Category Archive : MISLI

 SINE MILORADE ŠTO TI RADE

 

 

Vrijeme prolazi, rat za mnoge u zaborav odlazi. Danas kada s odmakom slušamo priče iz davnina onda ostajemo u dilemi  i to velikoj, pitajući tko je Milorad Pupovac?

Jeli to čovjek ili supermen?

Nekako mi se čini da bi mogao biti “dva u jedan”, jer ipak supermen jest to je nepobitno, sam protiv svih (čitaj Hrvatske), ne uzmiče, nekako izmiče pa se pojavljuje kao pravi supermen. Već dugo ne prakticiram pratiti medije, ali Bogu hvala imamo stričeka koji sve zapisuje i stane sve u kantu od kompjutera.

 Pa kad načujem da je nešto gospon Milorda ružnog rekao i huljama u lice pljunuo onda priupitam stričeka da mi pojasni što reče i što je pisac mislio kazati. Pogledam i mogu kazati da je kao političar stvarno dobar, ima takta i iskustva, moglo bi se kazati da je dobro ispekao zanat političara, jer je u klupama već od 1995 godine.

Na našu žalost tako dobar političar za Hrvate je vrlo loša vijest. Iz  malo i ničeg izvadi puno i okreće vodu na svoj mlin. Koji dobro melje istinu o ratu, pa slušajući ga netko tko nije odavde može samo kazati: “Bravo čovječe, nije ti lako, ali ne boj ih se”.

 

 

 

 Poslušam neke izjave  koje nisu izvađene konteksta. Toliko sve dobro upakira i izrecitira da  netko sa strane može ostati zaprepašten.  Upitati se, što je s pravima čovjeka, pravima manjina, naposljetku kakva je to država u kojoj se sve to događa?

Tko ne poznaje surovu zbilju ovih prostora, već  samo političku mašineriju koja je širom sjeta širila istinu o Hrvatima kao genocidnom narodu, jednostavno prihvaća to kao činjenicu.

[sociallocker id=”10131″]

Siguran sam  kako zadovoljno trljate rukama, jer mali cvjetić koji vaši djedovi davno zasadiše raste i raste i sve se bolje uočava, a mnogi ga Hrvati zalijevaju svjesno i nesvjesno.

Mnogi napadaju Vas gospodine Milorade, ali nažalost samo ste posljedica i vješto koristite kratkoću mnogobrojnog razmišljanja, gdje mnogi znaju kazati da je ovo moja država i mogu raditi što hoću. Da, možemo raditi što hoćemo i odgovarati za svoje postupke, uvjeravati mnoge što je i kada nastao pozdrav “ZA DOM SPREMNI”,  tko ga je koristio, a tko zloupotrebljavao. Pri tom svakodnevno nosimo kanticu i konstantno zalijevamo taj srpski cvjetak.

Gospodine Milorade vrlo ste vješt govornik i dobro (zlo)upotrebljavate taktiku, napad je najbolja obrana, a poslije tog u saboru možemo čuti izjave tipa što i ti ne ode prikolicom za Srbiju.

Mnogo bolje i konstruktivnije je osvježiti pamćenje koje zna biti selektivno i priupitati Vas:

  -Sjećate li se kada je hrvatski narod bježeći u krvavim traktorskim prikolicama, u suzama spašavao samo živu glavu  noseći zavežljaj u ruci?

Gospodine Milorade, žalosno je činjenica vidjeti kako svake godine obilazeći stratišta gdje još jednom žalite za svojim žrtvama, podsjećajući javnost i svijet kako zločinci nisu privedeni pravdi, dok skup u Vukovaru kojem je također cilj pronaći zločince nazivate orkestriranom kampanjom gradonačelnika da bi nedužne ljude zatvarali zbog stradavanja civila. Žalosno je to da monstruozne zločina koje su počinila vaši  braća iz Srbije nazivate stradanjima, a ne stvarnim nazivom, priznati činjenice i pokloniti se mnogobrojnim žrtvama mrtvim ali i živim.

Možda bi tada srpski narod koji živi u Hrvatskoj imao zdravije temelje za suživot bez mržnje o kojoj tako lijepo predete.

Da ne kažem da je žalosno da za tako nešto se mora zasjedati i odlučivati dali otići i odnijeti  vijenac.

Osobno žalim što Vam mnogi daju za pravo i konstantno ponavljajući pozdrav ZDS zalijevaju vaš cvjetak. Ne znam točno od kada je pozdrav ZDS i nije me briga, ali znam da se hrvatski narod kroz svoju cijelu povijest borio za svoj dom i opstanak na njemu.  U takvom jednom povijesnom trenutku HSP je krenuo u obranu svog dom, a ne ratovati , kako rekoste, jer je bio napadnut od vaše domicilne države Srbije. Taj dio hrvatske mladosti koja je čvrsto stala u obranu svog doma je koristila pozdrav ZDS, braneći se. Velikim djelom je zaslužan za opstanak hrvatskog naroda na svojim ognjištima, pa vas i ta činjenica boli.

Ne pada mi na pamet kazati da nije bilo zločina i s hrvatske strane, jest bilo je zločina jer ubiti i jednog čovjeka je veliki zločin. Zločin se dogodio i u Varivodama, ali  možda ste zaboravili da se 1991 godine na cijelom teritoriju Hrvatske odvijala krvava kampanja nazvana “Spaljena  zemlja”.

Na kraju se ne mogu oteti dojmu da je prilikom vašeg govora u saboru bila tišina kao u učionici, kao da ste predavač za katedrom.   Žalosno da nitko nije uzeo za pravo izići poslije vas na tu istu govornicu i argumentirano odgovoriti na cjelokupni vaš govor.  Možda bi tako stvarno branili boje države a ne stranke, možda bi tad stvarno zaradili svoju plaću.

[/sociallocker]

 

 

KLIMAVCI ILI ŽILAVCI

Poštovani hrvatski branitelji evo još malo razmišljanja. Mnogi šute, poneki se javljaju sličicama, već ispisanim karticama i kroz sve se provlači jedan strah od nove kolonizacije naše Hrvatske. Konstantno negativa, a zašto? Zato što smo sitni i mali? Konstantno ista priča o tome kako će nas veliki kupiti, popapati i kako smo samo sluge veliki gospodara.
Jeli stvarno tako ili ima nekakva nada i za nas?
Ima ona stara poslovica da siromah bogatašu može samo napet roge dok drži ruku u džepu.
– A šta san ti reka? – mnogi će na tu starinsku pamet.
Jeste, dobro rekoste, samo zaboraviste onu da su iako u džepu ipak roge napinjali. Prkos i inat je ponekad stao u jedan džep, al je postojao.
E pa nama je taj prkos i inat vjerojatno ispao tijekom rata iz džepa pa nam osta samo sitna duša i zečje srce.
Trošimo energiju na Istambule i ostale gradove, a nažalost naša omladina tu pored nas zuji bez kompasa, bez roditeljskog autoriteta i nisu ni najmanje krivi već roditelji.
Sve deklaracije i svi Istambuli su samo posljedica, dok je uzrok u nama i našem malodušju, u gardu koji je nesta sa zadnjim pucnjem.
Možemo se nalaziti u bilo kakvoj tvorevini, zvala se ona danas Eu, jučer Yu,  svugdi će nam se loše pisati do trenutka kada ćemo imati svi skupa jedan stav i političku volju jasno izraženu.
Tada će nas početi uvažavati kao partnera i nekog tko zna što je i što želi.
Nitko nam tada neće prodavati muda za bubreg.

RODILA ME MAJKA HRVATICA

Ima jedna koju nitko ne voli, zaziru od nje i  tijekom 20 – tak godina suživota nismo si stvorili prisan kontakt. Neki kažu da je kao laka žena, a neki cijelo vrijeme lijegaju i ustaju zajedno s njom. 

Politika je ta ljepotica kojoj se mnogi uvlače pod skute, dok druge frustrira i sama pomisao na susreta s tom “grešnicom”. 

Nakon izborene samostalnosti i svog kutka gdje ćemo napokon početi sami kreirati svoj put i život nismo zadovoljni mnogim stvarima. Dolazimo do bolne spoznaje kako ponovno umjesto nas drugi vuku konce i upravljaju našim životima. Nažalost, mnogo puta smo padali na jednom ispitu. Još uvijek se borimo samo s jednim problemom. 

Još uvjek očekujemo nekog tko će umjesto nas odraditi taj ispit i riješiti naš problem. 

Jeli vrijeme da se uhvatimo u koštac  s našim sudbama i počnemo  prihvaćati teret odgovornosti na učinjeno? Jeli vrijeme prestati se ponašati kao mališani i nakon prve prepirke pokupiti svoje igračke i napustiti igru?

Politička arena čeka na mnoge, a posebno onaj dio populacije koji imaju znanje i vještine pokrenuti kola, krenuti ka svjetlijoj budućnosti za sve. 

Mi ratnici smo odradili najteži dio posla, ali za dalje su potrebne svježe snage. Mladost koja će morati prihvatiti obavezu nastavka našeg puta ka ostvarivanju  i profiliranju Hrvatske kao države znanja, rada i odgovornosti, prije svega krenuti bez kompromisa i predrasuda. Stvoriti sredinu u kojoj će različiti i različitosti biti dio bogatstva, a ne avet i prijetnja. 

Ujedno pokrenuti “revolociju” u nama da sutra smognemo politiku vidjeti i osjećati kao plemenito oružje kojim će nastaviti bitke za svoj dom, za svoju Hrvatsku. Koji će na tom putu izgraditi gard pobjednika i na svakom koraku  svojim stavom i djelima ponosno isticati samo jednu poruku.

       Ovo je moj dom i moja domovona, za nju smo se se spremni boriti kao i naši  očevi.

S ponosom  svugdje izgovarati svoj stav i svoju pripadnost. 

Hrvatskog sam roda, mati mi je sloboda. Nikom neću dozvoliti zemlju moju gaziti. 

 

E MOJ NARODE

Jeli Domovinski rat stvar prošlosti, jesmo li to samo sanjali?

Po onom što vidimo, može biti da je tko.  Kad u današnjem društvu krenete s temom ratnih  90-tih, jednostavno ispadaš debil, zaosta, naporan i licemjeran, jer si tamo nešto kao trčkara, a sad si dio povlaštenih koji gode Boga svoga.

Iskreno sve mi je jasno, a opet mi ništa nije jasno. Svak iz svoga kuta prezentira istinu  na svoj način i po tom imamo sto i jednu istinu. Može biti da i ima u glavama, ali  istina je samo jedna i jedna i očito za mnoge bolna pa je vjerojatno žele  što prije zaboraviti.

Nakon povratka doma, iz Pakraca s obilježavanja početka rata,pogledam izvještaje  iz Pakraca. Nakon premotavanja izvješća svih tv kuća, ispada da postadosmo vijest za krpanje dnevnika. Pregledom po portalima , jedva nađoh tekst o Pakracu jer je udarna vijest pitanje predsjednici o slučaju tragičnih događanja oko obiteljske tragedije na Pagu. Tek usputno  u sklopu tog, bilješka o obilježavanju Pakračkog ratnog svitanja koje je bilo krvavo, prepuno tragedija i samo početak jedne brutalne agresije na cijeli teritorij RH. Prepuno tragedija i žrtava koje je potrebno obilježavati i sjećati ih se s posebnim pijetetom i na prvom mjestu. U prilogu  RTL-a je to prije svega predjednička kampanja, dok  druge strane bez problema naš djecu zaobilaznim putem sapunaju i sapunicama privikava  na dvojezičnost, bogatstvo i tekovinu demokracije. Nažalost danas je borba oko bijelog i crvenog polja bitnija  od tog da nam baciše cijeli domovinski rat na marginu, a sutra će vjerojatno i u kontejner. 

Nitko baš nema petlju od onih s “karizmom” dignut glavu i lupit šakom o stol i kazati jednom za svagda:

“Mi smo garda hrvatska, srca su nam junačka, nikog se ne bojimo, zemlju svoju volimo” ,  a voljele su je sve postrojbe i one s bijelim poljima i crvenim, pripadnici  Hos-a i gardijski postrojbi i „kućebrana“ kako nas  obične smrtnike  tretiraju kada je u pitanju doprinos u stvaranju temelja državnosti.

Ne znam vjerojatno je to opet u pitanju krivica onih “smradova” dok smo mi još uvijek u svom domu samo mali obični kmetovi.

PUT DO ČOVJEKA

Takav čovjek nema problema sagnuti se do svakog pojedinca, njegovu osobnost i mogućnosti upotrijebiti bez obzira koliko se nekom činila beznačajne.

Read More

BOJNA ĆAVOGLAVE

Read More

POVRATAK U BUDUĆNOST

Hej braćo mila, poslušajte što vam govorim.“
Tako Miroslav Škoro zbori u pjesmi pa ću i ja koju prozboriti o trenutku našem svagdašnjem, koji je i težak i sumoran i oblačan ali ipak da ne vidim nekakvo svjetlo, da ne vjerujem da postoji rješenje i izlaz ne bih ni započinjao bilo kakvo razmišljanje o kruhu našem svagdašnjem za koji se borimo.
Kada malo zastanem i pogledam naš narod prva asocijacija je brak. Postoje dva pola, dvije grupe, koje čine većinu Hrvatskog naroda. Postoje dvije percepcije koje se razlikuju praktično u svemu, postoje crni i bijeli. Sad već možemo pričati o djeci partizana i ustaš. Promatrajući te dvije grupacije kao nekakve partnere u okviru zajednice možemo vidjeti mnoge probleme koji se proživljavaju i unutar jednog braka koji ne funkcionira. Osnova svega je u takvim situacijama optuživanje druge strane kao glavnog krivca za pucanje veza i nefunkcionalnost veze. Rijetko kad se događa situacija da je jedan partner u vezi krivac a drugi da je dobrica.
Kažu da je za mnoge stvari potrebno dvoje. Za sreću, za ljubav, za izgrađivanje boljeg odnosa, za sve je potrebno zajedništvo i ponekad kompromisno odustajanje od nekih dijelova da bi se našli na pol puta. Za loše odnose je također potrebno dvoje, i jedni i drugi snose dio krivice za neuspjeh i loš rezultat na kraju. U takvim situacijama je najteže zaustaviti kotač, pokušati razgovarati, ne da bi kupili mir i vrijeme, već sjesti za isti stol u zdravoj namjeri za postizanje boljeg odnosa, potražiti one dijelove koji su u toj priči veza, pronaći zdravu bazu da bi počeli graditi bolje društvo. Nikako nećemo krenuti dok se taj trenutak ne dogodi.
Danas pljušte optužbe i jednih i drugih bez ikakvog razmišljanja na posljedice. Razdvaja nas prošlost, kako dalja tako i bliža. Stradanja u drugom svjetskom ratu nismo ni pokušali stvarno dirnuti a već je iza nas i Domovinski rat koji sa sobom nosi također stradanja, krvave i tužne sudbine.
Optužujući mnogi gaze preko grobova i mrtvih kostiju. 
Takvo stanje iscrpljuje, mnogima je muka od takvih prebrojavanja, označavanja i osuđivanja za sve strahote koje se dogodiše. Zagovaraju mnogi rješenja tog nesnosnog stanja u kojem živimo pa kažu:
Zar nije više dosta ratova, mrtvih, optuživanja?
Nikom nije rat ni stradanje opcija koju bi izabrali kao način života, no kada se ratovi dogode mnogi u tim trenutcima doživljavaju trenutke prepune boli, gubitka najdražih. Teško se okrenuti  ponovno životu i prihvatiti poslije ratnu stvarnost pod formulom:
  “Dogodilo se, rat je bio i tu se ne može više ništa, mora se živjeti dalje.”
Da, ne može se mrtvog uskrsnuti, obiteljima osmjeh na lice vratiti ali ne može ni izbrisati bol koja ne prolazi nikada a posebno kad se živi u društvu gdje postoji više istina i kada svatko svoju istinu priča.
Teško je biti velik i prihvatiti činjenicu da nema više istina već jedna i jedina, bolna i prepuna tužnih priča. Teško je biti velik i u ime svojih djedova i očeva prihvatiti istinu, zbog bola kojeg drugima nanesoše. Doći, mrtvim kostima se pokloniti, obitelji stradalih moliti mogu li im oprostiti.
Teško je biti velik i licemjerja se odreći ali jedino tada ćemo zajednički moći sjesti za isti stol i početi tražiti točku odakle možemo zajednički krenuti u budućnost, kreirati bolju i sretniju budućnost za buduće naraštaje.
Nije se jednostavno držati zapovijedi koje su davno napisane a i danas tako realne za primijeniti.
“Ljubi i poštuj svoje!”
“Ne prozivaj druge!”
“Ne mrzi!”
“Ne osuđuj!”
“Poštuj svoje roditelje, poštuj čovjeka!”
“Sve što bi želio da ti drugi daruju, daruj drugima!”
Današnjost nam nudi Istanbul i Brisel, jučer Beograd, konvencije i propise, no sve su to slova na papiru . Kada iskreno krenimo tražiti i moliti a ne optuživati sretnije ćemo živjeti.
Do tada nam ostaje raslojavanje, preslagivanje i samouništenje dok pokušavamo dokazati drugoj strani krivicu, tražeći svoju pravicu.
Koliki još uvijek kamen nose, na bludnicu ga ne baciše?

MA PUSTI TO!

Nekad dok smo išli u školu učili su nas da se čovjek sastoji od mnogo čega, učili su nas o stanicama, česticama, atomima, molekulama, pa su nam sve to slikovno pojašnjavali s formulama, potkrepljeno knjigama i naukom. Znači, nema nepoznanica sve se zna i za sve ima lijeka i rješenja. Samo se ne mogu sjetiti jesu li u bilo kojem kontekstu dotaknuli riječ EMOCIJA.

No kad izađeš iz klupa i knjige pospremiš za uspomenu, čeka te život, ulica, ljudi i emocija kao neprikosnoveni vladar tvog života. Vrlo brzo shvatimo da je ta emocija skliska kao riba, da je ne možemo uhvatiti ni prihvatiti kako bi željeli. U nekim trenutcima nam se čini kao da netko drugi umjesto nas povlači konce i poteze. Čudna je to riječ koja naoko ne izgleda ništa posebno a konstantno vodimo borbu s njom i nemamo velikih izgleda u toj borbi, kao da se borimo s vjetrenjačama.

Emocija u mladosti izgleda kao najljepši dar, osjećamo vibracije, valove koji nas nose, proživljavamo trenutke koji nas očaravaju bacaju u ekstazu, doslovno u tim trenucima nam  je cijeli svijet pod nogama.

Osjećaj da možemo sve je varljiv, nismo svjesni činjenice koliko sve može biti kratkog daha, kao jutarnja rosa koja nestaje s jutarnjim pozdravom sunčevih zraka. Doista, priča se tako i odvija, pa u kratkom periodu sa samih vrhunaca kada „lebdimo u oblacima“ dolazi do „havarije“ koja nas stropošta na dno. U tim trenucima se susrećemo s porazom, boli i prazninom koja ovlada našom nutrinom. Takav susret s emocijama je bolan i osjećamo kao da udaramo u zid. Odjednom pogled na svijeta oko nas poprima, moglo bi se kazati, obrise kataklizme. Po prvi puta bivamo poraženi, susret i sudar s emocijama je prejak, bolan i neizdrživ.  Sudaramo se s nečim nepoznatim, tada po prvi put čovjek doživljava poraz i strah koji ga paralizira. U tim trenucima se pojavljuje problem nerješiv za nas iako ga dobro poznamo. Kada potražimo objašnjenje mnogi znaju kazati:

– Ma pusti to, to su priče iz romana, to ne postoji.

Kada zatražimo pomoć pri rješavanju problema svatko će nam dati “pametan” savjet kako riješiti problem. No, u tim trenutcima kao da slušamo refren pjesme Đorđa Balaševića:

” Džaba vam novci moji sinovci.”

Ja ipak znam malo bolje – sami sa sobom razmišljamo. Da, mi znamo činjenično stanje 100 % i pri tome ispred sebe imamo emociju kao još jedan dio koji ne može odvagnuti nitko tko nam daje savjet. Reklo bi se u narodu da savjetnik ne zna ni pola mise.

Dolazimo do tog da ispred sebe više nemamo problem koji je vidljiv kao matematički zadatak već  se osjećamo kao da smo se susreli  s NLO-om. Emocije su u tim trenutcima toliko jake i vladaju našom situacijom, ispred nas je “nerješiv” problem.

Kako se u tim trenutcima boriti, kako postaviti, kako odigrati pravu kartu kad se nalazimo u začaranom krugu gdje se vrtimo kao mačak oko vruće kaše?  Svatko oko nas će nam u tim trenucima pokušati pomoći, dati dobar savjet ali nažalost i svatko na probleme iz svoje priče ima istu enigmatiku koju opet netko treći zna riješiti. Mlad ili star, čovjek je uvijek u istoj dilemi i problematici, kako riješiti emocije?  Nitko ni da spomene da strah nije bauk, bolje rečeno ne bojati se emotivnog naboja koji je unutar nas i zbog kojeg svako malo u nama dolazi do mini eksplozija koje ostavljaju dubok trag .

Nitko da nam kaže da je strah emocija od koje je čovjek satkan kao i od sreće, čežnje, ljubavi, mržnje . Sve su to dijelovi mozaika unutar nas samo je u pitanju koja emocija se nailazi u centru i diktira tempo a koja se stidljivo krije u ćošku. Kad strah diktira tempo onda postaje uteg koji nas sapliće, obara s nogu, padamo ali ipak kao pijanci se dižemo, otresamo i izgovaramo dobro poznate riječi:

-Nije mi ništa – i nastavljamo dalje.

Samo to dalje nije dugačka staza jer nas strah blokira i vrtimo se oko svog straha stidljivo ga  sakrivajući  od drugih. Ti trenuci su bolni, čovjek je izgubljen i ranjiv, što bi se reklo:

“Čovjeka je lako u jamu gurnuti!”

Koračajući  kroz životna bespuća shvatimo da postoje i niti koje vezu naš životni vez,  da postoje i drugačije formule po kojima možemo čovjeka opisati i doživjeti. 

Duh, srce i ponos su tri stupa koji čine bit i naša su vizitka. Za neke se zna kazati da su vragu dušu prodali. Takav čovjek postaje bezbojan, bez okusa i mirisa. Kada ostanemo bez srca, spremni smo drugima bez imalo grižnje i savjesti  suditi i oduzimati pravo na život. Kada čovjeku zgaziš ponos tada se čovjek osjeća kao izmet na kiši. Ponosan  čovjek ima srce i duša, spreman je na bitku i obranu. Ponos je štit koji nam je potreban da se borimo, da štitimo srce i dušu od napada i zla. Ponosnog čovjeka je teško zarobiti i oduzeti mu pravo da o sebi odlučuje. No, kada čovjeku zgaziš ponos i dostojanstvo to je put u ponor, tada se teško bori s emocijama koje su brutalne i koje razaraju.

Koliko su mnogi svjesni onog što čine, onog zbog čega ljudima doslovno oduzimaju pravo na život? Koliko su svjesni da svojim postupcima vrše egzekucije bez ispaljenog metka?  Za takve će mnogi  kazati da nemaju  ni srca ni obraza. Na nemaju oni ni boje, ni okusa, ni mirisa.

Svakom dođe Klenova nedjelja i za svakog vrijedi ona narodna:

Možeš koliko hoćeš ali ne i do kad hoćeš!

Mnogi će tada sjetiti sve strahove, boli  i patnji  onih kojima  ponos pogaziše, emocije u blato baciše. Svih onih koji u tim trenutcima  bitku života izgubiše, a  ljubili su i voljeli svoju obitelj, svoju domovinu. Borili se sa svojim emocijama kao vjetrenjačama.

Kada dođe vrijeme zbrajanja računa, odgovaranja za sve ono što učiniše mom najmanjem bratu, tada neće više moći opravdavati sebe i svoje postupke i kazati:

MA PUSTI TO!

POVEDI ME PUTEM

Slomiše mi krila
Tvoje ime zgaziše
Uzeše mi osmjeh
Uzeše mi sunce moje

Nemam mira ni volje
Otići do kuće tvoje
Život moj nije sapunica
Uzeše dio moga srca

Ma neka nema veze
Do tebe se ne dolazi preko veze
Dao si nam drvo ljubavi i života
Pokazao nam kako živjeti za života

Uzeše mi osmijeh,uzeše mi pogled
Ti me ljubi, ti me vodi
Moju ljubav iz obruča oslobodi
Snage mi daj, sotone me očuvaj

Povedi me putevima svojim 

 

 

Svjetski dan osoba s Down sindromom

Nekog znaš nekog ne znaš. S nekim živiš čitav vijek,  vrlo malo znaš o toj osobi. Nekog sretneš na putu i i tom trenutku kao da se zapitaš: 

Pa cijeli život sam osjeća sam da mi nešto nedostaje, gdje bijaše do sada?

Ovog vikenda upoznah jednu osobu, ženu za koju bi  mogao kazati, kao da smo se zajedno odgajali, ovce zajedno čuvali. Klikni smo na prvu i svoje misli dijelimo, čitamo i uživamo. 

Niveska Juraga Kovačev, dipl.učiteljica razredne nastave u Oš Trilj, žena koja daje sebe za kulturu, narod i svoje učenike, poklanja svoje prekrasne misli i osjećaje i živi da bi davala, poklanjala narodu.

Evo jedne prekrasne priče u stihu o životu i borbi ljudi koji nisu imali iste startne pozicije kao i većina. 

 

Zašto, zašto, zašto………

 

 

 

 

Kad čujemo priče koje ne drže vodu, prepunu neistine i dezinformacija s dozom ogorčenja se pitamo:

Zašto? Zašto tolika manipulacija? Zašto laži?

Zašto još uvijek pokušavamo riješiti enigmu, što je prije bilo jaje ili koka i uporno  nam pokušavaju pomoći učeći nas osnovama matematike, gdje se kod nas nerjetko kod zbrajanja događa da dva i dva nisu četiri već je rezultat podložan trenutnoj situaciji. Nakon ovakvih naizgled jednostavni pitanja i matematički problema mogli bi nam sa strane kazati kako smo svi skupa otišli na kvasinu.

Svako malo  se događaju “situacije”  koje djeluju negativno na društvo u cjelini. Slikovito kao u mađioničara kod nas se otvaraju ladice iz kojih izlaze po potrebi zečevi, duhovi, kosturi i poslije predstave sve se uredno pospremi u svoje ladice bi idući put ponovno mogli ponoviti predstavu.

Tu možemo ubaciti onu dajte narodu kruha  i igara ili im baciti kostiju kao psima. Već će oni prema svojim afinitetima izabrati što im više odgovara. U predstavi kao i u priča ima poruku i poanta kako su nas učili u školi.

 -Što je pisac htio reći?

U praksi bi se često događalo da bi poruku pisca izrekao i pojasnio nastavnik. Manje više mnogi su se zadovoljavali da im se serviraju poruke i poduke bez previše pokušaja stvarnog uključivanja i osobnog doprinosa tematici. Ne pokušavajući ući u  proces treniranja moždanih vijuga ljudi su istinu slušali, bila im servirana. Danas mnogi stjecajem takvih životnih škola i naukovanja nažalost nisu u stanju imati svoj stav već se prepuštaju matici da ih nosi, izražavaju  stav onih za koje su “sigurni“ da sve znaju, postaju njihovi glasnogovornici dok svoj moždani sustav još uvijek drže  u naftalinu. U svijetu informacija kojima nas bombardiraju putem medija, web portala i mobilne industrije nepotrebno je trošiti svoje resurse. Ima svatko svoju novinarku ekipu koja ih hrani „provjerenim“ informacijama. U čitavoj priči bitna stavka je i materija koja nam je potrebna da živimo. Novac koji je potreban a kojeg ga neki imaju u izobilju, većina pokušava “stvoriti” mađioničarskim trikovima da bi ostali na nogama, bez obzira koliko teško bilo  i koliko dostojanstveno  patili. Priča današnjice ima poantu ali ima i negativca koji je sve zakuhao. Potrebno je tog negativca znati poimenice kako su znali kazati, potrebno je krivnju skinuti s društva u cjelini i prebaciti na pojedince koji su krivci i zbog kojih teško živimo.

Kako kažu potrebno je prijeći s riječi na djelo, javno kazati narodu istinu.

Hrvatski branitelji su ti koji su krivi i čije „povlastice“ dovode u pitanje održivost proračuna, dugoročno i budućnost Hrvatske. Kolike su te “povlastice” i s kojom namjerom je netko definirao prava koja proizlaze iz  zakona o Hrvatskim braniteljima kao „povlasticu“ koja se svjesno ističe velikim slovima i podcrtava kao u školi crvenom bojom. Sad dolazimo do matematike i operacije zbrajanja. Koliko ovi narod izdvaja za one koji dadoše život vjerujući u pravdu i budućnost svoje djece, za one osakaćene, pogrbljene i zgažene, za sve one koji izgubiše bitku poslije rata, za “nevidljive” koji ne mogu spavati jer je teško kada te napadaju, gaze, kada te jednokratno koriste. Za sve „jadnike“ kojima je glavni hobi bio planinarenje i upoznavanje prirodnih ljepota naše domovine,, izdvaja se cca. 1, 335  kuna (milijardu i trista trideset pet milijuna ). To je  nekakav podatak kojeg sam uzeo s interneta i  ne mogu tvrditi da je točan ali je nekakva brojka koju možemo doživjeti i pokušati razmišljati dali je velika ili mala, koliko bi ovaj narod bolje živio da se ta brojka prepolovi.

Ovih dana smo u okvirima malo veće predstave europskih institucija sudjelovali u njihovoj priči gdje iz ladice izvadiše Hrvatskog branitelja glavom i bradom kao problem u funkcioniranju i održivosti proračuna. Tu dolazimo do one poznate

Biti il ne biti!

Narode ove naše lijepe i drage domovine vrijeme je da počnete razmišljati i zaključivati, odlučivati bez sugeriranja. Vrijeme je da budete odgovorni i iskreni prema sebi i svojoj djeci.

 -Koliko je braniteljska populacija stvarni balast ovog društva?

  -Možete li izračunati koliko je postotak proračunskog izdvajanja iz proračuna za ministarstvo koje skrbi o braniteljskoj populaciji?

Kada znamo da se predviđa potrošiti cca. 133 milijarde kuna, a onda 1,33 milijarde kuna koji se izdvajaju za braniteljsku problematiku izgleda više kao jedna kapljica a manje kao uteg koji nas vuče u ponor. 

 -Koliko bi prosperirala Hrvatska da te „kapi u moru“ uopće nema?

 -Koliko bi tada bili mnogi  sretni ili nesretni što svoje frustracije ne mogu liječiti i ne mogu imati krivca koji je odgovoran za sve loše u ovom društvu? Mnogi od te vojske frustriranih su u svojim predstavama tijekom rata skidali zvijezde s neba za braniteljsku populaciju, koja je bila u rovovima i gledala smrti u oči, dok su u toplini svog doma gledali dobar film i lijegali u topli krevet.

Na kraju da kažem da u braniteljskoj populaciji im onih koji uzeše i priskrbiše sebi prava koja im ne pripadaju. To je problematika koja muči društvu u cjelini gdje pojedinci zloupotrebljavaju sustav i kriminalnim  radnjama debelo oštećuju državni proračun.   Tu možemo pribrojiti i one koji legalno iskorištavaju i zloupotrebljavaju rupe u sustavu kojih ima podosta i nikako to ne rade zbog toga što su branitelji, direktori, političari skladištari doktori pravnici, profesori, već zato što je to dio koji još uvijek živi od parola:

 -Snađi se druže!

 -Ko je jamija, jamija je!

A nekoć za vrijeme bivše države kada su se koristile razne metode snalaženja pada mi na pamet jedna karikatura tada popularnog Paške na predzadnjoj stranici Slobodne dok su vladale raznorazne „nestašice“. Paško nosi dvije vrećice Faksa a susjeda ga upita odakle mu pošto je nestašica i nema ga na policama trgovina, na što Paško odgovara:

Ko ti je kriv što ne radiš u Dalme?

Kada počnemo svi razlučivati dobro od zla, kada prestanemo tražiti krivce negdje drugdje i kada postanemo svjesni da smo svi skupa suodgovorni i da pojedinac ne može biti krivac za kompletnu tragediju tada nam nitko izvana neće ni pomisliti sugerirati rješenja. Tada ćemo početi samostalno kreirati svoju sudbinu i budućnost svoje djece i unučadi. U ovakvoj predstavi ima previše Jankovića i Markovića da bi samim njihovim  skidanjem i postavljanjem drugog  Stankovića i Lackovića nešto napravili. U takvoj priči postavljamo još  samo još jednog koji će najviše razmišljati o ekonomici i matematici iskorištavanja društvenih resursa  za svoje potrebe.

 

 

Kad se budemo gledali oči u oči ja i Ti. Što ću tada reći?

 

Koliko smo spremni za dom napraviti nešto više i vrjednije?
Koliko će proći još godina a da se prestanemo ponašati kao djeca, da prestanemo izmišljati razloge zbog kojih je potrebno dokazivati onima na drugoj strani da su u krivu i da se oni kao takvi moraju popraviti.
U 21. stoljeću se vode kibernetički ratovi za koje mogu kazati da naslućujem o čemu se radi ali kompletna doktrina tih ratova mi nije u fokusu. Moje misli i razmišljanja su koncentrirane na naš rat, naše rovove i naše grobove. Nekako se uvijek ustaše i partizani pomlate ciljano i u određeno vrijeme. Na žalost ta borba taje, ponekad zastane pa se ponovno aktivira i tako u nedogled, vjerojatno do sudnjeg dana ili se možda rodi generacija X koje će u jednom trenutku smoći snage i presjeći taj gordijski čvor koji nas konstantno steže oko vrata. Danas se sve više priča i zaziva prestanak podjela , zaziva se dan kada će ustaše i partizani stvarno otići u mirovinu. Mišljenja sam da će i ustaše i partizani još dugo poživjeti i uopće ne grintaju što su im produžili radni vijek i prolongirali odlazak u mirovinu. Na pitanje zbog čega ne grintaju vrlo je lako odgovoriti. Rat još nije završio, fronta je debelo aktivna.
Možda mnogi neće dijeliti moje razmišljanje, prihvatiti moju teoriju, no „ratno stanje“ mi jednostavno ne da mira i jasno se izjašnjavam protiv takvog stanja, podjela i rovova.
Kako krenuti dalje kada konstantno gledamo unatrag ? Ne možemo krenuti dalje sve do trenutka dok istina ne iziće na vidjelo, kada se neće živjeti s figom u džepu. Tko je taj tko drži figu u džepu ? I tu je odgovor jednostavan. Naši i Vaši.
Pojednostavljeno, za sve u životu je potrebno dvoje, pa takao i za svađu, prepirku, mržnju i rat. Kada se traži krivica uvijek je onaj drugi kriv a mi smo eto malo pogriješili, omaklo nam se. Takav stav imaju mnogi, i u jednom i u drugom taboru, ustaše i partizani, kojih u stvarnosti više nema, no u nama još uvijek “žive” kao aveti s kojima se borimo. Samo je pitanje tko je trenutno na poziciji da vlada i diktira istinu. Koliko je tko stvarno kriv danas je manje bitno jer praktički iz tog rata nam ostadoše rovovi i mržnja a oni koji napraviše zla dijela nema više.
Bolna je činjenica da se ti rovovi još dugo neće zakopati i put su ka samouništenju. U takvoj situaciji sve žrtve i poginuli u Domovinskom ratu gube na važnosti nemaju ni logike ni smisla.
Konstantno se krivica prebacuje i greške nalaze protivniku, ne pokušava se ni pod točkom razno zapitati dali i ja radim nešto krivo. Osuđivanje, mržnja i zloba razaraju hrvatsko tkivo. Iz gliba i blata samo nas spašava istina.
Pitam se što ću reći, kad se budemo gledali, oči u oči ja i Ti. Što ću tada reći?
Gospodo kada dođemo pred sud svevišnji više neće biti dječji izgovora već samo gola i za neke bolna istina. Istrina je temelj naše budućnosti, naših budućih pokoljenja da bi mogli krenuti dalje.
Istinu je potrebno utvrditi bez kompromisa i alibija, zaziranja i krzmanja ma kakva bila i tada ćemo moći izići iz rovova. Svi oni koji nisu spremni na istinu će uvijek naći bar jedan razlog da ostanu u rovovima.
Nije moguće tek tako zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti kako neki zagovaraju a prošlost pohraniti u knjige. Mnogi su u tim vremenima ponižavani i gaženi, proživljavajući teške trenutke i Križne puteve. Njihove traume su teške da bi se svelo samo na puko bilježenje povijesti. Njihovu bol donekle može ublažiti istina, a riječ OPROSTI s druge strane mogla bi umnogome te rane zacijeliti. Iskrenost i traženje oprosta za grijehe koje učiniše naši očevi i djedovi su jedina staza koja nas spašava od ponora. Bježanje od istine i ne priznavanje činjenica vode nas sve dublje stazama mržnje i sve je teže izreći tu veliku i tešku riječ “Oprosti”.
Istina, pokajanje i traženje oprosta su jedini rat koji moramo voditi. Sve dok krvave tragove budemo prikrivali a tragedije drugih i drugačijih negirali neće biti sreće ni budućnosti.
Teško mi je prihvatiti opravdanja pojedinaca koji ne biraju riječi kojima udaraju po protivniku jer su ga povrijedili jer su mu nanijeli nepravdu. Teško je vjerovati i ostati hladan na nepravdu ali vjera nas uči da zamolimo našeg oca nebeskog kao što je i Isus Krist na križu zavapio:
“Oče oprosti im nisu svjesni što čine”.
Taj čin i te riječi su teške, nije ih lako izgovoriti. Mnogo je lakše ići linijom manjeg otpora. Ako krenemo s osudama i grubostima krećemo istim putem zajedno s onoma za koje tvrdimo da su zli i da rade naopako.

Kada ću i ja imati svoju sobu?

Vrijeme je Korizme, promišljanja i pripremanja za uskrsnuće Gospodnje. Danas kad sve teže nosim svoj križ i hodam i ja se pripremam i u mislima se pitam tko sam ja da plačem i kukam.  Svatko ima svoj križ i svakom je težak. Pitam se koliko ću se sutra moći kretati. Moj hod postaje sitniji i sporiji, tijelo polagano gubi onu svoju elastičnost i gipkost, postaje kruto, mišićni sustav se grči, gužva. I nije sve to toliki problem, “marširam” grabim borim se i ne dam se. Hodam, padam, tonem, dižem se i ponovno ustajem u vjeri da je Božja zadnja i da će dobri ljudi uvik biti. Nemogućnost utjecanja na svoju budućnost sve teže podnosim, na budućnost svog djeteta.  Svatko ima pravo na dostojanstven život, djeca imaju pravo na sretno i bezbrižno djetinjstvo, na svoj dio svemira. No, na žalost naš obiteljski životni prostor je jedna soba koja je i spavaonica i učionica i igraonica. Ne mogu kazati da i moja Iva ima svoj dio svemira, svoju sobu. Za mene je bio bolan i težak trenutak kad me upitala onako djetinje iskreno:
-“Tata a zašto ja nemam svoju sobu kao i moje prijateljice?
-Kada ću i ja imati svoju sobu?”
Na ta pitanja nisam imao odgovor. Trenutci kada se osjetiš mali i bespomoćan, kada te dječje lice  i moli i voli su teški i svakim danom sve teži. Razmišljam i molim, u tišini noći suzu pustim. Mnogi znaju kazati
-Nemoj bit će bolje, traži, ti si se borio za ovu državu.
Ali ja ne mogu više tražiti i moliti jer moj sustav pada kao kula od karata kad naiđem na hladne birokratske škare, na poruke dođite sutra. U tim trenutcima samo mi se u grudima stegne, suza krene, postajem još jedan bijednik koji mrvice traži. Nisam se borio da bih puzao i molio, mada sam ponekad bio spreman i na to zbog svog djeteta. Pisao sam, tražio pomoć, od vrha do dna, od Predsjednice, preko Ministara, do Odjela za branitelje Grada Zagreba. Na žalost nisam u mogućnosti po zakonu ništa ostvariti jer 22 mjeseca ćuke, rova i planine previše ne znače. Slovo zakona kaže da je potrebno 24 mjeseca da bi imao mogućnosti za rješavanje  problematike. Ta nemoć i nemogućnost su težak  uteg koji me pritišće, to najbolje znaju moji sa psihijatrijskog odjela koji su u ove tri godine svjedoci moje borbe, mojih padova i posrtanja. Vjera me diže kada padnem a moja Iva mi je rubac koji briše moje suze. Ostaje mi noć i tišina  da mogu pisati izreći svoje misli, svoje molbe i brige koje me pritišću i ne daju mi mira. Teško se danas nositi i s činjenicom da je prošlo 25 godina od rata i da sve više ljudi zna kazati:
– Pa što bi još htjeli, zar nemate već dovoljno povlastica?
Teško je to čuti nama, običnim smrtnicima, koji nismo nikada  tražili ništa, a posebno ne povlastice. Nama, koji smo se našli na ulici i periferiji života. Nama, koji smo uzeli pušku u ruke da bi branili dom i obitelj, a ne da bi se borili za povlastice. Žalosno je da se takva riječ  uopće provlači. Ne, nismo povlaštena kasta, mi smo danas kasta ranjenih, zgaženih, osakaćenih u tijelu i duhu, napadanih i popljuvanih  od mnogih. To je naš put ka našoj gori Kalvariji, ka našem Gospodinu i Uskrsu.

Vjerujem da će nam Bog pomoći da ostanemo na okupu. Jednom sam svojoj maloj curici rekao:
– “Ive ja ti ne mogu kazati kad ćeš imati svoju sobu, ali virujem da će nam Bog providit i pomoći da to ostvarimo. -Ne znam kako, ali virijen u to.”
Osmjeh koji je u tom trenutku obasjao njeno lice  je sunce koje me grije.
U zadnje vrijem pokušavam pišući objasniti i tražiti pomoć na putu ka ostvarivanja mog sna. Dan kada uz Božju pomoć i pomoć dobrih ljudi uspijem riješiti da i moja Iva ima pravo na svoj kutak svemira, zasigurno će biti moj najsretniji dan u životu.
Ostaje mi fotografiranje i moje web stranice za koje se držim, čini mi se ponekad, kao utopljenik za slamku. Živim u vjeri da radim nešto dobro i korisno i da ću ako ništa drugo ostaviti svom ditetu možda nekakav temelj , mogućnost da moj rad sutra oplemeni i sebi kreira bolju budućnost.

PUSTITE ME DA JE VOLIM

“Pustite me da je volim”, stihovi su pjesme kojom bi zavapio i zamolio mnoge koji bez krzmanja sude i presuđuju našu domovinu. Hrvatska je komadić zemlje s tisuću i jednom ljepotom ali smo bogati i s drugim bogatstvima koje bi mogli slobodno patentirati kao autohtoni hrvatski proizvod. To je blaćenje i gaženje po samima sebi, svojoj domovini. Mnogi su definirali da ovo nije ona Švicarska o kojoj smo si 90-tih godina sanjali i od milja joj tepali, za koju smo krenuli u borbu za bolju i sretniju budućnost naše djece, budućih naraštaja. Na žalost rekao bih, nije to to. Daje li to zapravo čovjeku da bude destruktivan, da rasipa energiju na mržnju, ljutnju i frustraciju. Ne daje i nisu u pravu. Nasuprot njih ima onih koji još uvijek vjeruju da će Hrvatska biti sretnu  i zdravu zemlja. Ljube ovu i ovakvu Hrvatsku, ma koliko strgana i blaćena bila, ljube je i vole kao majka svoje čedo. Za te zaljubljenike će kazati da su bedaci, da im fali nešto u glavi, možda pokoja daska. Da fali im, tu si ne mogu pomoći jer vole i ljube, a onaj tko ljubi ima snagu sanjati, opraštati i vjerovati. Imaju snagu živjeti i uhvatiti se u koštac s problemima. Ti ljudi nisu, nogometnim rječnikom rečeno, napadači već stoperi, obrambeni blok, čuvaju i brinu za svoj dom.

Danas je moderno jadikovati i kukati, prebacivati krivnju na druge, za sve je netko drugi kriv. Kada malo zastanemo i pogledamo sa strane na tu priču i situaciju možemo vidjeti čovjeka nezadovoljnog, frustriranog, čovjeka bez snova, bez cilja i čovjeka koji nije siromašan da bi mu dijagnozu mogli pripisati neimaštini. Siromaštvo njihova duha i manjak ljubavi su neman koja ih razdire i ubija radost i osmjeh na njihovom licu. Jednom u životu sam u virtualnom svijetu upoznao curu, Marušku od Dubrovnika grad i neću je zaboraviti nikada, mada sam upoznao samo njena slova putem četa. Nabrajajući mi probleme i bolesti s kojima se bori pomalo sam ostao zatečen kolikom lakoćom to priča. Ostao sam zapanjen s njenim duhom koji ne plače nad sudbinom i problemima već se raduje životu. Iskreno tada nisam mogao dublje pojmiti tu dimenziju duha, tu borbu koju je vodila. Djelovalo mi je kao da cura voli pričati viceve s naglaskom na crni humor. Danas s odmakom od deset godinai, susrevši se s bolesti i probleima,  dobio sam tu mogućnost i tu dimenziju da mogu tu priču osjetiti i vidjeti na jedan drugi način. Poslovica kaže da bolestan čovjek ima samo jednu želju a zdrav čovjek tisuću i jednu želju. To najbolje ocrtava tu priču. Veliki dio ljudi koji su se sudarili i susreli s bolesti shvate da to nije kraj svijeta, da im je to signal i poruka da krenu, da se bore, da ne plaču i jadikuju jer nemaju razloga više za to, više nisu zdravi ljudi. U bolesti se rađaju mnoge pozitivne stvari, dobiva se smisao i cilj, želju za fajtom i borbom do posljednjeg metka. Svima koji kukaju nad sudbinom koja se poigrala s njim i „primorala“ ih da žive tu u „žabokrečini i truleži“ za koju se nije isplatilo boriti mogu potraže svoj mir i sreću negdje drugdje, gdje će se više cjeniti njihove kvalitete i njihovo gundranje. Nama koji volimo i ljubimo, ćutimo ovi dol, ovo brdo, more i ravnicu za koju smo dali mladost, krv, znoj i suze, za koju su naša braća ugradili svoje živote dopustite tu privilegiju da budemo bedaci, dopustite nam da volimo svoju domovinu, našu lijepu Hrvatsku. To je jedina privilegija za koju smo se borili.

JESMO LI KAPITALCI UHVAĆENI U MREŽI

Današnjica piše priču za koju će mlađi naraštaji kazati jednostavno i bez mnogo filozofije “Cool”, a generacije koje su pregrmjele mnoga previranja i revolucije na ovim prostorima do današnjice i mrežne revolucije, vrte glavom i kažu da nije sve to tako dobro kako se putem medijske mašinerije pokušava odaslati i plasirati ljudima.
Istina je u praksi negdje na sred puta, negdje između. Utjecajne skupine danas rade plansku pripremu teren za svoje zamisli, potkrepljenu psihološkim profilom čovjeka kojem se upućuje poruka. Pa su tako, ponajprije krenuli u “revolucionarni pothvat”, umrežavanje kompletnog ljudstva, sve fino upakirano pod radnim naslovom “Za bolje sutra”, sve za dobro čovjek. Danas možemo kazati da je ta operacija umrežavanja u potpunosti uspjela i da su nam putem te i takove mreže dostupni svi mogući serveri i servisi na ovom svijetu. Sve nam je na dlanu, svijet je postao malo selo u kojem ne ovisimo više o nikom. Takva filozofija života i postavke neovisnosti za sobom neminovno vuku pozitivne i negativne strane. Neovisnost i sloboda na jednoj strani vage su veliki uteg dok na drugoj strani imamo nešto što smo zgubili pa će današnji naraštaji kazati da nije vrijedno spomena a to je sve veća otuđenost čovjeka od čovjeka. Ta otuđenost je vidljiva na svakom koraku društva, na ulici, u kući, na poslu. Umreženost ne ostavlja preveliki prostor za komunikaciju ni potrebu za živim kontaktom. Ta revolucija mreže se posebno ističe u gradskim sredinama gdje ljudi vrlo malo komuniciraju a druženja su svedena na minimum i sve se više usmjeravaju na on-line druženje putem pametnih tehnologija. U nekoliko navrata vidio sam prizor koji me ni malo nije veselio već naprotiv djelovao je veoma mučno.
Kola ispred zgradi i pogrebna služba došli su preuzeti mrtvo tijelo stanara zgrade. U tim trenutcima nikog nije bilo na ispraćaju od susjeda ni sustanara već samo netko od uže rodbine. Sve je obavljeno na jedan hladan i neljudski način, način na koji se iznosi otpad ili stari namještaj na odlagalište a ne čovjek. Taj odnos čovjeka spram čovjekom koji se danas odvija ide u nekom pravcu gdje će vjerojatno ljudi postati polu roboti a ne emocionalna bića. Vjerojatno smo već krenuli zvjezdanim stazama.
Tehnologije su potrebne i prihvatljive da bi čovjeku pomagale kroz život, a ne da bi mu pod krinkom pomoći otupile sve dodirne točke sa svijetom i sredinom u kojoj živi. Pažnja koju smo spremni pružiti i podariti drugima je veoma bitna i trebala bi biti faktor koji ljude spaja, pomaže im mnogo bolje od hladnog “pametnog”stroja. U trenutcima tuge, koju svaki čovjek prolazi više puta kroz život, pažnja i pomoć od čovjeka, susjeda se ne može nadoknaditi nikakvom tehnologijom. Kad sve stane i tuga krene nikakav je stroj ne može zauzdati do tople rijeći ljudi oko nas. Ta toplina sigurno daje prevagu nad hladnoćom koju nam plasiraju upakiranu u slobodu odabira i neovisnost o drugima.
Jesam li riba koja je uhvaćena u mrežu?
Ne, ali svi uhvaćeni u mrežu postajemo kapitalna vrijednost za pojedince, vlasnike mreže.

DNEVNA BOLNICA

 

 

Dolaskom na liječenje na psihijatrijski odjel radimo prvi i presudni korak ka pomoći koja nam je prijeko potrebna.  Stresne situacije koje su negativno djelovale na nas dovode nas u poziciju, figurativno rečeno, kao da smo riba na suhom.

Za mnoge je sam dolazak na liječenje stresna situacija jer ne znaju što očekivati od takvog načina liječenja i kakve efekte će postići tijekom boravka i terapije.  Velika dilema postoji kod pojedinaca kada je u pitanju takav način liječenja postavljajući si sami pitanje:

– Pripadam li ja toj i takvoj skupini?

-Što mogu očekivati od liječenja?

Reakcije su različite, neki gledaju na liječenje kao izlaz iz škripca prihvaćajući objeručke prijeko potrebnu pomoć, dok pojedinci još uvijek razmišljaju o tom kao nužnom zlu koje je potrebno progurati. Ulaskom u grupnu psiho terapiju, prije svega ulazimo u jedno posebno poglavlje svog života. Tu imamo priliku, slušajući razne sudbine, koje su zadesile pojedince, sagledati u velikoj mjeri svoju priču koja se pomalo naslanja na većinu priča.  U takvoj situaciji svoj problem doslovno imamo izložen kao na pladnju, imamo mogućnosti sagledati ga iz svih kuteva, sa svih strana.

Tijekom grupne terapije imamo pred sobom vrijeme i mir koji nam je prijeko potreban da se možemo opustiti i slušajući razne priče i sudbine razmišljati o svom problemu, sagledavati ga dublje. Pruža nam se prilika progovoriti bez krzmanja o svojim problemima, bez da razmišljamo o tome hoće li nam se sutra to obiti o glavu, hoće li nas ostali dio ekipe ismijati. Pričati otvoreno o problemima je velika stvar i znači mnogo na planu samopouzdanja i jačanja svojih kapaciteta ali još je značajnija stvar u cijeloj priči da nas netko sluša, ne  toliko da prođe vrijeme već s velikim zanimanjem.  U tom raspoloženju klupko naših misli se počinje odmotavati. Neke stvari odjednom vidimo u drugačijem svijetlu. Svakim danom provedenim na grupnoj terapiji mnogo znači u izgradnji novog doživljaja budućnosti i odnosa prema drugima.

Životni put je teško putovanje koje je prepuno padova i boli. Nakon svega je bitno shvatiti što nam se dogodilo, gdje smo griješili da ne bi ponovno radili iste pogreške. Za život i uspjeh je prije svega potrebna vjera, vjera u svoje sposobnosti i kapacitete. Da bi pokrenuli svoja posrnula kola potrebna nam je ljubav, taj eliksir života, prije svega ljubav prema samom sebi. Preslagujući kockice svog mozaika,  frustracije i stres koje smo donijeli sa sobom, izbacujemo i postajemo jači i svjesniji svojih kvaliteta koje će nas pogurati snažnije u budućnost. Shvaćamo koliko sami sebe ne poznajemo. Koliko su neke traume duboko u nama zakopane da ih ni sami više ne primjećujemo. Tek kada netko sa svojom pričom probije naš oklop i izazove lančanu reakciju u nama shvatimo koliko smo duboko pospremili neke traume. Prolaskom kroz grupnu terapiju polagano uviđamo koliki je pomak napravljen u okviru terapijskog procesa iako odlazimo s pitanjem

-Koliko sam napredovao?

-Jesam li spreman za ponovni priključak u stvarnost?

Na ta pitanja nemamo točne odgovore ali sa sigurnošću možemo potvrditi da smo ojačali i da smo jedan dio problematike koja nas je pritiskala odbacili. Koliko je netko uspio riješiti i izbaciti nataloženog mulja iz svoje nutrine ponajprije ovisi kapacitetima pojedinca da se otvori  i pročešlja po svojim problemima.  Nekima je potrebno nekoliko puta prolaziti liječenje da bi se u potpunosti otvorili i pogledali istini u oči, bez straha pogledali sami sebi u oči.

Jedna je činjenica nesporna da smo u svom presjeku slični presjeku stabla. Godovi stabla u potpunosti imaju izgled kao i naši slojevi problema koji su se nataložili godinama. Samo je pitanje koliko smo godina skupljali probleme i koliko smo slojeva sakupili.

VOŽNJA KRUMPIRA

Vozeći se autobusom ZET-a na prigradskoj liniji u jednom trenutku sam imao namjeru doći do vozača i priupitati ga:

„Gospon dali ste nekad u životu prevozili krumpire?“

„Ako pak niste mogli bi pokušati jer ova vožnja spada u tu vrstu prijevoz.“

Nekad davno prije 30-tak godina autobusom sam krenuo u Zagreb,  „Zagrebački Transporti“ su bili tvrtka  a vozač je bio jedan stariji gospodin.  Tu vožnju sam upamtio po tome što je bila po mom tadašnjem razmišljanju i temperamentu veoma spora, mogao bih kazati da me polagano frustrirala, ali samo u početku. Nakon tog sam utonuo u sjedalo, „otpustio sve kočnice“ i s užitkom razgledao pejzaže koji su se izmjenjivali na proputovanju do Zagreba.

S današnje distance, kao bivši vozača prisilno umirovljen zbog Parkinsonove bolesti,  mogu kazati da tu vožnju pamtim kao školski primjer kako treba upravljati vozilom za prijevoz putnika. Vjerojatno unutar Zet-a ima telefon za pritužbe na vožnju vozača autobusa ili tramvaja, ali nije mi ni na kraju pameti da uvodim reda i da poimenice dostavljam imena vozača koji voze reli autobusima kroz gusto naseljena mjesta i pri tom vrše svako malo nagla kočenja i ubrzanja. Meni osobno je vožnja bila izuzetno naporna, čvrsto držeći se za rukohvat tijekom cijele vožnje. Kažem da ne želim nikog prozivati ni označavati za takvu vrst vožnje jer za utvrđivanje tih vožnji i vozač ima netko plaćen unutar samog Zet-a.

Vrlo jednostavno se može ustanoviti matematički za koliko vremena se prevali putanje od točke A do točke B kada se vozi brzo i agresivno  i koliko je potrebno vremena kada je u pitanju vožnja po pravilima struke, da se pri tom putnici, bili oni invalidi, starije osobe, djeca ili odrasli, ugodno osjećaju i sigurno stignu na odredište.

Da ova vožnja nije iznimka mogu potvrditi vjerojatno i mnogobrojni putnici i u tramvajskom prijevozu.  Tijekom agresivnih vožnji tramvajima i busevima starije osobe imaju veliki problem održavanja ravnoteže prilikom naglih kočenja i ubrzavanja. Teško je uvijek imati pod kontrolom svakog vozača i  svaku vožnju ali bi na takvu problematiku trebali djelovati dugoročno i stimulativno na one vozače koji voze profesionalno i školski. Izdvajajući i novčano nagrađujući takve vozače krenulo bi se u smjeru pasivnog kažnjavanja onog manjeg djela vozača agresivaca.

To je proces koji živi i kojeg je potrebno provoditi i poboljšavati pa ovim putem izražavajući negodovanje zbog nelagodne i neudobne vožnje dajem svoj udio u procesu s ciljem da imamo kvalitetniji i ugodniji prijevoz u gradu Zagrebu.

 

 

MRTVO SLOVO NA PAPIRU

Supruga mi daje u zadaću da prošetam do trgovačkog centra, gdje započinje tjedna akcija. Mješano mljeveno meso je stavljeno na sniženje pa bi bilo dobro uzeti i spremiti punjene paprike za ručak.  Guglam nešto na kompu, klimanjem glave  potvrđujem “narudžbu” dok supruga  odlazi na posao. Na fejsu nailazim na tekst gdje saborski zastupnik zagovara ukidanje drugog stupa zbog toga što je to po njegovu mišljenju teška prevara građana.  Kada netko radi i promišlja za dobro građana onda je to veoma pohvalno. Čitam i pišem svoj komentar na tekst.

Nisam siguran da je misao pozitivna ili negativna, jeli političko zauzimanje usmjereno prema biračima ili za osobnu promociju.

Problem mirovinske reforme kao i mnogi drugi problemi nisu ni prvi, ni drugi stup već su problem stupovi u glavama mnogih koji misle da su nezamjenjivi. U biti su nekompetentni  za posao koji obavljaju i kao takvi blokiraju mnoge koji imaju znanje, žele raditi i stvarati. Da previše ne ulazim u daljnje rasprave zatvaram laptop i krećem po miješano mljeveno meso za punjene paprike.

Dolazim na odjel mesnih prerađevina i pogledom tražim miješano na akciji. Nalazim ga i uzimam jedan paket , uz malo problematike sa sitnim slovima na pakiranju uspijevam  utvrditi rok do kada je meso jestivo i upotrebljivo. U prvom trenutku gledam datum na pakiranju pa ostajem u nedoumici i nisam siguran jeli ipak samo problem u vidu pa potražim pomoć pri čitanju od jedne gospođe.  Potvrđuje da je datum ispravan 13. 09. 17.  Rok pakiranju ističe točno s prvim danom akcijske prodaje. Ostajem u nedoumici dal je sve to san il java il s trgovcima vrag spava.

Iako je sve po zakonu uredno i trgovina nije u prekršaju mogu kazat da je takvo nešto tužno i žalosno. Ako je uopće ispravno takvo meso je na police trgovačkog lanca u akcijskoj ponudi moralo biti 10-tak dana prije. Sutra sam ponovno došao da utvrdim kakvo je stanje s rokom otisnutim na paketu. Sto je i normalno, i danas su pakiranja ispravna s datumom upotrebljivosti s današnjim danom 14. 09. 17.

U sjećanje mi dolazi  Drugi stup mirovinske reforme, kao veliki problem, gdje se može nesmetano mlatiti prazna slama.  No, kada je u pitanju tako važna stavka kao što je hrana koju konzumiramo onda to baš i nije toliki problem. Možda zato što se na takvoj hrani može dobro zaraditi, jeftino kupiti a prodavati kao dobru robu.

Zauzimati se za dobrobit građana dok ti isti građani kopaju po kontejnerima, jedu hranu sumnjivih kvaliteta, najblaže rečeno.  Kojeg li zauzimanja, nije baš da u se pretrgli da nam pomognu Sjetim se nedavnih  protesta djela zastupnika u EU parlamentu oko problematike različite kvalitete istog proizvoda  koji se nalaze na policama trgovina ekonomski bogatijih i siromašnijih država.​ Koliko je realno za očekivati da se kod nas u još uvijek neuređenom društvu poštuju propisi, slovo na papiru kada su veliki spremni bez krzmanja i grižnje savjesti nama malima poturiti robu s greškom a za sebe licemjerno tražiti kvalitetu.

 

Hoće li nam uopće trebati famozni drugi stup,  hoćemo li ga doživjeti konzumirajući hranu iz trgovina?    Moj stup se urušio . Gospon Parkinson je nevaljalac koji me prije vremeno umirovio i posušio mojih 70 – tak tisuća kuna.

GDJE JE NESTAO ČOVJEK

 

Prije četrdeset i dvije godine na splitskom festivalu je Oliver Dragojević otpjevao pjesmu

„2002 godine u Splitu“ i bacio pogleda tada u daleku budućnost promišljajući kroz stihove o tome kako će nam lipo bit.

„Sve će biti na botune, kako će nam lipo bit.“

Kada danas pogledamo unatrag i prisjetimo se vremena koje smo prolazili da bi se dokopali botuna možemo se zapitati kuda je nestala ta ljepota o kojoj nam je Oliver pjevao. Danas kada smo već prešli s botuna na pametne elektroničke naprave nekako smo upali u zamku iz koje se ne možemo izvući. Danas nam je najveći problem taj da pored svih tih pametni stvarčica imamo sve manje i manje vremena za sebe, za obitelj i prijatelje.  Dok nije bilo botuna i  aparata imalo se vremena napretek  mada se radilo fizički teško, a  danas kada su elektroničke naprave i strojevi zavladali  i olakšali nam umnogome  radove, posebno one teške fizičke radove, imamo vremena sve manje.

Radno vrijeme je isto i prije i danas, radi se osmosatno radno vrijeme ali kao da se zamašnjak života promijenio od onog starog glomaznog koji se škripeći sporo pokretao do današnjice gdje se taj zamašnjak preobrazio u maleni fino uštimani kotač koji se sve brže okreće.

Taj fino uštimani kotačić melje sve pred sobom, nemilosrdno gazi one koji posustaju i nema vremena da se zaustavi jer danas je vrijeme novac a novac je bitniji od čovjeka. U toj priči čovjek nema vremena za druženje i otuđuje se od drugog čovjeka, potrebno se pripremiti se za sutrašnji dan da ne bi bio zgažen i odbačen.

Gdje je nestao čovjek kao biće društveno, spremno na zabavu i odmor?  Gdje je nestala radost kojom je čovjek koračao kroz život?

Hoće li nam sutra lipo bit?

 

DOBRE SLUGE, LOŠI GOSPODARI

Od osamostaljenja republike Hrvatske se konstantno provlači teza kako smo vrlo loši gospodari. Priča konstantno ide u tom smjeru i svako malo se prezentiraju razni slučajevi koji tu tvrdnju dodatno potkrepljuju.
Mnoge generacije koje su živjele u prijašnjim vremenima i sistemima gdje su vladari bili neki drugi, sanjali su prelijepi san o slobodi i blagostanju Hrvatske, no sve ukupno nije sve kao u snovima.
Kada sve zbrojimo i pogledamo u Lijepoj našoj štošta ne štima, mnogo tog je otišlo krivim stazama i nije ni malo ugodno kako se sve skupa reflektira na nama. Svi smo polagano razočarani što trenutno stanje nije onakvo kako smo zamišljali, što nismo postali druga Švicarska.

Jesmo li mogli postati druga Švicarska?

Nismo mogli postati ni pod točkom razno, zbog raznoraznih, subjektivnih i objektivnih, okolnosti. Ponajprije, da bi krenuli tim putem potrebno nam je mnogo više samopoštovanja koje se ne stječe preko noći. Ponekad se natječemo tko će više uputiti kritika na sve nas kao narod koji je nesposoban i kojem je potreban samo dobar bič i kruta čizma. Problematika samopoštovanja je u izravnoj vezi s činjenicom da smo u svojoj zemlji živjeli kao sluge a ne kao gospodari i tu se stvorila nepremostiva prepreka u našem odnosu naspram prelijepe nam domovine. Većina očekuje da će taj lijepi san i blagostanje doći samim time što smo izborili samostalnost, ponovno došli do tog da možemo kreirati svoju sudbinu. Još uvijek mnogi očekuju da netko drugi riješi problematiku a oni su tu da uživaju u blagostanju bez, da i sami daju doprinos. Potrebno je promijeniti kompletnu percepciju i prihvatiti činjenicu da smo od sad sami krojači svoje sudbine a ne samo listić u glasačkoj kutiji.
Ne imajući svoju državu i ne kreirajući samostalno svoju budućnost bili smo kroz stoljeća osuđeni da nam dugi kroje sudbinu. Moglo bi se reći da nam je to postalo dio genetskog koda. Generacije koje dolaze i koje su rođene pod hrvatskim barjakom će konzumirati blagodati slobode na sasvim drugačiji način i sa svakom novom generacijom postajat će svjesniji da su svoji na svome, da sve što rade i kreiraju rade za sebe i svoj narod.
Buduće generacije će s vremenom ispravljati greške kodnog sustava svojih predaka i svojim radom će stvarati pretpostavke za bolje sutra sebi i svojoj domovini, sve više će se osjećati da su vladati a ne sluge.
Njihovo samopoštovanje će umnogome biti veće od našeg. Taj proces traje i bit će potrebno još mnogo vremena da se krene punim jedrim, da prestanemo raditi za druge, da počnemo raditi za sebe i svoju Hrvatsku.

PUSTINJA NA ASFALTU

Živimo u vremenu koje mnogi nazivaju blagostanjem ili vremenom tržišne ekonomije. Živimo u vremenu demokracije,  kada imamo pravo samostalno glasati i izjasniti se kao pojedinac u društvu. Naravno to je i vrijeme protesta, štrajkova, traženja prava i pravice.  Površno gledajući reklo bi se po onoj narodnoj:  „Teče med i mlijeko“. No dali je uistinu tako?

Kada se malo pogleda ispod površine dali je to nazovi blagostanje stvarno ili u biti sve to ispada jedna obmana i fatamorgana. Danas živimo u vremenu šopingmanije, gdje se „darovi“ bacaju pod noge svim kojim kroče u trgovačke hramove. Sve je na dohvat ruke, od ulaska do izlaska iz trgovačkih centara. Floskule i parole vremena u kojem živimo je: „Uzmi i iskoristi sve, sve ti je na dohvat ruke.

Baš ta i takva filozofija je klica koju su posijali trgovački magovi da bi nam napunili vrećice i poskrbili nas sa svim onim što je potrebno da bi živjeli lagodnije. Naravno sve to ipak nešto i košta, pa se ponekad zapitamo:  „Tko će to platiti“?

I tu su trgovački mozgovi doskočili situaciji pa nam nude cijele palete razno raznih projekata kako premostiti jaz od novčanika do proizvoda.

Sveukupno ako se prepustimo blagostanju današnjice i dobrim namjerama onih koji brinu za nas nema problema živjeti ćemo veoma ugodno, s ružičastim naočalama.

Danas imamo mnogo dobročinitelja koji konstantno brinu za naše dobro i za sva svoje dobročinstvo nam zauzvrat uzimaju malu sitnicu u obliku provizija, nameta, poreza naknada i još mali milijun nazivnica za koje ne znamo ni da postoje.

Danas se pjeni more zbog novog nameta zvanog porez na imovinu gdje se naveliko diže prašina oko tog kako je banda bezobrazno posegnula u naš džep pa nas ponovno pozivaju naši dobročinitelji i uvjeravaju kako ćemo propasti, kako nećemo taj famozni porez moć plaćati kako će nas dokrajčit bacit na ulicu.  Ipak samo bih dodao jednu narodnu izreku:

Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe!

Ne znam samo gdje su se zagubili svi oni koji nas ne brane od svih drugih poreza, kojih nije malo.

Previše je dobročinitelja koji  brinu za naše dobro i blagostanje u kojem živimo. Sva ta dobrota, briga i ponude me vraćaju na biblijsku ponudu „dobročinitelja“ kada je Isusa Krista u pustinji obasipao svakojakim blagodatima samo s jednim ciljem:

Sve ću ti dati, sve će biti tvoje, samo budi moj!

Koliko smo primili darova i koliko smo u stvari slobodni odlučivati o svojoj sudbini? Koliko uživamo u blagodatima današnjici gdje nam na svakom koraku nude poklone, akcije, super povoljne minute.

Kada na kraju mjeseca poravnamo račun, kada „darujemo“ sve naše dobročinitelje i mecene koliko nam ostaje u novčaniku? Jeli to idealan put koji vodi na cesti i neimaštinu, ovisnost i život pod kontrolom

TA MOJA MALA KAP

Ta mala kap od koje poteče slap, kolika je, koliku snagu ima, kuda će krenuti?                                                            

Mojih prvi deset godina izrade, pisanja i uređivanja web stranica:

http://klajo-blog.com/

http://crkve.klajo-blog.com/

je poteklo i proteklo a počelo je s vinskim kapljicama i uratkom simboličnog naslova „Počelo je počelo.“ Bez znanja i iskustva krenuo sam na put s velikom željom da ta moja mala kap ostavi trag. Napisati i utisnuti trag bila mi je nit vodilja koja me u početcima održavala .

Kap po kap, riječ po riječ i potekla je rijeka tekstova i fotografija zapisujući vrijeme i hvatajući trenutak. Sada već preko 500 uradaka i popraćeno s preko 500 tisuća pregleda, u početcima ponekad nesuvislo i nejasno ali s vremenom moje kapi su se pretvarale u potočić koji je dobivao snagu i jasnoću. Kako protječe vrijeme primam signale, povratne informacije, da sam na dobrom putu, da ta moja kap ostavlja trag.

Po prvi puta se moja fotografija našla na naslovnici promidžbenog materijala Udruge manekena Hrvatske prilikom organiziranja izbora za  World Top Model Croatia 2015.

 

 

Jedan od mojih tekstova je ugledao svjetlo dana na braniteljskom portalu,

http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/HRVATSKI-BRANITELJI/PRICA-S-RATISTA-Tata-tata-tuzni-glas-i-prestraseno-lice-malog-Dina-mi-ne-daju-mira

za kojeg mi je na poseban način drago da sam ga uspio napisati i težak samim time što sam pišući ponovno „uživo“ proživljavao te teške i bolne trenutke.

Jučerašnji dan će mi ostati u posebnom sjećanju, dan kada sam izašao takoreći na svjetlo dana, u javnost, sa svojom fotografijom. Putem Facebook stranice „Zakaj volim Zagreb“ odabrana je i moja fotografija za izložbu u Muzeju grada Zagreba.  Postao sam dio jedne prekrasne priče gdje je svaki od autora ugradio svoju kap omogućivši da potekne prekrasan slap. Svaki autor je iz svog kuta pokazao ljepotu grada Zagreba i svoju emotivnu povezanost s tim ljepotama.

 

 

Vjerujem da će u skoro vrijeme svjetlo dana ugledati i pisani dio mog traga u vidu knjige „PRIČE S RATIŠTA“  ne zbog toga da bih mogao nahraniti svoj ego već da budućim generacijama poklonim presjek jednog teškog i bolnog vremena za našu domovinu iz mog kutka gledanja. Pogled na vrijeme protkan emocijama straha, boli, tuge i sreće s kojim sam živio i koje su na mene kao i na mnoge ostavili neizbrisiv trag. Svaka ta priča je ponovno probudila te iste emocije i svaka priča je natopljena suzama. Ipak veliko mi je zadovoljstvo da sam uspio jedan dio proživljenog ratnog vihora staviti na papir. Posebno mi je zadovoljstvo da sam se kroz tekstove sjetio svojih suboraca koji više nisu s nama.

Te moje kapi su male i sitne, mnogi ih ne vide, ne primjećuju, no ja im se radujem. U mojim očima one su prekrasan  slap.

 

KUD PLOVI OVAJ BROD

Kud plovi ovaj brod

 

Ulazim u tramvaj u večernjim satima . Nije prevelika gužva ali su sjedeća mjesta popunjena, većinom sjede osnovnoškolci koji putuju kući. Sa svojih 49 godina i gospon Parkinsonom na leđima, kojeg još uvijek ne primjećuju, nisam dovoljno star da bih bio “počašćen” sjedećim mjestom. Nakon dvije stanice jedno mjesto ostaje upražnjeno pa sjedam. Na idućoj stanici ulazi starija gospođa  koja  ipak nije toliko stara da ne bi mogla stajati na nogama.  Dižem se i ustupam mjesto gospođi a mladost bezbrižno surfa i pretresa dogodovštine iz školskih klupa bez iti malo grižnje savijesti što nisu ustupili mijesto starijoj gospođi. Na idućoj stanici ulazi stariji bračni par i dvije mlade dame odlučuju ustupiti mjesto starijem gospodinu koji uzgred ima štap pa su valjda pomislile da mu je stvarno potrebno sjesti dok njegova supruga nema takvu sreću i ostaje na nogama. Vjerojatno zato što nema nikakvo pomoćno sredstvo koje bi ukazivalo da je potrebita pomoći i odmora. A naša mladež još uvijek surfa i ne zamara se s takvim beznačajnim sitnicama.

„Kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi.“

Stihovi su to iz pjesme Radojke Šverko, napisani u nekim drugim vremenima kada je pod normalno bilo poštivanje i uvažavanje starijih i nemoćnih osoba. Ti stihovi nas potiču na razmišljanje, potiču nas da se zapitamo kuda plovimo, kuda nas more nosi, gdje ćemo pristati.

Živimo u  vremenima kad je bitno biti Cool, biti In. To su moralne vrijednosti današnje mladeži jer samo se s tim vrijednostima može „napredovati”,  pripadati elitnom djelu mladeži. Načela lijepog ponašanja i nisu baš primamljiva, nemaju neku visoku cijenu. Fer-plej i kultura ophođenja ostaju u zapećku. Postaju dio povijesti koje će se mnogi prisjećati s dozom žala i romantike. Možda će postati dio nekakvog programa pod radnim naslovom: „Kako su živjeli naši stari?“  Fer-plej postaje svjetionikom na usamljenom otoku na kojem još  uvijek njeguju tu poštenu igru  na sportskim terenima i kao takva postaje dio njihovog karaktera i ostavštine budućim generacijama. Nažalost svijet sve manje prihvaća i razumije takvo ponašanje. Novac diktira ritam, tako da za takve bajke naprosto nema mjesta

Kada netko na sportskim terenima odigra fer-plej potez doslovno u medijima postaje ogledni primjerak za rubriku „Vjerovali ili ne“. Nasuprot imamo velika većina koja bez stida i srama vuče poteze na granici regularnosti i morala i nitko nema ni petlje ni želje isticati i ukazivati na takve poteze kao loše poteze.   Današnjim generacijama je fer-plej strana i nepoznata riječ. Kulturno ophođenje prema starijima se pomalo gubi i mladež zalazi u kulturnu džunglu gdje se vrednuju drugačija pravila.  U tom novostvorenom prostoru osnovno je pravilo: „Ja sam centar, svi oko mene su tu zbog mene.“  Pametni telefoni, slušalice u ušima, markirana odjeća  i frizure, sve su to bitne stavke imidž, a make-up je nešto bez čega se ne smije krenuti vani. Normalno je da pored svih tih zadataka ponešto i zaboravimo, pa kada u tramvaju zaboravimo ustupit mjesto starijim osobama to je samo zato što smo zaokupljeni svojim problemima. Kako biti Cool, kako uspjeti?  Imidž je veoma bitna stavka na putu sigurnog napredovanja ka vrhu i eliti. Naravno, postoji i ona druga polovica mladih kojima su poznate norme lijepog ponašanja i poštivanja starijih od sebe i koji drže kurs i čuvaju brod od havarije.

 

 

Abortus – osvrt na komentare i razmišljanja

Gospođo Kruna lijepo ste Vi to napisali svaka Vam čast. U malo i u kratko ušli ste u srž problematike a ne kao ova ekipa koja se natječe u tome tko će pogoditi dali je nastalo prije jaje ili koka. Davno je izbačena u eter poslovica da poslije j….. nema kajanja. U nas je moderno “mrtve oživljavati a žive pustiti na milost i nemilost sudbi.” Kako rekoste „obiteljska prevencija“ i moralno naukovanje od malih nogu su lijek za mnoge probleme. Sam čin pobačaja je grozna stvari, teško je tad pametovati, suditi i osuđivati. Sigurno je da velika većina žena prođe pakleni put u tom činu ili pak poslije. Nažalost danas je moderno biti pametan, čitaj osuđivati druge za njihove grijehe. Samo se sjetimo one biblijske: “Neka baci kamen tko nije grešan.” Ima jedna izreka u mom kraju:
„Lako ti mene tući, činiti mi zlo ali hajde kupi mi cipele“, a ja bih tu malo nadodao . „
Nemoj mi pomagati kad sam velik, kad sam jak, već mi pomozi kad sam mali i bolan.“
Kaže se da živimo u doba demokracije i svi se manje više pozivamo na to kad nam paše. Samo ima formula demokracije u dva djela a velika većina uporno koristi samo jedan dio. Demokracija je sloboda izbora i djelovanja no ima i onaj drugi dio kad kažu da za svaki postupak moramo i odgovarati. Taj dio odgovornosti nikako da usvojimo. Tu odgovornost je potrebito pokazati mnogo prije abortusa i muški i ženski dio populacije a ne pričati priče nismo znali kako se to radi ili pak floskule tipa: „Nisam ja spreman ili spremna za to.“ Kada bi se postavile stvari nabolje opet bi bilo onih koji NE ZNAJU ili im SE DOGODILO. Mnogo učinkovitije bi bilo uhvatiti se u koštac s takvim SUDBINAMA posvetiti im se i pristupiti na način pružanja pomoći do zadnje sekunde, biti s tom ženom a ne je ostaviti na cjedilu, razgovorom i podrškom pokušati spriječiti taj grozan čin. Na kraju samo još mogu reći jedno da mene kao čovjeka koji vjeruje u Boga boli činjenica koliko je u ljudima mržnja nastanjena i s kolikom žestinom udaraju na druge i drugačije. Mržnja ne razara samo ljude koji vjeruju ili one koji ne vjeruju, udara svom žestinom na svakog od nas. Tu se osvrćem na postupanje i razmišljanje dijela populacije koji ne vjeruju naspram vjere i vjerničkog puka koje biranim rječnikom “časti” i omalovažava. Vjernika gledaju kroz nekakve naočale čudne dioptrije i mjere čudnim mjerama a za potkrepu svojih teza pronalaze pojedince koji su vjernici licemjeri i grešnici i zgražaju se nad njihovim djelima prikazujući ih kao reprezentativni uzorak vjernika . Moje vjera i uvjerenje da začećem započinje život i da je samim tim činom izvršen prekid života je moj osobni stav i nikog ne prisiljavam da mora dijeliti moj stav i moja razmišljanja. Dopustit ćete mi da imam pravo na svoj stav i mišljenje. Nemoj te me blatiti, prozivati pogrdnim imenima i nazivati licemjerom. Hoćemo li taj čin nazvati ubojstvom, abortusom ili nekom drugom imenom manje je bitno. Nažalost mržnja zatvara pogled i mrači um. Ne mogu baš dokučiti koliko su takvi ljudi sposobni prosuditi i shvatiti da njihovi postupci i riječi kojima napadaju omalovažavaju i blate mog Boga mene kao čovjeka koji vjeruje bole i vrijeđaju. No to me neće pokolebati da i dalje vjerujem u Božju ljubav i onu tako jednostavnu i kratku biblijsku formulu. “Što želiš sebi čini drugima.”
Tužna je činjenica da je još uvijek nivo kulturnog izražavanja na vrlo niskom nivou, da je velika većina spremna udarati ispod pojasa. Volimo za sebe pričati u superlativima, o svojim moralnim kvalitetama. Još uvijek nam se drago mjeriti s manjim i lošijim od sebe, jer tada naše kvalitete dolaze do izražaja. Kada ćemo krenuti u utrku s jačim i boljim od sebe? Tada ćemo krenuti dalje i imati viši nivo kulturnog ophođenja i međusobnog uvažavanja.