Category Archive : Objave

CRVENA KORIDA

Život teče ka i prije sto godina, uvik je bilo pitanja sto, a odgovora malo i nizere. Danas kada smo uselili u svoj dom i triba ga izgrađivati i oplemenjivat, sve nekako zapinje, ne iđe kako mi oćemo i kako smo mislili da će to bit.

Mogli bi jednostavno odgovorit ka Svitlost u Velom mistu da sve triba užgat i zapalit, a možda i ne triba možda će samo od sebe sve sagorit ko panj kad plane pa tutinja i uz malo vitra gori i izgara.

Možemo se i upitat ko je ovde lud ko pametan,  pa kad bi malo pročeprkali i pošli za niti vodiljom vjerojatno bi i uvatili misao koju je neko upisa i koja je scenarijo filmu kojeg  iz dana u dan gledamo.

Gledajuć i slušajuć neke face, ka da je Bože prosti malo rebambija. More bit a more bit da i nije. More bit da je samo okrenija pilu nopako pa je grezo za čut, a i boli više. Sanjali smo lipe snove i dosanjali, probudili se u svojoj državi i nikako se sastat s pameti i pomirit kako sve skupa izgleda.

  -Druže nije to ono zašto smo se mi borili !

Reka je niki poslin onog rata i neznan jel osta  živ al je čovik samo izreka svoj pogled na tadašnju stvarnost. Možemo i danas komotno izreć isto samo drug je vjerojatno umra a gospodin još u školi pa ovi između nemaju muda, pameti i kvoruma dabi izrekli svoj u platformu i jasno rekli šta  misle, more bit da i je stra da Golać još radi samo na drugoj adresi.

Krvavo izborivši svoju slobodu susretoše se naši i njijovi pa se sve praši. Upada prašina u oči, ništa se ne vidi, samo bolan pogled od silne prašine. Na ovo njiovo pripetavanje nekako bi čovik moga nakalemit priču u  dice dok se zajedno igraju pa kad se posvade vridi ona:

-Vrati moje igračke i neću se igrat s tebon više, iđen nać koga drugoga.

Ko su naši i njijovi uopće nije bitno u čitavoj igri već da nema pobjednika nego ima gubitnika.

Danas se događa mogu slobodno kazati fenomen di se mi Hrvati kao dokazani ratnici stoljećima odjednom boje nekog malog vućića.

Hrvatski narod se u svojoj državi boji samog sebe, drugova, Jugoslovena crvene bande a kada samo malo pogledamo unatrag možemo bez imalo stida i srama kazati da u „tuđoj“ Jugoslavii nismo imali straja,  da smo bezobrazno sanjali svoju Hrvacku, goloruki naspram sile koja ima završene studije, doktrine i taktike borbe proti razni nepretelja  i nisu nam  mogli ništa.

Imali smo, kako bi moj pok. ćaća zna kazat deset pošteni i „malu“ crkvicu, nešto raspela i sve to nešto drveno.

-Je malo morgen – rekli bi naši iz Njemačke, imali smo oružje koje nemore nikakva  silla i represija slomit i uništit imali smo Boga.

   -Ubij Boga u njemu!

Vjerojatno ta uzrečica potiče iz ti vrimena kada je sila ne znajuć stvarnu dimenziju Božije prisutnosti mislila da se Bog krije negdi unutra i drće o straja. Kako danas naprid kad su svatili da ipak nemogu ubiit Boga u čoviku, okreniše pilu naopako i turpijaju li, turpijaju.

A di smo mi  u svemuu tome sanjalice i ljubvnici koji se nađosmo u svom domu koji nije ni topal ni uređen?

Pokušavamo usput pripisivat doktrine pa kad ne ide naj lakše je krenit utabanim stazama. Sila je ta koja će ga pameti naučit rekli bi stari. E tu dolazimo do još jedne stare:

  -Uči sinko, nije  spas u motiki vengo u olovki!

   -Um caruje a snaga klade valja!

Po ovoj narodnoj ispada da smo se borili za motiku, ali zar mora bit tako  pitam ja vas braćo moja. Dokle ćemo čekat da nam manu crvenom krpom i da ka junci krenemo bez razmišljanja na mrskog nam nepretelja. Kad će doć tren da će većina svatit nameštaljku u toj koridi, započet stvaranje temelja di će pametni ljudi dobit odrišene ruke bez naputaka, krenit u ostvarivanje sna o novoj Švicarskoj, a imamo kapacitet jači od Švicarske.

Mnogi će reć ovi je rebambija ili lako je govorit. Je ali kad čovik pljune u šake, zasuče rukave i najtvrđi kamen živac puca, naravno uz vjeru u svoje mogućnosti.

Pristanimo biti gubitnici i poslin rata se boriti protiv vjetrenjača već gradimo vjetrenjače koje će nam dati snagu i  biti zamašnjak. Borba  poslje rata protiv nametnuti neprijatelja nije izmišljotina već ti neprijatelji itekako postoje a njihov je primarni zadatak bacanje prašine u oči i usmjeravanje svi naši snaga na „žestoki rat“. Nakon takvi teški bitaka i istrošenosti većina još uvik čvrsto drži stražu dok um u zapećku plače i proklinje sudbinu što nikako uskočit u utakmicu da pokaže svoje kapacitete.  Sportskim rječnikom naša desetka je na klupi i nikako da je pustimo da igra. Samo um,vjera i rad su garant i sigurnost da ćemo biti jaki i veliki , a u toj situaciji malog vućića se neće bojat ni mali zeko, moćemo zapivat onu

  -Nama niko ništa nemore,  jači smo i od sudbine….

P.S.  Još samo jedno slovo kako smo davno pivali:

Svima onima koji bi ukidali i zabranjivali staziće, laziće, sdp,sdss, pupavce i mnoge poruka:

Ne možemo ih ukinuti ni pod točkom razno jer ukidanjem njih sami preuzmamo njijove role i ostavštinu nemani koja je tim metodama gazila sve pred sobom.

Što nam ostaje nego pila naopako pa da vidimo čija bolje pila.

Inženjerijski zadatak

Želim ovom malom crticom izvući iz zaborava sve hrabre ljude inž. voda 126. domobranske pukovnije, s posebnim naglaskom na mehaničare i bravare, malu al uigranu ekipu koja odrađivala svoje zadatke konstantno održavajući tehniku funkcionalnom i spremnom da u svakom trenutku odgovori na postavljene zadaće.


S gorčinom, tugom, bolom i ponosom si napustio svoju Hrvatsku,.
Bog neka ti prosti grijehe i primi te u  kraljestvo svoje. Neka ti je laka Hrvatska gruda koju si istinski ljubio. 
Blaž Jozić  1955 – 2019  dragovoljac Domovinskog rata.


“Trpljenja mnoga i velika bacio si na mene, ali Ti ćeš me opet oživjeti i opet me podići iz dubine zemlje.” Tužnim srcem javljamo rodbini, prijateljima i znancima da nas je dana 29.I.2019. godine blago u Gospodinu napustio naš voljeni brat, ujak i rođak

B

Dinara okovana ledom i snijegom nije nimalo gostoljubljiva. To smo brzo shvatili, prvi puta vidjevši prizore planine zamrznute s kadrovima polarnog ambijenta. Nije bilo izbora, morali smo se prilagoditi toj surovoj planini i svakodnevno voditi bitku s podivljalo prirodom. Svatko je tu bitku vodio na svoj način, zavisno koja postrojba je bila u pitanju i kakvi su zadatci bili postavljeni.
Inženjerijski vod 126. d.p. je tu bitku vodio bez odmora, po cijeloj dužini bojišnice. Nije bilo stajanja pošto je bilo potrebno svakodnevno probijati puteve, ljudstvo ukopati, izraditi skloništa od betonskih elemenata i održavati puteve prohodnim. To je ponekad izgledalo kao borba Davida i Golijata, no nismo popustali. Uz neravnopravnu bitku s prirodom, pred nama su bile zadaće koje smo morali odrađivati. Nakon jednodnevne akcije “Skok 1” i pomjeranja crte bojišnice, odmah se pristupilo probijanju puteva i izrada skloništa za pješadiju. U svemu tome bitnu ulogu su imali strojevi koji su nam bili na raspolaganju. To su bili strojevi stari 15-tak i više godina, koji su se svako malo kvarili te ih je bilo potrebno “krpati”.
Održavanje tehnike u takvim uvjetima je iziskivalo velike napore da bi tehnika bila spremna i mogla odgovoriti na zadatke koji su bili pred nama. Radeći na Stalwolli bdožderu, iskusni strojar je na lijevoj gusjenici primijetio da nešto nije uredu, zaustavio je stroj da bi utvrdio o čemu se radi. Iskusno oko strojara je odmah utvrdilo problem. Bolcn koji spaja dvije papuče gusjenice samo je držao jednim malim djelom i postojala je ozbiljna prijetnja da ispadne iz ležišta, da se cijela gusjenica raspadne. U tom trenutku stroj se nalazio na vrhu goleti i postojala je opasnost da bude meta artiljeriji I protuavioncu s četničkih položaja na Opsenjaku. Nije bilo nikakve mogućnosti za prebacivanje stroja u sigurnu zonu.
Na dojavu kvara iz baze u Vještić gori bilo nam je potrebno pol sata skakanja i veslanja po nečem što se nazivalo put. To je bio čudan miks snijega i ledene kore ispod koje je izbijala blatna kaljuža s dodatkom kamena živca. Negdje nalazio na sredini I nije se mogao zaobići, pa ga je bilo potrebno savladavati silom i masom terenca. I tu je bilo borbe, bilo je potrebno zaletjetit terenca i frontalno skokom savladati prepreku.
Nakon dolaska na sami kraj šume u blizinu stroja, ostavljamo auto i krećemo pješke do stroja da bi utvrdili stanje kvara i što je potrebno od alata da bi otklonili kvar. Prilazeći stroju jedan dio mozga je svjesna situacije i činjenice da kvar moramo otkloniti, dok drugi dio pomno osluškuje i iščekuje razvoj situacije. Taj naš čuvar je napregnut kao struna i spreman na skok i zalijeganje, ukoliko bi bili izloženi opasnosti granatiranja.
Pogled na kvar smo vrlo brzo obavili i utvrdili da moramo u Sinj po boce s plinom i kisikom, alatom koji će nam biti sutra potrebna.
Bilo je potrebno bolcn nabiti i vratiti u ležište te spojiti papuče i osigurati osiguračem. Nje nekakav velik zadatak, no kada sve to moraš obaviti na prvoj crti i brisanom prostoru onda se osjećaš kao glineni golub na streljani. Sumrak je padao kada smo se izvukli iz Vještić gore, krenuli preko Poviruša i Sedme spore, putem koji je lomio i nas i terenca. Večer je bila kada smo se spustili na Vrdovo i krenuli prema Sinju. Nije bilo previše vremena jer je pješadija bila “gola” na položajima, te smo u večernjim satima pripremili alate, da bi ujutro mogli krenuti što prije.
Od logistike smo dobili vozača Šušnjaru i Tam 150, a boce s plinom i kisikom smo koristili od naš bravar Blaž Jozić koji je sve svoje alate stavio na raspolaganje inženjerijskom vodu, a njegova radiona je ujedno bila glavna garaža za popravak većeg djela bravarskih i mehaničarskih radova.
Jutrom nakon ukrcaja alata krenusmo put Dinare koja je tog dana bla pitoma, nije bilo vijavice ni snijega. Sunce je granulo, a sunčeve zrake su godile i bar na trenutak smo zasluženo uživati u suncu i toplini. Nakon što smo preko Bitelića grede stupili na Vrdovo, Dinara se počela pripremati za dobrodošlicu. Krenuvši brisanim prostorom vrdovskog platoa fijuk bure kao da nas je pozdravljao, zaigravši poznati nam ples, uhvativši se u kolo sa snježnim pahuljicama.

Čekao nas je uspon Peratovac i ulazak u srce dinarskog gorja. Čekali su nas mnogi prevoji i usponi, ubrzo je ponovno sve zabijelilo pošto je počeo padati na mahove gust snijeg. Vrludava staza nam je bila dobrano poznata, no našem vozaču nije bilo svejedno pošto mu je to bilo vatreno krštenje, vožnja po terenu kojeg nije ni u mislima mogao zamisliti. Nije baš ugodno za nekog tko je po prvi puta krenuo u Dinaru. Već nakon uspona preko Peratovca vozač je krenuo u priču sam sa sobom i logističarima koji su ga poslali na zadatak koji nije smio ni dobiti.
Prije same raskrsnice za Rujane , zvane Sedma spora dolazili smo na najkritičniji dio za novog vozača. Naj prije ga je čekao oštri desni zavoj na samom vrhu jaruge gdje u jednom trenutku cesta nestaje iz vidnog poja, tako da u trenutku izgubiš tlo pod nogama. To smo ipak prošli bez problema pošto smo Šušnjaru obavijestili koji ga zavoj čeka. Dočekavši se ponovno na točkove, spustali smo se u jarugu a uspon dugačak 50 –tak metara je bio mnogo zahtjevniji i za nekog tko se po prvi puta uspinje taj uspon je bio kao noćna mora. Na licu vozača su se miješale emocije straha, srdžbe, ljutnje dok je kamion gubio na brzini, vidjeli smo da neće izaći do vrha jaruge. Kada je 150-tica stala vozač je grčevito povukao zračnu kočnicu, zaustavio se ni na nebu ni na zemlji. Ni nama koji smo bili u kamionu nije bilo svejedno shvativši da vozač, ni kriv ni dužan, nema iskustva ni rutine za takvu zahtjevnu dionicu. Tada u svoje ruke uzima volan Petar Žolo, uključuje reduktore i polagano mic po mic kopajući gumama snjeg izvlači nas na vrh jaruge.
Poslije tog djela koji je po konfiguraciji bio dosta zahtjevan, ostaje nam dobro poznata borba s kozijom stazom preko Poviruša, ulazak u Vještić goru I dolazak do Stalwole. Nakon dva sata putovanja kočnice u nama su dobrano otpuštene. Rasklimani i umorni od silnog skakanja po kamenjaru, jednostavno nismo u stanju doživjeti onaj jučerašnji osjet streljane koja nas je dočekala na brisanom prostoru i popravak gusjenice. Ulazimo 150-ticom do samog stroja izvlačimo plin i kisik, manige, aparat I počinjemo popravak. Ipak nakon desetak minuta hlađenja ponovno se uvlači u nas zvijer koja je u slučaju opasnosti spremna na skok u zaklon, mada stvarnog zaklona nema.
Nakon petnaestak minuta grijana piksni i nabijanja bolcna sve je sjelo na svoje mjesto, nije bilo nepredviđeni okolnosti koje bi zakomplicirale situaciju. Alat i boce ubacujemo na brzinu u kamion i vozač kreće natrag u sigurniju zonu a za njim i stroj. Sklonivši se s brisanog prostora u zaklonicu popravak završavamo do kraja.
Svatko je na svoj način pridonio djelovanju Hrvatske vojske u ekstremno teškim uvjetima, no bez obzira na sve nije bilo uzmaka.
Želim ovom malom crticom izvući iz zaborava sve hrabre ljude inž. voda 126. domobranske pukovnije, s posebnim naglaskom na mehaničare i bravare, malu al uigranu ekipu koja odrađivala svoje zadatke konstantno održavajući tehniku funkcionalnom i spremnom da u svakom trenutku odgovori na postavljene zadaće.

 

S gorčinom, tugom, bolom i ponosom si napustio svoju Hrvatsku,.
Bog neka ti prosti grijehe i primi te u  kraljestvo svoje. Neka ti je laka Hrvatska gruda koju si istinski ljubio.
Blaž Jozić  1955 – 2019  dragovoljac Domovinskog rata.

KLARIĆ BOŠKO (SPLIĆO) – ZA HRVATSKU KAO TIGAR

 

Bili ste kvas, vaše srce bijaše tek mali komadić od kojeg se počela stvarati Hrvatska vojska, kao što Bog uze šaku zemlje i stvori čovjeka, tako i hrvatska mladost pokloni svoje srce da bi stvorili Hrvatsku vojsku.

 

 

Još i danas se sjećam sunčanog jutra, 23. srpnja 1990. godine, dana kada si krenu uz ulicu, bez suza, bez ispraćaja, nisi imao ni majke ni oca da te isprate, ni pas da zacvili, da zalaje, pozdravi te. Krenuo si u našu policiju. Na trnovit put, u susret svom domu, svojoj domovini. Ipak, svak te ispratio na svoj način, stariji sa suzom u oku i pogledom koji je padao na tvoja ramena.
U mislima je svima samo jedno bilo:

“Bože budi s njim, čuvaj ga, itekako će mu Tvoja zaštita trebati.”

Krvava priča te čekala, staze prepune bola, gubitaka i tuge. Krenuo si ne sluteći još ratna zvona, onako mršav i suhonjav, nisi ni zamisliti mogao koliki ćeš teret na leđima ponijeti. Zajedno sa odabranima sudbinu hrvatskog naroda u svoje ruke si uzeo, povijest ispisivati krenuo. Od toga dana počinje i hrvatska drama. Počinje surova i neravnopravna borba čelika i sile Jugo nemani naspram Hrvatskog srca. Tvoj put smo tada još uspijevali pratiti na tv ekranima, od prvog postrojavanja na stadionu u Kranjčevićevoj kada smo ponosno po prvi puta gledali Vas odabrane. Bili ste kvas, vaše srce bijaše tek mali komadić od kojeg se počela stvarati Hrvatska vojska, kao što Bog uze šaku zemlje i stvori čovjeka, tako i hrvatska mladost pokloni svoje srce da bi stvorili Hrvatsku vojsku. Bili ste živo srce koje je snažno kucalo za svoju Hrvatsku.

 

 


Prvi postroj Zbora narodne garde bio je snažno emocionalno popraćen od svakog tko je volio, ljubio i sanjao svoju domovinu kroz vremena kad se život gubio samo zato što si javno izrekao svoj stav, svoje mišljenje i ponosno izgovorio pripadnost jednom narodu i jednoj domovini:
” Ja sam Hrvat, tim se ponosim, Hrvatsku sanjam!
Na svoj križni put krenuste na uskršnje maglovito jutra, na krvavim Plitvicama, kada ste se po prvi puta smrti pogledali u oči i zadnji pogled poklonili svom mrtvom prijatelju i bratu Josipi Joviću. Tog jutra je krenuo i križni put hrvatskog naroda, put prepun žrtava, bola, tuge i krvavog znoja. Krenuo si postaju po postaju, bitku po bitku. Pratili smo na početcima tvoj put na vijestima, koje su svakim danom bilježile tvoj put, Plitvice, Sisak, Petrinja, Dvor na Uni, Kostajnica, Pakrac…. Tih dana je ratni plamen zahvaćao sve više Hrvatsku, vijesti je iz dana u dan bilo sve više. Kroz srce ratnog plamena ti je bilo krenuti a put te odveo do Vukovara i Slavonije, krvi natopljene ravnice. Iz paklenog obruča Vukovara u zadnjim trenutcima ranjenog na krvavoj zemlji hrvatskoj suborac te prepozna, na ramenima iz obruča te iznese. Krvavim znojem si se znojio, bol trpio ali nisi pokleknuo, znao si da tvoj put nije gotov, slobodu si želio za nju se borio, još je u svići ulja bilo. Još mnoge postaje su te čekale udarci i rane mučile. Jednom tigar uvijek tigar, moto koji je vaš put označio, skok do skoka, bitka do bitke, sve ste više rasli i čvrsnuli a vaš skok je bio odvažniji i sigurniji, vaši su udari bili razornije.
Tvoj put je put hrvatskog ratnika koji je u temelje Hrvatske ugradio sve svoje postaje od prvog do zadnjeg dana, svoje suze, krvavi znoj kojim je tvoje tijelo bilo natopljeno. Ti kao i mnogi sinovi roda Hrvatskog ono srce koje ste nam prikazali u Kranjčevićevoj i zakleli se na ljubav i vjernost domu i domovini, darovali ste svojoj Hrvatskoj vojsci.

Vaše srce bijaše motor i gorivo potrebito za stvaranje jednog stroja koji nije sačinjen od čelika, već od krvi mučenika i duše hrvatskog ratnika, ispleten nitima koje ste vi darovali.

 

pogled na grobno mjesto s križem u Čaporicama

Mnogi ne znaju da si postojao i koliko si velik bio. Tvoj lik i djelo je široj javnosti u tvom kraju, u tvojim Čaporicama, Trilju, Splitu i Dalmatinskoj zagori nažalost nepoznato. Ljubav prema domu i domovini te vodila snagu ti darovala za velika djela. Na tvom grobu imena ni spomenika nema. Tvoj ratni put je tvoj spomenik, ali boli pogled na ploču koja prekriva tvoje umorno tijelo i križ koji se raspada. To nije drvo života, to je hrvatska sramota.
Ovo je tek mali spomen na tvoju žrtvu i žrtvu svih tvojih prijatelja koji ste rame uz rame koračali ka slobodi. Neka je laka Hrvatska gruda tebi i svim tvojim Tigrovima, poginulim suborcima, pripadnicima 1. gardijske brigade, koji su žrtvu prinijeli na oltar Domovine, svoja tijela ugradili u temelje slobodne Hrv
atske.

Boško Klarić 1964 – 2009 pripadnik:

  • policijske postrojbe za posebne namjene,
  • 1. gardijske brigade,
  • 66. bataljuna vojne policije GSHV,
  • 8. lako jurišne brigade,
  • 1. Hrvatskog gardijskog zbora

SMRT

NOĆNA SMJENA

U trenutku je donio odluku o neslanoj šali koju je priredio Marici.  Probudio je Maricu i krenuo na počinak. Marica kao robot bez razmišljanja krene u jutarnji ritual prije posla.

 

Život s godinama ulazi u mirnije vode, diktiraju ga obaveze i rad u smjenama. Raditi u takvom ritmu nije ugodno, još pritom kada supružnici rade u suprotnim smjenama pa im  ostaje malo vremena za zajednički život.  Nije jednostavno izdržati i uživati, no ljudi vedra duha si ponekad daju sami sebi oduška da bi razbili mrtvilo i monotoniju  koja gazi i ubija.   

U obitelji Matić se odvijao baš takav scenarij. Marica i Jakov su radili u tvornici namještaja koja je poslije nekoliko godina recesije počela hvatati daha i zamaha. Poslovi su se gomilali  tako da se već drugu godinu počelo raditi u tri smjene da bi se rokovi ispoštovali.

Jakov je radio na sklapanju namještaja, dok je Marica radila kao pomoćno  osoblje i bila je svima na udaru, jednom riječju bila je Marica za sve. Svatko je imao svoj plan i red vožnje. U takvim okolnostima radeći u smjenama Jakov je imao popusta kod kuće. Marica je i doma bila Katica za sve, pa je imala nadzor nad djecom, Vladom i Markom osnovnoškolacima. Nisu bili problematični, više zaigrani a pubertet je polagano lupao u njima.

Nakon rada u noćnoj susretali bi se uz put i izmjenjivali kućne informacije i zadatke za taj dan. Ponekad bi Jakov po potrebi znao i produžiti da bi se završila narudžba,  a znalo je biti i rupa u procesu kada bi prije vremena odradili zadano pa bi krenuli  prije doma.   Kada stignu zimski dani noć bi samo nakratko danu prepustila svjetlosti, tek toliko da predahne te bi već rano poslijepodne najavljivala povratak.

U tom ritmu Jakov i Marica bi se često sretali po mraku. Kuća im je bila na pol sata pješke od tvornice pa su auto koristili za lošeg vremena.  Jednog dana Jakov je pošao u noćnu s autom pošto je krenulo jako nevrijeme. Nije bilo nagovještaja da će biti kratkog daha pa ako bude potrebno ujutro će Maricu prebaciti u tvornicu. Nevrijeme popraćeno jakom kišom je trajala cijelo poslijepodne ali u kasnim večernjim satima je počelo popuštati i do jutra se sve smirilo.  Radeći Jakov nije razmišljao o vremenu već o narudžbi koju je trebalo odraditi.  No, ne lezi vraže, netko je greškom pri narudžbi naručio sve bravice za lijeva vrata umjesto pol pol, pa se nije moglo nastaviti prije jutra i zamjene djelovao kod dobavljača.

  – Sve nam zlo u tom bilo – bilo je reakcija Stipice, šefa radione.

Tri sata ja otkucavalo kad je Stipica odluku obznanio radnicima.

 – Nastavljamo sutra, za noćas je gotovo.

Dok je Jakov je stigao kući u njemu je proradio onaj dječji duh i potreba da starenje malo zaustavi. U trenutku je donio odluku o neslanoj šali koju je priredio Marici.  Probudio je Maricu i krenuo na počinak. Marica kao robot bez razmišljanja krene u jutarnji ritual prije posla. Spremanje, wc higijena, kava da je razbistri misli od sna i sve u jednom ritmu koji je već uigran do sitnica. Svaki je pokret točan u sekundu, nije potrebno ni na sat pogledati.  Bez zastajkivanja je krenula na posao pa će za razgovor uz kavicu prije posla ostati više vremena.  Izlazak vani na hladnoću ne ostavlja previše izbora osim što prije doći do tople svlačionice. Dolaskom pred ulaz u  krug tvornice pozdravlja Ivana portira.

– Dobro jutro Ivane!

Ivan ostaje  u trenutku bez riječi i pozdrava.

– Marice kuda ćeš?

Marica se trgnula kao da je nagazila na trn. Pitanje i ton koji je čula odmah je razbudio, ali još ne shvaća pitanje.

– Na posao kao i svaki dan – izgovara Marica u čudu gledajući Ivana.

Na trenutak ostaše u čudu i Marica i Ivan, jedno drugom se čudeći.

– Pa Marice, sad su četiri ujutro!

Sad je Marici sve skupa još manje jasno i gledajući na sat ostaje u nevjerici tražeći potvrdu da je sve to samo san. Dok pogledava na sat odjednom joj cijeli film prolazi kroz glavu.

Vraća se i ona unatrag u djetinjstvo i obuzima je bijes što je baš kao u danima djetinjstva nasjela neslanoj šali svog supruga Nakon kratkotrajnog  šoka i nevjerice nabacuje osmijeh i kaže Ivanu.

– Kad malo uđeš u godine nije više ni pamet što je bila.

Pozdravlja Ivana i s osmjehom kreće odraditi Jakovljeve sate spremna da mi vrati milo za drago kada se ukaže prilika. Dok ulazi u praznu svlačionicu sama za sebe će u pol glasa.

 – Tko se zadnji smije, najslađe se smije!

VELIKA GORICA

 

BADNJA VEČER

Vrime prid Božić je posebno vrime, kad se svak nekako drugačije osjeća a kako i ne bi kad je to vrime čekanja, broje se dani do Božića, rođenja Isukrstova, kako je narod zna reć.  U vrimena stara nije bilo žurbe više se nekako poskakivalo i radovalo to danu. Sve je nekako bilo okrenuto tom malenom djetešcu, čijem se rođenju veselilo i mlado i staro, temeljito se pripremajući za taj posebni rođendan.  Nije se išlo u zadrugu osim da bi se kupilo štogot za napravit kakvi kolač.

Nije bilo žurbe, to je bilo vrime čekanja i duhovne pripreme, da bi dočekali malog Isusa čista srca i čista obraza.  Pripremalo se za obrede i običaje badnje večeri, Božića i božićni svetaca.

To su vrimena kad se nije previše trošilo ni uređivalo, na misu se oblačila misna roba. Ti je bija jedan komad robe koji se čuva samo za otić u crkvu, na sprovod i u svate.  A prija ponoćke je tribalo sa  Zdravo Marijom krenit po redu i rasporedu.

Najprija bi krenili  na komin zapalit badnjake. Badnjaci su posebno izabrana tri rastove trupca prislonjeni  vanka pokraj vrata komina, spremni za večerni obred. Vatra badnjaka simbolizirala je svjetlo i toplinu  koju smo isčekivali u Božićnoj noći.

Svi smo bili na kominu, vatra je već gorila a ćaća  je uzima jedn po jedan badnjak i unosija na komin. Unoseć badnjak pozdravlja bi nas starim kršćanskim pozdravom:

„Na dobro vam došla Badnja večer!“

Ukućani su na kominu odgovarali:

„I stobom zajedno!“

Ćaća bi badnjak postavija na ognjište i krenija unit i druga dva badnjaka. Tada bi mater poškropila krštenom vodom  obitelji  i badnjake, moleći za zdravlje i blagoslov obitelji, da intrada dobro rodi, da ne bude velike suše, za zdravlje blaga.

Bukaron bi se nazdravljalo i vinom zalili badnjaci, bukara bi kružila i svak bi popija koji gutljaj, nazdravljajući  prvom do sebe. Sve je teklo bez žurbe, cilom obredu paljenja badnjaka se pristupalo s jednim posebnim osjećajem iščekivanja pobjede svitla nad tamom. Bija je to početak noći, početak odbrojavanja do pol noći i rođenja Gospodnjega. Pepel od badnjaka se nosija i posipa po zemlji da bi bila rodnija.

Mi dica smo taj početak čekali s posebnim uzbuđenjem jer smo imali svoj dio koji je pripada tom vrimenu. Nakon badnjaka bi se vratili u kužinu di bi mater donila vriću punu slame koja bi se prostirla po kužini, simbolično prostirući slamu svojoj dici ka i majka Maria ispod maloga Isusa. Za nas je to prestavljalo posebnu radost i tada bi krenila graja i veselje po kužini, nastala igra koja nije imala ni kraja ni početka, bez pravila i punata. Bilo je svakojaki dičiji izmišljotina, jačanje, igrali bi se mačke i miša puzeći po slami između stolova i stolica. Igra po podu je trajala dok se ne bi dobro umorili.

Večaralo bi se i stariji bi krenili od kuće do kuće s pozdravom:

“Na dobro vam došla Badnja večer!”

Stariji bi nastavili druženje za kominom, priča bi krenila, bukara je bila tu da se grlo ne rasuši i svak bi priča svoje dogodovštine.  Priča bi otišla i u davna vrimena, pritresali bi se stari običaji božićnoga vrimena. Sve je to trajalo do po noći kad bi se krenilo na ponoćku.

Za dicu je vrime do mise bilo posebno vrime koje se čekalo sa velikin nestrpljenjem skoro ka i odlazak na ponoćku. To je vrime bilo za pucnjavu tondinima. Svak je vadija već dobro pripremljeno oružje. Šibice su bile barutno punjenje. Svak je misec do dva prija počima prikupljat koliko je moga ujmit od matere i ćaće, dida i babe. Svaki odlazak u zadrugu bila bi prilika koji dinar ostavit sa strane, pa bi se malo po malo nakupilo za kupit četri pet paka šibica.

Nekoliko dana prija badnjeg dana krenilo bi se skidat barut sa  šibica i pripremat za punjenje u tondine. Bilo je to i natjecanje ko će imat bolji tondiin, čiji će udar bit jači, samin time ko je najbolji sa  tondinom. Sve se to odigravalo okolo kuća u mraku i jedina pomoć bi bija misec ako bi bilo vedro, ali nije to bija neki problem. Oči su naviknute od rođenja na noć bez  svitla, naučile gledati prostor oko sebe, skoro ka i po danu. Kako je bilo dice u svakoj kući po troje četvero pucalo se na sve strane i nije se previše raspravljalo, sa svi strana je pucalo i odzvanjalo.

Tribalo je zalihe potrošit jer posebna je bila draž pucat tondinom na Badnju večer. Za to se živilo čitavu godinu i tu nije bilo nikakve iznimke svak je isto doživljava i živija za tu večer.

Oko jedaneste ure matere bi počele zvat svako svoju i pčelo bi se pripremat za ponoćku. Oblačila bi se misna roba, umili bi se i krenili sa starijim u crkvu na ponoćku.

To je bija poseban osjećaj  di su svi s velikom ozbiljnošću kretali crkvi. Zaboravljali bi tondine i pucnjavu očekujući rođenje djetešca, malog Isusa koji bi svojim dolaskom zasjenija Badnju večer i sve lipo što je s sobom nosila. Rodija se mali Božji sin, stiga nam je Božić.

Nakon misnog slavlja sve je nekako bilo još lipše i veselije a mi  smo dica još veslije poskakivali radosno se vraćajuć kući. Došavši kući išli bi spavat, a u misli smo bili sutra sa novim odzvanjanje tondina.

CETINA

Dok  Cetina  Trilju  teče,

tiho  nam  o  sebi  zbori.

Brzacima  svojim  žubori,

o  poljima  i  pritocima  govori.

 

Ispod  Dinare  poteče,

ravnicom  do  Peruće.

Poskakujuć  priko  kamenjara,

u  jezero  štiže,  malo  da  odmara.

 

Svilaja  i  Dinara  izvore  joj  daruju,

na  Panju  od  Cetine  se  opraštaju.

Pritoci  Cetini  snagu  daju,

Rumin  mali  I  Vojskava  hladna.

 

Most  na  Hanu  je  pričekuje,

Kosinac  je  grli,  Cetini  se  utiče.

Oranicama,  polju  i

plodnoj  crnici  se  primiče.

 

Oj  Cetino  hladna,

jutrom  polja  osvježavaš.

Žitarice  i  oranice  od

ljetnih  suša  spašavaš.

 

Tiho  poljem  dok  protiče,

Trilju  se  primiče.

Kamešnice  bogastvo  joj daruje 

Ovrlji,  Grabu  i  Rudi  se raduje.

 

Tekst :  Klarić Jozo – Klajo 

BOŽIĆNA ČESTITKA

Poštovani posjetioci Klajina kutka na dobro vam došla Badnja večer dok svi zajedno iščekujemo radosnu vijest porođenja malenog djetešca koji svojim dolaskom unosi mir, svjetlo i vjeru unaše domove.

Neka vam je blagoslovljeno rođenje Gospodnje.

Sretan Božić svima vama i onima koje volite!

BOŽIĆNI KONCERT U K.C. DUBRAVA

VJERNICI I NEVJERNICI

Lako li je drugom sudit
Svoju dobrotu uzdizat
Grjehe grešnom nabrajat

Moderno je doba pa i
vjernici postli su roba
Svak ih kupit proba

Nedostaje im  kvoruma
Kada odlučiti treba
Nevini su kao beba.

Druge da mogu suditi
Prozivati ih moraju
Grijehe da im nabrajaju

Kao morska dubina
Velika je vjera u
Toplim ljudskim očima

Zastani  i zapitaj se
Koliko si spreman zaroniti
U dubinama vjeru potražiti

IMAŠ FIĆU A VOZAČKE NEMAŠ

Što su jeli naši stari?
To je uvijek aktualno pa i moderno tako da se svakodnevno provlači kroz kulinarske emisije.
Što i kako su vozili naši stari?
To je pitanje manje osvjetljeno svjetlima medijskih reflektora, osim kada se na cesti pojave old-timeri.
Današnjim generacijama je teško shvatiti vremena kada se vozilo bez komfora, bez sjedalica, bilo je bitno nabaviti kotrljajuće čudovište pa makar kokoši i patke iz auta izbacili. Kada bi imali bilo kakav prijevoz to bi bilo veliko zadovoljstvo, koje se nije moglo izraziti u nijednom sustavu jedinica.
Završivši srednju školu, velika većina se pripremala za polaganje vozačkog ispita. Pojedinci kojima roditelji nisu mogli platiti vozački ispit krenuli su sami u prikupljanje novca kako bi mogli polagati vozački.To su bili dani kada je sveg i svačeg nedostajalo ali zato je mašta radila prekovremeno i tu smo uspijevali nadoknaditi sve nedostatke. Bilo je tu pojedinaca „anti talent vozača“, pa moglo bi se kazati pojedinci jednostavno nisu patili za limenim ljubimcima već su imali nekakve drugačije prioritete.
Jedan od takvih anti talenata bio je Jure , bolje rečeno to je bio Robinzon naših vremena. To je bio mladić koji je također sanjao svog ljubimca ali na četiri noge. Sanjao je konje vrane po livadi razigrane, ravnicu i salaše. Jednostavno bio je čovjek rođen za prirodu i volio je istinski prirodan način života.
Sve je to u redu, svatko voli svoje i ima svoje stavove. Nakon izlaska iz školski klupa i mladenačkog poleta našu zemlju je zahvatio ratni vihor koji je ugasio mladenački osmijeh s lica a na naša leđa natovario brigu, strepnju i borbu. U samim početcima kada još nije formirana vojska policijske snage su bile glavni nositelj aktivnosti. U tim trenutcima podiže se rezervni sastav policije koji je bio neophodan za mnogobrojne zadaće koje su svakim danom izvirale i povećavale opseg zadataka.
Jure kao i mnogi je u samim početcima podignut u rezervni sastav policije. Njihova je zadaća bila popunjavanje policijskih snaga, potrebitih za sve veći opseg svakodnevnih događanja pa su prije svega bili raspoređivani po punktovima, bilo na graničnim prijelazima ili po gradovima i mjestima. Bilo je to vrijeme kada je nadzor nad događanjima bio neophodan da bi se moglo intervenirati ukoliko bi se izrodila situacija, a tih dana je uzburkano i nemirno bilo širom Hrvatske.
Jure je bio raspoređen s nekolicinom da vrše nadzor graničnog prijelaza Kamensko, prema Livnu i Tomislav gradu. Radilo se tih dana bez voznog reda i satnice, već prema tom kakva je trenutna situacija na terenu bila. Pošto je situacija danima na području Kijeva bila alarmantna nije se moglo odrađivati smjene ljudstva na punktovima po planu, već je sve zavisili od situacije do situacije.
Tijekom tog događanja Jure se zatekao na graničnom prijelazu Kamensko i nije znao kada će mu smjena doći. Manje je bio na brizi logistici u Sinju, a više lokalnom stanovništvu, koje je tih dana bilo „zaduženo“ za prehranu policije na punktu.
Smjena nije došla ni nakon 15 sati a ljetna noć se polagano prikradala i spuštala zastor. Nije bilo druge već i dalje odrađivati nadzor nad granicom u zagrljaju noći, čekajući jutro i vjerojatnost da će smjena jutrom ipak stići. Ušavši u toplu al vedru noć po dolasku pokojeg automobila odradio bi službene obaveze. S ponekim vozačem bi znao popričati kako bi noćni sati malo brže prolazili. U sitnim satima nailazi vozača u pravcu Livna s osobnim automobilom Opel Kadet. Započinju razgovor o zbivanju tih dana i situaciji koja je svakog pritiskala, nitko nije mirno spavao. Mogli su do jutra pričati o trenutnoj situaciji koja je tih dana doslovno ključala. Samo je bilo pitanje kada će se sve pokrenuti i ratna zvona oglasiti početak krvavog pira kojeg su četničke horde spremale. Ušavši u razgovor, nakon desetak minuta nailazi još jedno automobil iz pravca Trilja i zaustavlja se na 15- tak metara razmaka, čekajući da dođe na red za kontrolu graničnog policajca.
Već dugo bez smjene, Jure je izgubio je osjećaj za minute i sate, pa tako nije ni mogao razmišljati koliko sljedeći vozač čeka, a čekanje se odužilo nekih 40–tak minuta.
Svakim razgovorom jutro je sve bliže pa mu razgovor dođe kao relaksacija. Vozač koji je čekao pokrene Fiću polagano se približavajući Juri :
-Dobra večer! – pozdravlja ga Jure.
-Nemam vozačku! – ozbiljna lica će vozač zaboravivši u tim trenutcima na pozdrav.
-Pa nemam ni ja vozačku! – reče mu Jure s osmijehom na licu.
U tom trenutku vozač zbunjeno pogleda policajca, razmišljajući radi li se o nekakvoj šali na njegov račun, ne mogavši povjerovati tim riječima.
-Polagano vozi do kuće i položi vozački ispit – reče mu Jure.
-Laku noć i hvala Vam – na to će vozač a njegovo lice je pokazivalo olakšanje koje je uslijedilo nakon toga.
Pogledom isprati Fiću razmišljajući koliko je vozač čekajući pretrpio stresa dok je očekivao policijsku kaznu.

Vozač krene put Livna a Jure gleda za njim pa sa smiješkom na licu razmišlja kako bi i sam mogao kada uhvati vremena poći položiti vozački da i on sutra ne dođe u situaciju sličnu ovakvoj koja je za vozača bila dosta stresna u iščekivanju kazne.

MAKSIMIR – čarolija adventske noći

GOSPODIN

Kako početi priču, iz sebe izbaciti sve bure i oluje. Kako formulirati želju za nečim boljim, koje čekamo već toliko dugo da smo zaboravili doslovno što čekamo. Zbog tog gubimo strpljenje, sve je više buke, floskula, parola, ispraznih riječi u kojima nema činjenica već postoji prijetnja kao glavni moto. Prijetnje koriste da bi nas uvjerili u opasnosti koje bi se trebali grupno bojati.

Veliki problem je nepoštivanja argumenta, istina je samo ono što izgovori osoba s “imenom i prezimenom”, oko kojih se vrti cijeli svijet. Na našu žalost taj sustav prihvaćamo, nosimo ga sa sobom ma gdje krenuli, volimo ga kao mater ludu kći.

Iz dana u dan slušam vijesti iz svih mogućih medijskih pravaca, iz svih stranačkih tabora, iz sindikalnih šatora gdje se pripremaju ratne strategije kako zaratiti, no do rata nikako da dođe.

Slušam sve to i doslovno mi se diže kosa na glavi, diže mi se želudac kad čujem tolike neistine od pojedinaca, dođe mi da kažem onako zdravo iz dubine pun mi vas je Karlovac.

Paradoks do paradoksa, kontrola informacija, sve u svrhu stvaranja kaotične situacije. Nije toliko zamršeno koliko je sve skupa licemjerno.

Da ne bi mlatili praznu slamu idemo korak po korak, licemjerje po licemjerja.

Svakim danom smo svjedoci raznih informacija koje se plasiraju medijskim kanalima i kao takve su povod da se oko njih sakupe svi akteri sudjelujući u jednoj ludoj utakmici a obični smrtnici u toj utakmici sudjeluju kao dvanaesti igrač .

Jeli vrijeme da prestanemo biti samo posjetioci utakmica, da bi navijali i stvarali buku, da prestanemo biti najamnici za sitniš. Kada ćemo početi primjenjivati i koristiti se najvrjednijim što nam Bog podari, umom koji nije ništa manji u odnosu na ekipe koje caruju. Samo je potrebno početi misliti, razmišljati, trenirati moždane vijuge i svakim danom ćemo sustizati careve i carinike koji nas sve ovo vrijeme globe i pritom nas svakodnevno uvjeravaju koliko nas vole, koliko brinu nad našom sudbinom.

Prije par dan u tv prilogu popratio sam događanja u Hrvatskom saboru. Sabor kao nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj, trebao bi predstavljati častan dom gdje se donose zakoni kao temeljna pretpostavka napretka i blagostanja, međutim nakon priloga se pitam. Zar su mnogi darujući svoj život darovali nekom za pravo raditi cirkus u Hrvatskom saboru. Zar su vam svojom žrtvom dali za pravo bacati u blato svu onu bol koju nose njihove obitelji. Možda mislite da su vam roditelj nestalih koji još uvijek nemaju gdje zapaliti svijeću sinovim i kćerima dali za pravo raditi cirkus i pojavljivati se u saboru kada vam se prohtije.

Pitam se znate li što je moral, što je kultura, vjerujete li da će sutra vaša djeca raditi isto tako predano i kulturno kao i vi?

Gledam saborske zastupnike iz oporbe koji zabrinutih lica izlaze sa sastanka s predstavnicima sindikata gdje su razgovarali o zajedničkoj strategiji kako doskočiti vlasti i blokirati donošenje zakona o mirovinskoj reformi, produženi radni vijek na 67 godina i ne mogu ne kazati kojeg li licemjerja. Znamo li da su ti isti zastupnici najavili produljenje radnog vijeka već na početku svog mandata krajem 2013. godine. Nisu ga proveli jer su im fotelje umnogo važnije od zakona. Fotelje su toliko masne i prepune darova, kao da svatko ima svog djeda Božićnjaka koji im mukotrpno namiče darove svaki dan.

https://www.vecernji.hr/vijesti/mrsic-odlazak-u-mirovinu-sa-67-godina-sasvim-je-primjeren-942615

 

Nakon tog sastanka vidim na licima grč, u oku suza i zabrinutost zbog onih koji nemaju što jesti, zbog onih koji nemaju za režije, zbog siromašnih i ubogih koji svakodnevno vrše recikliranje otpada po kontejnerima.

Koliko emocija s jedne strane a s druge pila naopako i puni džepovi. Ljubav i socijalna osjetljivost pršti na sve strane samo to nikako pokazati na osobnom primjeru. Pokažite svoji ljubav u stvarnim cijenama, plaćajući ručak po istoj cijeni kao obični čovjek za kojeg se toliko zalažete. Spustite cijenu svog rada na pristojnu udaljenost od običnih smrtnika. Ako ta cijena rada nekom ne bi bila dostatna ni stimulirajuća može bez problema krenuti put Europe gdje se cijeni sposobnost i znanje.

Pokažite djelima socijalnu komponentu gdje ćete običnom smrtniku pomoći tako da bude vrednovan kao čovjek koji ima osobnost, svoj život i obitelj . Danas čovjek više nije ni broj već potrošena rola papira koja kao se kao takva više ne baca u koš za smeće već se odbacuje u wc školjku. Stvarno stanite u zaštitu čovjeka i dozvolite mu da ima pravo živjeti i planirati život dostojan obitelji.

Doživite čovjeka kao bogatstvo i vrijednost kao kamen temeljac blagostanje I boljitka društva. Pomognite financijski mlade obitelji koje tada neće imati nikakve želje krenuti u neizvjesnost po svim meridijanima I paralelama tražeći prije svega sigurnost koje ovdje sve manje ima.

Svi skupa započnite raditi umjesto javašluka, prestanite životnu filozofiju bazirati na izreci još iz turski vremena:

“Vi ste nas jahali ohoho godina sad ćemo mi vas jahati ohohohohoh.”

Tada će biti postavljen kamen temeljac natalitetnoj politici koja će biti uvjet ostanka na svom pragu. Ujedno će samo takvom politikom prolivena krv hrvatskih branitelja kojom su natopljena polja i ornice ponovno darovati zlatno klasje, ponovno će niknuti nove mladice.

Oporba predbacuje vlasti i premijeru kako su ulizice onih tamo u Eu ali ne mogu se ne sjetiti da je meni kao branitelju vlada premijera Račana oduzela povlasticu ne plaćam lijekove koje nažalost danas pijem šakom.

Poslušno izvršavajući naputke iz EU, za vrijeme premijera Milanovića ministar rada i socijalne skrbi je najavio zakon o produženja radnog vijeka na 67 godina.

Dobro se sjećam dana kad nisam imao kune u džepu a imao sam POVLASTICU za neplaćanje jednog djela novca pri kupnji automobila i opet je poslušan savjet europske komisije da je to ludost, da se I tog moraju riješiti.

Slušam kao i mnogi svakojake rasprave, ponekad vrlo ružne o tom tko je više kriv, tko je krao, tko vreću držao. Slušamo o čobanima, o prebrojavanju tko je više uspio instalirati uhljeba. Sve to više podsjeća na nivo razgovora u kafiću ili nekom sajmu nego na jednu pozornicu gdje bi nam se trebala krojiti svjetlija i bolja budućnost. Sabor časni dom hrvatskog naroda bi trebalo odisati kulturom i moralom ali nažalost vidimo tešku suprotnost.

Raspravu i stavove o mirovinskoj reformi koje nećemo moći gledati pošto će se odužiti duboko u noć nam neće previše nedostajati. Da lakše usnete i budete što odmorniji i orniji za rad samo jedna informacija. Bolje da se sve odvija noću, manje se čovjeku smuči život kada ne sluša otužna predbacivanja.

Na kraj krajeva imamo i mi svoje ljude koji sve budno prate i drže sve pod kontrolom. To su naši djedovi Božićnjaci koji su ipak u odnosu na druge malo oronuli, vjerojatno zbog neprestanih bitki koje vode prsa o prsa.

Nekad mi nije bilo jasno zašto imaju dosta dobra primanja u odnosu na nas smrtnike, no kada malo bolje pogledam i oni moraju držati nivo društva u koje ulaze, da ne ulaze kao odrpanci već markirani sindikalci.

Mora se priznati da im nije lako u toj svakodnevnoj borbi gdje ostaju sami na vjetrometini, jer nitko neće na ulicu, neće na barikade, u štrajk a ipak da njih desetak izađu sami s parolama na ulicu bilo tužno. Imali bi dojam da čitamo Alan Forda videći to tužnu grupicu dobričina koji također suze liju zbog radnika. Na stalne upite zbog čega ne upotrebljavaju svoje glavno oružje, štrajk i izlazak na ulicu u 27. godina osim kada im se zabranila šetnja po Markovu trgu ponavljaju kao papagaji jedan jedini odgovor:

-Neće ljudi na ulicu!

Dal da plačem ili da se smijem njihovim jalovim opravdanjima kako neće nitko na ulicu? Pa mogli bi malo otići u osamu, uhvatiti malo mira i zapitati se:

“Jesam li sposoban povesti ljude u štrajk?

“Imaju li oni povjerenja u moj kicoški brk i frak?

To su pitanja na koja si moraju odgovoriti dok zastupaju radnika koji razmišlja dali polovnu i prošupljenu cipelu odnijeti na popravak kod šustera ili kupiti Oho ljepilo i sam zakrpati cipelu.

Ima ona iz naroda kaže malo ali jasno:

Zašto me lažeš? Nema nikakvog smisla jer ti ne vjerujem.

Samo me zanima zbog čega uporno sebe lažeš?

Još samo jedna pitalica a vjerojatno će to mnogi riješiti na brzinu.

Koliko vam je stvarno jasno značenje riječi GOSPODIN ?

Za mnoge je to poštapalica, za mnoge razlika u mjestu rođenja, jesi li stigao negdje iz daleka ili imaš sreću pa te roda donijela u Petrovu.

GOSPODIN, tako jednostavna a tako uzvišena riječ koja u sebi nosi svu veličinu i vrijednost po kojoj se mjeri čovjek. Bog nam je pokloni i prikaza u ljudskoj dimenziji darujući nam svog sina našeg Gospodina da u trenutcima kada zalutamo znamo pronaći put.

 

SJEĆANJE NA VOĆINSKE ŽRTVE

NA KRAJU PUTA

 

Kada  ti se čini da više  nema staze ni svjetla

Kada misliš da si došao do kraja

Možda ti je samo potrebno okrenuti

Novu stranicu svog  života

PLITVIČKA JEZERA

 

Plitvička jezera najstariji su i najveći nacionalni park Republike Hrvatske. Svojom iznimnom prirodnom ljepotom ovo je područje oduvijek privlačilo zaljubljenike u prirodu, pa je već 8. travnja 1949. godine proglašeno prvim nacionalnim parkom u Hrvatskoj. Proces osedravanja, kojim se formiraju sedrene barijere i stvaraju jezera, predstavlja jedinstvenu univerzalnu vrijednost zbog koje su Plitvička jezera dobila međunarodno priznanje 26. listopada 1979. godine, upisom na UNESCO-vu listu svjetske baštine.

 

 

With its exceptional natural beauty, this area has always attracted nature lovers, and already on 8 April 1949, it was proclaimed Croatia’s first national park. The process of tufa formation, which results in the building of the tufa, or travertine, barriers and resulted in the creation of the lakes, is the outstanding universal value, for which the Plitvice Lakes were internationally recognised on 26 October 1979 with their inscription onto the UNESCO World Heritage List.

Mate Vukorepa – Čovik s kamena

Zanimljiva priča o čoviku Zagore koji priča životnu priču bez rezerve i filozofije . Prožu zabilježio HTV novinar Mate Granik.

 

Što osta od zemlje moje??

Mi smo ponosan narod i taj nas ponos često zavede kao ljubavnica, bježeć od stvarnosti, od istine, od odgovornosti. Svatko je od nas u svom kutku svemira odgovoran za svoju kockicu mozaika koji danas čini jedan čudan i loš mozaik. Mnogi danas na politiku gledaju kroz mnoštvo politički podobnih beskičmenjaka koji po uredima vise kao privjesci. Većina ušavši u žrvanj političke arene vrlo brzo gube identitet i osnovno političko razmišljanja je zgrabi koliko možeš i dok možeš. Politika je oružje modernog doba s kojim se ratovi dobivaju, bolje startne pozicije biraju i nikako ne bi trebala biti logistički oslonac za promidžbu pojedinaca. Na našu žalost teret odgovornosti je prebačen na političku kastu, no kad malo pogledamo iz prikrajka možemo kazat da je političar samo ogledalo svog naroda. Ogledalo u koje se bar jednom dnevno pogledamo. Bez obzira što kradu pa tu i tamo i nama nešto dadu ne možemo zanijekati onu narodnu: “Krao il vreću držao….”
Pogledaj ujutro ogledalce svoje i upitaj ga:

“Što osta od zemlje moje?”

OČE LJUBIŠ LI ME

Mnogi ljube i ljubuju i sve to nazivaju potrošnjom. Znamo li što je ljubav, ljubimo ili nas takva ljubav troši?
Mnogi ponosno ističu i vole kazati koliko vole, koliko je njihova ljubav snažna.
Jesmo li sigurni u to što tako gordo ističemo i čime se kitimo?
Možemo li se pogledati u ogledalo i iskreno upitati:
„Ljubim li, volim li?“
Slušajuć jednu priču kao i mnoge priča do sad o ljubavi, oca i majke. Slušam i čujem ipak nešto drugo:
Kako sam ja dobra osoba!
Koliko ja volm svoju obitelj?
Koliko sam samo učinij, koliko sam još spreman učinit i napraviti za svoje obitelj?
Slušam poznatu priču, a isprid sebe vidim nekog ko je umoran, tužan i sam i još uvik nije spreman istini pogledat u oči i priznati pogreške. Ego taj prijatelj koji ga tješi, koji mu se divi kako je velik, kako vridi, ti ego mu je srce okova, u lance stvija. U dubini je svjestan da sve što stvori više ne vridi, nema života ali tvrdoća srca neda da ljubi, da oprašta. Nema petlje ni snage bit velik i reć oprostite mi, ja vas voli, a voli ih ko i kamen i zemlju po kojoj hodi, koju čitavi život miluje i ljubi.
Koliko čoviku triba snage da razbije lance i okove oholosti, samoljublja i sebičnosti da bi ljubija, sa svojom obitelji sritan bija i iskreno se veselija? Kada će porušiti spomenik koji mu ege , taj dobri prijatelj, podiže da mu se divi, da ga ljudima ponosno prikazuje kao ljubav?
Čovječe koje je razlika između tebe i tvoje supruge?
Tvoja supruga ljubi i spremna je za ljubav umrit, nema granica, ograda ni zapreka. Ona ljubav ne prikazuje, ona ljubav daruje.
Tvoja je ljubav prepuna zidića, ograda, uputstava i smjernica. Ljubav prepuna granica i još od drugi tražiš da sve te prepreke ruše, savladaju, da bi uspili doć do tebe, da vide koliko ih ljubiš.
Čovječe jesi li kuću gradija da bi se srušila, obitelj stvara da bi nestala?
U tišini i samoći upitaj iskreno srce svoje i ono će ti pričati o ljubavi. Lanci i ograde će nestati a ljubav tvoja procvitati. Obitelji svojoj ćeš srce pokloniti i sa suzom u oku sve ih zagrliti.

Neda Maša nase

Za zemana se znalo, ko je muško, ko žensko, ko je glava kuće, a ko čeka da mu se naredi. Sve se znalo, ma jopet je bilo dosta kruto, digot i pritvrdo. Slušalo se, nije bilo rasprave, zakon je tribalo poštivat, ćaća je bija glava kuće. Nije bilo nikakva izbora, muči i ne pričaj ako te se ne pita. Niko nije ni pomišlja da radi šta ga je volja. Bila je poneka iznimka, pustij mozak na pašu pa ti ćaća pričaj. Taku iznimku Markiša dobi u srid noći. Jale njegov sin i ekipa jedne večeri počeše kovat plan kako će Jakov umaknit Mašu. Sve se odigralo na brzinu bez plana i programa, a kad je Maša jutron osvanila u krevetu s Jalon nije bilo više popravnog, manistra je skuvana. To je bija nepisani zakon, ma je važija ka i svi pisani zakoni i nije bilo likarije koja bi to mogla izličit. Jale se napija i priko noći priveja Mašu, ludo mlado uvik su stari znali reć. Sad ti ćaća pivaj borbene, jerbon kad se rađa po noći događa svašta se nakrivo zna naparvit i nevidit. Jale te noći nije moga vidit da Maša neće u brazdu, nije ka i svaka cura dobra i krejana. Neće da sluša nego goni po svomu, ne sluša ni Jalu, ni Markišu. Niko joj nemore stat u kraj pa ni svi zakoni koje Markiša napisa, ako je tribalo i škurijon i branit. Pivci prvi zapivaše o svetom Ivanu svitnjaku a muškići kreniše u košnju ozime šenice. Žene i dica počeše prikupljat žito i vezat u snope dok je vlage i rose da ne otpane puno klasa. Sve se radi bez velike priče, užurbano da se za lada natovari na kar i pritra na guvno. Oko deset sati već ga razbaciše po guvnu da ga zvizdan prožeže. U najveću žegu utraše konje privezaše za stožinu i počeše krug po krug s konjima vršidbu podbacujuć sa strana žito konjima pod noge. Triba utrat litinu u ambar što prija da se nebi sperilo i ka grom iz vedra neba došlo nevrime. Zvizdan prži znojna lica, roba je natopljena znojem, prilipila se za tilo, ali nikomu ne pada napamet odmorit, samo Maša uvik nešto prigovara. Konji prvezani za stožinu gaze šenicu a žene podbacuju pod popita. Markiša sa šćapon nadgleda i budno pazi da se svako zrno šenice obrše. Nakon što konji ugaziše dobro kreniše svi s vilama pritresat i razdvajat slamu o d zrna šence pa nakon 20 tak minuta utraše ponovo konje u vršidbu. Poslin drugoga pritresanja slamu izbaciše sa guvna a sama šenica i pliva ostaku na gunmu. Velike su vrućine pa su donilo sić vode iz bunara i kad ko ožedni gasi žeđ i žegu. Nema vele odmora Markiša drži čvrsto uzde i zapovida. Počeše prikupljat šenicu na srid gumna za izvijat žito. Svi se privatiše ratila, ko lopate, ko grabalje, ko metle samo Markiša s šćapon kruži i svako malo razbacuje sa sridine. Svi muće niko ne vidi razloga zašto ćaća radi naopako ali niko ne pomišlja priupitat šta radi i zašto to radi . Prikupljaju i muče al nikako zgotovit. Zbunjeni i pognuti glava rade već umorni i gladni, znoj je natopija dobro robu al nemogu prikupit žito. Markiša im stalno razbacuje i mrsi planove. Nepomišlja niko pitat samo nastavljaju dalje svak sa svojin ratilon. Maša ka i uvik, van brazed, ne more više trpit pa priupita svekra: -Ćaća šta ti to radiš? Markiša ne govoi ništa nego nastavlja sa svojm poslon, ali Maša ne misli šutit i popuštit pa ponovo priupita : -Ma ćaća zašto to radiš? –Nećemo nikako zgotovit. -Mi svi skupljamo a ti stalno razacuješ. Na to će njoj Markiša ozbiljnin glason: -E moja nevista, lipo ti mene pitaš, pa ću ti lipo i odgovotit. -Svi rade i dalje ne staju samo napeto isčekuju ćaćne riči i šta je sa svojn razbacivanjen naumija. -Vidiš nevista koliko vas je i nikako prikopit žito -Pa zato te i pitan – nato će Maša. -E sad vidiš kako mi svi u kući radimo, prikupljamo a ti neradiš kako triba već ko ija sa žiton rasiplješ po kući a ne rikupljš. – Otkad dođe u našu kuću mi nikako naprid nikako skopit i namirit koliko nas got ima šta ti sama razbacuješ. Maša sage glavu i privati se metle, bez riči i daljni pitanja a Markiša side u ladovinu uze bukaru i otpi gutljaj vina. Nakon toga brzo prikupiše žito i počeše provijavat.

Život piše humoreske

Poštovani posjetitelji sve vas koji volite domaću rič iz pera gospođe Niveske Juraga – Kovačev obavještavam da je krenula u on – line vode i otvorila svoj kutak.

Život piše humoreske…a ponekad i poeziju…

http://niveska.simplesite.com/

 

Niveska Juraga-Kovačev rođena je 1963. godine u Sinju, rodno mjesto Grab. Spisateljica, pjesnikinja, glumica, redateljica, dramaturginja, slikarica, pjevačica u zboru, a ponajprije osoba koja se daruje i pomaže drugima. Svoj život je darovala djeci i umjetnosti.

 

 

Prvi san joj je bio postati učiteljica i san se ostvario. Svojom maštom oplemenjuje rad s djecom u osnovnoj školi u Trilju te uz sve turbulencije koje taj posao donosi s radošću im se predaje, a glavna nagrada joj je, zna i sama reći, dječji osmijeh. Objavila je nekoliko knjiga i zbirki pjesama za djecu pod recenzijom cijenjenog književnog kritičara prof.  Anatolija Kudrjavceva koji joj je pri prvom susretu rekao da su joj otvorena vrata hrvatske dječje književnosti. Uz priče, pjesme i igrokaze za djecu, potaknuta životnom svakodnevicom bavi se i pisanjem humoreski. U pet čitanki za niže razrede uvršteni su njezini uratci. Želja joj je ući u lektirne naslove. Smatra da je čovjek onoliko velik koliko je u sebi uspio sačuvati dijete.

 

OTKOS TRAVE U SUBOTU

Svako se sića djetinjstva i to je vrime nekako posebno. Neko se siti i naj sitniji detalja i igara, ali svak se siti bezbrižnosti s kojom smo se ustajali i do sumraka igrali. Kada prođe djetinje doba sustigne nas mladost i radost koju nose ti dani. Prve ljubavi i ludosti koji ima na pretek svako se rado sića. Nestrpljivo smo čekali svaki vikend i izlazak, trenutke kad bi srce jače kucalo, kad bi se lakše disalo.
Mladost je sa sobom nosila i obaveza koje nije bilo moguće izbjeći. Proljetni dani su bili ispunjeni radovima na polju koji su nekako nailazili i vezali se jedni na druge, činilo se da nema kraja ni početka. Iz dana u dan se kosila i sakupljala trava, loza je svako jutro dozivala i tražila svoje vrime, kumpire je tribalo okopat i zagrnit u vrtovima.
Zvizdan je pržija a poslovi čekali da ih odradimo iz dana u dan. Jedne subote poslin podne kaže meni mater:
Moraš otić do rodijaka Mate, da mu pokosiš travu u polju pri Cetini, nekih dvi tisuće kvadrata površine.
Subota je pa se požuri da bi pokosija prije zalaska sunca.
Nema telefona pa odlazim do Mate da mi pokaže mi di se nalazi trava. Sida Mate u golfa i krenemo u polje . Parcela mi je od prije bila poznata ali ipak nisam siguran pošto je mejaše u visokoj travi bilo teško nać pa se kosi odoka. Žega je popustila pa je nekako lakše disati i raditi. Skoro će šest sati i nema problema jer mi je potribno nekih sat vrimena najviše za pokosit. Mate zapali cigaru i uđe u ladovinu ispod drina a ja počnem kosit. Koseć borim se sa otkosima velike trave koja baš i neće da sluša, na nekim djelovima di je polegla. Neman sata pa mi je sunce neki orjentir i praksa koliko je potribno vrimena za pokosit dvi tisuće kvadrata. Kosim već više od sat vrimena, ali Mate ne izlazi iz ladovine samo cigaru za cigarom pripaljuje. Već je sunce na zalasku, ima dva prsta do zlaska, kad sam upita Matu:
– Koliko Mate to imaš trave?
– Ja već skoro duplo pokosija.
Na to će meni Mate:
Samo ti kosi..
Pa meni mater reče da iman kod tebe pokosit neki dvi tisuće kvadrata.
Je iman ja dvi tisuće – kaže Mate
Samo ja nisan kosija desetak godina i uvik je neko drugi kosijaiz sela.
Sad ću ja lipo pokosit sve i namirit sve ove godine.
Gledan ga i slušan i kontan u šta san upa. Moran nastavit kosit jer kad san počeja moran i zgotovit. Šta je tu je, pa nema veze što je i subota navečer. Da sad prikinen bila bi škandala i ko bi materi moga objasnit da je Mate pomanita i odlučija pokosit po polja. Subota navečer i izlazaku grad se odgađa do idućega vikenda. Bitno da je Mata svoje dugove namirija.

POZDRAV MAJCI

Dobro jutro Majko,
stazu mi pokaži,
Dobro jutro Majko
s tobom jači smo od laži.

Dobro jutro Majko,
zoru moju budiš,
Dobro jutro Majko
ljubavlju me puniš.