Jeli ovo san il java, je mačka s miševima spava?

Imam osjećaj da smo kao gramofon kojem se nešto pokvarilo pa konstantno ponavlja isti refren.

Samo je upitno kako tko čuje to ponavljanje. Ima više inačica koje se čuju i odzvanjaju ovim našim prostorima.

Za dom spremni!

Neki će bez krzmanja ponoviti:

I umrijeti ako treba za svoj dom!

Netko se u čudu zapita zbog čega je toliko bitan taj naš dom, koji svakom danom odumire? Po jedna glavnja na kominu se svako malo gasi .

Za što smo se borili?

Da bi nekom dokazivali kako smijemo pozdravljati kako hoćemo?

Jesmo li svjesno pristali biti mali od kužine u svojoj državi za koju smo glavu na panj stavili, a mnogi i život izgubili, poslušno izvršavajući zapovijedi, svatko svog zapovjednika? Dugo smo bespogovorno slušali i mučali, a mnogi u mutnom ribe lovili.

Danas od silnih zagušenja u eteru, više ne znamo tko je što i kome rekao, koga tko zastupa.

Stranke niču kao gljive, a neke se kloniraju pa nastaju dvojnici, više ne znaš koja je stvarna, koja pravna. Mnogi se udružuju i razdružuju, a vožnja  traje ponekad do prve krivine.  Samo se sa sigurnošću zna da se koplja lome oko pozdrava ZDS.

Sad je to vruć krumpir u političkom loncu, kojeg neki ne pogledaju kamoli da ga dirnu, bojeći se opekotina najvišeg stupnja.

Danas  je koordinacija braniteljskih udruga splitsko dalmatinske županije na čelu s predstavnicima veterana 4. gardijske brigade, izdala priopćenje povodom sve češćih i bezobzirnijih napada na ono najsvetije što svaki narod posjeduje, na grb i zastavu.

Priopćenjem je jasno i nedvosmisleno izrečen stav da postoji crta dostojanstva i ljubavi koju Hrvatski narod kao i svaki narod ima, granicu preko koje možeš prijeći, ali moraš biti svjestan da tada gaziš i po nečijem imenu, po suzama i tuzi onih koji su svoje sinove kao najljepšu ružu svojoj državi darovali, kojeg su zastavom i grbom Hrvatske  pokrili.

Priopćenje nije prijetnja već opomena svima onima koji gaze po našim ružama i zastavi, po Hrvatskom grbu koji je Hrvatski a ne ustaški, bilo prvo polje bijelo ili crveno.

U priopćenju se osvrću na sve one koji bez skrupulozno nasrću i namjerno udaraju po braniteljima, zastavi i grbu, a pritom ubace kao sipa malo crnila i zamute vodu da bi učinkovitije udarali.

Za dom spremni!

Taj pozdrav nije slučajno izvučen kao zec iz šešira, postaje srž problematike kojom se bave, jer su tu sigurni da mogu polučiti najbolji rezultat. Njihov cilj je branitelje razbiti pošto je to jedan od  vrjednijih i najzdravijih sastavnica hrvatskog društva koji  bez fige u džepu svakom kažu svoj stav.

Ti i takvi su 1991. godine postojali i bili u mišjim rupama. Ni na kraj pameti  im nije padalo protestirat, pisat tužakaljke po novinskim stupcima zbog bojne iz Čavoglava koja je u kršu Dalmatinske zagore branila  hrvatski narod, a ujedno i borce za  demokraciju koji su drhtali po skloništima.

Nije im tada padalo na pamet protestirati, vjerojatno od straha koji na kraj krajeva je udisao svatko tko se tih dana nalazio na prostorima Hrvatske.

To su bili dani kada se nije čekalo kada će sunce izići i kada zaći pa da se može krenuti na odmor i spavanje. Bili su to dani kada se umjesto sunca prvo palilo radio i slušale prve vijesti sa svih linija diljem Lijepe naša gdje su snage zla sijale smrt. To su dani kada je svatko imao pri sebi zavežljaj s najvrjednijim što u njega može stati, ukoliko hrvatsko srce pogazi tenkovska gusjenica.

U tim teškim i crnim danima, prepunim bola, tuge i smrti naših sinova, braće i sestara nije bilo moguće popiti tabletu da te smiri . Tada je postojala jedna jedina tableta koja nas je pucala jače od ikakvog heroina i kokaina, bila je to pjesma.

U tim trenutcima čuti nekog tamo sa Čikole da u najtežim trenutcima još uvik brani svoj dom, da je za njega i svoj narod i život spreman dati, da pri tom još ima optimizma i snage  zapivati.

Pjesmom poslati poruku ohrabrenja svom narodu, ali i bandi četničkoj poručiti, koja je u tim trenutcima sanjala svoj najljepši san kako će hrvatski narod zbrisati  s lica zemlje, da im je to neostvariv san.

Braniti svoj dom svi su bili spremni u zagori na izvoru Čikole, kao i diljem Lijepe naše gdje smo trpjeli velika razaranja i uživo proživljavali jedan ružan horor film.

Mongi “humanisti” koji su bili u skloništima, sada seciraju i traže i najmanju mrlju i sve to pravdajući svojim velikim srcem.

Pitamo se gdje su prije  bili?

Što se tada nisu javljali, zbog čega nisu toliko ružno nasrtali na moju i tvoju Hrvatsku?

Pa možda zato što su se bojali za svoje dupe.

Zbog čega im humanost nije mogla zapet ni na wc papiru dok su brisali dupe?

Tada  im nije ništa padalo na pamet, jer su branitelje osjećali kao snagu, osjećali su (strah)opoštovanje spram hrvatskog srca koje nije ustuknulo ni pred čelikom jugonemani.

 

Danas ti humanisti plešu svoj “krvavi” pir gdje branitelje udaraju s lijeva i desna. Nažalost velikim dijelom smo šutke za sitniš pristali na takav scenarijo u kojem su ti isti “humanisti” izišli iz mišji rupa i postali borci u prvim redovima, a mi prelazimo u podrume gdje još uvijek odzvanja ona naša jača od kokaina i prepuna adrenalina:

U Zagori na izvoru rijeke Čikole stala braća da obrane svoje domove…

Nažalost kao da se film nekako vrti čudno unatrag, kao nekada s svežnjem u ruci još uvijek u ratu, za svoj dom SPREMNI umrijeti.

 

P.S. Razbiše nas na prim faktore, na profesionalce, dragovoljce, domobrane i lažne rodoljube koji očepušaše što se očepušati dalo.

Ej braćo moja mila duboka je voda Drina, ali postoji samo jedna istina.

Mnoge kupili da šute, a oni koji nemaju kuda država im prema Europi otvorila pute.

Sjećanje na Hrvatske branitelje poginule u Domovinskom ratu.

Ima dana kada neznam šta ću sa sobom, kaže pisma i tužnu priču o jednom trenutku povijesti kroz koji je naš narod prolazija.
Jučer je za mene bio dan koji ću sakriti u dubini duše, da ga ne bi izgubija. Susret s čovikom i vojnikom, generalom Antom Gotovinom, koji je stao na čelo kolone i kao vojnik i  časnik i poveja Hrvatsku vojsku ka slobodi. U meni je još jednom vladala silna oluja. Suze su protekle, al neka, ti trenutci su zapisani u meni, a djelim ih i sa svima koji su imali čast biti vojnici časnika koji je kao i mnogi bez krzmanja sta u obranu svog Hrvatskog naroda.
Hvala ti Ante.

To je naša prošlost i sadašnjost, a vjerojatno i budućnost. Kada smo krenuli kućama bili smo ponosni i sretni, napokon, svoji na svom. Bili smo sila koja je zbrisala sve pred sobom i kao takvi smo bili kao plutajuća mina koja je za društvo u cjelini bila potencijalna opasnost. Da ne bi kvarili mir odlučno su krenuli s namjerom da i dalje plutamo ali bez upaljača.
U više navrata smo bili razvrstavati u vrste i kolone. Pa smo tako krenuli svatko u svoju kolonu čekajući da dođemo na red. Nažalost neki su došli na red neki još uvijek čekaju u redu, a jedan dio je “samoinicijativno”
izašao iz kolone i reda.
To je prije svega bilo razbijanje i uništavanje zmije ljutice kojoj izvadivši otrov postade bezopasna.
Idući krug raslojavanja je bio na postrojbe koje su ratovale i one koji su roštiljale po planinama.
Tu prestadošmo biti stvarna snaga, obolismo od kroničnog sindroma putnika broda koji tone, počinje hvatanje za slamke i balvane, snalazi se ko i kako umije i može. Definitivno nas vojno razbiše na dva djela, elita koja je ratovala i ostatak koji je bio zadužen da bude pri ruci ratnicima, kao mali od kužine.
Više stvarno nismo postojali kao kao Hrvatski branitelji.
Nažalost mnogi prihvatiš  takvu igru, a dio koji “slučajno” zaluta započe svoje poslijeratne puzanje od nemila do nedraga da bi im neki dobrotvor poklonio ono što ga pripada po zakonu. 
Tad smo doživjeli i politički krah gdje se generirano nezadovoljstvo kanaliziralo po skupinamo počevši voditi svak svoju politiku i nasta hrpa razno raznih udruga koje su dobivši potporu gubili slobodu rječi.
Kada podvučemo crtu dolazimo i do uzrečice:
“Ko ga je.. meni je dobro, kome nije neka se klanja vlasti i vladarima.”
Nakon što nas razbiše kao kantu ni to nije dosta već nas odjeliše o naroda marketinški nas prikazujući  kroz lažne naoćale tako da smo postali zasebna kasta sa svim mogućim povlasticama, od auta do proteza.

Poštovani gospodine Pilsel,
Obraćam Vam se ovim putem pošto ste prekinuli, kako kažete, moje bulažnjenje.
Mogu kazati da sam pokušao iskazati svoje mišljenje bez ikakve želje za vrijeđanjem, a ako jesam, neka mi Bog oprosti.

Čitajući neke od vaših tekstova dalo bi se zaključiti da smo stvarno kao narod trul i da mrzimo do boli. Ja kao i Vi imam pravo izreći svoje mišljenje i svoj stav.
Samo se ne mogu složiti s Vašim razmišljanjima kako se nekom u Srbiji moramo ispričavati na način kako sam razumio čitajući Vaš tekst.
Ne sve dok se Hrvati u Srbiji prikazuju kao narod mržnje i crnila. Bilo je pojedinaca koji su ubili i napravili zločin, ali samo kao pojedinci, ni i kao sustav.
Mnogi zlonamjerno pokušavaju sve strpati u jedan koš, ali gospodo moja želite li stvarno sagledati činjenice, vidjeti kako je stvarana vojska u uvjetima koji su bili kravo teški. To će tek ljudi od zanata procijeniti.
Mogao bih ubaciti čak i tvrdnje da se u Hrvatskoj odvijao “građanski rat“, ali ne onakav kakvog ga pokušavaju provući kroz knjige i povijest. To je bio rat građana Hrvatske države, ne samo Hrvata već i svih drugih manjinskih naroda koji su živjeli i prihvaćali svoju Hrvatsku, nasuprot vojne sile koja je imala završeni fakultet i razrađenu doktrinu uništavanja .
Mislim da je žalosno brojčano dokazivati tko bi se trebao ispričava na ovim prostorima.
Žalosno da ste u svojim tekstovima uzdignuli pojedinačne zločine u odnosu na monstruoznost koja se valjalo ovim prostorima od strane onih kojima ćete se sutra ispričavati u Beogradu i objašnjavati što to Hrvati ponovno rade i ugrožavaju ljude samo zbog tog što su Srbi.
Žalosno je da se idete ispričavati i u moje ime kao pripadnika HV-a i sudionika “Oluje” koja je prikazana u Srbiji kao zločin i kojeg bi se Hrvatski narod morao stidjeti, a ne radovati se na taj dan, suosjećati se s narodom koji je izbjegao sigurnu smrt od Hrvatskog vojnika.
Neka Vam oproste djeca Vukovara koja su imali lošu sreću pa nisu otišla na more , jer tad sigurno ne bi izigravala heroje i slučajno poginula u prelijepim ruševinama Vukovara.
Žalosno je kada sebi čovjek uzima za pravo biti pametan, a drugog prozivati da bulazni.
Pozdrav od Hrvatskog vojnika koji nije nanio nikakvo zlo niti jednoj osobi srpske nacionalnosti.
Pozdrav od običnog čovjeka koji ne mrzi , oboljelog od Parkinsonove bolesti.
Bog vam bio u pomoći i oprostio Vam grijehe.
Klajo

autograf.hr

Drago, Srbine, progovori, nemoj ćutati!

Prestrašno je koliko se gospoda s web portala Indeks trudi, pa rekao bih, s namjerom tendenciozno suditi i blatiti kompletni braniteljski korpus, na račun pojedinaca koji su izišli van zakona. Nažalost pošto je ovaj nesretni narod polariziran, ovakvi tekstovi s istinama izvađenim iz konteksta produbljuju jaz u Hrvatskom narodu koja vodi u još dublje podjele, a jednog dana možda i ponovno ratni vihor. Spada li to u poticanju mržnje, jeli to krivično i kažnjivo djelo.

Konstantno se ponavlja brojka “PETSTO TISUĆA  BRANITELJA” i floskula “LAŽNI BRANITELJI” koja tako zlokobno zvuči onom tko ne poznaje stvarnu problematiku.

Možda će kazati da ove riječi zadiru u slobodu novinarskog posla koja je itekako potrebna demokratskom društvu. Nemam namjeru nikog, ugrožavati po nikakvoj osnovi.
No otkuda nekom pravo blatiti mene i veliku većinu Hrvatskih Branitelja koji smo časni i pošteni ljudi, kroz četri godine ratnog vihora obranili svoje obitelji,dom i Domovinu, pritom zadobivš mnoštvo vidljivih i nevidljivih rana koje vrlo teško zacjeljuju.

Gospodine s inicijalima zar smo mi građani trećeg reda pa nas možete koristiti ka topovsko meso, bez i malo grižnje. Zbog čega stigmatizirate cjelokupnu braniteljsku populaciju? Zar danas u demokratskim okvirima društva, a vi sebe itekako smatrate perjanicom demokracije, krivica nije stvar pojedinca koji ima ime i prezime. Zbog čega tu demokratsku stečevinu oduzimate Hrvatskim braniteljima. Konstantno se kroz tekstove vašeg portala provlače optužbe kako su hrvatsko orijentirani ljudi crni s rogovima, kako mrze, a vaši tekstovi su toliko ciljano nabildani, da je to mučno.

Pomalo pišem već duže vrijeme pa su mi mnoge stvari jasnije, jer sam ušao dublje u sve i raspolažem s više podataka. Umnogo mi je jasnije što znači stvarati vojsku i ujedno se braniti od hordi zla koje su imale za cilj zbrisati nas s zemlje.
Vaš tekst mogu slobodni kazati sportskim rječnikom idu u kost. Namjerno ili nenamjerno, uopće nije bitno, jer pisanje novinarskog članka kao prvo zahtjeva prikupljanje i provjeravanje informacija, ne oslanjajući se na informacije ratnika iz skladišta, na babske priče.
Da ne bih išao u širinu kazat ću da su postrojbe pred VRO “Ljeto 95” i “Oluju” vršile i punu ljudstvom konkretno moj postrojba je mobilizirala cijelu bojnu koja je bila spremna u pričuvi.
To je veliki broj ljudi koji nisu mogli po nikakvoj osnovi ostvariti nikakvo pravo, osim onog tko je imao ranjavanje, a takvih je neznatan broj.
Mogli su doći do nečeg kriminalnim radnjama, a to je bolest kolektivnog društva, ne samo braniteljskog dijela. Nemate nikakvo pravo etiketirati cjelokupni braniteljski korpus.
Odakle pravo da nas optužujete, da nam “naređujete” da prokazujemo ljude, da izigravamo detektive i policajce, pa da prijavljujemo bilo koga.
Znate li možda vi nekog među nama braniteljima koji je napravio neko krivično djelo?
Ukoliko znate izvolite postoje institucije pravnu države pa sami prijavljujte kriminalce, a ne “lažne” branitelje.
Ukoliko znate nekog, a niste poduzeli ništa onda vas mogu upitati.
Štitite li možda vi nekog tko je iskočio iz sustava i okoristio se na račun svih nas

Klarić Jozo – Klajo
Pripadnik 126. brigade, 3. pješačke bojne i inžinjerijskog voda.
http://klajo-blog.com/inzenjerijski-zadatak/

Oboljeli od Parkinsonove bolesti i Ptspa-a.

Tekst povodom objave na portlu Index

https://www.index.hr/vijesti/clanak/na-dan-d-iskrcalo-se-160-tisuca-saveznika-hrvatska-ima-500-tisuca-branitelja/2091130.aspx

Previše godina izgubismo i posljedica sveg na našu žalost je žigosanje braniteljske populacije i strelice otrova svakodnevno usmjeravane u ono najčistije i najčasnije. Bogu hvala što nam bi u pomoći i podari nam snagu da pišemo istinu o jednom veoma teškom vremenu, ali ujedno i časnom gdje smo uz Božju pomoć i krv naših mučenika uspjeli ostati svoji na svom. Obranili smo svoj dom i svoju Hrvatsku.

Samo mali i kratki pogled na knjigu i prva dva teksta pričaju povijest Hrvata. Rekao bi bez lažne skromnosti da smo pisali svatko sa svog djela ratišta priču smo je tvoja nemjerljivo teža, ali srž i poruka je ista.
“Evo ti srce na dlanu pa ga počuj kako plače, kako voli i ljubi svoju oranicu.
Kazat će ti kolika je ljubav njegova i koliko je spremno još ginuti za Croatiju.

Žalosno je da Domovinski rat kroz književna djela ne zauzima police školskih biblioteka, da bi sadašnjim i budućim generacijama bila dostupna istina o tome kako se rađala “njihova” Hrvatska.

[sociallocker id=”10131″]

Samo tako možemo biti sigurni da budući naraštaji neće krenuti krivim stazama. Tada će im sigurno biti mnogo jasnija nedavna povijesna događanja i sve ono što im je Hrvatski Branitelj poklonio . Tada im nitko neće moći prodavati muda za bubreg.

Na samom početku knjige odmah ulazimo u razrušeni grad, gdje nas Damir povede da upoznamo i osjetimo strah i smrt, tugu i patnju onih malih nevinih stvorenja koja su i u tom paklu pronalazili svoj svijet dok ih mržnja nije zgazila. Pjesma posvećena mališanima koji su prošli pakao Vukovara, ponajprije djeci koja su iz tog pakla krenula u nebeski grad Svjetlosti.  Ovo je jedna okrutno tužna i bolno istinita crtica o maloj djevojčici,             Kraljici slavonske ravnice.

KRALJICA SLAVONSKE RAVNICE

Jedna djevojčica u sobi bez stropa,

kleči i moli na odvaljenom betonu,

među raskidanim igračkama, ciglom i šutom.

Netko je u susjednoj sobi čizmom zdrobio lutku.

Sklopljene ručice prizivaju Boga,

niz lice se cijede biserne suze.

Tihe jecaje malene djevojčice

zaglušuje buka neprijateljskih granata.

Maleno tijelo drhti od straha,

od studeni, gladi i boli.

U susjednoj sobi tresak i škripa vrata.

Netko je u kući.

Uzdiže glavu prema nebu,

raščupanu plavu kosu raspršuje vjetar.

Drhtave su ruke izgrebane, suhe.

Vani ubijaju srpske granate.

Ostala je sama.

Nema više očevog čvrstog i toplog zagrljaja

ni majčinog nježnog milovanje kose.

Njeno ranjeno bijelo štene, leži u kutu i tiho cvili.

Odzvanja pjesma “…Bit će mesa, biće mesa, klat ćemo Hrvate…!”

Četnici vode svoj krvavi pir.

Zagrmilo je. BLJESAK

U sobi su zasjale tisuće zvjezdica.

Štene je skočilo i veselo maše repom,

lutka u krilu ponovno je lijepa i čista.

Biserne suze zaostale u oko

zasjale su poput sunca,

bijelo lice ozario je osmijeh:

nestali su četnici, bol i tuga.

Ustala je.

Sjajna, lepršava, bijela haljinica pleše na povjetarcu.

Uzima najdražu lutku, doziva razigrano štene.

Ispred nije – tisuće djece zovu je u Svjetlost.

Hoda preko porušenog zida, betona i mina,

preko prljavih, smrdljivih, bradatih nakaza,

preko slomljene trešnje i pregaženog cvijeta.

Hoda sa Anđelom i svojim malenim psom.

Otišla je…

Morala je otići još jedna nevina duša

iz mog  ranjenog grada Vukovara.

Čistoća njene nevinosti nije mogla živjeti

u prljavštini i smradu orgijanja četničkih hordi.

Nikad više…

Nikad više neće se vratiti

lijepa, plavokosa, djevojčica iz susjedstva.

Nikad  neću zaboraviti njenu kosu,

njene velike, okrugle oči i njenog psa.

Još je ljetos oko glave nosila vijenac od cvijeća

i razdragano trčala za poljskim leptirima.

Još ljetos je bila Gospodarica ptica i cvijeća,

bila je Riječna vila Dunava i Vuke,

Vilinska princeza vukovarski šuma.

Bila je Kraljica zlatne slavonske ravnice.

Zgrčeno tijelo malene djevojčice polako se hladi,

njena nevina, raščupana, plava kosa zalivena je krvlju…

JOŠ JEDNO mrtvo dijete leži u krvi…

U zgrčenoj ruci ostala je najdraža lutka,

pored nje leži njen mrtav pas.

                                                                     Pjesmu napisao: Damir Plavšić

Tijekom vukovarske ratne kalvarije ubjeno je osamdeset i šestero djece, od čega je pedeset i četvero djece bio mlađe od deset godina.

Najmlađa žrtva je imala tek šest mjeseci.

Ova je pjesma posvećena toj djeci.

[/sociallocker]

Bili ste kvas, vaše srce bijaše tek mali komadić od kojeg se počela stvarati Hrvatska vojska, kao što Bog uze šaku zemlje i stvori čovjeka, tako i hrvatska mladost pokloni svoje srce da bi stvorili Hrvatsku vojsku.

Još i danas se sjećam sunčanog jutra, 23. srpnja 1990. godine, dana kada si krenu uz ulicu, bez suza, bez ispraćaja, nisi imao ni majke ni oca da te isprate, ni pas da zacvili, da zalaje, pozdravi te. Krenuo si u našu policiju. Na trnovit put, u susret svom domu, svojoj domovini. Ipak, svak te ispratio na svoj način, stariji sa suzom u oku i pogledom koji je padao na tvoja ramena.
U mislima je svima samo jedno bilo:

“Bože budi s njim, čuvaj ga, itekako će mu Tvoja zaštita trebati.”

Krvava priča te čekala, staze prepune bola, gubitaka i tuge. Krenuo si ne sluteći još ratna zvona, onako mršav i suhonjav, nisi ni zamisliti mogao koliki ćeš teret na leđima ponijeti. Zajedno sa odabranima sudbinu hrvatskog naroda u svoje ruke si uzeo, povijest ispisivati krenuo. Od toga dana počinje i hrvatska drama. Počinje surova i neravnopravna borba čelika i sile Jugo nemani naspram Hrvatskog srca. Tvoj put smo tada još uspijevali pratiti na tv ekranima, od prvog postrojavanja na stadionu u Kranjčevićevoj kada smo ponosno po prvi puta gledali Vas odabrane. Bili ste kvas, vaše srce bijaše tek mali komadić od kojeg se počela stvarati Hrvatska vojska, kao što Bog uze šaku zemlje i stvori čovjeka, tako i hrvatska mladost pokloni svoje srce da bi stvorili Hrvatsku vojsku. Bili ste živo srce koje je snažno kucalo za svoju Hrvatsku.

Prvi postroj Zbora narodne garde bio je snažno emocionalno popraćen od svakog tko je volio, ljubio i sanjao svoju domovinu kroz vremena kad se život gubio samo zato što si javno izrekao svoj stav, svoje mišljenje i ponosno izgovorio pripadnost jednom narodu i jednoj domovini:
” Ja sam Hrvat, tim se ponosim, Hrvatsku sanjam!
Na svoj križni put krenuste na uskršnje maglovito jutra, na krvavim Plitvicama, kada ste se po prvi puta smrti pogledali u oči i zadnji pogled poklonili svom mrtvom prijatelju i bratu Josipi Joviću. Tog jutra je krenuo i križni put hrvatskog naroda, put prepun žrtava, bola, tuge i krvavog znoja. Krenuo si postaju po postaju, bitku po bitku. Pratili smo na početcima tvoj put na vijestima, koje su svakim danom bilježile tvoj put, Plitvice, Sisak, Petrinja, Dvor na Uni, Kostajnica, Pakrac…. Tih dana je ratni plamen zahvaćao sve više Hrvatsku, vijesti je iz dana u dan bilo sve više. Kroz srce ratnog plamena ti je bilo krenuti a put te odveo do Vukovara i Slavonije, krvi natopljene ravnice. Iz paklenog obruča Vukovara u zadnjim trenutcima ranjenog na krvavoj zemlji hrvatskoj suborac te prepozna, na ramenima iz obruča te iznese. Krvavim znojem si se znojio, bol trpio ali nisi pokleknuo, znao si da tvoj put nije gotov, slobodu si želio za nju se borio, još je u svići ulja bilo. Još mnoge postaje su te čekale udarci i rane mučile. Jednom tigar uvijek tigar, moto koji je vaš put označio, skok do skoka, bitka do bitke, sve ste više rasli i čvrsnuli a vaš skok je bio odvažniji i sigurniji, vaši su udari bili razornije.
Tvoj put je put hrvatskog ratnika koji je u temelje Hrvatske ugradio sve svoje postaje od prvog do zadnjeg dana, svoje suze, krvavi znoj kojim je tvoje tijelo bilo natopljeno. Ti kao i mnogi sinovi roda Hrvatskog ono srce koje ste nam prikazali u Kranjčevićevoj i zakleli se na ljubav i vjernost domu i domovini, darovali ste svojoj Hrvatskoj vojsci.

Vaše srce bijaše motor i gorivo potrebito za stvaranje jednog stroja koji nije sačinjen od čelika, već od krvi mučenika i duše hrvatskog ratnika, ispleten nitima koje ste vi darovali.

–pogled na grobno mjesto s križem u Čaporicama

Mnogi ne znaju da si postojao i koliko si velik bio. Tvoj lik i djelo je široj javnosti u tvom kraju, u tvojim Čaporicama, Trilju, Splitu i Dalmatinskoj zagori nažalost nepoznato. Ljubav prema domu i domovini te vodila snagu ti darovala za velika djela. Na tvom grobu imena ni spomenika nema. Tvoj ratni put je tvoj spomenik, ali boli pogled na ploču koja prekriva tvoje umorno tijelo i križ koji se raspada. To nije drvo života, to je hrvatska sramota.
Ovo je tek mali spomen na tvoju žrtvu i žrtvu svih tvojih prijatelja koji ste rame uz rame koračali ka slobodi. Neka je laka Hrvatska gruda tebi i svim tvojim Tigrovima, poginulim suborcima, pripadnicima 1. gardijske brigade, koji su žrtvu prinijeli na oltar Domovine, svoja tijela ugradili u temelje slobodne Hrvatske.

Boško Klarić 1964 – 2009 pripadnik:

• policijske postrojbe za posebne namjene,
• 1. gardijske brigade,
• 66. bataljuna vojne policije GSHV,
• 8. lako jurišne brigade,
• 1. Hrvatskog gardijskog zbora

Krenuti putem ljubavi jedini je način opstati i moći nositi bol tako svirepo nanesenu. 

Voćin, još jedno stratište hrvatskog naroda, još jedna bol natopljena suzama.

Koliko stratišta ima?
Koliko će ih biti?
Kada će ljubav mržnju pobijediti?

Doći na stratište,
patnjama se pokloniti,
boli, jauku i suzama.

U mislima svojim,
rane im previti,
suze obrisati.

Na trenutak stati
i pomoliti se,
nevinih se sjetiti

Hladni i magloviti prosinački dan ne daje mnogo ali ipak u toj boli osjeća se život, daruje se ljubav i ne zaboravljaju nevine žrtve nečeg što ne možemo objasnit i nazvati zločinom. To ne može napraviti čovjek, to je čin mržnje koja je razorila  ljudsku dušu i istrgnula srce, to je čin zvijeri.

Na humak doći,
u prošlost otploviti,
ljubavlju ih zagrliti.

Kolika će stratišta još biti,
boli se nanijeti,
patnja istrpjeti?

Zašto i zbog čega
tolikom mržnjom
ljubav gaziti?

Iz hladnog i maglovitog Voćna nosim jednu toplinu.  Kako reče u obraćanju gospodin Križić, pomoćnik ministra branitelja gospodina Tome Medveda:
“Još nas ima tu!”
Nadodao bih da još uvijek gori oganj i prkosi hrvatska duša, izranjavana al ponosna.
Moram kazati da šira zajednici nema onaj stvarni dojam koji čovjek ponese kada uživo osjeti dah smrti i vjeru u život kao poruku s tog pretužnog skupa.
Okom svog fotoaparata zapisa svoj osjet i doživljaj s ovog mjesta gdje ljudi nose bol i tugu, ujedno se radujući posjetu svakog čovjeka koji je došao podijeliti njihovu bol I tugu.
Krenuti putem ljubavi jedini je način opstati i moći nositi bol tako svirepo nanesenu.

Read More

Hrvatsko srce večeras kuca
tiho al ponosno.
Iako položiste oružje, bitku izgubili niste.
Vječnost će pričati o braniteljima
i mučenicima koji su branili narod svoj.
Mučenici Vukovara, neka vam vječno svjetlo obasjava staze nebeske.

Svima nam je istom stazom poći, poklonit se herojima Vukovara, njihovoj muci i boli. Zastati u tišini i pomoliti se gradu i puku koji je vječno upisan kao žrtveni jaganjac hrvatskog naroda.  Svatko doživi na svoj način silinu emocija koje zapljusnu po dolasku u Vukovar. Jedna majka je svoje emocije, bol i tugu ispisala i riječju iskazala svu ljubav kojom ljubi mučenike i njihov grad, staze i crte na kojima su branili svoju domovinu i svoj Vukovar.

Križ jednog od heroja Vukovara,  pripadnika  1. gardijske brigade

Napokon pohodih Vukovar. Bogu hvala.
Taman se podigla magla kad smo pošli iz Zagreba. Široka polja kao da me miluju, pogledom lutam po zrelim kukuruzištima, zlate se bundeve, zelene repe.
Redaju se tako sela i gradovi ravne Slavonije.
Polako se približavamo Vinkovcima, Bosut lijeno teče. Pitomi grad nas dočekao obasjan jesenjim suncem. Malo smo predahnuli krijepeći se vrućom kavom.
Uživam promatrajući prolaznike. Čini mi se da ih poznajem . Ima nešto što nas iznutra veže neraskidivim sponama.
Vozimo se vijugavom cestom kroz hrastovu šumu prema Vukovaru.
Osjećam nemir i tjeskobu.
Nebo se u daljini s ravnicom spaja. Evo nas u Nuštru. Grad okićen zastavama nas pozdravlja. Sjećanja naviru na 1991. godinu i junačku obranu ovog lijepog mjesta.
Uređene kuće i okućnice , prizori dirljivi, srce brže tuče.
Primičemo se Bršadinu,mjestu skoro praznom te se nižu drukčije slike i osjećaji .
Na vidiku nam predgrađe Vukovara, a kako dublje ulazimo u Grad tako se i tuga uvlači u moje biće.
Najprije smo posjetili bolnicu.
Tiho, skoro na prstima da ne probudimo duše preminulih branitelja, civila, djece.
Svaki korak silaska u podrum bolnice povećava jezu u srcu, a neki čudan strah prožima tijelo .
Tajac, misli zamrznute. Upijam prizor po prizor nepodnošljive tišine. Bolno. U tamnoj sobi tek čujan glas nabraja poginule.
Dušu para svako ime i nova je bol, ali na spomen Andrije Alčića i Ivana Poljaka – Sokola, mojih Sinjana, srce mi zajauka.
Blijedih lica, zamukli, izlazimo.
Na Sajmištu grobovi branitelja nijemo progovaraju o krvavim borbama na rodnom pragu.
I obrani, o slobodi.
Mitnica gizdava pred nama.
Vodotoranj ponosno strši salutirajući, pozdravljamo i mi njega, ushićeni hrvatskim simbolom otpora agresorskoj sili.
U Vukovaru zgrade, spomenici, ulice… dišu kao živa bića, svatko svoju priču ima.
Ravnom cestom stižemo do prelijepog Memorijalnog groblja. Miješaju se u kovitlacu sjećanja, tuga i ponos. Zastajem , čitam i gutam imena. Htjela bih svako zagrliti, pomilovati.
O Bože, daj im mir!
Zadržavam se pored grobova Blage Zadre i Marka Babića, junaka koje majke ne rađaju svaki dan.
Posebno žaloste prazni grobovi koji čuvaju humke za nestale u vihoru nepravedene i nepoštene borbe s tuđinskim osvajačem.
Iz počivališta kao da čujem vapaj: “Vi koji bilo što znate, recite, krik nevinih žrtava budit će vas i u grobu. Promislite, i istinom ljagu s duše sperite.“
Zločin ovo bješe , bez kazne i pokajanja.
Hangar na Ovčari. Križ, krunice i svijeće podsjećaju na veliko zlo. Ne ponovilo se.
Čahure donesene sa stratišta umetnute u beton sjaje koracima hodočasnika bez kraja i konca.
Zlokobna tišina, mrak. Fotografije nestalih i pogubljenih drhte, kao opomena.
Nestvarno , čini mi se da sam dospjela s onu stranu , u život zagrobni.
Svaki pronađeni predmet je istaknut i simbolizira osobu, nekog tko je nekad bio na ovoj zemlji, s nama.
Na tamnom svodu svijetle zvjezdice njihovih duša koje bdiju nad nama.
Spirala se vrti s imenima dragih ljudi, zvjerski smaknutih.
Na dnu svijeća plamti progovarajući, ovo nije kraj. Nada se pomalo budi , a vjera u uskrnuće titra u bespuću zbilje.
Bože moj, što su sve prošli ovi nesretni ljudi?!
Dođosmo i do stratišta, pognutih glava. Bez riječi, molitva na usnama prigušena, srce jeca dok obilazimo mjesto tragičnog kraja.
Malo je reći, bol u grudima , a duša ožalošćena klonula.
Na odlasku srećemo P.J. Tromblona. Sitan čovjek velikog srca, prekaljeni borac s Trpinjske ceste.
Legenda živa obrane Vukovara.
Vraćamo se prema Osijeku. Automobilom se polako krećemo Trpinjskom cestom, a uspomene naviru na borbu Davida i Golijata.
Vuka i Dunav žubore plaho i svakim valom nam mašu na rastanku.
Pored biste Blage Zadre zastajemo, još jednom mu se poklanjamo , i tiho ga blagoslivljamo,: „Dragi Blago, junače samozatajni, zvijezdo krijesnico domoljublja, Hrvatska gruda bila ti laka.“
Opraštamo se moj Vukovar i ja.
Iako je ovo moj prvi posjet Gradu heroju , odlazeći rukujem se u srcu sa starim znancem.
Pozdravljamo se sa Slavonijom, sestrom milom , a ona nam čeznutljivo šapuće da dođemo opet , i opet…
Vukovar je rana koja ne zarasta.
Kako vrijeme odmiče bol se pojačava.
Bože, daj snage da oprostimo, ali ne zaboravimo!
Putem svoga sna, 6. listopada 2018. zabilježila
A.P.

Još jedna bitka, još jedan život, još jedan čovik koji se bori i čeka susret s prijateljima. Nakon jedinog razgovora duboko u noći iz mene su izišle riči. Istim putem smo išli a sreli smo se na kraju staze.

SVOJU ZVJEZDU TRAŽIM

Pod zvjezdama istim smo rođeni
Svoju zvjezdu svatko prati
Nekom sija, nekom mrkli mrak
Nikako domu da se vrati

Kao jedno srce smo bili
Zadah smrtni zajedno osjetili
Ratne rane previjali
Mnogi ljubav svoju darovali

Ej domovino, ej ljubavi i gotovino
S gorčinom se prošlih dana sjetim
Zar smrt isti miris nema
Zar radost isti osmjeh ne daruje

Svoju zvjezdu ne vidimo
Nikako stazu da nađemo
Borili smo se za pravo i pravicu
Ne za kamate i glavnicu

Kaže Frano Šipić kad smo se pozdravili na predstavljanju knjige:
Reka san da ne mogu doć a isto san ti doša. Hvala ti što smo se sreli, srce je vuklo na naš kamen. Ćutija si da je vrime poć, kamen svoj vidit, sist isprid kuće, udahnit mir i tišinu, odbacit gorčinu i pozdravit svoje prijatelje, svoje Vrdrine, Trilj i još jedan put bacit pogled niz Cetinu.
Neka Bog bude nagrada za dolinu suza i patnje kroz koje si prolazija.
Hvala ti što si ljubija i volija svoj dom i svoju Hrvatsku.

Frano Šipić – 1967 – 2018

Laka ti bila Hrvatska zemlja

Put je dug prepun trnja s pokojom ružom, to je put do ove knjige. Riječ po riječ i potekla je rijeka suza i emocija iz nutrine moje duše. Ta rijeka je bila bez kontrole, ponekad divlja a ponekad tiha. U tišini noći navirale su riječi i sjećanja,  teška s mnogo tuge. Želja da se sjetim naših prijatelja,  da im se poklonim i zahvalim, ovu priču je pokrenula a onda je uz Božju pomoć bilo potrebno izdržati i fizički i psihički. Danas sam sretan i ponosan, zahvalan Božjoj Providnosti što me vodila, davala mi snage. Nije bilo lako, bio je to dugačak put s padovima i ponovnim ustajanjima. Na tom putu vaše pohvale su bile poticaj da izdržim, da ponovno ustanem i krenem dalje.
Ova knjiga je spomenik koji sam izgradio njima u uspomenu i koji nikakve bure i nevere, ne mogu srušit ni izbrisat.

Poštovani prijatelji i čitatelji još dok se emocije slijegaju pomalo dolazim do daha i zraka i tek sad nazirem stvarne dimenzije onog što znači pisana riječ.  Prije dva dana sam na upit koja je tematika knjige napisao između ostalog da je jedan od radnih naslova bio  “DA TO SAM JA”

Nakon 15 – ak godina borbe sa samim sobom dolaskom bolesti došlo je do sloma i prijeloma i u tim trenutcima pod okriljem odjela za psihološku pomoć KBC  Rebro kojega ja od milja znam nazvati “PUKNUTA EKIPA” padaju sve barijere i rađa se želja za borbom, za životom. 

Tog trenutka  krećem u bitku ne s bolešću već s “ćukom” jer je sve unutar nas. Bolest i nespavanje je teško bilo izdržati ali sam u tim trenutcima  vidio jedan drugačiji svijet oko sebe.  Uz konstantnu borbu s gospon Parkinsonom  s kojim se malo, malo pa posvadim i bolešću koju neki od  milja nazivaju “Pit, ist, pit”  shvaćam svu problematiku koju mnogi nose iz rata  kao i ja i tu se rađa jako izraženi poriv i želja za pomoći drugima. U tim trenutcima na sugestiju moje sestre da opišem svoj put poslijeratnih “stradanja” izlazim iz ilegale i pišem svoj  PTSP put, objavljujem ga na svojoj stranici i Facebooku i još dodatno plaćam 10 dolara reklamiranja teksta da ga što više ljudi pročita i na kraj krajeva da im pomogne u prvom koraku koji je najteži ka traženju pomoći. Prije svega tekst je bilo obraćanje braniteljskoj populaciji u kojoj sigurno još uvijek ima ljudi kojih je stid i strah  potražiti pomoć zbog razmišljanja što će reći okolina koja zna biti brutalna ali ujedno i strah zbog nepoznavanja,bolje rečeno vrloooo lošeg imidža psihijatrije kao grane medicine od koje svi zaziru.

Na žalost po onom što znam i vidim mnogi su spremni potražiti pomoć jer su na rubu, samo im je potrebna pokoja kapljica. Mnogi dolaze tražeći čarobni štapić umjesto pomoći jer po našem starom dobrom običaju nama je uvijek netko drugi potreban  da nam riješi probleme.

Tu dolazimo do one izreke koju znamo iz knjige mudrosti u kojoj nam kroz prispodobe  Isus govori liječeći sve bolesti i čineći čudesa uporno

“Vjera te tvoja spasila.”

Tako jednostavno a opet zamršeno jer mnoge ne može ni vjera spasiti pošto se ne otvaraju, kriju, ne traže pomoć. Reklo bi se rebus nerješiv, nema nam pomoći i u tim trenutcima se javlja bolest koja kao tornado ruši sve kule i utvrde koje smo sagradili krijući se, nažalost ponajprije od samih sebe. Dolazimo u stanje razgolićenosti  gdje više nemamo što kriti, kada sami sebe vidimo na dnu  u kaljuži. Ta je točka za neke slom, za neke prijeloma.  Dragi moji bolni i puknutih niti zapamtite onu:

“Na muci se poznaju junaci!”

Vjera je temelj da u tim trenutcima možemo krenuti u borbu i da se mognemo ustati i teret svog života uprtiti  i radosno ponijeti. 

Još jednom  hvala od srca svima koji su bili prisutni predstavljanju knjige.

Hvala mojim ratnicima ćukašima i Inžinjercma 126. d.p.

Mojim zagrepčanima gospodinu Patriku Polimcu  i mom dragom i dobrom prijatelju  Iliji Trzinu.

Hvala “radnom kolegi” gospodinu Saši Tadincu na foto pomoći.

Hvala HTV  novinarki gospođi Magdaleni Šipić i voditeljici emisije “Libar” Hit radio Sinja gospođici Mariji Maroš na medijskom praćenju predstavljanja knjige.

Hvala voditeljici predstavljanja gospođi Ireni Bradarić.

Hvala od srca Paucima koji su me ugodno iznenadili na čelu s mojom dragom Sandrom koji su me odmah uzdrmali i  potekla je suza.

Hvala mojim roditeljima koji su me istrpili čitavi život i mojim curama koje me trenutno trpe, mojoj Renati i Ivi suncu koje za me sja.

Hvala gospodinu Stipi Krci na ričima koje sam spremija u sandučić.

Hvala mom Njijoviću, gospodinu Draženu Klariću na lipim ričima al  i na onom što veže naše i njijove koje samo mi možemo stvarno opipati.Ujedno mi je ostalo ono da sam prvi pisac u Klarića.

Hvala na nesebičnoj pomoći mojoj osobnoj lektorici koja mi je bila i osobni savetnik u pisanoj riči gospođi Niveski Juraga-Kovačev.

I na kraju hvala Bogu da mi je podario tako velikog čovika i vjernika, pa mog kazata i prijatelja don Josipa Dukića.

Dragi prijatelji prije tri godine krenuo sam na put u nepoznato.
Tog trenutka moj život poprima sasvim drugačiji smisao, počinjem budan sanjati.  Na put sam krenuo bez pripreme i kompasa ali sa snovima i željom, riječju otrgnuti iz zaborava prijatelje koji su “nestali” u ratu. Danas ih se nitko i ne sjeća, tek prijatelji s kojima su dijelili dane i noći u snijegu i hladnoći, smrti zajedno gledali u oči. 
Na taj put sam simbolično krenuo svojim prvim tekstom pod nazivom
SNOVI, ŽELJE I CILJEVI NASUPROT STRAHU

http://klajo-blog.com/snovi-zelje-i-ciljevi-nasuprot-straha/
Od tog trenutka  krećem ka cilju u želji da ponešto kažem o trokut stijegu koji osta i hladnom kamenu. Još jednom da se poklonim svojim ratnicima i da pokažem svoju bol zbog  ponižavanja i gaženja  dostojanstva  hrvatskog branitelja. 

Danas kada  sam pred ciljem,  

svima mogu pogledati u oči,

istinu bolnu predočit,

Vama poštovani posjetitelji ovih stranica poručiti:

Ne bojte se sanjati, imati želje, na glas ih izreći. Vjerujte u svoje snove jer snovi su ostvarivi. 

Svilaja je planina na kojoj se po čitavoj dužini protezala bojišnica, protkana prvom crtom, koja se formirala po vrhovima. Ponajprije se ušlo na samom početku na Slane stine pa sve do Ivove glave koju je kao najistureniju točku bojišnice držala IX bojna HOS-a. Kako je borbena i organizacijska moć Hrvatske vojske rasla tako se i linija formirala sve dublje i bliže prvim kućama sela Otišića. Zauzimale  su se što bolje pozicije za posljednji udar pri oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske. Početkom jeseni 1993. godine linja se pomaknula prostorno za neki 2-3 kilometra  i formirao se novi dio linije kojeg su činila tri nova položaja, kota 807  u podnožju Svilaje i dva položaja na  djelu Svilaje zvanom  Samar pa su položaji dobili ime po toj poziciji, Samar 1 i Samar 2. Teren je bio veoma nepristupačan, krećući se tim prostorom opasnost je vrebala  na svakom koraku. Bilo je mnoštvo rupa i škripova prekrivenih lišćem tako da je bila potrebna koračati s velikim oprezom. Dolazak na novu crtu bojišnice za sobom vuče i mnoge probleme. Potrebno je urediti položaj.          Na Samaru 1 postojao je nekakav škrip u kamenu kojeg su inženjerijske snage pretvorile podzemno sklonište. Prilikom uređenja pokrova skloništa u prostor su postavljanja  četiri vojnička kreveta na kat. Sve skupa sklonište je bilo veoma skučeno i imalo je više izgled jazbine za šumske zvijeri no nažalost  nismo imalo izbora.  Ostalo je uz krevete još toliko prostora za naoružanje i opremu. U skloništa se moralo ulaziti četveronoške. S prvim kišama je počela prodirati voda pa je prostor bio vlažan. Zbog skučenosti prostora nije bilo mogućnosti loženja vatre i zagrijavanja prostora. Ulaskom u hladne noćne sate ostalo nam je pokriti se dekama i svoj dio straže odraditi kada dođe vrijeme. Iako je situacija bila pomalo turobna naviknuli smo se. Duge noći su se kratile  pričama za koje je uvijek bilo tema. Ponekad smo se znali  dobrano nasmijati zaboravivši na prostor u kojem obitavamo. Izlaskom iz skloništa u mrklu noć ponovno bi se vratili u ratnu stvarnost. Tada bi se unutar nas pokretao radarski sustav, nadzirući situaciju oko nas ponajviše sluhom. Jedne večeri dok smo oko nečeg živo ušli u raspravu naš stražar dolazi do ulaza u sklonište i potiho nam reče:
“Izrazite evo ih!”
Još smo u svom nekom filmu, nastavljamo raspravu ne obazirući se previše na stražara . Nakon par trenutaka ponovno se javi straža sad malo glasnije, u glas mu se osjeća pomalo nestrpljenje i nervoza :
“Izrazite”
Shvativši da ga ne doživljavamo ozbiljno stražar sad već ljutito povika na nas:
“Izrazite netko je tu oko nas”
U tom trenutku shvaćamo ozbiljnost situacije, poruku koja nam je upućena,  reagiramo kao zvijeri, uzimamo puške i izvlačimo se iz skloništa. Izlazimo i na brzinu zauzimamo položaje po kamenjaru.  Noć je bez mjeseca, ne vidimo ništa ispred sebe ali se zato čuje krckanje suhih grana šuštanje lišća, osjet kretanja u šumi je stvaran na više pozicija.
Ležeći u zaklonu slušamo i čekamo odvijanje situacije Puška je u rukama, pripremljene bombe je pri ruci . U tišini noći dobro se čuje kretanje,  povremeno nestaje pa se ponovno javlja. Iščekujući razvoj situacije, ne želimo pucati u ništa i tako otkrivati svoju poziciju. Nakon nekih pol sata situacija se vraća u normalu. Sve je utihnulo, pridižemo se i ustajemo na noge. Oslanjam se na desnu nogu i propadam kao da noga ne postoji.  Ostajem u trenutku zatečen situacijom ne znajući što se dogodilo. Ne osjećam uopće  desnu nogu, ne postoji. Trljam rukom po nozi ali kao da trljam rukom po drvetu. Shvaćam što se dogodilo. Dok sam ležeći iščekivao razvoj situacije nisam osjećao nikakvi problem ali je vjerojatno došlo do pritiska na arteriju i zaustavljanja krvotoka. Bilo mi je potrebno 20-tak minuta da mi se stanje vrati u normalu i da mi nogom ponovno prokola krv. Još neko vrijeme smo ostali svi vani te se ponovno  uvlačimo u škrip. Vraćamo se u tamu hladnog skloništa. Sad već pothlađeni, ulazimo onako u kompletu s čizmama pod deke da bi se ponovno ugrijali.

Stidim se!
Teško je samog sebe preskočiti jer nije lako početi pričati priču i pokazati beznađe i očaj s kojim živiš, ustaješ i odlaziš na počinak.

Read More

Poštovani prijatelji i posjetioci stranice, evo došao je i dan kada sam po prvi puta gostujući u emisiji “Libar” Hit radija u Sinju uživo podijelio svoju emociju sa svima a posebno s onima koji još uvijek žive i teško se nose s bolom i tugom zbog gubitka svojih najmilijih u Domovinskom ratu. Hvala vam što posjećujete i čitate moje priče.

Još jednom hvala gospođici Mariji Maroš koja mi je pružila priliku da gostujem u emisiji, da sa slušateljima uživo podjelim svoje  emocije koje su još uvijek žive i bolne. Ujedno zahvaljujem i mom sokolu Mladenu Miloševiću i uredništvu Braniteljskog portala koji su objavljujući nekoliko tekstova itekako bili potpora pri pisanju.

Autor fotografije: Croative News Staff

Danas se po 23. put sjećamo svitanja i zore koja nam je dala dodatnu vjeru i snagu da možemo i hoćemo, da želimo slobodu i mir. Sjećanje na jutro kada su mnogi u jutarnjim satima ispijali doma prvu kavu i slušali prve izvještaje s prvih crta koje više nisu ni postojale. Jutarnji bljesak je bio dovoljan da Hrvatska vojska najavi dugo toplo ljeto s olujnim udarima.

Svim učesnicima pobjedonosnog hoda po trnju iskrene čestitke. Pokoj vječni svakom tko je nesebično podario sebe za svoju domovinu i slobodu svom narodu. Svjetlo vječno neka im obasjava staze vječnosti. Amen

Još jedan dan, još jedan teren je pred našom satnijom. Jutarnje okupljanje satnije je u Sinju ispred vojarne. Sunce već diže temperaturu i dok čekamo ukrcaj u kamione hvatamo se hladovine. Pritisak i vlaga u zraku se već osjećaju, dišemo na škrge. Ulazimo u užarenu atmosferu kamionskih koševa s ceradama. Znoj se cijedi, kamioni polaze, krećemo u pravcu Vrdova i Deblog brda, nama već dobro poznat dio prve crte na kojem imamo preuzeti položaj od druge satnije. Silaskom na makadam prašina se diže i prianja na naša znojna lica. Put nas vodi preko Dubovi vrata i Ravnog Vrdova do Jukića staja. Pri preuzimanju položaja na predjelu Jukića staje, jedna dio ostaje u bazi kod Jukića staja i  ima zadatak motriti i kontrolirati golet u smjeru Bračev Doca gdje se nalaze četnički položaji. Nakon što uzimamo CSO za jedan dan, naša polovina satnije kreće kosinom na Debelo brdo. Ispred nas je uspon od nekih sat vremena pješačenja, iz baze Jukića staje, s 900 metara nadmorske visine na Debelo brdo koje se proteglo na 1200 metara nad morem.  Pješačeći sad već po užarenoj atmosferi i kamenjaru krećemo pojedinačno, jedan po jedn svakih 5 minuta, zbog sigurnosnih razloga, pošto je jedan veći dio uspona vidljiv s četničkih položaja. Uspon je na početku blag ali od polovine se naglo mijenja, postaje dosta strm i zahtjevan. Drugi dio iziskuje dosta napora i znoja da se dokopamo samog vrha i male kotline u kojoj se nalazi smještaj, koji samo izgleda kao kuća. Dolaskom do tog zdanja i skidanjem opreme ipak nastaje znatno olakšanje. Polagano trošimo male količine vode s kojom raspolažemo da bi koliko toliko osvježili već pomalo dehidrirana tijela. Prva dvojka odlazi na izvidnicu koja se nalazi na samom vrhu. Tu mijenjaju preostalu dvojku iz druge satnije koja napušta teren. Na samom vrhu imaju posebno paklenu atmosferu kamenog bunkera i zvizdan koji je nemilosrdan. Dva sata na izvidnici na Debelom brdu,  na “siromašnom” terena,  na kojem nema ništa osim bunkera i naše barake, nigdje buška ni hladovine. Kada se čovjek nađe u tako paklenoj situaciji i k tome ima ozbiljnu zadaću, nadzor terena prema Opsenjaku, susjednoj uzvisini s koje vreba opasnost, ne zamara se previše razmišljajući kako izdržati.  Opasnost je ta koja vreba i samim time koliko toliko pomaže da se izdrži u kamenom paklu. Kućica kojoj su zidovi nekakve deke, naša je sudba u tom vrućem paklu. Ulaskom u kućicu naša tijela trpe dodatni šok. Sparina koja vlada unutra pomiješana s ustajalim zrakom je luda kombinacija. Ipak prvi trenutci bijega od sunca čine svoje. Znojni i već iscrpljeni polako se osjećamo grogirani od velike vrućine u koju smo uskočili u Sinju, ulaskom u kamione i koja nas je dopratila do prve crte. U takvoj situaciji hvatamo se za slamku spasa, kuha se kava i pali prva cigareta. To je naš luksuz i komfor koji nam daje snagu da izdržimo. S približavanjem poslijepodneva vrućina i sparina su kombinacija koja doslovno obara s nogu. Samo cvrčci ne popuštaju, još glasnije pričaju svoju priču. Nad vrhovima Dinare stidljivo se pojavljuju mali oblačci. Počinje se osjećati strujanje, vrlo ugodan osjećaj mada se radi o miješanju vrelog zraka. Reklo bi se poklonjenom konju se ne gleda u zube. Sad već oni mali oblačci poprimaju jednu tamniju nijansu i udružuju se, formiraju oblačnu masu koja prijeteći izgleda i sve skupa vremenska situacija se vrlo brzo mijenja. Nakon kratke ugode koju donosi strujanje vjetra pred nam priroda priprema svoju novu predstavu, sprema se ljetna oluja. Vrući lahor hvata zalet i pojačava. Vrlo brzo se sve odvija i sada se nalazimo pred olujnim nevremenom. Vjetar, munje i grmljavina su kulisa pred ljetni pljusak koji je sad već pitanje minuta. Od užarene atmosfere do grmljavinskog nevremena prošlo je nepuni sat vremena.
Prve krupne kapi kiše padaju na užarenu zemlje koja vapi za vodom. Osjet prvih kapi pri dodiru s našim tijelima djeluju kao melem i hvatamo svaku kapljicu. Ugoda kratko traje a nevera vrlo brzo nestaje, naprosto iščezava s obzora. Kako je naglo došla, tako se naglo i razbila, zemlji podarila nešto malo kišnih kapi nedovoljno da spere prašinu. Oblaci su netragom nestali, ostaje sam bura koja nema namjeru prestati. Bura je vrlo brzo spustila temperaturu za desetak stupnjeva i sad krećemo u potragu za dugim rukavima. Nalazimo se u problematičnoj situaciji koju nismo mogli predvidjeti, da će usred ljeta tako naglo zahladiti a kada se spusti noć i temperatura će još padati. Sa sumrakom se sklanjamo na „sigurno“ u kućicu a straža je dobila nekakve jakne koje su se našle otprije na terenu. Burno i vjetrovito vrijeme poslijepodneva se nastavilo, ulaskom u noćne sate nalazimo se u bitno izmijenjenoj priči ali za nas ponovno traumatičnoj. Nakon velike vrućine i toplotnog udara sada se doslovno nalazimo pred smrzavanjem. U noćnim satima pojačavaju se naleti bure i hladnoća je sve izraženija. Osim poneke košulje nemamo nikakav drugi deblji komad odjeće. Sada veće dobrano pothlađeni nalazimo se u kućici koja se u trenutku pretvara u hladnjak. Straža je povučena sa smog vrha i držimo stražu nadomak kućice. Nakon dva sata na buri vraćamo se u hladnu kućicu i jedini preostali komfor i pokušaj nekakvog harakirija ili prve pomoći da bi uhvatili san, uzimamo gutljaj – dva žestice koja nas trenutno malo trgne, zagrije bar u misima naše tijelo. Ulazim pod dek u ali smrzavica vlada. Ne čuje se ni riječi, smo dvojka koja dolazi sa straže prozbori koju riječ i pokušava uhvatiti malo sna. Nakon kratkog sna kojeg smo „kupili“ žesticom vrlo brzo se budimo s osjećajem da više nismo u hladnjaku već da su nas u snu premjestili u zamrzivač. Tijelo ohlađeno i pothlađeno, osjet koji se ne može u stvarnosti zamisliti djeluje kao strašno loš san. Onaj prvi dio, dok su vladale vrućine, sad izgleda kao najveći dobitak na lotu dok u hladnoj i mračnoj atmosferi proživljavamo smrzavicu očekujući jutro i prve zrake sunca. Duga hladna noć nikako da prođe, svaka minuta se čini kao vječnost, a naša nova smjena započinje ujutro u 4 sata s prvim znacima svitanja. Bura se jutrom primirila i s velikim nestrpljenjem čekamo prve zrake sunca koje se pojavljuju na samim vrhovima Dinare, miluje naša iscrpljena tijela, svaka zraka je kao jedna ruka koja nas milije i pokušava zagrijati naša promrzla tijela, kruta i hladna. Sami pogled na sunce sad djeluje poput eliksira koji nas vraća u život.
Planina je ćudljiva kao najćudljivija žena, nikada ne znaš kad će zagrmjeti, kada te zagrijati a kada hladiti. Zato uvijek kada kreneš u planinu budi spreman na svakojaka iznenađenja.