Category Archive : MALE I VELIKE PRIČE

BOŽIĆ DOLAZI

Svitu moj Božić je prid vratima. Nekako se čovik u to vrime godišta bolje osjeća, živne, iščekuje dobre vijesti. Svako rođenje donosi poseban osjećaj radosti koji u ti trenutcima ovlada svakom porom ljudskog bića i svi slavimo dan svog rođenja kao poseban dan. Božić je dan kada slavimo dolazak malog Isusa. To je osjećaj koji slavimo i osjećamo svi na isti način, svi mu se zajednički radujemo i prepuštamo emociji koja je velika i posebna ali nas sve poveže i ujedini u jednu veliku obitelj. U to vrime godišta čovik je nekako mekšeg srca, više razmišlja o drugim ljudima i njihovim potrebama. Pomažući drugima daruje im i svoju toplinu koja je bitna, ona grije i krijepi ljudski duh.

Ove godine sam u nekom ritmu poteškoća i problema “zaboravija” na Božić, već je skoro i pred vratima. “Ne ćutim ga, nema mirisa ni okusa”.

Ne ćutim ga, al zato je Božić meni i mojoj obitelji pokuca na vrata malo prije da nas pripremi, probudi i upali sviću. Dobri ljudi uvik ima ali kad tu dobrotu i toplinu osjetiš na sebi, ugrije te i da ti snagu. Tada osjetiš snagu i veličinu Božića, ne čari šopinga, trgovina, ne pun blagdanski stol već puna duša i veliko srce.

Obitelj Delić i tiha gospođa Ines iz Mikleuša su se pobrinuli da Božić svrati i kod nas, da se vatra ne ugasi da nam zagrije dušu i okrijepi duh.

Pišući zaboravih ono bitno.

Veliko hvala Delići od Klarića.

 

 

 

 

Vozač na kratke staze

Danas sam prilikom dolaska na KBC Rebro primijetio “nezgodu” koja me natjerala  na reakciju, na pružanje pomoći mladoj vozačici koja se našla  u škripcu pri samom ulasku u parkiralište. Pošto svakodnevno posjećujem bolnicu poznata mi je problematika jutarnjih gužvi i potrage za parkirališnim mjestom. Stvara se kolona prilikom ulaska na parkirališni prostor podzemnog dijela parkinga i kretnje se svode na vožnju od par metara i manje, tzv. mic po mic. Za vozače je to neugodna situacija koju moraju istrpjeti  ako su primorani bolesnu osobu prebaciti automobilom što bliže. Kao i uvijek ima nekakva “poteškoća” koja se u ovom slučaju nalazi pri samom ulazu u garaže. Poteškoća je neugodna strmina ili uspon na kojem vozači zastaju pa ponovno pokreću vozilo. To nije neki problem za iskusnog vozača ali kada se na usponu nađe početnik tada nastaje prava nevolja. Prolazeći tim djelom primijetio sam da vozač jednog automobila ima problem, da prilikom pokušaja kretanja naprijed dolazi do pomicanja unatrag. U trenutku sam primijetio da je vozač u grdoj nevolji i da iz dva pokušaja nije uspio krenuti naprijed već se opasno približio automobilu sa stražnje strane. Prelazim preko prometnih trakova do vozila, ponudim pomoć mladoj vozačici koja je objeručke prihvaća. Sjedam u automobil i “izvlačim” automobil na ravno gdje ponovno prepuštam vozačici upravljanje automobilom. Možda to i ne bi bila neka posebna priča da nisam prije tri godine silom prilika postao pješak. Profesionalne kategorije su mi oduzete trajno zbog bolesti. Sve u svemu pomalo čudan osjećaj sjedanja u automobil i pokretanja limenog ljubimca. Bio je to dobar osjećaj mada sam se pomalo osjećao kao uljez.

BOGATI SIROMAH

Što je to sreća?  Jeli para puna vreća?

Neki će kazati da bez para danas ne možeš ni u Wc, a neki će udariti kontru pa kazati da pare čitavog svijeta nisu dovoljne čovjeku da bude sretan. Sto ljudi sto ćudi, tako kažu stari ljudi.
Koliko često uhvatimo neki osmijeh na licu koji sam za sebe govori o sreći. Koliko puta poželimo taj osmjeh zadovoljstva. Većina današnjih lica pričaju priču nezadovoljstva, zabrinutosti i strahova koji ih progone i ne daju im mira, ne daju im trenutak za osmjeh. Jeli današnjica toliko sumorna i teška da nam ne dozvoljava takav luksuz, da nabacimo osmijeh na lice. Koliko i što nam je potrebno da bodemo sretni? Mnogi će odmahnuti rukom i kazati da   sreća i zadovoljstvo prekratko traju pa samim time nisu vrijedni spomena.
Današnjica kroji čovjeka po svojoj mjeri, nezadovoljnog i frustriranog, koji traži zadovoljstvo i trenutke zaborava u šoping hramovima, koji nude sve na dohvat ruke.
Zašto čovjek danas ne može biti sretan, što ga to sputava da se odriče onog najvrjednijeg u životu, sreće i zadovoljstva? Pitanje na koje danas mnogi nemaju odgovor.
Možda bi mogli zastati i pogledati oko sebe, da pogledamo čovjeka u lice, da ga pozdravimo. Možda da priskočimo čovjeku u pomoć kada mu je teško, bez razmišljanja i moraliziranja.  Pomoći čovjeku u nevolji je plemenito djelo a čovjeka dovodi do trenutaka koji ga ispunjaju zadovoljstvom i srećom. Čovjeku u nevolji  je tako malo potrebno da bude sretan, najbogatiji na svijetu.
Prolazeći Vodnikovom ulicom s fotoaparatom u ruci tražim detalje i nalazim ubrzo metu koja mi je zanimljiva. Primjećujem čovjeka pogrbljenog, raščupane sjede kose s vrećicom plastičnih boca u ruci kako prelazi ulicu. Tražim po džepovima kune da mu pružim i učinim dan ljepšim, ne znajući koliko je teška i tužna njegova priča života koja ga je zgazila i bacila na ulicu.
Uzimam dva mrka medvjeda i pružam mu u ruku a starac će na to blagim i zahvalnim tonom:
„Hvala“
Prolazim dalje i u trenutku čujem  glas starca koji mi se ponovno obraća. Okrećem se i pogled mi pada na prosijedog starca živahnog i  sad već veselog od sreće.
„ Pa dali ste mi deset kuna, hvala vam sto puta. „
„Sto puta vam hvala.“
Ostajem zatečen trenutkom sreće i radosti čovjeka koji se dječački sretno veselio tom ogromnom bogatstvu. U trenutku se siromah pretvara u bogataša i zaboravlja ulicu i priču koja ga vodi i progoni.
Gledam to staro i prosijedo lice obasjano srećom i pitam se tko je sretniji i bogatiji od nas dvojice jer i ja sam na trenutak osjetio ogromno zadovoljstvo i sreću.

 

STARA TRIŠNJA

Svako misto ima svoga lera, svako selo ima čovika koji je po nečemu  različit od drugi. U našemu zaseoku stari Martin je po mnogo čemu odskaka od ostali ljudi. Jednostno je bija različit od ostali ljudi. Za nas dicu on je bija poseban i za njega smo imali poseban rešpekt, njega se obavezno pozdravljalo i slušala svaka njegova rič bez pogovora.

Ljetne vrućine su vladale cilo lito sa pokojom olujom i nekoliko kapi kiše. Pod murvon se stariji svit priko sridnjavice podne odmara, sve do zaladice iza pet sati, kad bi se krenilo štogot radit. Mi dica smo imali svoje zadaće tokon dana, a priko sridnjavice podne igrali bi na baluna. Naši su nas stalno vikali i gonali da prikinemo, da iđemo u ladovinu da će nam naštetit sunce ali nismo previše obaduvali na to.

Jedno poslinpodne, za vrime  odmaranja, dok smo bili okupljeni pod murvon dolazi naš stari Martin i zapovidi nam: „Ajte dica samnon“. Svi odreda smo ko jedn skočili na noge i za starim Martinon smo krenili bez pitanja. Uz put smo potiho međusobno pokušavali odgonetnit kud smo krenili i zašto nas je zva. Sa sobon je ima ručnu pilu  na ramenu i u ruci sikiru. Pokušavali smo doć do tog kud nas vodi i zašto ali nije nam padalo na pamet da bi ga zapitali šta je na stvari.

Pješačili smo neki pola sata kada smo došli u vinograde koji su se nalazili ispod kuća drugog zaseoka. Stigavši u Martinov vinograd, još uvik nan nije bilo jasno kakva je nakana na um pala starom Martinu. Ubrzo nam je bilo sve jasno kada je Jakovu, najjačem od nas, pružija sikiru i zapovidija:

-„Evo ti sikira i siči trišnju.“

Primivši sikiru u ruke Jakov ga pomalo zabezeknuto gleda, a mi gledamo čas Martina, čas Jakova, čas trišnju pa nan više ništa nije jasno. Trišnja je baš te godine bila krcata trišnjama, pa smo pomalo dječiji budalasto na trenutak promislili:

-„Da stari Martim nije poludija kad oće sasić odličnu trišnju.“

Vrlo brzo nam Martin objašnjava svoj naum i vraća nas u stvarnost.

-„Dica ja san odlučija trišnju posić jer je nemogu sačuvat od dice iz drugog zaseoka.“

-„Nemogu više iz dana u dan stražarit i sačuvat trišnje.“ – „Dočin se maknen malo eto ti dice na nju.“

-„Odlučija san da je sasičete i pojidite trišnje koliko možete, a meni uberite u jedan sić trišanja.“

E sad nam je bilo sve jasno i pomalo nam je zadatak posta slađi tako da smo se uvatili posla da trišnju šta prija sasičemo.

U tin trenutcima pojaviše se na grudini dica iz susjedstva, na sigurnoj udaljenosti koja je bila dovoljna da mogu uteć ako bi kojin slučajon Martin pokuša uvatit kojega. Trišnju smo ubrzo oborili i krenili u slatku berbu  trišanja. Ubrzo je zavladla vesela atmosfera i jiduć trišnje počeli smo zadirkivat susjede na grudini. Pošto je trišnja bila sasičena  ljutnja staroga Martina je popuštala pa je pozva i susjede da nam se pridruže. Oni su ostali iznenađeni pozivom pa se nisu odlučili odma pristat i priključit nam se.

Stari Martin je vidija da ga se boje i da neće doći pa im reče:

„Ajte dica, dođite i jidite trišnje, ima i za vas.“

Trišnja je posičena i sad je rat gotov, možete slobodno doć.“

Među njima nasta komešanje i pregovaranje, još uvik su bili malo nepovjerljivi ali ipak su popustili i polagano i nesigurno su se počeli približavat trišnji. Kad su došli i počeli brat trišnje nestalo je sumnje i stari Martin se s njima počeja šalat, bacija je sve na šalu i na kraju je reka:

„Eto sad ću i ja moć s miron sidit i odmarat kod kuće.“