađivala teško uz dosta znoja i muke. Oralo se volima i konjima i za to je bilo potribno dosta snage. Ipak, to je bila svakodnevica pa su snažne ruke naviknute na teški rad sve to odrađivale s lakoćom. Dica su čekala svoji pet minuta, komadić zadovoljstva koji se događa u trenucima poslin oranja. Dica bi posidala na branu koja je bila načinjeni od drveni pruća i tako bi se njiva zaravnavala, žito zaoravalo u zemlju. To su gušti koji se svako dite rado sića cili život. Ko je ima konje, ko volove, oralo se i pamtio brananje na drvenim branama.
Početkom 70-ti prvi traktori stižu u selo, s njima i kraj priče o volovima i konjima, o dici i brananju. Traktori u koje stade 15-tak konja i volova u trenu zaminiše blago. U toj bitki blago nije imalo nikakvi izgleda. Radili su u jednoj brzini dok je traktor ima tri brzina. Bilo je puno lakše radit ali mogućnost i moć traktor je bila velika nepoznanica. Veliki pomak kojega je tribalo shvatit, svakodnevno učeć na svojim greškama. U tom naukovanja bilo je muke, neznanja ali i čudni situacija koje čovik nije moga ni pojmit, um tada nije bija spreman. Kupivši traktor među prvima u selu 74. godine Mara je krenila u životnu školu za vozača, privatila se volana i traktora. Ka i drugi nije bila spremna na mnoge situacije koje su u radu s traktorima svakodnevno tražile rješenja situacija. Traktor bez kabine, gol traktor kako je svit zna kazat, primorava je dobro se zaštititi od ladnoće, vitra i kiše.
Nakon obavljena posla jednog jesenjeg popodneva vraćala se kući. Kišica je rominjala a crni oblaci se prikupljali najavljujuć da bi se kišica uskoro mogla pritvoriti u “prolom oblaka”. Zajedno s tetkon koja je uz nju stajala, oslonjena na blatobran, zabundane s kapuljačama na glavi, žurile su da uteku kiši i oblacima.
Od Trilja do Čaporica, uz Bračku stranu, vozila je makadamon koji je bija načet jesenjim kišama pa je rupa bilo toliko da je bilo nemoguće zaobić sve. Traktor je poskakiva nailaskom na rupe, ali tu nije bilo pomoći. Čvrsto se držeć za blatobran i volan, boreć se s rupama, bižale su isprid oblaka i kiše da stignu šta prija kući.
Dok je salazila s glavnog puta Mara se osvrne i ostaje u šoku,nema prikolice, jednostavno ne može razumit ni zamislit šta se dogodilo. Okrće traktor i vraća se nazad tražit di je izgubila prikolicu. Sa strepnjon promišlja kako se moglo dogodit da prikolica spane dok se vraća nazad u potragu. Sa vri Bračke strane ugleda na Guvninama prikolicu i kolonu auta koja ne može proć, pošto se prikolica popričila . Tu zastane i vidi da je nekoliko ljudi izašlo iz auta, pokušavaju pomaknit prikolicu koliko toliko da se može proć. Nakon što su uspili kolona je krenila, a Mara kreće kući po pomoć. Triba se vratit i nekako podić prikolicu da je zakači ponovo za traktor. Nije lako, triba dignit nekoliko stotina kila i uz dosta muke polugama su uspili prikolicu oživiti sa zemlje.
Traktor je bija novina ljudima pa su muku mučili kad bi se dogodilo da prikolica spane s kuke. Vrime je prolazilo, svit se izvištija u vožnji i baratanju s traktoron pa su vrlo brzo svatili moć hidraulike. Bez velika truda i muke bi sami podizali prikolicu kad bi spale s kuke. Podizanje prikolice je bilo moguće izvest samim traktorom tako što bi hidraulikom bez problema podižući koš prikolice podizali rudo prikolice i tako jednostavno u trenutku rješavali problem.
Uvik je bilo I biće da bez muke nema nauke.

Read More

Na kulturnom događanju u selu Vrpolje kod Trilja prisustvovali smo jednom “događanju” kulture. Može se slobodno tako kazati i pokazati da ništa nije nemoguće. Ponajprije za nešto više potrebno je imati viziju i sliku u glavi.  Dolazeću krš Dalmatinske zagore u selo Vrpolje nema se preveć tog vidit osim krša i ljute drače pa samim tim mnogima su događanja zadnjih godina Vesta Festa prije početka izgledali kao znanstvena fantastika. 

Danas je pogled na manifestaciju tradicijskog  glazbovanja “Vesta Festa” drugačiji i pogled na Arenu Dalmatinske zagore je vrlo zanimljiv. Pogledajte i vi malo atmosfere i prekrasnu izvedbu Lidije Bajuk, hrvatska pjesnikinje i kantautorica, jedna od vodećih ličnosti hrvatske etno glazbe. 

Udruga „Pokrenimo Tijaricu“ organizira po 15. put “Dane komina, pure i bronzina”, kulturno-gastronomsku manifestaciju, koja će se održati u Tijarici 27. i 28. srpnja 2018. godine s početkom u 9:00 sati.

Manifestacija je osmišljena s ciljem očuvanja i pokazivanja nekadašnjeg načina života, običaja i kulturnog bogatstva Tijarice, tog potkamešničkog sela, gostima uživo pokazati kako su živjeli i što su jeli naši stari. Uživo im podariti svojevrsni povratak u prošlost, gdje se život vrtio oko komina i bronzina, a centar događanja je bilo gumno i prostor ispred crkve. Gosti će uz bogati kulturni program imati priliku osjetiti atmosferu koja je vladala uz komin, okusiti puru koje je ponekad bilo glavno i jedino jelo na sinijama. Uz puru bit će pripremana i ostala jela s komina, kruh ispod peke, uštipci, juha od pivca, raštika, pokazat će se način kako se nekada proizvodilo maslo. Danas kada selo izumire i nestaje takve manifestacije postaju muzejski prostori na otvorenom gdje današnji naraštaji mogu uživo osjetiti atmosferu života na selu i ujedno obogatiti svoja nepca okusima prirode, kušajući izvorne proizvode sela. Subota započinje mimohodom od crkve do školskog igrališta. Pali se simbolično vatra na kominu. Vatru pale djeca u narodnim nošnjama. Folklorna društva iz Hrvatske i Bih će nas dodatno vratiti u prošlost, a na kraju je koncert grupe Magazin
Za taj povratak u prošlost i očuvanje tradicije krivac je gospođa Ana Bravić Grgić koja uz pomoć mještana ulaže velike napore da bi običaje sela očuvala od zaborava. Veliku podršku ima u svojim sumještanima kojih ima širom svijeta i koji svojim donacijama umnogom pomažu da bi se manifestacija održala i živjela.

U nedjelju 3. lipnja prisustvovali smo otvaranju kulturne manifestacije povodom blagdana Presvetog Srca Isusova u selu Košute u organizaciji Društva za očuvanje i promicanje kulturne baštine ‘Košuta’ pod nazivom “Dani Košuta”. U nedjeljno predvečerje u 20 sati započela je manifestacija pod palicom nekolicine entuzijasta i zaljubljenika Žolo Anđele , Delić Damira , Klapeža Ivana i nekolicine suseljana, koji manifestacijom oživljavaju kulturnu baštinu svog kraja čuvajući od zaborava običaje svog sela i Dalmatinske zagore. Sve u svemu veoma ugodna atmosfera s kulturnim programom vrijednog pažnje koja sad već postaje ¸tradicija.