Category Archive : Objave

NEKA PATI KOGA SMETA

Koliko će još vremena proći da Hrvat i Hrvatska počne stvarno slaviti svoje svetkovine, praznike i blagdane, da to bude dan kada će se cijela Hrvatska široka srca bez pravdanja i opravdanja radovati i veseliti?
Kada ćemo prestati „liječiti bolesnike“ ne obraćajući pažnju na uvrede i bulažnjenja. Ipak su oni poraženi, a to boli.
Kada ćemo svoju „neveru“ ljubit i radovati se što smo u jednom krvavom ratu obraniti svoj dom i svoju obitelj.
Jeli bilo sve čisto i bez zločina?

Zanimljivo pitanje, posebno kada vidimo tko sve postavlja pitanja i optužbe?

Svima jedna poruka da niti jednog rata u povijesti nije bilo da nije bilo usijanih glava koje su sebi uzimali za pravicu odlučivati o životima drugih.
Pošto ste stvarni borci za pravo i pravicu, pođite malo istočnije, imate umnogome više, nažalost, materijala za tekstove i pitanja.
I zato neka pati, pati koga smeta Hrvatska je slobodna i nezavisna država.

KADA KRENEMO U ŽIVOT

Ovaj prekrasan tekst nam je darovao
prof. dr. sc. Tomislav Ivančić

NEMIR VLADAR TIŠINE

Polaskom na Tijaricu gdje je u sklopu manifestacije “Dani komina, pure i bronzina” zapjevao i Mate Bulić u meni su oživjela sjećanja na dane kada sam proživljavao vrlo teške trenutke. 

 

 

Put poslijeratnoga poniranja i posrtanja tih dana je dosegnuo vrhunac, u meni se odvijala drama. Kao i mnogi, vrativši se s ratišta gubio sam tlo pod nogama, dostojanstvo je zapelo u glibu, rebatinke i šupalj džep su bile surova stvarnost. Osmjeh ne da naslutiti bol koja para nutrinu. Oko sebe gledam kako se ljudi se vesele, zastave vijore.

U grad na kavu prijatelji zovu, krijem tugu, suze gutam, a grč kao vladar utrobe pristišće bez milosti.

Nekada sam nestrpljivo čekao subotu i izlazak, a danas čekam sa strepnjom i željom da me svi zaborave, na miru ostave. Krijem se od svih, ali od sebe ne mogu, ne mogu skrit bol i tugu izbaciti..

Na počinak je teško poći, tišina čeka i postavlja pitanja.

Jel kraj daleko, koliko još noći moram proći, jesam li osuđen na život u samoći?

Dani prolaze, ništa dobra ne donose. Dobijem poziv za svatove i veselje, al kako poći, kako se veseliti, grč je vladar mog bića, sada još nemilosrdnije steže.

Pokušavam napisati scenarijo u kojem ne bih glumio, al ne ide. Kako krenuti bez osmijeha u svatove, koji nestaje pri pomisli da moram biti pristojno obučen? Još jedna od noćnih mora, kako se pripremiti za svatove kada nemaš ni za cigarete. Majka se dala u potragu za odjelom. U meni krik koji ubija dostojanstvo, toliko da skoro ne čujem i ne vidim nikog i ništa oko sebe.

Samo čujem glas koji pita zašto, zbog čega?

Sam sebe mrzim, u meni je želja da nestanem. Želja da si skratim muke, svakim danom sve je jača. Kako se taj dan približava omča oko mene se steže, dok slušam priče o svadbi, o cifri koja se vrti kao na lotu. Palim cigaretu, povlači dim, gutam ga, mrzim dan kada sam ostavio pušku i krenuo u život, koji nije ništa doli poniženje.

Zora je još jednom najavila pobjedu svjetlosti nad tamom, no u meni je teški mrak, emocije se sudaraju. Pogled na mladost u skupocjenim automobilima , zastave i pjesma, dokazani recept domoljublja, razaraju me i trgaju na komadiće.

Koliki li su samo barjaktari krenuli preko grane brati banane da ne bi zadobili teške rane.

Čudni filmovi se vrte u mislima, dok izgledan sasvim pristojno u tuđem odjelu . Vrte se i šlajfaju bjesne mašine, miks adrenalina, guma i benzina. U mislima imam samo jedan scenarij, kako i kada nestati da ne gledam oko sebe, da srce ne pati.

Jedini sigurni prijatelj u tim trenucima je cigareta, gori jedna za drugom, borim se s gorčinom koja se ne vidi, ali rana se svakim danom širi. Kada u grlu suze osjetim, sagnem glavu, tupim pogledom zurim u asfalt, da u oku suzu nitko vidio nebi.

Dok u sali gori gora, gori borovina, dok se mladenci vesele budućnosti i novom životu, krećem u noć, nitko neće ni primijetiti da me nema. Odlazim i nosim gorčinu sa sobom, teškom mukom je nosim, al ipak uz mene je na sigurnom. Osjećaj bola i praznine razara i ubija. Odlazim tamo gdje je najteže, odlazim u svoju sobu, tamo gdje je nemir vladar mira i tišine.

 

 

 

 

 

 

POKRENIMO TIJARICU

NIJE NOVAC VEĆ GOTOVINA

Ima dana kada neznam šta ću sa sobom, kaže pisma i tužnu priču o jednom trenutku povijesti kroz koji je naš narod prolazija.
Jučer je za mene bio dan koji ću sakriti u dubini duše, da ga ne bi izgubija. Susret s čovikom i vojnikom, generalom Antom Gotovinom, koji je stao na čelo kolone i kao vojnik i  časnik i poveja Hrvatsku vojsku ka slobodi. U meni je još jednom vladala silna oluja. Suze su protekle, al neka, ti trenutci su zapisani u meni, a djelim ih i sa svima koji su imali čast biti vojnici časnika koji je kao i mnogi bez krzmanja sta u obranu svog Hrvatskog naroda.
Hvala ti Ante.

CVJETNI IZLOG – GRADSKI VRT MAKSIMIR

 

 

 

 

GORČINA U SAMOĆI JEDNE NOĆI

Neman slova kako da napišem ne bi čovik virova

Al nekako kroz svu bol s kojon živin reka bi dvornik u pismi “Ka pas”
nekak san doša do zida i izgledan ko netijak u velom mistu

Kad je pita strikana: A di ću sad

Reka san u jednom tekstu da san na raskriju života i figurativno mogu pivat onu od Olivera

“Gladan žedan gasin sviću ja dišpera san svitu”

Teško mi je priznat ali mojoj Sandri ipak mogu dopustit luksuz i reć

Bože moj bože moj ni puta ni svitla ne vidin

Boli me duša, srce krvari a još uvik nas gaze računaju pomoće nan da lakše umremo

Većina nas tugujemo i nemamo više ni volje tražit borit se

Evo danas mi javiše da je još jedan iz voda umra u tišini koja kida srce i para šutnju

Svakog možeš kupit, samo je u pitanju kolika je cjena.

Danas nas je napustio

 

[sociallocker id=”10131″]

Blaž Jozić, Hrvatski branitelj, čovik kojeg niko nije mogao kupiti. Za njegovu ljubav prema Domovini nije bilo cjene.

Inženjerijski zadatak

Umraje mali čvik koji je volija s kojim samse borija sa snigon buron ladnoćon danas mi javiše da će mi dat salu za promociu knjige koju neman na papiru, ma nijeto njhova briga

Ma ništa poniću pet knjiga što mi osta i npravit performans

A neću tribat jer su mi počele ful blokade nogu

U Trilju na groblju su me okrićali ko spoenik

Jadna mater prvi put me vidila u takom izdanju

Riba ostat na nogn i izdržat

Još moje sunce grije, stra me da se ugasi

Teško je kad ostaneš na putu,  a tu san u krletki dva sa dva

Bija san u ministarstvo i naletija na jednu ženu iz kabineta ministra

Pit me šta možemo učinit za vas kakvi imate prolema

A ja ne mogu više ni pričat ni govorit riči zapinju

Nadavno san bija u tvrtkovoj kod neki ljudi neću citirat štulića

Čitavi moj put oni zavrte na dva lista papira koje je to gaženje

Samo san se diga i reka da biće nisan lud

Jedino san ima problema izać kroz vrata jer mi je noga zapeka za vrata

Izaša san i ima želju samo da me nema na ovoj zemlji

Sunce moje još grije

Moran ovu gorčinu izlivat iz sebe jer će me spržit izgoriću

Teško je ovo čitat i pročitat al kako san za svoju knjgu zna reć

Da se mogla i zvat DA TO SAN JA

Da ova smrsa od slova da to san ja i nije mi lakše al san odušija

Ništa više u životu od nikoga ne očekujen jer ta očekivanja ubiju to je otrov koji polagano, a sigurnu djeluje

[/sociallocker]

 

SRETAN USKRS

Došao si da nam pružiš ruku kada nam teško bude, pokazavši nam svojom mukom i križom put kojim nam je hodit ka životu.
Tvoja ljubav je pobjedila mržnju.
Daj nam Kriste snage da ljubimo, da ne sudimo, da nam srca budu hramovi tvoje ljubavi.Stetan Uskrs svima koji ljube i žive u vjeri iščekujući ponovni susret s Spasiteljom. 

Škverska posla

Ma ljudi moji, jeli to moguće, šta je ovo? 

Ka da sad čujem pokojnog Mladena Delić kako se raspametija.

Mogli bi i danas uzviknuti slušajući pametni svit u novinama i na televiziji. Naprosto ne možeš slušati prepametne glave kad se uhvate objašnjavati, ne znajući o čemu pričaju. Danas je brodogradnja aktualna. Naravno većina današnjih menadžera, novinara i političara sve svoje poslove svršavaju iz fotelje, jer fotelju triba čuvat. 

A e, lova je to. 

Možda bi o škveru štošta i saznali kad bi obukli trliš i radničke cipele i malo dublje zagazili u problematiku propadanja škverova. Možda bi tada shvatiti  svu sirovost radnog mjesta gdje čovjek radi. Možda bi im bilo dobro sa sobom povest i mladog dečeca, koji je ronio suze  na odmaralištu nad sudbinom dviju  gospođa koje će morati da rade do cigli  67 godina, 

a do jučer je samo klimao glavom, “da šefe, tako je šefe”, davši svoj prešutni glas za taj zakon. Jadniček nije ništa znao, a sad je izučija fakultet, curi pamet i iz ušiju. Pa možda za prvu ruku da sami novinari pokušaju saznati pravu istinu pa je prenesu svojim  šefovima. 

Radeći u škveru na navozu puno tog sam vidija od krme do pramca. Priče o brodu kao nekom sofisticiranom proizvodu ne drži vodu. Slikovito rečeno to je gradnja ka i svakako druga gradnja koja ima svoje posebnosti svoje zakone.

To je ogromna hrpetina lima dosta loše posložena di se gube ogromni novci dok se sve dovede u red.  Ti gubitci su često smišljeno rađeni, a ima i gubitaka uslijed nesposobnosti  kadra kojem je ispod časti “peći zanat”, informacije sakupljati od radnika iz proizvodnje koji ima svoj dio posla u malom prstu. Tada bi bolje i brže povezali konce o “sofisticiranom proizvodu” Možda tada i novinar ne bi pričali priču o nečem što ne razumije. Možda bi se svi zajedno zapitali kako je u mojih 8 godina poginulo više od 10 ljudi za koje nitko nije odgovara. Plakati za granom gospodarstva koja ne donosi ništa do gubitaka i radnika koji rade jedne od najtežih poslova je pomalo žalosno i licemjerno.  Što se tiče kadra obrazovanog za stvaranje dodatne vrijednosti  nije kraj svijeta. Oni koji  budu kvalitetni sigurno će svoja znanja biti u mogućnosti prenijeti u nekom drugom poslu.

 

P. S. Kako to da naš stručni kadar ima tolika znanja a proizvod svega su ogromni gubitci. Jeli sofisticirani proizvod naša grdosija od 300 metara vrijedna  cca. 50 mil. dolara ili “brodić” dugačak 35 metara proizveden u Nizozemskoj kojem je vrijednost preko 100 milijuna?

 

 

AUSTRALSKA UDBA

Godina je Gospodnja 1980.  škola je gotova.  Ivica i Ćićo bacaju knjige u ćošak  i pripuštaju se morskim radostima. Svakodnevnu rutu dvosatnog pješačenja iz Neslanovca do plaže na Duilova po zvizdan nije lako izdržat, za bus para nema, ali more je magnet, volja je velika. Skokom u more u zaborav pada pješačenje, umor, zvizdan  i znoj. Ka i svaki dan Ivica i Ćićo  su otišli na Duilovo,  a oko podne se isprid kuće strica Duje zaustavilo čudno auto crne boje, pa kad ga stric spazi prva mu je misa bila da je milicija ili još gore Udba. Jaki osjet nelagode je zavlada tilom dok je pričika posjetioce na balaturi. Kad su došli nešto su govorili, ali Dujo nije razimija šta govore, ni ko su muškarac i žena, ali bar je zna da nije bila ni Udba ni milicija.

Dolaze do Duje, pozdravljaju ga i pridaju mu u ruku nekakvo pismo. Znajuć da nisu Udbaši, pomisli da su ostali bez novaca pa im triba za nastavit putovanje. Kaže im da on nema novaca, da radi sam, ali oni nepopuštaju, uporno mu guraju pismo u ruku. Popušta, uzima pismo i vidi naški rukopis. Počne čitat i vidi da je to pismo napisa brat Mirko iz Australije, di mu objašnjava da je to ćer njegove žene i da bi želili doć i vidit Čaporice, ćaću mu  i mater. Kad je pročita pismo malo je doša sebi, samo šta koristi kad se ne mogu sporazumit.

Tada mu ćer Ankica reče da Ćićo od svastike zna dobro engleski. Kad to reče  ćaća joj odma zapovidi:

 – Trči na Duilovo po Ćiću.

Trčeći stiže na Duilovo crvena ko rak i još u trku viče Ćići da prikida kupanje, da mora šta prije doć na Brda da bi se mogli sporazumit s Australcima.  Mladi par, Lesley, plava i pigava i Vincent visok ,duže kose, nestrpljivo su iščekivali prevoditelja Ćiću. Iako je ima sedamnest godina nije bilo problema za sporazumit se. Već je to sad druga situacija di se pomalo atmosfera vraćla u normalu, a stričovi zajedno sa prevoditeljem Čićom su se spremali Australcima pokazat lipote Splita. Australci su se brzo priviknuli na Split i more, na splitske noći koje su nudile nesputanost, temperament, gostoljubivost i osmjeh kojeg nema u ponudi, ali jednostavno to je poklon dalmatimske duše koja je trajnija od razglednice. Nakon par dana uživanja u kamenoj lipoti Dioklecijanova grada, odlučili su sutra krenit u Čaporice da bi im pokazali di se Mirko rodija, a ujedno da bi vidili i ostali dija obitelji.  Sve lipo nažalost traje kratko pa su nakon tjedan dana Splita, mora i Mediterana, jutrom počele pripreme za polazak u Čaporice, u srce Dalmatimske zagore, di je vladala velika suša i žega.  Za njih još jedan put u nepoznato, još jedna avantura.

Toga jutra u Čaporicama je bilo uobičajeno za to doba godine, litina se sakupljala, šenica se  ranom zorom kosila, dok je još nije uvatilo sunce, da ne bi puno klasa otpalo. Iako odavna nije palo ni kapi kiše pa ni rose nije bilo, šenica bi priko noći ipak uvatila malo vlage, omečala bi, a prvi otkos bi krenija sa svitanjem.

Kućom smo svi bili na njivi i svak je ima svoj dija za radit. Odma bi se skupljali otkosi na naviljke i nabacivali na prikolicu, a mi dica smo kupili klas koji bi otpa i grabljama prikupljali ostatke naviljaka.  Tu nije bilo zaustavljanja ni odmaranja, jer je sve tribalo bit na prikolici prija osme ure. Iako je zora i rano jutro koliko toliko svježe, znoj je brzo poteka i počeja probijati što se sunce više budilo. Niko se ne žali, to je kruv naš svagdanji, a mi dica sve to lakše podnosimo kad se sitimo gušta koji nas čekaju dok počnemo ubacivali slamu u pojatu. To je trenutak kad ćemo naplatit  svu muku, znoj i ustajanje u ranu zoru.  Samo do toga triba doć, dotrat šenicu na guvno, izbacit je sa prikolice i razbacit po cilomu guvnu, da je sunce prožeže, dobro ugrije klas. Sunce je dosta  visoko, nemilice prži, ali nato niko ne obadaje, jer nikad nije siguro da neće sneverat pa je zato najsigurnije rađu zgotovit šta prija. Muve i obadi dosađuju, a pliva i prašina koja se prilipila za naša gola tila čini jedan poseban sloj koji nas čuva da ne izgoriomo, a pocrnimo. Svi smo ko jedan, crni i prašnjavi , a sve iscrtano znojom koji curi i crta crtež toga dana.  Nakon dva kruga  vršidbe i pritresanja, razdvajanja  slame od žita dolazi naši pet minuta, ubacivanje slame u pojatu.

Žega i zvizdan su na vrhuncu, muve i obadi posustaju kriju se i traže žrtve u ladovoni, čvrčci su ubacili u petu, rade punom paron, a samo mi drčina nemarimo za te sitnice.  Nakon napornoga dana i paklene vrućine čeka nas nagrada i slama.  Naši rodijaci se kupaju u moru, a naše more je pojata sa slamom koja je meka ka svila. Pojata u jednom trenutku postaje naše more, greda nam je ka skakaonic i skačemo u slamu, radimo saltomortale. Ujedno postaje igralište di se bacamo ka vratar na branki, greda postje je i sprava za gimnastiku.  Mali je to prostor, sudaramo se ali ne popuštamo jer to su gušti koji će već sutra  nestat, doće trava ili ditelina koje nisi ni malo svileni. U tom  paklenom okruženju, di je ka ispod peke, imamo svoj kutak di smo mašti pustili da nas vodi.  Pošto smo se dobro izmorili, pošli smo na bunar napit se vode. Crni, prašnjavi sa plivom i slamon u kosi, ozareni lica požudno pijemo vodu iz sića čekajuć da dođemo na red.

U tim trenucima niz kras dolazi neko čudno auto crne boje. Izgleda ka tarabas samo manji, nikad nismo vidili tako čudno auto, a još čudnije nam je bilo kad su nan rekli da dolaze iz Australije, vidit dida i babu. Ne možemo se nagledat auta ni gosta, a još manje načudit kako to oni putuju po cilom svitu. Zajedno s njima je stiga stric Dujo i Ćićo.

 

 

Sve se to za nas odvija ka u nekom filmu, dok Australci slikaju, od kameni kuća do nas mali crnaca, koji u njih gledmo ka da su zdruge planete. Polaze u kuću a mi za njima, čudom se ne možemo načudit i nagledat ti strain ljudi. Ulazimo u staru kamenu kuću di did Lovre leži na krevetu. Australci pomno razgledaju veliko sobu kroz koju prolaze, dva stara krevete sa slavnicama iz koji viri dikoja lepušina, trošne grede i pod od dasaka koju svakim korakom škripe. Sve im je to strano, čudan i nepoznat ambijent, u kojega ulaze sa (straho)poštovanjem.  Došavši do dida Lovre pitaju mogu li ga fotografirati i dobivaju od dida dozvolu.

Iako smo jedni drugima nepoznati atmosfera je puna nekog čudno osjećaja, pogledi se razminjuju više nego riči. Baba i did su ipak jedni dilom podilili i dodirnili nešto od sina kojega nisu vidili već puni trinest godina.

Lesly je didu rekla da ga sin Mirko pozdravlja i da im želi sve dobro, a nakon šta je Ćićo priveja, na to će did:

  • Drago mi je da san čuja za njega i da je dobro.

  • Samo moje ga oči sigurno neće više vidit.

Kad je Ćićo to priveja bez imalo razmišljanja  i ublažavanja Lesly je izletila vanka suzni očiju.

Nasta je kratki tajac u sobi i did nato reče:

  • Ajte sad lipo – reče did.

 – Pozdravite ga, vidiili ste di se Mirko rodija.

Vincent napravi još dva snimka, poslika škrinju i krevet, pa izađe vanka na bunar di je čekala Lesly već smirena. Kako i priliči u takin situacijama gosti su pozvani u kužinu da se maše malo pršuta, sira i čaporskoga vina. Sad je već osmjeh zaminija suze, jer pršut nemaju priliku provat baš svaki dan.  Mi dica smo znali da nam je čekat dok gosti otiđu, pa smo se okrenili čudnom autu iz  Australije. Najbitnije je bilo vidit koliko može ić na sat. Dok smo prigledavali svaki dija auta  gosti su bili spremi krenu nazad u Split. još  nekoliko snimaka nas dice i pozdrav. Nakon svega, kad zamakoše uz krasinu kanda je za nas sve to bja samo san, takva čudna crna auta nema na dugo ni daleko,  još dugo ga neće ni bit. Nami je to bija doživljaj koji smo dosta dugo i žustro pripričavali, svak na svoj način. Bilo je to jedno malo takmičenje ko je bolje i više zapamtija  auto i Australce.

POMOGNIMO MILI RONČEVIĆ

Dobri ljudi budite svjetlo i nada maloj djevojčici. Podarite jednoj obitelji svojim malim prilogom snagu da izdrže u ovim teškim trenucima i dobiju mogućnost pomoći  maloj MiLI da potrči u susret djetinjstvu i daruje osmjeh svojoj obitelji.
 
 
ZA LIJEČENJE MILE PRIKUPLJENO 6,3 MILIJUNA KUNA, POTREBNO JE 18 MILIJUNA ‘Primam tisuće poruka i poziva. Kad sam ok, pokušavam se javiti’
 
AUTOR:
Jutarnji.hr
 
Privatni arhiv
Petra, Marin i Mila Rončević
 
Marin Rončević, otac dvogodišnje Mile Rončević, oboljele od leukemije koja se bori za život u Dječjoj bolnici Kantrida, doznao je u četvrtak navečer da su troškovi liječenja u Children’s Hospital od Philadelphia bitno viši od milijun američkih dolara, koliko se do sada predviđalo, te da oni iznose oko 2,8 milijuna dolara (18 milijuna kuna).
 

dostupnim podacima, do 14,30 sati bilo je prikupljeno oko 6,3 milijuna kuna, potvrdio je prijatelj obitelji. Objava Marina Rončevića s apelom za pomoć proširila društvenim mrežama poput munje. Otac Marin za HRT ispričao je da od trenutka objave svog apela na Facebooku “prima na tisuće poruka, poziva”.

 
– Ne znam s kime razgovaram. Kad sam OK, pokušavam se javiti. Vidite što je život, moj tata je radio 42 godine u medijima bez ijednog dana bolovanja, a ona nije imala ni godinu dana kada se razboljela, kaže Marin.
 
 

Mili Rončević moguće je pomoći uplatom na žiro račun humanitarne akcije u Privrednoj banci Zagreb HR2423400091511004008, SWIFT kod za uplate iz inozemstva PBZGHR2X ili na račun u Banki Kovanica Varaždin HR3641330063110002644 na ime Marin Rončević, (adresa: Hreljin 33B, 51226 Hreljin), opis plaćanja obavezno – “darovanje za zdravstvene potrebe – liječenje Mile Rončević” te model plaćanja 99.  Za plaćanja iz inozemstva, BIC/SWIFT  je  SKOVHR22.

Ako ne uspiju skupiti novac za odlazak u SAD, nastavit će, kaže, liječenje u Hrvatskoj ili negdje drugdje. Kako bi ga skupili, odlučili su prodati obiteljsku kuću. Marinovi roditelji prodaju vikendicu. Milin otac u razgovoru za  HRT naglašava da se, bez obzira na ishod liječenja ovdje te bez obzira na prikupljena sredstva, njegova kuća i dalje prodaje, kao i vikendica njegovih roditelja.

 
– Apsolutno svi novci koje imamo idu u Zakladu Nore Šitum. Pa i da mi liječenje bude potpuno besplatno, da mi mala umre, ja dajem sve do zadnje lipe u Zakladu Nore Šitum i zahvaljujem se svim dobrim ljudima, poručuje.
 
 
Privatni arhiv
Marin, Mila, Sanja i Petra Rončević na većoj fotografiji, Mila Rončević na manjoj
 
 

Mila se trenutačno nalazi u Dječjoj bolnici Kantrida na odjelu za hematoonkologiju. Po svemu sudeći već danas će početi primati lijek Klofarabine, javlja HRT.

 
– Mora hitno primati terapiju i počet će je primati ovdje. Klofarabine, koji se u ovakvom slučaju daje, u ovoj bolesti se daje prvi put u Hrvatskoj. Komisija ga je odobrila, nitko nije radio nikakve probleme. Ona će ga primiti ovdje, ne znamo hoće li preživjeti i u kakvom će stanju biti kroz mjesec dana. Ako kroz mjesec dana dobijemo konačni iznos i dovoljno novca da odemo barem na eksperimentalni dio liječenja, odnosno ako potvrde u planu liječenja da će se ona liječiti eksperimentalno, mi bismo voljeli otići tamo, kaže otac Marin.
 
– Terapija traje 5 dana, al će njoj biti toliko loše narednih mjesec dana da za to vrijeme nećemo moći na put sljedećih mjesec dana nigdje. Ne možemo tako bolesno dijete, u tako teškoj aplaziji, voditi negdje jer će umrijeti na putu, rekao je.
 
Naglašava i kako ne treba kritizirati institucije:
 
– Ljudi sad pljuju po institucijama, HZZO-u, a iskreno – nitko nije rekao da neće pomoći, svi su se uključili, naš status u toj bolnici na Kantridi je odličan.
 
Za profesoricu Jelena Roganović, pročelnicu Odjela hematologije i onkologije u Dječjoj bolnici Kantrida, ima samo riječi hvale.
 
– Svoj život je poklonila tim malim pacijentima. Vjerujte, mi smo svima zahvalni, nemam jednu ružnu riječ ni o kome u ovom cijelom procesu. Nemojmo sve to svesti na nekakvu pljuvačinu, na priču da se netko obogaćuje jer će svaka lipa biti transparentna, i svaka lipa koju imam, makar mi dijete sutra umrlo, opet uplaćujem apsolutno sve u humanitarne svrhe i odričem se svega kao i moji roditelji, poručuje Marin Rončević
 

JAHAČI, RATNICI ILI PATNICI?

 

Ko je jamija, ko stavija, ko je uzeja, ko zasija u fotelju.

Kuda ide ovi narod?

Koliko je čisti Hrvata (čista obraza)?

Zapališe Vaska i Pupija samo kako nitko ne zapali Plemkija?

Tko nas prestavlja, tko nas vara, tko ima brdo para?

Pitanja kao u priči, mogli bi pitati i pitati……

A di smo to mi ratnici svo ovo vrime.

Na braniku domovine i još uvik ratujemo protiv nepretelja, sami protiv svih. 

Di smo bili svi ovi poratni godina? 

Neki su se uvaljivali, neki čepušali ovu državu, naki se ubijali. Ko nas može spasit, ko obraz osvitlat.

Bitno je u ciloj priči da se imamo zašto i protiv čega borit, jer ipak smo mi ratnici.

Udruge imamo da bi se mogli pospominjat, jedan drugom potužit. Na godišnjice obilježavanja bitaka i stradavanja dolazimo sami, dok narod ima svoji muka, bitaka i problema. Sve skupa kao jedna cjelina, jedan narod razdjelišmo se na dva dila i gledamo se priko nišana takujina ili ti ga novčanika. Nažalost možemo zabilježit da smo razbijeni ko kanta i da je nemoguća misija spojit i ujedinit braniteljski korpus dok jedni imaju a drugi po kantama kopaju. Glavnina mozga je još uvik u ratu i najbitnije je boriti se za pravo da kažemo da smo za dom spremni, a manje je bitno što taj dom sve manje sliči domu. Da nestaje, da se gasi. Da nam je omladina u svom svitu demokratske džungle u kojoj ih je najmanje briga za nas ratnike jer nas već sad ne mogu doživit ni shvatit, a kako i bi kad se i mi sami više ne shvaćamo nit, razumimo. 

Možda je stvarno pet do dvanaest da sebi pogledamo u oči i sami sebe zapitamo jesmo li i sami  imalo krivi što postadošmo marginalci i štetnici društva.

Jeli utopija da sad moženo slomit sve krive Drine i krenit pravim putem. Mnogima je teško čut  Pupovca kad govori, a  reka je dosta toga što nas zaboli, a ima i ona da mnoge istina boli najviše. Samo na žalost nitko u ovoj državi nema političke hrabrosti jasno kazati i pozvati ga, kao predstavnika naroda koji napravi veliko zlo, da se stvarno ispriča hrvatskom narodu, a ne deklarativno. Za ispriku nije potrebno sazivati stranačko vodstvo i vjećati, otići ili ne, pokloniti se nevinim žrtvama. Isprika nije potrebna već doći na mjestima strašnih zločina, kleknuti i zatražit oprost  od živih i mrtvih.

 

P. S. Hrvatski narod se stoljećima za svoj dom borija, samo sve je manje komina i vatre na kominu, polagano umiremo ma koliko bili spremni. Za to smo svi suodgovorni i krivi. 

JOŠ JEDNA TRAGEDIJA

“Sude mi dušmani moja ljube, ali ne znaju da je istina voda duboka!”

Istina je bolna i mnogi bježe od nje, ne prihvaćaju je, a mnogi istinu ne mogu ni naslutiti, a sve znaju i dobro su obaviješteni o svemu. Šteta da se ne predstave punim imenom i prezimenom, prilikom detaljnog iznošenja informacija, možda bi se i pokoja tajna služba zainteresirala za usluge ljudi s takvim sposobnostima. Nakon još jedne tragedije koja je zapljusnula Trilj, čitajući komentare pojedinaca, mogu kazati da sam frustriran i gnjevan, jer se sve svodi na površne poluinformacije koje nažalost nekom nanose boli, patnje i tugu. Sve to sam popratio u nevjerici jer osobno poznajem obitelj,  dječakov otac i ja smo bili zajedno na ratištu, tako da sam upoznao i suprugu i obitelju tom periodu. Ne pada  mi na pamet osuđivati ni jedno, ni drugo, ni treće. Mogu samo kazati da je to prije svega tragedija jedne obitelji, koja iako  rastavljena još uvijek ima zajedničku djecu. Ne mogu razumjeti veliku većinu komentare koji jednu tragediju svode na par slova izrečenih u presudi, a ne znaju ni 10-inu činjenica. Nažalost svi se čudimo kada nam u susjedstvu iznikne drama, međutim  drama mnogo prije počne, samo  zadnji čin vide  svi, pa odjednom svi sve znaju. U komentarima se isprepleće toliko površnih prosudbi povezanih u jednu lepezu od Istanbula do Amsterdama , Hdz – a, partizana, crkve, telefona svi boja i sve to umotano u jednu finu foliju.  Sve zavisno od tabora iz kojeg netko daje presudu i pravorijek za situaciju , od šibice koja je izašla iz raja, vjeronauka koje su nam uvalili , od ljevičara do desničara koji bi primjenjivali svatko svoje provjerene metode, uvjereni u ispravnost, do naponskih tretmana i raznih represivnih mjera. Žalosno je što sve čovjek sebi neće dopustiti iako to nekog može uništiti, a sve opravdavajući logikom četverogodišnjaka:

„A on je prvi počeo!“

Nešto je u nama dobrano trulo jer za sve naše probleme i posrtanja je uvijek kriv netko drugi. Za odgoj djece su krivi roditelji, ali svi smo roditelji i moramo se zapitati koliko je svatko ponaosob doprinio tragičnom odgoju velikog djela današnje omladine. Nije ni rješenje kazati kako smo mi morali pod mus slušati jer bi dobili jednu zidarsku od oca. Poslije tih zidara su mnogi pribjegli suprotnosti pa su olako darovali svojim mališanima slobodu i demokraciju. Mogli bi kazati da su mnogim roditeljima djeca postala centar i središte gdje su prihvatili poziciju borbe s centrifugalnim silama, koje ih umaraju i koje ih sve više odvajaju od djece. Kao takvi djeci niti su zanimljivi, niti potrebni, djeca postaju samostalni kreatori svog života i sudbine.

Dati djetetu pravo je u najmanju ruku neozbiljno.  Djetetu je potrebno dati jasnu granicu i ljubav.                          U današnje vrijeme medijskog drila, iz tv ekrana nam naprosto uskaču u domove s poučcima i pomoći oko odgoja djece. Nije ni to loše samo kada zagusti svi se ti dobrotvori posakrivaju po ćoškovima a stvarnu pomoć možemo očekivati od pojedinaca. Danas imamo tragediju koja se prije svega reflektira na duh i dušu cijele obitelji kojima je potrebna pomoć ali kako potražiti pomoć kada te društvo žigoše i okreće glavu od tebe, gore nego od gubavca. Danas u dvadeset prvom stoljeću ljudi šapuću o problemima psihološke naravi. Nažalost percepcija društva s vrha pa do dna je u tom pogledu jadna i bijedna, gdje mnogu gutaju raznorazne „bobe“, ali to ne smije nitko znati.

„Šutnja je zlato!“

Nekada davno  rado citirana kao velika i vrijedna poruka. Danas samo mogu kazati da šuteći gubim i ja i svi oko mene jer nitko neće znati točan razlog ni uzrok problema koji nosim.

„Prestanimo se stidjeti i šutjeti, pričajmo na glas što nas muči!“

  Tada imamo mogućnost danas mnogi čuju, da nam netko pomogne.

IGRE I SNOVI DJETINJSTVA

Bilo je to sedandeseti u selu Čaporice. Veselili smo se svakom jutru, svakom danu, bili smo ekipa, bili smo daleko od svita i Splita. Sunce nas je grijalo, toplinom i ljubavlju obasjavalo. Po cili dan se igralo, za balunon trkalo.
Kruva, masti, cukra i baluna nam nije nedostajalo, a drugo nan ništa nije ni tribalo. Žega i zvizdan žarili su po cili dan al koga je zato briga, znoj na licu je radija bezbroj crta i riga. Igrali smo se sa drvećem i kamenicama, kvrgavi i krvavi glava je svakog dana bilo, samo je pitanje na kome se toga dana zalomilo. Imali smo u zaseoku jednu i po televiziju, jednu na nogare, u kutiji sa prozorima koji su se zatvarali kad bi televiziju utrnili. Znali smo digot pogledat film poslin dnevnika ako bi ga oni ozgar stavili. Kad bi se pokvarila televizija tribalo je otić u selo na telefon i zvat onoga sa fićon i torbon punon alata, a minja bi niku cjev koja je više sličila na žarulju nego na cijev. Za litnji praznika televizija nije ni tribala jer su nan iz Splita dolazili rodijaci koji su bili puno zanimljiviji od dnevnika, sprovoda i kojega filma. Litnji dan je bija dug, a nami je uvik zavalilo po uru vrimena da završomo utakmicu na guvnu, na sakrive ili vatale na bare. Kad bi se skroz smrklo, kad bi se cilo selo umirilo čuli bi se još zrikavci i dičiji smij.
Ankica stričova je bila malo starija od nas pa je imala  cigare na kojin je pisalo lipin  slovin Milde sorte i jedva bi dočekali kad će smrknit da možemo otić na brig s rodicon i po prvi puta okusit cigaru i povuć dim.
Sve je bilo dobro dok me baba jednu večer nije ositila da se čujen na duvan. Kad je priupitala jesan li pušija, nije bilo više povratka, nego smo morali doć prid mater na pregled da bi utvrdila jesmo li pušili. Nakon  pregleda šiba  je radila svoje, a nakon toga smo morali  odma po kazni u postelju bez večere.

Litnja jutra su bila naj bolji dija dana dok još nije prižeglo pa smo se sporo izvlačili iz postelja. Kako bi se ko diza dolazija bi u kužinu, a mliko je čekalo za poist. Bilo je svakakvi dičiji ludosti pa smo jedno jutro uranili ja i Ivica stričov, poili mliko a ostalo mliko dobro zasolili onin koji su volili više spavat. Sve je to išlo u krug i zato nije bilo nikad dosadno.

Jedan dan u nas je doša jedan stariji čovik iz Njijovića, Pekin brat, ozgar iz Zagreba.  Doša je vidit stari svit, s njima malo posidit u ladovini i popričat o starin zemanima. Nami je dici reka da mu naberemo kesu drina pa će nas slikat za nagradu. Nije nan triba puno govorit, odma smo se razletili na sve strane i krenuli u berbu drina, dok je u glavi zuja aparat zamišljajući kako nas slika. Veselje je bilo veliko i jedva smo dočekali trenutak kad smo se svi skupili kod somića strine Paveluše, nakon berbe drinjina. Uzbuđeni i crveni u licu od berbe i trke nazad da nebi okasnili dočekali smo trenutak kad smo prvi puta čuli škljocanje apatata.
Reka je da će nan donit slike kad dođe drugi put iz Zagreba. Dugo smo čekali drugi put i sanjali dan kad ćemo ugledat slike. Rekli bi naši stari “Obećanje ludom radovanje!”
To je bija samo jedan od naši dičiji snova koji su nam bili pomoć da bezbolniji odsanjamo naše djetonjstvo na Čaporskom kršu.

DUBRAVA BY NIGHT

VALENTINOVO

“Ima dana kada ne znam što ću sa sobom.”

Refren je pjesme Prljavog kazališta koja je spjevana ratnih 90-tih, koja priča jednu tešku i tužnu priču, prikazujuć stihovima ratnu stvarnost u kojoj je vrijeme imalo jednu specifičnu težinu. Ponekad su sekunde bile vječnost, dok se sudbina znala poigrati i čovjeku u sekundi ispisati novu štoriju od života.

Danas kada živimo jednu novu priču sa sloganom, “Vrime je novac!”, a novca nemamo događa se da i vremena imamo sve manje. Reklo bi se najveća bolest današnjice, koju malo tko uzima za ozbiljno pa samim tim i ne poduzima korake ka ozdravljenju.

“Hajde nađemo se negdje na kavi kada uhvatim malo vremena!”

Uzrečica s kojom završava velik broj susreta na ulici kada se sretnemo s nama dragim i važnim osobama iz svog leksikona života.

                                                                                                                                    Znamo li nekog tko je uspio uhvatiti vrijeme?

Možda je nekom uspjelo, ali to su iznimke koje su se kretale nadzvučnom brzinom, dok običnim smrtnicima ostaje utjeha da se vrijeme može uhvatiti samo ako zastanemo i odvojimo trenutke koje ćemo darovati dragim osobama koje nam čine život ljepšim i ugodnijim.

Svima skupa dragi čitatelji i posjetitelji ovih stranica želim da danas trenutke ugode podijelite s nekim dragim vam osobama.

SRETAN VAM DAN SVETOG VALENTINA,  DAN ZALJUBLJENIH,  VALENTINOVO!!!!

RODIJAČKE VEZE

 “Bolje da nestane selo, nego običaji!”

Danas kada smo zakoračili u dvadeset prvo stoljeće svjedoci smo nestajanja sela onakvog kakvo je nekada bilo, a bilo je lipo, reći će baba Luca, Boga se molilo, starije poštivalo, igralo i veselilo.

Današnjica nam nudi jednu novu sliku sela u kojoj nema više one radosti i opuštenosti. Nema mnogo toga što je selo i seljaka predstavljalo izvorima života i čuvarima kulturne baštine koja je sa selom živjela.                       Danas selo u tišini umire, a sa selom se polagano gase i običaji koji su davali jednu posebnu draž selu. Običaji su se razlikovali od sela do sela, ali svatko je svoje običaje čuvao i njegovao kao najvrjednije bogatstvo koje su mu predci ostavili. Ti običaji još uvijek žive i stariji ih rado prepričavaju, no generacije koje nadolaze sve manje mare za te priče jer su bombardirani instant običajima.  Svrha noviteta je gubljenje identiteta, svega onog što čini razliku čovjeka od čovjeka, sela do sela.

Globalizacija piše svoje scenarije i sve više ljudi sa sela kreće u gradove, “oaze blagostanja”, gdje se stapaju sa sredinom u koju dolaze.  Vrlo brzo pod diktatom satnice života nemaju mogućnosti ni vremena za njegovanje običaja i tradicije, već iz dana u dan odrađivati zadaće svakodnevice.

Došavši u Zagreb ušao sam u žrvanj kao i mnogi, ali sa sobom sam u memoriji ponio mnogo toga i nisam nikako mogao ni želio zaboraviti svoj rodni kraj, selo i običaje. Krv nije voda, uzrečica od davnina koja sve govori, a u selu se držalo do rodstva, znalo se kazati kako se s nekim obiteljima “rodamo” od davnih zemana. Rođaci su krvna veza koja se poštivala i do koje se držalo, a rodovsko stablo je bilo bogato i široko tako da je svatko imao rodstva u desetom selu.  Danas se to bogatstvo rodoslovlja baca pod noge, obezvređuje i proglašava jednom vrstom rak rane društva.

Moj dolazak u metropolu je urodio plodom pa sam svoje rodovsko stablo uspio još dodatno proširiti. Nije to baš ni neki veliki problem kada imaš iskustava u “rodanju”, a možda je na sve to imala utjecaja i globalizacija koja je sa sobom donijela i sapunice u kojima je glavna matrica pronalaženje “izgubljene” djece, daljnji i bližnji rođaka.

Našao sam dva nazovi rodijaka ili kako bi se reklo rodijaka po poštenju.

Prvog nađoh na radnom mjestu, a drugog na bolničkom krevetu, Antu i Anelija.

Kao vozač u firmi bio sam konstantno na cesti, pa sam tako jednog dana vozeć cestom od Lučkog kroz Ježdovec izdaleka primijetio pješaka koji je imao hod malo nakrivljen što bi se tu kazalo da je malo spigan. Vidjelo se da je u pitanju bolest, a približavajući se po izgledu i hodu bi se moglo kazati da je u pitanju čovjek koji je proživio infarkt pa je to ostavilo traga na tijelu i hodu. Došavši u firmu na istovar sretnem svog radnog kolegu iz firme koji je također preživio infarkt i ima specifičan hod kao i pješak iz Ježdovca.  Onako u šali mu kažem:

– Ante vidija sam ti rodijaka u Ježdovcu!

– Ma kakvoga crnoga rodijaka – priupita pošto mu ništa nije jasno.

– Vidija sam jednoga hoda isto kao i ti pa ste rodijaci po bolesti.

Smijemo se obojica i nastavljamo iskrcaj tereta, a nakon što sam obolio od Parkinsonove bolesti i počeo također hodati spigano kao i Antin rodijak zaključio sam da smo i nas dvojica postali rodijaci.

Uzmem mobitel i pozovem Antu da mu to kažem.

 -Znaš li ti Ante da smo nas dvojica rodijaci?

-Ma kavi rodijaci? – smije se Ante.

-Pa sjeti se kad sam ti prije nekoliko godina pronaša rodijaka u Ježdovcu.

-Eto sad sam i ja spigan pa smo i nas dvojica postali rodijaci.

Opet smo se dobro nasmijali a di i nećemo kad smo postali rodijaci.

Drugoga rodijaka sam pronašao u bolničkom krevetu u Vinogradskoj kada sam bio na pretragama zbog Parkinsonove bolesti.

To su bili veoma teški trenutci jer kada su mi u 45 godini kazali da vrše pretrage jer sumnjaju na Parkinsonovu bolest, to je bio veoma težak udarac i stres a pri tom se cijela priča odvijala u blagdansko vrijeme Božića i Nove godine. Da bih tu priču lakše podnio i prihvatio pobrinuo se Bog i poslao mi je još jednog rodijaka Anelija.

Toliko smo bili slični i imali zajednički tema da smo cijelo vrijeme pretraga priču počinjali u ranu zoru u 6 sati i nismo prestajali do 10 uvečer. To je bio pravi melem na ranu. Od tog dana smo nas dvojica postali rodijaci po bolesničkom krevetu.

Do današnjeg dana se s Antom i  Aneliom “rodam”, poštivamo se i pomažemo, doduše oni više mene nego ja njih, ali tako mora biti.

KADA DOĐU KUŠNJE TE

MOJE MISLI I MOJE PRIČE SU MOJ ŽIVOT, MOJ KRIŽNI PUT NA KOJEM SAM KUŠAN I ISKUŠAVAN. TO JE MOJ PUT KOJIM OSOBNO SVJEDOČIM VJERU I BOŽJU PRISUTNOST I TO ŽELIM PODIJELITI S VAMA.

PITAM SE ZBOG ČEGA PLAČEM?

DAL ZBOG TOGA ŠTO SAM GREŠAN?

DAL ZBOG TOGA ŠTO JE MOJ NAROD U RALJAMA MRŽNJE?

PLAČEM LI SIMBOLIČNO ZA SVE ONE MALE ISUSE U NAMA BRANITELJIMA, ZGAŽENIM I POPLJUVANIM, ŽIVIM I MRTVIM BRANITELJIMA?

ZA ŠTO SMO SE BORILI? DA SAD SVOJE ČEDO ROĐENO IZ MUKE, BOLA, PATNJE I KRVI BACIMO U SMEĆE, DA GA SE ODREKNEMO?

ZAR SMO SE BORILI DA SE PONAŠAMO KAO I ONI KOJIMA PREDBACUJEMO DA SU LOŠI BILI, ZLO RADILI?

NE, NISMO SE BORILI ZA TO, BORILI SMO SE ZA SVOJ DOM, ZA SVOJU DOMOVINU.

NISMO IMALI DOM STOLJEĆIMA JER SU NAM GA OLUJE I VJETROVI RATOVA PORUŠILI DO TEMELJA.

U DOMOVINSKOM RATU SMO PONOVNO POSTAVILI TEMELJE NAŠEM DOMU.

TIJELA MUČENIKA SU TEMELJ NA KOJEM SMO PONOVO KAO PTICA SAVILI SVOJE GNIJEZDO, SVOJ DOM, ALI U NAŠEM DOMU SE UGASILA VATRA, HLADNO NAM JE. VRTIMO SE I NEMIRNI SMO KAO MALO ČEDO U KREVETU KADA MU JE HLADNO, PA NE MOŽE MIRNO SPAVATI.

OSLOBODIMO SE OKOVA MRŽNJE KOJA NAS POLAGANO UBIJA, NEDA NAM LJUBITI

NEMOJMO BITI ONAJ RAZBOJNIK KOJI JE IZGUBIO LJUBAV BUDIMO ONAJ POKAJNIK KOJI SE KAJE, VAPIJE ZA LJUBAVLJU, ZA OPROSTOM. MNOGO JE ONIH, SIMBOLIČNO REČENO, JUDA KOJI SU UZELI TUĐE ŠKUDE, LJUDI KOJI PERU RUKE, PONAŠAJU SE PILATOVSKI.

TEŠKO JE BIT POLITIČAR JER SE PRIBLIŽAVAŠ SOTONI, SJEDAŠ DO NJE A ONA TI KAŽE:

“EVO TI SVE ALI BIT ĆEŠ MOJ”

MNOGI SU UZELI SVE

I MEĐU NAMA IMA “POLITIČARA” KOJI SU PRIHVATILI I UZELI SVE

NE SUDIM, NE OSUĐUJEM SAMO GOVORIM ISTINU.

SVIMA KOJI ZAZIVAJU ISUSA DA OSUDI I BACI GREŠNIKE NA LOMAČU, SVI KOJI SE MISLE UGRIJATI NA TOJ VATRI VARAJU SE, BRZO ĆE SE OHLADITI.

SAMO VJERA I LJUBAV GRIJU SRCE I DUŠU.

ČUDAN JE TAJ NAŠ BOG MNOGI GA NE ČUJU, NE RAZUMIJU, PA ODAKLE NAM PRAVO TRAŽITI OD DRUGIH DA GA RAZUMIJU, DA SHVATE NAŠU VJERU, GRIJEH I POKAJANJE, SMISAO PATNJE.

MNOGI TRAŽE TRUN U JAJU.

VIDITE LI GA I VI, POSTOJI LI ZAISTA?

POSTOJI, IMA JEDAN MALI TRUN.

IZ JAJA NASTAJE ŽIVOT, S NJIM I TAJ MALI TRUN, PA KADA KRENEMO KRIVIM STAZAMA TAJ TRUN POČINJE RASTI. U NAMA RASTE SJEME ZLA, A KROZ ČITAVI NAŠ ŽIVOT SE DOGAĐA BORBA DOBRA I ZLA, TOG MALOG TRUNA.

NA VJERONAUKU SU NAS UČILI DA JE BOG NEVIDLJIV, DA JE SVUDA OKO NAS. DA, ITEKAKO SE VIDI. OČITUJE SE KROZ DJELA DOBRI LJUDI. OSJETIO SAM GA I VIDIO SVAKI PUT KADA SAM PAO, ŠALJUĆI MI DOBRE LJUDE DA ME PODIGNU DA MOGU KRENUTI I NASTAVITI SVOJ KRIŽNI PUT.

IZGUBLJENI RAT

Krenuvši na put nakon dugih 20 godina jedna ljuta baba mi je odbrusila  šta si sad doša di si bija dosad

Naravno kao i mnogo puta do sad nisam taj zid ljudske bešćutnosti mogo preskočiti ni zaobići

Trebalo je ponovno prikupit odvažnost i odlučnost ii ponovno pokucati na ista vrata treći put

I krenuo sam mnogo j e to g utjecalo na ponovni pokušaj traženja  pomoći

I uspio sam  bio sam sretan ko malo dijete što neću biti više sam imat ću pomoć u toj borbi

Kao  što i priliči kada bilo gdje pristupiš  dobiješ svoju iskaznicu i svoj broj

Ja kao i mnogi uvedeni smo u arhivu pod brojem f 41

Utom ambijentu sam se oslobodio mnogi stvari koje su me stiskale i pritiskale ali nikako se nisam   oslobodio noći i mraka

Tu ostajem u borbi sam  i nosim se ko i mnogi s traumama gorčinom ranama i sve to nosi svoje

Ipak u tom nisam sam pa ta pucanja u noći nekako amortiziram dosta muke al  uspijevam imam potporu

Dug je to put i ma koliko pomoć dobro dođe ipak  nosi svoje crpi energiju maksimalno.podnoseći zahtjev za priznavanje nekakvog stanja u kojem se nalazim i s kojim se borim prikriveno i javno izgubio sam iz vida onaj isti hladni zid kojeg nisam mogao preskočiti a pred njim se nađoh na prvom ročištu utvrđivanja nastale štete

No to nije nikakvo stvarno utvrđivanje već letimičan i površan pogled stručne osobe i pitanje koje glasi

Recite mi ukratko šta vas muči

Tu već upadam  u problem jer se ponovno javlja sva silina emocija koje ključaju unutar  a koje me blokiraju da suvislo povežem dvije rečenice a kamoli da sažmem problematiku s kojom es 20-tak godina  borim

Nailazi drugi krug procjene štete i još jednom moj život i moj mrak mi se vrti pred očima u obliku dva tri papira i nasuprot mene hladni ljudski zid

Nalazim se u velikom problemu jer iako sam tu pred ljudima ne žele ni pokušati saslušati bilo  što a na takvu reakciju u meni nastupa sveopća blokada koja se izazvana  može vidjeti pošto ne mogu više izgovoriti ni riječi nastupa grč u cijelom tijelui  imao sam   veliki problem izići kroz vrata jer mi je moja desnica zapela za vrata

 Napuštam taj aparat ljudske bešćutnosti s emocijama koje ne želim ni izreći samo mogu kazati da je osjećaj i gorčina poraza velika i definitivna

Zapažanjestručnog tima mog trenutnog stanja u kojem sam se nalazio koliko je njihov pogled mogao primjetiti.

OTEŽANOG KONTAKTA, SKANDIRANOG GOVORA, PSIHO MOTORNO USPOREN, TREMOROZAN, NEGATIVISTIČAN, NEZADOVOLJAN OBRAZLOŽENJEM I ARGUMENTACIJOM POVJERENSTVA, NAPUŠTA AMBULANTU TIJEKOM PREGLEDA

Šta na kraju kazati već da mi je broj pod kojim me vode promijenjen vjerojarno poruka da ja nemam šta tražit pošto nisam Klarić jozo koji je ratovao

Nastala je trajna promjena ličnosti koju vode pod drugim brojem 62

valjda sam sad samo KLAJO

Malo crnog humora neće škoditi da pokušam spratii svu gorčinu koja se nataložila u meni

I moja pismica koja je istekla iz mene u jednoj  mrkloj noći

ZVIR IL NEMIR

Sunce zalazi, večer pada,                                                                                     u meni nemir vlada.                                                                                              Nemir u utrobi, nemir u duši,                                                                    toliko nemira da me guši,                                                                     

Dal je nemir ili  zvir?                                                                                          Dal  spava  zimski san?                                                                                       Ko zna možda sutra                                                                                     zaželi ukrasti mi dan.

Pada noć u krevetu mi je poć.                                                                      Ipak ostajem i čuvam stražu,                                                          neprijatelj nikad ne spava, kažu.                                                                    U sebi osjećam nemirnu gnjavažu

Zvir  i nemir  ulaze u tamnu noć.                                                              Tjelo u borbi i grču priča svoju priču.                                                    Noć je duga zoru dočekati triba,                                                                  da bi jutrom rješija se briga.

Zvir il nemir, koga više briga?                                                                 Ničija smo mi briga.                                                                              Strvinari brigu brinu.                                                                                     Zbog nas, dal potrošit kunu?

                                                                                           Klarić Jozo – Klajo

STRIC DUJO


Zvizdan prži iz dana u dan, škola je završila, ali obaveze svakodnevnice ostaju. Igre nikad dosta dok mater ne naredi štogot, to je ka sveto pismo, mora se uradit pa se ti poslin igraj, kazala bi i nastavila svoje posle radit.
Tako je i bilo, jer kad te nauči da slušaš nema tu ni kombinacije ni krivine. Jednom riči, posa će uteć, intrada je u pitanju, triba kumpire okopat i zagrnit, polit lozu, pokosit travu i utrat u kuću, krave spratit a ako sve ispane kako triba kad bude dva tri prsta sunca zaletili bi se i bacili na male branke do mrklog mraka pa i po mraku se moralo zgotovit kad bi zagustilo.
Nije bilo sve to teško izdržat i čitavi dan crnčit. Glava je cili dan bila u balunu,  samo smo mislili na trenutak kad ćemo poletit do ledina i svi skupa zaigrat na baluna.  Ko da smo taman ustali iz kreveta odmorni, ni traga umoru, to je bija gušt za koji smo živili iz dana u dan.
Jedne večeri kad san uša u kuću na večaru mater mi govori: 
-Sutra ćeš se dignit zarna i otićeš u Split po strica Duju i vrati ćete se zajedno s Fićom, doće zašalovat crnu jamu.
-Ulila san ti 10 litara vina pa ćeš mu ponit.
-Nevoseljka iđe u sedan pa ćeš snjon do Ravni njiva di tribaš izać.
-Reči vozaču da ne zaboravi, da te ne odveze doli niže do Jugoplastike, biće ti više za odat.
Neme druge nego leć i ujitra na Nevoseljku i u strica na Brda.
Mater je spremila demejanu vina u pletenu torbu i nešto sitnarije, krenija sam na vrime  da ne bi zakasnija.
Jutro je svježe ali već sunce najavljuje svojim zrakama da nas čeka  još jedan zvizdan. Pješačeć do stanice već pomalo osjećam težinu pa pribacujen torbu čas u jednu čas u drugu ruku.
Dolaskom na stanicu već je znoj počeja probijat, ali da se izdržat, saće autobus pa ću  odmorit kad siden.  U autobusu je većinon stariji svit sa torbama, mirisi tila i domaće suvarine su se spojili u neugodan zadah koji me dočeka na ulasku u autobus.
Stiže kondukter i kažen mu daću u Split, napominjen mu da mi stane na Ravnin njivama. Uzbuđen san, a kako nebi bija, ne iđe se svaki danu Split.
Već na pravcu priko Dugopolja reste uzbuđenje, sad ćemo povirit ispod tunela i ugledat more, Marjan i Split, a to je već i pomalo priprema da buden na oprezu, brzo će Ravne njive. Prolazimo Klis i niz Rupotine se spištamo u Solin, di je na Širini  stanica ko izlazi u Solinu.
Još malo i eto Ravni njiva di izlazin sa jednim didom koji svoju torbu podiže i okači priko ramena sa štapon. Izlaskon iz autobusa vrućina i prašina me pričekaše za pozdrav. Triba krenit pješke po ure do Neslanovca sa torbon i vinom. Asvalt je već užega, prži i ozgar i odozdal, a svakin korakon demejana se čini sve teža, čvrčki pivaju u svi šesnest.  Nema pomći ni odmora, triba se domoć lada i Neslanovca, di stric čeka ki zapeta puška. Pribaci iz ruke u ruku pa na rame svako malo, ruke pucaju ali nema stajanja. Znoj je dobro probija, majica je već dobro natopljena ali  još malo i eto mene do strica.
Strina i stric čekaju, na stolu ima murtadle i biloga kruva a ima i pomidora. Prava mala nagrada nakon pješačenja i zvizdana, pomalo dolazin sebi a sendvić je nesta u trenu. Popijen sok i spremni smo poć sada sa stričovin Fićon u Trilj. To je sad raj za dušu, umorne noge i ruke.
Oko desete ure stižemo u Trilj di nas čeka crna jama i šalovanje tarace. Dok se oblači u trliš, stric pije kavu i zapali Opatiju, pa na posa sad već po debeloj žegi. Cidi se znoj, čvrčki paraju uši koliko su glasni, al nema druge nego napravit posa pa se privatit lada.
Još jedan dan i zvizdan triba izdržat pa pridvečer na baluna,na male branke.

aj dricaj malo

PRAVO NA IZBOR

Kada napunimo 18  godina postajemo punoljetni član društva s mogućnošću konzumiranja prava na izbor svog puta. Stječemo pravo na izbor političke stranke, opcije koja će zastupati interese i stavove koji zajednički djelimo. To je tekovina demokracije, no jeli tekovina “zastupati” nekog, gledati ga u oči, smijati mu se u lice i pljunuti u brk.
Tu se nalazimo na veoma klizavu terenu pošto ulazimo u zonu slobodnog sudačkog uvjerenja.
Nije košeno nego striženo kazati će mnogi kad im odgovara.
U cijeloj priči mnogi ostaju kratkih rukava, a priča se ponavlja iz trke u trku. Priču upakiranu u prekrasni PR paket, koju nam nude na svakom ćošku tražeći od nas potporu i glas kako bi nam  sutra svojim predanim radom zahvalili na danoj potpori, boljim kvalitetnijim životom.
To je prekrasna bajka. Kada se vratimo u stvarnost vidimo demokratsku trgovinu gdje se događa prijelazni rok političara. U toj trgovini ima zadovoljnih i nezadovoljnih, gdje se transferi plaćaju narodnim novcem, kao nekada kada je narod odvajao od svojih usta u firmama da bi voljeni klub mogao kupiti zvjezdu.
Da bi se domogli vlasti mnogi su spremni na transfere a na upit o predizbornim obećanjima imamo i različitih odgovora. Oni neiskusniji pokušavaju objasniti narodu svoju novu političku providnost, dok “zvjezde” na pitanja koja nisu primjerena njihovoj reputaciji prolaze pokraj mikrofona kao pokraj turskog groblja.
Kako u toj priči shvatit birača, prevarenog po stoti put,  i njegovu adaptaciju na novoformirane političke providnosti?
To se zove demokratski napredak i jednih i drugih. Na pitanja koja su nejasna, na koje nema pravog odgovora, uvjek završava s sastavnim veznikom
“je u pravu ste ALI… ”
Sve se skupa odvija na tv ekranima gdje imamo priču u epizodama, gdje svaka epizpda završava da bi se nastavila. Samo još jedna sapunicau nizu, a danas bi bez njih bilo strašno dosadno.
Bitno  je da imamo svoje demokratsko pravo na izbor.

SNOVI, ŽELJE I CILJEVI NASUPROT STRAHA

Ne bojte se sanjati, imati želje, na glas ih izreći. Vjerujte u svoje snove jer snovi su ostvarivi. Kad postavljamo ciljeve letvicu podignimo visoko. Ako pak nemamo snove osuđeni smo na mrvice i stagnaciju. U nastupu je vrlo bitno kako govorimo zato govor mora biti jasan i glasan, prije svega moramo vjerovati u ono što govorimo. Istina je jača od laži i na kraju pobjeđuje. Kada govorimo istinu nema straha. Kada lažemo sami sebi tada nemamo nikakvu budućnost.

 Ako imamo snove i želje dobiti ćemo potrebnu energiju, krv u venama će poteći brže. Ne moramo se bojati što trenutno ne znamo kako doći do cilja. Zato nam je potrebno vrijeme i vjera da imamo pravo sanjati i da ćemo na kraju ostvariti snove. Takav stav drugi vide, prepoznaju i uvažavaju. Uvjereni u svoj put stječemo samopouzdanje i sigurnost vrlo bitne karakteristike potrebne na putu do pobijede. Možda nam treba više vremena za postizanje svojih ciljeva, ponekad i odlutamo stranputicom, ali želje i snovi će nas sigurno vratiti na prave staze. Ponekad su i obilazni putevi do cilja „kraći“ i bolji jer su nam potrebni da usput pokupimo i naučimo neke stvari i vještine koje nemamo, a koje su nam potrebne za ostvarivanje naših snova.

Često se znamo hvatati u koštac s tuđim nevoljama iako svoje ne znamo riješiti pa bježimo od njih i zakopamo ih duboko u sebi. Ima i onih koji nas pokušavaju navesti i podsjetiti da taj problem još uvijek postoji i da smo kao takvi problem za sebi i za svoju obitelj. Ti i takvi „drznici“ koji nas uznemiruju sa takvim „banalnostima“ su često nagrađeni prijekorima, mrkim pogledima i pozivamo ih na red da ne kopaju u tuđem dvorištu. Pa odakle nam uvjerenje da ćemo uspjeti riješiti tuđi problem koji je identičan našemu, a oko svog obilazimo kao mačak oko vruće kaše. Kod problema drugih točno znamo i vidimo kroz što prolaze i imamo veliku želju da im pomognemo, da riješimo njihov problem umjesto njih. Zapitajmo se pošteno dali smo sto posto sigurni kako taj problem riješiti kada nemamo rješenje za svoj problem.

Strah od neuspjeha je prisutan kod svih i zato nemojmo razmišljati da smo manje vrijedni, da smo kukavice, ako izgubimo jednu bitku nismo izgubiti rat. Svi ponekad padnemo, bilo da nas zgaze, da nam slome krila. Sve je to dio života gdje učimo kako se nositi s jačim od sebe, kako se nositi s nepravdom koju nam nanose.                                                            U takvim trenucima dom postaje luka spasa, mjesto gdje možemo predahnuti dok nam rane ne zacijele, da možemo krenuti dalje na put sigurni u naše snove. Samo nemojmo odustati od svojih snova. Mnogi od nas imaju problem kada padnu tražiti pomoć. Svima je lakše u životu davati nego primati. Davanje je puno bolji osjećaj, ali opcija primanja je normalnu opcija jer trenutno nismo u situaciji sami sebi pomoći. Kod primanja imamo problem osjećaja manje vrijednosti ne shvaćajući bitnu stvar da nismo sami u nevolji i da imamo još uvijek dobri ljudi koji su nam spremni i žele nam pomoći. Padao sam i dizao se, ali sam uvijek vjerovao da mogu više, da imam ono nešto, da sam jak iako padnem. Puno toga sam prošao u životu, najviše je krvi znoja i suza, puno patnje i boli i padova. Bilo osporavanja, ugnjetavanja, maltretiranja, mobinga od malih nogu ali iz svega sam izlazio jači i učio u školi života. Sama činjenica da nisam propao i da se čvrsto držim na nogama daje mi još veću snagu da krenem dalje, da sam na pravom putu. Još uvijek živim svoj san. Samopouzdanje i vjeru u Boga, u svoje sposobnosti su darovi koje mi je podarila moja majka. To su darovi koji me nose i guraju na putu ka mojim snovima.

Cetina