Category Archive : Objave

POMOĆ

U životu kad ti teško bude

neboj se i vjeruj

Bog će ti uvijek

poslati dobre ljude

FRANO ŠIPIĆ

Još jedna bitka, još jedan život, još jedan čovik koji se bori i čeka susret s prijateljima. Nakon jedinog razgovora duboko u noći iz mene su izišle riči. Istim putem smo išli a sreli smo se na kraju staze.

HVALA TI RATNIČE

Kaže Frano Šipić kad smo se pozdravili na predstavljanju knjige:
Reka san da ne mogu doć a isto san ti doša. Hvala ti što smo se sreli, srce je vuklo na naš kamen. Ćutija si da je vrime poć, kamen svoj vidit, sist isprid kuće, udahnit mir i tišinu, odbacit gorčinu i pozdravit svoje prijatelje, svoje Vrdrine, Trilj i još jedan put bacit pogled niz Cetinu.
Neka Bog bude nagrada za dolinu suza i patnje kroz koje si prolazija.
Hvala ti što si ljubija i volija svoj dom i svoju Hrvatsku.

NOĆNA RAZGLEDNICA

Noćna šetnja

UZBUNA NA BADNJI DAN

Svećenik i vojnik ne može biti svatko. Kada obučeš uniformu vojnik si od jutra do sutra. Poslije ratno razdoblje za sobom vuče ratne teme i razmišljanja. Potrebno se prešaltati iz ratnog u mirnodopski sustava. Naš inženjerijski vod se rastao i svatko je pošao svojoj kući, oni koji su imali sreće da im firma nije nestala u ratnom vihoru, vratili su se na posao. Sve je to za sobom vuklo i ratni dodatak, nesnalaženje u sredini koja više nije ista kao prije a ni sami više nismo isti. Naviknuli smo se na život bez života, pa se sad osjećamo kao riba na suhom. Dobivši ponudu da se ponovno obučeno u uniformu, da uđemo u sastav 40. inž. brojne zbog potreba pri izgradnji nove ceste za Visovac većina prihvaća ponudu i krećemo na miljevački plato. Vrši se rekonstrukcija dotrajale ceste s jednim trakom u cestu s dva traka i kružnim tokom pri samom jezeru. Vrlo brzo se uklapamo u ekipu i terenski način života. Stacionirani smo u samom gradu Drnišu u prostorima gdje smo oformili radione za popravak tehnike. Nije neki komfor ali i ne tražimo previše, bitno da imamo krov nad glavom i vojnički krevet. Naučenim smo na malo i oskudno pa ne tražimo mnogo. Dolaskom jeseni noći su duže pa večernje sate kratimo odlaskom u grad na piće. Teku dani, jesen svoje bogato i raskošno ruho poklanja prirodi, prvim burama nas priprema za zimu, snježne radosti i hladnoće. Kiše počinju zalijevati suhu zemlju i miljevački kamenjar. Studeni, mjesec koji broji zadnje jesenje dane polagano popušta pred prosinačkih hladnoćama koje lede krv u žilama. Sa zimskim danima snježne pahuljice ukrašavaju vrhove Promine, sve se nekako priprema i ukrašava za svetkovinu rođenja malog Božića. Radovi na trasi teku bez većih problema i iznenađenja. Svi smo već polagano u mislima kod kuće pripremajući se za nadolazeće blagdane. Bura s Promine je popriličnom očistila zrak i spustila temperaturu na nekoliko stupnjeva, zavlači se u svaki kutak, svaku poru, uvlači se u kosti, ali dobro pred blagdansko vrijeme ne može ništa pokvariti. U gradu se na svakom koraku osjeća veseli duh Božića a ljudi se vesele i žure što od hladnih udara bure što od žurbe pripremajući se za sutrašnji Badnji dan. Nama preostaje još izgurati večernje sate u veselom ozračju kafića gdje su se tih dana počeli prikupljati Drnišani pristigli sa svih strana. Alkohol i pjesma podižu atmosferu pomažući zagrijati se, opustiti i zaboraviti na buru i hladnoću koja vlada drniškim krajem. U veseloj atmosferi prolazi večer, nikom se ne da vani na buru koja još pojačava. Ipak nama je poći do naše garaže i sutra prije podne se pripremiti za polazak svatko svom domu i obitelji. Izlaskom iz kafića na zaleđenu atmosferu opustjelih ulica vrlo brzo se hladimo, bura se poigrava s nama, pleše i jurca gradskim ulicama. Hladnoća se vrlo brzo uvukla u nas dok smo pješačili do naših prostora ali sama pomisao na sutrašnji polazak svojim obiteljima olakšava borbu s udarima bure. Ulazimo u toplinu kuhinje, ponoć samo što nije pokucala na vrata, osjećamo glad pa smo odlučili večerati. Suha vratina i nešto sira je dovoljno da mognemo lakše zaspati. Telefon u hodniku zazvoni dok smo bili pri kraju s jelom , pogledasmo se u čudu i zapitasmo koji čudan svat u ovo doba noći može telefonirati. Službujući pođe da se javi a mi osluškujemo pokušavajući odgonetnuti što je to tako važno i žurno ali iz razgovora nikako ne možemo povezati o čemu je riječ, tek smo shvatili da ipak nije čudan svat već netko zove iz naše postrojbe u Divuljama. Nakon završenog razgovora službujući ulazi u kuhinju i po njegovu izrazu lica smo odmah shvatili da je nešto krenulo stramputicom. Slušamo vijest i ostajemo zaleđeni, nevjerujući što čujemo.

-Mario, moraš odmah krenuti autom za Divulje po pisanu zapovijed!

-Bojna je u stanju pripravnosti, pod uzbunom, svi ostajemo do daljnjeg u Drnišu.

Vijest nas je nakratko zaledila, ne vjerujući što smo čuli. Trenutak tišine zavladao je u kuhinji, svatko u mislima vrti film koji je naglo prekinut. Uzbuna je na snazi, pa iako smo pričuvni sastav i na nas se zapovijed odnosi. Nema uzmaka ni pokušaja iznalaženja alternativnih varijanti. U tim trenucima slušamo buru koja kao da se veseli što će zajedno s nama proslaviti blagdane.

Šok i nevjerica vladaju, nema razgovora, jedan po jedan odlazimo na spavanje pitajući se tko se tako grubo poigrao s nama i ukrao nam toplinu Božića u obiteljskom domu. Sad nam se čini da se i bura smije pojačavajući svoj noćni ples. Nakon prespavane noćne vijesti kao da se hladnoća uvukla u krevete. Ustajemo se nakon izležavanja i ubrzo shvaćamo da hladnoća koju smo osjetili nije samo posljedica loše vijesti. Tijekom noći zbog jakih udara bure nestalo je struje, a zagrijavanje prostora je bilo termoakumolacionim pećima koje su nestankom struje grijale smanjenim kapacitetom, akumuliranom toplinom peći koja je bila na samom kraju.

Nakon svega ostajemo u nevjerici pošto nemamo nikakvu alternativu za zagrijavanje prostorija. Bura se ne zamara s našom problematikom već nastavlja svoj divlji ples, dok mi možemo samo čekati njeno stišavanje da bi ekipe Hep-a izišle na teren i otklonile kvar, kada će ponovno poteći toplina i zagrijati naše prostore. Do tada je potrebno nekako preživjeti i dobro se obući. Preko dana smo radili u radionama pa smo gibanjem i radom malo zaboravili na hladnoću prostora koji nas čekaju u poslijepodnevnim satima i na večer. Zima je, zima e pa što ako je zima nije lav, kaže dječja pjesmica. Nije lav ali hladnoća koja se uvlači u naša tijela ne daje nam ni trenutak mira. Ulaskom predvečer u hladnu kuhinju pokušavamo razgovorom zaboraviti na hladnoću međutim sve je kratkog daha. Poneki vic nas nasmije ali led u kostima stišće, ne da nam mira I pomalo smo u stanju očaja ne znajuć kako izdržati večer koja se odužila. Više uopće ne razmišljamo o Badnjoj večeri, o uzbuni, jednostavno hladnoća frustrira, ubija svaku misao o nečem lijepom. Na nogama smo i ne znajuć zašto dok pokušavamo razgovorom utišati zvukove bure koja još ne namjerava zastati I smiriti svoje igre. Razgovaramo, iako smo jednim djelom u mislima otplovili našim obiteljima. Nikola Veliki poskoči i onako veselo i važno nam priopći vijest.

-Sad sam se sjetio kako ću se zagrijati!

Gledamo ga u nevjerici ne mogavši ni u najluđim kombinacijama shvatiti kakvu je čudnu mašinu za zagrijavanje smislio.

-Kako ćeš se zagrijati – pitamo gas svi u čudu.

-Sad ću izaći vani na buru i dobro se ohladiti pa kad ponovno uđem unutra bit će mi toplo.

Svi skupa smo se dobro nasmijali i nastavili ledeno druženje u hladnoj kuhinji očekujuć stišavanje bure, dolazak struje i prestanak uzbune.

Aapsolutni gubitnci

 

Iza nas je jedan skup koji nije mogao nikog ostaviti ravnodušnim ni mirnim. Skup u Vukovaru je posjetnik na bolnu istinu koju još uvijek mnogi nose i proživljavaju. To je nažalost još jedna teška rana koju nosi Hrvatski narod. Hoće li biti još rana i stratišta koje će neke iduće generacije oplakivati.

 

Po onom što se da iščitati iz cjelokupnog odnose unutar hrvatskog narod nemamo velikih izgleda i vjerovanja da sutra neće ponovno netko gaziti po ovom narodu koji kroz svoju povijest dobro poznaje tuđinsku čizmu i još uvijek ima strah u kostima od tog. Gledajući unatrag možemo primijetiti koliko malo sami sebe poštujemo, koliko imamo malo samopouzdanja i samopoštovanja. S druge strane kao narod smo veoma ponosni i prkosni i teško trpimo nepravdu. Odlučnost da kažemo svima, sad je dosta, nažalost izostaje sve dok nas stvarno ne nagaze, granica boli nam je visoko podignuta.

 

U situacija kada nam drugi dirnu naše svetinje, ponašamo se kao bik kada mu mahne  crvenom krpom ispred očiju, tada krećemo svom silinom i ne pitamo koliko košta. Dok s druge strane kada sami gazimo po svojim ranama i svetinjama ostajemo bez ikakvog odgovora i reakcije.  Krivca nalazimo uvijek u suparničkom taboru. Jesmo li u pravu ili smo licemjeri koji se ne žele pogledati u ogledalo, ne želimo priznati da smo i sami svojom  šutnjom sukreatori patnji i stradanja koje nam drugi rade. Sami pogled na odnos prema Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima od strane sad već  velikog dijela hrvatskog naroda je poražavajući.            Mnogi se ne zamaraju činjenicom da  je veliki broja branitelja  izvršio suicid došavši na rub ljudskog dostojanstva. Nakon samo dvadesetak godina mnogi dovode u sumnju sve.

 

Kada će doći vrijeme da ćemo početi jedni druge upozoravati i tražiti da ne rade štetu svom narodu. Kada će doći vrijeme pa da shvatimo da su zločini  počinjeni nad Hrvatima velikim djelom događaju hrvatskom šutnjom koja je kao takva dala prešutan  „blagoslov“ krvnicima. Mnogi Hrvati  se sakrivaju optužujući  druge koristeći se izrekom general Ljube Ćesića – Rojs,  „Ko je jamo, jamio je“,  a sami su jamili bez i malo grižnje savijesti, kada im se pružila prilika. Moderno je napadati druge tako prikrivajući svoje grijehe i propuste. Sve su to činjenice od kojih ne možemo pobjeći i zbog kojih smo najbliže onoj izreci:

 

„Zavadi pa vladaj!“

 

Definitivno smo kao narod zavađeni i stalno se prebrojavamo što nas vuče unatrag i kao takvi smo sutra spremni trpjeti bol i žrtve koje će nam netko ponovno nanijeti.

 

Vrtimo se u krugu, kao u onoj narodnoj, tko bi doli sad je gori.  Gledajući rasprave političkih suparnika, još bolje rečeno optužbe, našu današnjicu slikovito možemo prikazati kao jedan  vrlo lošeg brak u kojem se ništa ne događa doli konstantnih optužbi i nabrajanja greška suparnika. U takvom braku nema napretka niti će ga biti sve dok obje strne ne prihvate činjenicu da je za brak tj. suživot potrebno promijeniti način razmišljanja za 180 stupnjeva i pokušati razgovarati. Pronaći nekakvu nit vodilju koja bi trebala biti zajednička osnova da bi na tom osmislili temeljne postavke društva koje ne bi mogla mijenjati svaka baraba kada dobije izbore. U našem narodu je mišljenje da je nemoguće uspostaviti zdravi odnos između “supružnika”.

 

Jesam li prenaivan kad zagovaram „utopiju“ ?

 

Možda, ali ako volimo ovu državu, a mnogi se busaju u prsa kako je ljube i vole, onda je to jedini put koji vodi ka stvarnosti u kojoj ćemo moći ponosno reći:

 

“Imamo svoju državu, volimo je i ne damo nikom da je  gazi i pljačka.”

 

To ne znači zaboraviti svoju povijest i svoje rane već jednom prekinuti rasprave i povijesne istine prepustiti struci jer bez istine nema zajedničkog puta. Mrtve ne možemo vratiti, bol ne možemo zatomiti i prebrisati, zato moramo raditi na tome da više ne dođemo u situaciju da  nas drugi gaze i pljačkaju.

 

Ukoliko nastavimo rasprave tko je kriv, tko je prvi započeo, novi Vukovari su budućnost hrvatskih naraštaja, a majke će i dalje oplakivati svoje sinove s bolom tražeći krivce i krvnike.

 

HVALA TI RATNIČE, HVALA PAUČE

Još jedna bitka, još jedan život, još jedan čovik koji se bori i čeka susret s prijateljima. Nakon jedinog razgovora duboko u noći iz mene su izišle riči. Istim putem smo išli a sreli smo se na kraju staze.

SVOJU ZVJEZDU TRAŽIM

Pod zvjezdama istim smo rođeni
Svoju zvjezdu svatko prati
Nekom sija, nekom mrkli mrak
Nikako domu da se vrati

Kao jedno srce smo bili
Zadah smrtni zajedno osjetili
Ratne rane previjali
Mnogi ljubav svoju darovali

Ej domovino, ej ljubavi i gotovino
S gorčinom se prošlih dana sjetim
Zar smrt isti miris nema
Zar radost isti osmjeh ne daruje

Svoju zvjezdu ne vidimo
Nikako stazu da nađemo
Borili smo se za pravo i pravicu
Ne za kamate i glavnicu

 

Kaže Frano Šipić kad smo se pozdravili na predstavljanju knjige:
Reka san da ne mogu doć a isto san ti doša. Hvala ti što smo se sreli, srce je vuklo na naš kamen. Ćutija si da je vrime poć, kamen svoj vidit, sist isprid kuće, udahnit mir i tišinu, odbacit gorčinu i pozdravit svoje prijatelje, svoje Vrdrine, Trilj i još jedan put bacit pogled niz Cetinu.
Neka Bog bude nagrada za dolinu suza i patnje kroz koje si prolazija.
Hvala ti što si ljubija i volija svoj dom i svoju Hrvatsku.

Frano Šipić – 1967 – 2018

Laka ti bila Hrvatska zemlja

PTSP – ČET’RI SLOVA IL BAJKA NOVA


Kako je kada nakon rata živiš u košmaru a snovi su poput horor filma kojeg ne želiš više nikada u životu gledati a on se na žalost vrti i vrti…
I na kraju svakog filma čuješ reklamni slogan
“Pa što bi vi još htjeli imate besplatnu kino predstavu!”

 

Što je to Ptsp?
Jesu li to loši snovi , košmar u glavi, ratne traume, gaženje po našoj duši, srcu, ponosu, nerazumijevanje sredine i društva, težak odnos unutar obitelji zbog svega toga.
Kako se dokazuje Ptsp?
Po standardima i mjerilima danas je jedini siguran način da branitelj dokaže posjedovanje te cijenjene povlastice taj da izvrši suicid. Tada društvo u srcu, mislima i molitvama odaje dužnu počast još jednom ratniku koji je spasio zajednicu i sam proračun od pucanja.
Sve nas manje ima tu, tu na sivom kamenu. To je refren pjesme kojeg je potrebno marketinški obraditi i upakirati tako da pored svih počasti odlazimo s pjesmom na drugi svjet.
Razmišljate li o suicidu? Ne, ja ne razmišljam o suicidu, ja se borim cijelo vrime da ne razmišljam o suicidu.
Jesam li ja pts-pijevac ili pts pijavica?
Doktorica me na prvoj grupnoj terapiji u razgovoru pokušava „urazumit“, pozvati na odgovornost, pa čak u jednom trenutku dovesti u sumnju moje matematičke sposobnosti kada mi je pokušala objasniti: da imam obitelj, da moram brinuti i živjeti zbog njih i za njih, da je od rata je prošlo dvadeset godina. Sve to znam i sam. Nažalost moja granica bola je dosta visoka pa samim tim mogu dosta tog istrpjeti al osjećaj je kao da plivam konstantno sa zavezanim kamenom oko vrta.
Borim se i plivam i ne dam se ali sam strašno umoran i tužan kada vidim kako nas promatraju kroz brojke, zbrajaju, množe i dijele nas.
Borim se ne slušati priče o pravima i povlasticama branitelja koja su praktički na svakom koraku aktualne. To je ubitačno jer kad čovjeku kažeš da si branitelj onda si za njih “lažan”, povlašten, pijavica, sišeš ovo društvo do maksimuma, još imaš i obraza nešto tražiti nakon 20-tak godina.
Pa što bi vi još htjeli, pitanje je mnogih koji nas tako doživljavaju.
Za njih smo nepotreban teret bez kojeg bi puno bolje živjeli. Sve zbog pojedinaca koji su izišli izvan zakona i okoristili se na račun sustava. Takvih ima i bit će ih u svim porama društva, svi djeluju i rade na isti način. Kriminal nije povlastica jedne grupacije kao braniteljske, kriminal nema ni imena ni prezimena, ni stranke ni instituciju.
Možda bi me sve to manje diralo da nisam okrznut ratom, da sam gledao svoja posla i gradio svoj život i obitelj, možda…
Neću kazati da mi je netko drugi kriv i odgovoran za moj život i postupke no, boli odnos i razmišljanje cjelokupnog društva spram nas kojih je svakim danom sve manje , sišu nam snagu, ponos i želju, u tišini i boli ponosni umiremo, nestajemo…
Proživjeli smo ratne strahote, netko manje netko veće, zavisno koliko tko može istrpjeti i primiti na sebe, a za taj dio života koji je istrgnut iz nas poput listova iz knjige, čujemo pitanje mnogih znanih i neznanih:
Pa što bi vi još htjeli?
Sve ste dobili i još ste nezahvalni.
Takvo pitanje ubija , a čujemo ga od mnogih koji su ležali u toplim krevetima, od mnogih koji su znali zapitati prilikom poziva za gardu:
A jeli tamo opasno?
Ton s kojim se susrećemo je za mene kao i za većinu porazan i otrovan. Pa nismo mi potpisali kolektivni ugovor pa bi ga sad malo mijenjali.
Upitat ću mnoge:
Znate li kako je to kad ti život visi o koncu?
Kad prijatelju zadnje otkucaje brojiš, poklanjaš mu zadnji osmjeh u zamjenu za bolnu grč na njegovom licu, kada se navikneš na miris smrti?
Kako je kada imate u ruci ponos, a boriš se protiv tenkova?
Kad nemaš šanse i pritom te gaze, gubiš one koji su se zakleli šutnjom da će u zadnjem trenutku biti uz tebe, u najtežem trenutku ti priskočiti i život ti spasiti?

Kako je kada nakon rata živiš u košmaru a snovi su poput horor filma kojeg ne želiš više nikada u životu gledati a on se na žalost vrti i vrti…
I na kraju svakog filma čuješ reklamni slogan
“Pa što bi vi još htjeli imate besplatnu kino predstavu!”
Može li se to nadoknaditi i naplatiti POVLASTICAMA, zaliječiti na psihijatriji, razmrsiti. Ne može.
Zato se nekako najbolje osjećam kad funkcioniram sam i kad uđem u tišinu noći parkova i ulica velegrada, kada je sav pošten svijet u svojim krevetima,. Vjerojatno mi je to nadomjestak za onaj gušt s prve crte, samo sad umjesto puške imam foto aparat a dok šetam u meni još uvijek radu onaj isti radar, radi i skenira ispituje slučajne prolaznike. Mnoge koji hvataju zagrljaj noći su moguća opasnost, vjerojatno tako dobijem potrebni adrenalina da nahranim tu zvir unutar koju neki zovu PTSP a netko PTSPIJAVICA.

ZVIR IL NEMIR

Sunce zalazi večer pada
U meni nemir vlada
Nemir u utrobi, nemir u duši,
toliko nemira da me guši

Dal je zvir il nemir
Dal spava zimski san
Tko zna možda sutra
Želi ukrasti mi dan

Pada noć u krevet mi je poć
Ipak ostajem i čuvam stražu
Neprijatelj nkad ne spava kažu
U sebi osjećam nemirnu gnjavažu

Zvir i nemir ulaze u tamnu noć
Tjelo u borbi i grču priča svoju priču
Noć je duga zoru dočekati triba
da bi jutrom rješija se briga

Zvir il nemir, koga više briga?
Ničija smo mi briga.
Strvinari brigu brinu.
Dal zbog nas potrošit kunu

27. GODIŠNJICA OSNUTKA 145. BRIGADE

JESEN

U krošnje kao tat se uvlači
Danima se prikrada
Lišće polako dok otpada

Na svako stablo
Novo odjelo navlači
Bojama ih svojim šara

Staze i šetnice
Zlatnim nitima krasi
Tiho parkovima dok prolazi

Stiže jesen rana
plodove nam zlatne nosi
ljepotu boja stazama pronosi

Oblaci sivi uskoro će stići
Kiše jesenje s vjetrom donjeti
Magle sive u posjet nam dozvati

                       Tekst:Klajo

MAKSIMIRSKE BOJE JESENI

Jesen se polagano uvlači u krošnje maksimirskim šume. Maksimirski perivoji i šetnice navlače jesenje odijelo ukrašeno zlatnim nitima.  Miholjsko ljeto i sunčane zrake uz mir maksimirskih šetnica prava je blagodat za mnoge željne mira i dmora koji je potreban nakon gradske vreve i gužvi.  

 

 

 

 

 

 

 

 

VESNA I DVA TERNCA


Život na terenu ponekad piše čudne priče koje znaju u trenutku prić granicu dobrog ukusa. Kako kažu naši stari: „Šta je prislano ni mački nije dragao!“ a opet ima i oni koji znaju reć: „Ko se zadnji smije najslađe se smije!“ Pošli na teren Ivan i Jakov na izgradnju ceste u zaleđu Splita, Bogu iza nogu, kako kaže stari svit. Rade na održavanju mehanizacije pa na terenu djeluju u paru. Ponekad zna zaiskrit pošto su obojica temperamentni ali se iskre brzo i ugase. Nje lako u ambijentu terenske sobe ostat uvik ladan i miran. Monotonija ubija pa ponekad kavga zna niknit iz ničega. Ka bolje je da se štogot dogđa nego da umiru od dosade. U sumrak se spuštaju na piće u jedini kafić, al zato u kafiću radi „opaka“ Vesna, iz nje iskri jače nego iz kamena živca. S vrimena na vrime zna se dogodit da jaketa zapne za šank pa nikako otić, pažnja je okrenuta Vesni tako da nije bitno di je jaketa zapela. Nije to ni veliki problem kad se ima u džepu i kad grlo nije suvo. Da ne bude monotono Niko i Janko su isto pošli na piće pa se može bacit koja na briškule i trešete. Pokušavaju nagovorit Vesnu i prijateljicu da se nađu sutra popodne na piću. Lome se koplja ma i Vesna ima utakmica u nogan, koliko je samo baraba pokušvalo Vesnu utrat u tisno ali bi ko riba uvik iskliznila u zadnji tren.
Zečić s radija udara ritam a Jakov pokušava zamutit malo vodu nebili Vesna izgubila koncentraciju i uvatila se na udicu. Zapita je da mu posudi kazetu do suta pa će joj vratit kad se nađu na piću.
-Znaš li ti koliko bi ja kazeta tribala imat da san davala svakom?
-Svaki se kleja u materino mliko da će je vratit sutra.
Ma nije priša ima noći tek su se počeli zagrijavat za šankom. Jakov ne popušta već vadi novac u zaminu za kazetu pa ako ne vrati ostaje joj troduplo.
-Nema šanse da još toliko izvadiš.
-Misliš da se sve novcem može kupit i riješit.
Ivan pomalo nacvrckan smije se tom natezanju i još potpaljuje vatru?
-Evo ja ću sutra maloj donit jednu ćikoldu kad se nađemo na piću.
Vesna se smijulji, situacija joj postaje zanimljivija. Jakov zajapurena lica, šta od pića šta od gubitka kontrole nad situacijom podiže cijenu nebili nekako uspija, dok Vesna ima vrimena i iskustva u tim pripetavanjima. Pije se tura za turom, ima se ne pati se. Malo po malo svit se razilazi dok ekipa za šankom pokušava ulovit štogot ali sve iđe na to da će bit po onoj: „ Više sriće drugi put.“ Ipak na kraju Vesna kaže Jakovu:
-Ma evo ti kazetu!
-Nisi ni prvi ni zadnji koji je uzeja pa nije vratija.
-Vratija sutra ili ne, neću uzet nikakve novce.
Smijemo se na tu Vesninu, znajuć dobro da u neku ruku tako i bude. Nakon svega Jakov uzima kazetu ali nije baš sritan jer Vesni nije nište značilo njegovo novčano uvjeravanje. Okrće na drugu starnu nebili koliko toliko ublažija spuštanje na zemlju koje mu je priredila Vesna. Nakon podosta alkohola pokušava izvuć asa iz rukava.
Neopazice Ivanu izvlači novce iz trliša i kaže Vesni da mu sve naplati. Ivan primjećuje da se ekipa smjuji ali mu na prvu nije jasno zbog čega. No, vrlo brzo svaća zbog čega se samo on ne smije, Jakov plaća piće s njegovim kunam. Uzima svoj novce od Jakova i kaže Vesni da mu naplati posebno njegovo piće i prikida zajedničko druženje. Situacija naglo postaje mučna, više nema razgovora iako Jakov još inzistira da sve platii. Nema više priče ni smija samo muzika razbij tu mučnu situaciju iz koje više nema nekakvog izlaza. Zajedno odlaze do kuće di su smišteni na spavanje. Dok se vraćaju, svak je u svom filmu, Ivan vrti priču po gavi i pada mu na pamet neslana šala kako će vratit Jakovu milo za drago. Izlazeć iz auta svak pritiska dugme i zaključava vrata, ali Ivan svoja vrata ne zaključava, malo zastane te nakon ulaska trojke u kuću na brzinu se vraća do auta, uzima kazetu i zaključaje svoja vrata. Vrlo brzo je svak u svom krevetu pod dojmom jedne večeri koja je bila ugodna a završila je neugodnom tišinom. Jutarnje buđenje i mamulik su normala, ništa nepoznato, već će se to u radu razbit i razbistrit . Ivan se budi i čuje iz kužine nekakvu raspravu, prisjeća se sinoćne priče. Za nekoliko trenutaka u sobu ulazi Jakov i ozbijnim tonom kaže Ivanu:
-Ajde vraćaj kasetu.
-Ma kakvu crnu kasetu? – Ivan će onako još ka iz polusna.
-Ajde, ajde, šta je bilo bilo je, znan da si uzeja kasetu i vrati mi je.
Ne popušta Jakov ali sad je situacija pod kontrolom Ivana i onako ozbiljno povisuje ton da bi zvučalo dojmljivije na Jakova :
-Ma kakvu crnu kasetu zar ti nije bilo dosta ona glupost od sinoć.
-Sad još i nastavljaš.
-Na kraj krajeva, jesi li siguran u onu dvojicu da ti je nisu uzeli koristeći našu trzavicu.
Ivan natraje Jakovu na krivi trag i dovodi gau situaciju da više nije baš siguran ko bi moga bit lopov. Razmišljajući pomalo i sam shvaća da je u igri i ostatak ekipe koji je vrlo lako moga iskoristit situaciju. Priča od sinoć se nastavlja s tim da su karte drugačije izmišane i podiljene. Jakov vrti film od sinoć i osjećaj mamurluka se dodatno miša s osjećajem gubitnika. Poslin podne će ponovno do Vesne na dogovoreno piće, svak sa svojim obećanjima od sinoć.
Čitavo prije podne Jakov se vrti ko riba na gradelan, iđe od jednog do drugog i pokušava utvrdit di mu je kaseta al sve manje zna i sve više nepoznanica ima. Ivan ga je još u takvoj situaciji uspija uvjerit da je sigurno neko od ove dvojice iskoristija trenutak i situaciju koja se izrodila. Nesiguran i frustriran kako se približava vrime za kavu s Vesnom gubi kontrolu i samopouzdanje a dobro se sića kako je sinoć vadija silne novce za kaparu. Istraga se privodi kraju bez da je naša krivca. Dok polazimo na piće Jakov razmišlja kako doć i reć da nema kazete. Nema vele razgovora tek Ivan kaže Jakovu:
-Stani mi pokraj dućana da kupin ćikladu.
-Ma odnije đava ćikoladu neću za ludosti stajat – nato će Jakov.
Ivan dobro zna zbog čega Jakov neće stat kod dućana i nije ga vele briga, samo čeka trenutak kad će doć do Vesne da vidi reakciju Jakova i Vesne.
Ugledavši nas Vesna nas osmjehom pozdravi. Sidamo s Vesnom i prijteljicom i Jakov tužnim glasom reče Vesni:
-Neman ti kasete, neko mi je ukra.
A Vesna će ko iz topa, dobro znajuć šta se sinoć dogodilo:
-Ivan ti je ukra, sto posto!
-Ma nisan ja ukra – brani se Ivan s pobjedonosni smješkom na usnama.
Uto Vesna odlazi s prijateljicon na Wc a Ivan vadi kazetu iz džepa pa je daje Jakovu i kaže mu:
-Evo ti kaseta!
-Zapanti, piće se ne pije s čovikon ako mora razmišljat oće li mu ukrast novce i radit od njega budalu.
Uzima Jakov kasetu bez riči, pomalo posramljen, svaća pogrešku.
Nakon povratka cura iz Wc Jakov daje kazetu Vesni a ona će pobjedonosno:
-Jesan ti rekla da ti je on ukra kasetu!

Gradski vrt u Mandlovoj ulici

Mala šetnja u nedjeljno poslijepodne s fotićem stazama gradskog vrta u Mandlovoj, pored Kraša, je bila veoma ugodna i opuštajuća. Mir i prelijepi kadrovi cvijeća i i povrća su pravi mali raj za oči i za dušu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

CRKVA PRESVETOG SRCA ISUSOVA – KOŠUTE

NISAM KRIV ŠTO SAM POGINUO

Ratni dani su iza nas, većini slijedi povratak u normalu, netko se vraća ženi, netko djeci, netko ljubavnici. Ima i onih što ne znaju ni gdje će, ni kuda će. Nemaju kući ni kučeta ni mačeta pa pridržavaju šank da ne padne.
Završetkom rata većina je demobilizirana, a manji dio je krenuo u profesionalce. Mirnodopsko vrijeme ima svoja pravila i zahtjeve koji su prioritetni. Vojsku je potrebno svakodnevno obučavati i sve one  vojne vještine koje su u ratu preskočene sad je potrebno učiti i svakodnevno uvježbavati. Stipe je radio na bageru u miru i ratu, a sad pošto je ostao u vojsci mora ponešto i naučiti. Nije baš lako s 50- tim na leđima uskočiti u čizme i vojni dril, rame uz rame s 25 – godišnjacima. Mladost  ima energiju, a starost mudrost i snalažljivost. Snalažljivost je u miru i ratu vrlo bitan čimbenik, ponekad i presudan. Priprema se taktičko uvježbavanja: satnija u napadu i obrani. Stipine noge su pomalo zahrđale i teška srca se miri s činjenicom  da je sad potrebno letjeti i skakati po kamenjaru, ali kako se kaže, kad je vojska u pitanju, na jednog vojnika se ne čeka.
Namrgođen Stipe sam sa sobom raspravlja, ne može se pomiriti da su ga istjerali iz bageru i da se sad treba kao šimlija bacati i zalijegati. Satnija je podjeljena na dvije grupe, zeleni i plavi. Zapovjednici vodova bruse taktiku i pojedinačno objašnjavaju taktičke zamisli i dužnosti svakog vojnika, određuju polaze točke. Za ne falit, Stipe upada u zelenu grupu koji moraju u napad. Eto ti belaja i problema, uz sve još mora i napadati.
-Sad  kad si ostao u vojsci, moj Stipe nema ti druge, već pušku u ruke i u napad – kaže mu Ante, zapovjednik voda. Zeleni i plavi zauzimaju polazne položaje i sve je spremno za vježbu pod nazivom “Orkan 95”. Zapovjednik satnije nadgleda sve i izdaje zapovijed za početak vježbe. Zelena ekipa u maskirnoj uniformi, još dodatno načičkana prirodnim maskirani sredstvima, poprima izgleda pokretnih grmova. Započeto je pojedinačno napredovanje zelenih s pozicije na poziciju. Stipe dolazi na red za prebacivanje. Diže se al ne kreće naprijed već nazad. U prvi trenutak svi  ostaju zatečeni Stipinom reakcijom. Ante njegov zapovjednik na  trenutak ostaje zatečen situacijom ne shvaćajući što je Stipe naumio.
-Stipe, što se događa?
-Kuda si krenuo?
Na to mu Stipe objašnjava:
-Ja san prvi poginuo u napadu.
Ante u tom trenutku burno reagira, psovke i prijetnje upućuje Stipi.
Stipe mrtav hladan kaže:
-Pa nisam ja kriv što sam poginuo – i nastavlja dalje svojim putem.
-Za mene je vježba završila.

BEZIMENI

Spomenik ratniku koji je sve prošao i od države križ dobio.
Ratnik koji je s Plitvica u rat krenija i do zadnjeg dana se borija. Ovo nije drvo života, ovo je Hrvatska sramota.

 

 

           BEZIMENI

Zgažen a opet ponosan
U blato bačem a opet čist
Krvariš a opet živiš
Ljubav tvoju veličaju
Klanjanju ti se
A iza leđa smiju ti se

Ponosno glavu digni
U oči čovjeka pogledaj
Ljubav mu svoju daj
Daruj im svoju tugu
Rane svoje im pokaži
Jače su od svake laži

Svoj križ nosiš
S njime se ponosiš
Zlobnicima dok prkosiš
Dok te pozivaju
Na gomile prikupljaju
Krivnju pojedinca zazivaju

Zbog jednog su spremni
Desetorici suditi
Ne pitajući se tko će izgubiti
Obraz im svoj okreni
Ponos im svoj pokaži
Jači je od njihovi laži

Budi ponosan
Na sve one teške dane
Ratne prohujale drame
Nikada te neće shvatiti
Na ljubav tvoja
Ljubavlju uzvratiti

 

 

procjena štete

Pitan se čemu sve ovo, ovi cirkus, ova mižerja. Di smo zapeli u kakve aveti pritvorili.Jesmo li vukovi ovce il janjci za žrtvu. Čitavi poratni put ja moran objašnjavati u kratko u pet minuta i k tom objasnit zašto si ptsijavica zašto ne moš spat zašto.Pričamoo lustraciji ne znam šta baš znači .ko zna možda imene buduustrilari. Danas nakon jednog tjedna koji će se vjerojatno u nekompoledu miritprija i poslin suza.
Danas sam prisustvova jednom za mene strašno mučnom danu kad sam iša na procjenu štete. Proša san put dugačak neki dvista metara i pokušava sabrati misli. Znam šta će mi bit pitanje a neznan kako odgovorit na njega vatan i pokušavan povezati informacije kako i koliko ljudi proć dok ti ne utvrde da mošna stup srama da te šibaju i ogovaraju broje silne povlastice koje ću dobit možda u 67 godini. Iskreno danas nisam više siguran u ništa. Grozan je osjećaj kad čuješ od svoji ne tuđi da je super kad  dica nemaju ćaće ma imaju vriću para. To je život to je rokenrol. Sitin se nekoliko ljudi koji su na pitanje oće li iću rat čuja protu pitanje a jel tamo opasno
Sitne duše koje sad nemogu ne primjetit da ljudi imaju i preveć .
a ej ljubavi ej gotovino možda se još ne skidan iz garde jer ima još koja kuna
Danas prije polaska pročita da sam bjednik čimavica od onogko te u ratu ka vodija  koji je probisvjet koji nas ostavi na cidilu kad mu nismo više tribali
Kažu pusti to izdrži još malo
Dokle zbog čega i za koga
IMA JEDNA unas
zadavija bi se ko kutlešina lastavica
možda je to već pitispjavica opaka
emoj narode jadan li si čiji li se kom se klanjaš za kog zavijaš

možda za one čija je parola MENI MENI SAMO MENI
koga ćemo lustrirat prvo možda špijune možda one koje mrze možda minhen bojnu možda one koji nam sude
pa možda sam još nekoga zaboravija
dilimo se a čemu mogli smo lipo otić svi skupa na island

Ko nije otiša na island popije dvi tri bobe i spa va ka medo 

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “BITKA ZA ŽIVOT”

BUDNICA

“BITKA ZA ŽIVOT”

Put je dug prepun trnja s pokojom ružom, to je put do ove knjige. Riječ po riječ i potekla je rijeka suza i emocija iz nutrine moje duše. Ta rijeka je bila bez kontrole, ponekad divlja a ponekad tiha. U tišini noći navirale su riječi i sjećanja,  teška s mnogo tuge. Želja da se sjetim naših prijatelja,  da im se poklonim i zahvalim, ovu priču je pokrenula a onda je uz Božju pomoć bilo potrebno izdržati i fizički i psihički. Danas sam sretan i ponosan, zahvalan Božjoj Providnosti što me vodila, davala mi snage. Nije bilo lako, bio je to dugačak put s padovima i ponovnim ustajanjima. Na tom putu vaše pohvale su bile poticaj da izdržim, da ponovno ustanem i krenem dalje.
Ova knjiga je spomenik koji sam izgradio njima u uspomenu i koji nikakve bure i nevere, ne mogu srušit ni izbrisat.

 

Poštovani prijatelji i čitatelji još dok se emocije slijegaju pomalo dolazim do daha i zraka i tek sad nazirem stvarne dimenzije onog što znači pisana riječ.  Prije dva dana sam na upit koja je tematika knjige napisao između ostalog da je jedan od radnih naslova bio  “DA TO SAM JA”

Nakon 15 – ak godina borbe sa samim sobom dolaskom bolesti došlo je do sloma i prijeloma i u tim trenutcima pod okriljem odjela za psihološku pomoć KBC  Rebro kojega ja od milja znam nazvati “PUKNUTA EKIPA” padaju sve barijere i rađa se želja za borbom, za životom. 

Tog trenutka  krećem u bitku ne s bolešću već s “ćukom” jer je sve unutar nas. Bolest i nespavanje je teško bilo izdržati ali sam u tim trenutcima  vidio jedan drugačiji svijet oko sebe.  Uz konstantnu borbu s gospon Parkinsonom  s kojim se malo, malo pa posvadim i bolešću koju neki od  milja nazivaju “Pit, ist, pit”  shvaćam svu problematiku koju mnogi nose iz rata  kao i ja i tu se rađa jako izraženi poriv i želja za pomoći drugima. U tim trenutcima na sugestiju moje sestre da opišem svoj put poslijeratnih “stradanja” izlazim iz ilegale i pišem svoj  PTSP put, objavljujem ga na svojoj stranici i Facebooku i još dodatno plaćam 10 dolara reklamiranja teksta da ga što više ljudi pročita i na kraj krajeva da im pomogne u prvom koraku koji je najteži ka traženju pomoći. Prije svega tekst je bilo obraćanje braniteljskoj populaciji u kojoj sigurno još uvijek ima ljudi kojih je stid i strah  potražiti pomoć zbog razmišljanja što će reći okolina koja zna biti brutalna ali ujedno i strah zbog nepoznavanja,bolje rečeno vrloooo lošeg imidža psihijatrije kao grane medicine od koje svi zaziru.

 

Na žalost po onom što znam i vidim mnogi su spremni potražiti pomoć jer su na rubu, samo im je potrebna pokoja kapljica. Mnogi dolaze tražeći čarobni štapić umjesto pomoći jer po našem starom dobrom običaju nama je uvijek netko drugi potreban  da nam riješi probleme.

Tu dolazimo do one izreke koju znamo iz knjige mudrosti u kojoj nam kroz prispodobe  Isus govori liječeći sve bolesti i čineći čudesa uporno

“Vjera te tvoja spasila.”

Tako jednostavno a opet zamršeno jer mnoge ne može ni vjera spasiti pošto se ne otvaraju, kriju, ne traže pomoć. Reklo bi se rebus nerješiv, nema nam pomoći i u tim trenutcima se javlja bolest koja kao tornado ruši sve kule i utvrde koje smo sagradili krijući se, nažalost ponajprije od samih sebe. Dolazimo u stanje razgolićenosti  gdje više nemamo što kriti, kada sami sebe vidimo na dnu  u kaljuži. Ta je točka za neke slom, za neke prijeloma.  Dragi moji bolni i puknutih niti zapamtite onu:

“Na muci se poznaju junaci!”

Vjera je temelj da u tim trenutcima možemo krenuti u borbu i da se mognemo ustati i teret svog života uprtiti  i radosno ponijeti. 

Još jednom  hvala od srca svima koji su bili prisutni predstavljanju knjige.

Hvala mojim ratnicima ćukašima i Inžinjercma 126. d.p.

Mojim zagrepčanima gospodinu Patriku Polimcu  i mom dragom i dobrom prijatelju  Iliji Trzinu.

Hvala “radnom kolegi” gospodinu Saši Tadincu na foto pomoći.

Hvala HTV  novinarki gospođi Magdaleni Šipić i voditeljici emisije “Libar” Hit radio Sinja gospođici Mariji Maroš na medijskom praćenju predstavljanja knjige.

Hvala voditeljici predstavljanja gospođi Ireni Bradarić.

Hvala od srca Paucima koji su me ugodno iznenadili na čelu s mojom dragom Sandrom koji su me odmah uzdrmali i  potekla je suza.

Hvala mojim roditeljima koji su me istrpili čitavi život i mojim curama koje me trenutno trpe, mojoj Renati i Ivi suncu koje za me sja.

Hvala gospodinu Stipi Krci na ričima koje sam spremija u sandučić.

Hvala mom Njijoviću, gospodinu Draženu Klariću na lipim ričima al  i na onom što veže naše i njijove koje samo mi možemo stvarno opipati.Ujedno mi je ostalo ono da sam prvi pisac u Klarića.

Hvala na nesebičnoj pomoći mojoj osobnoj lektorici koja mi je bila i osobni savetnik u pisanoj riči gospođi Niveski Juraga-Kovačev.

I na kraju hvala Bogu da mi je podario tako velikog čovika i vjernika, pa mog kazata i prijatelja don Josipa Dukića.

PREČACI I STRAMPUTICE NE VODE NIKUD

“Nema kruha bez motike!”               

Tako su nam od malih nogu jasno i jednostavno roditelji pojašnjavali kako se do cilja ne može doći prečacima.  Za postoći uspjeh prije svega je potrebno vrijeme i rad. Nestrpljenje je problem koji nije lagano savladati i s kojim se mučimo u mladosti a kako godine prolaze i starimo postajemo bogatiji, prikupljamo iz dana u dan životno iskustvo, postajemo zreliji. Tad se prisjećamo svoje mladosti i nestrpljenja, prečaca i stramputica. Siline koju samo mladost poznaje, a koju je tako teško obuzdati. Nestrpljenje je dio pozitivne strane koja nas gura naprijed i to je onaj zamašnjak koji pokreće mnoge stvari u životu. Tu se uz nestrpljenje po običaju zavuče i mališ koji hoće malo pažnje . Manje više u svima nam, pa i u meni, čuči i voli da ga tetošimo. Pišući prve tekstove taj mališ je svako malo znao dobiti bombončić no u jednom trenutku je poželio biti velik, krenut prečicom da bi mogao dobiti pravi poklon. Naravno tada sam imao problem kako smirit njegovo nestrpljenje i objasniti mu da prečaci ne vode nigdje.
Počinjem razmišljati kako pronaći rješenje. Traži, traži pa ćeš naći i ja sam pronašao odgovor i rješenje u jednom mudrom i poučnom tekstu koji je djelovao poput hladnog tuša na mališu i nestrpljenje i bio jasan putokaz, a meni pripomogao da dobijem mir i nastavak pisanja rasterećen od nerealnih očekivanja preko noći.

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?”

I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

 

Tekst o mudracu prenešen s portala Bitno net

https://www.bitno.net/

SVOJU ZVJEZDU TRAŽIM

 

Pod zvjezdama istim smo rođeni
Svoju zvjezdu svatko prati
Nekom sija, nekom mrkli mrak
Nikako domu da se vrati

 

Kao jedno srce smo bili
Zadah smrtni zajedno osjetili
Ratne rane previjali
Mnogi ljubav svoju darovali

 

Ej domovino, ej ljubavi i gotovino
S gorčinom se prošlih dana sjetim
Zar smrt isti miris nema
Zar radost isti osmjeh ne daruje

 

Svoju zvjezdu ne vidimo
Nikako stazu da nađemo
Borili smo se za pravo i pravicu
Ne za kamate i glavnicu

 

 

KNJIGA SA KAMENA

Poštovani prijatelji, rađa se knjiga kamena. Svima zahvaljujem na podršci i lipoj riči. Davala mi je snagu i energiju da ostvarim želju, da se sjetim svojih prijatelja i suborca. Da im podignem pisani spomenik koji će ostati budućim generacijama kao svjetionik i osvjetljavati im staze kojom su hodili ljudi velika srca dok su branili i ljubili svoju Hrvatsku grudu.

Hvala Vam i vi ste sigurno ugradili jedan mali dio sebe moje priče svojom podrškom.

Put prepun trnja i ponekom ružom

 

Od pamtivijeka čovjek je tražio malo više, nije mu bilo dosta samo srce već je tražio i ono malo duše.

Za neke je duša nepoznanica, negiraju da postoji, neki su svoje dileme stavili na vagu pokušavajući izvagati dušu. Stari svijet nije previše o tim stvarima razbijao glavu, reklo bi se da je uzeo zdravo za gotovo. To su bile stvari kao sveto pismo i nisu ni pomišljali dirati i skrnaviti svoje svetinje. No, nije baš tako nonšalantno preuzimao nečije teorije i vjerovao na riječ. Sve je ipak moralo proć detaljnu analizu i dobro bi promislio da bi nešto izmijenio.  Imamo mnoštvo poslovica koje je čovjek iznjedrio i ostavio kao baštinu. Svaka poslovica je kao suho zlato, vrijednost koja se i danas koristi. Mada se od datuma stvaranja do dana današnjeg izmijenilo toliko sistema, sustava, uz nevjerojatan tehnički napredak poslovice su još uvjek su tako žive i vjerodostojne.

Sve te mudre izreke je čovjek provjeravao,  preispitivao, dorađivao na svojoj muci.  I to je bila njegova filozofija života na kojoj je opstajao.  Sve to je zapisiva u svoju knjigu života koju su nasljednici za ognjištem prepričavali i pretresali, ne da su sumnjali i dovodili u pitanje već su kroz razgovor razmišljali i sebe nadograđivali, dušu svoju obogaćivali.

Što osta od starih vremena, od uzrečica i rujnoga vina?

Neki će kazati ništa a neki će reći da ima toga samo je negdje u zapećku prekriveno, malo prašine se nakupilo al još postoji.

Stari su znali kazati da sve što ima ime da postoji. Po toj starinskoj danas postoje ljudi bez duha, instant osobe.

Od prvih koraka mediji su pokucali čovjeku navrata i kao mađioničari nudili čarobne štapiće, rješenje za sve  što ga boli i tišti, sve želje ispunjavaju. Naravno u početcima medijske kampanje koja je bila tek u povojima,  nije mogla ostaviti velikog traga, tek su pojedinci kupovali tu instant lutriju da bi kupili sreću i zadovoljstvo.

Kada promatramo čovjeka kao nekakvu medalju a  svaka medalja ima dvije strane onda je na jednoj srce a na drugoj duša. Sad možemo doći do napasti pa početi raspravljati s onima koji nisu baš uvjereni da duša postoji ali nije to nakana ni poanta.

 Tu se ponovno vraćamo na medije koji su danas stigli od povoja do fakultetskih  klupa i katedra.  Toliko su ojačali da sada ne nude čovjeku nikakve čarobne štapiće već ga uče kako živjeti, što popiti. Prihvativši medije i marketing kao nadogradnju vrijednosti proizvoda čovjek dolazi u poziciju da i sam postaje proizvod i kao takav se nalazi u izlogu za prodaju. Kao takav čovjek prije svega gubi moć razmišljanja jer mu marketing nudi kompletno rješenje koje mu oduzima i pomisao na svoje razmišljanje i svoj stav, postaje instant osoba.

 Mediji su svoju mašineriju dodatno pojačali s izradom psiholoških profila ljudski potreba, do u tančine razrađuju strategiju i taktiku napada na najslabije točke. Udaraju na srce i razum kojeg marketing mašinerija bez većih problema može vrlo lako preoblikovati i bez većih problema kao instant osobu resetirati i postavke izmijeniti. Prihvativši igru pod krinkom pomoći i napretka čovjek gubi vic, duh, njegovi temelji su porušeni i kao takav postaje idealan i kao instant proizvod i kao kupac.

Današnji čovjek se oblikuje i bombardira, svjesno  napada tamo gdje je naj tanji. Kada izgubi svoje temelje, odbacuje duh i duhovnost koja mu tada samo stvara nelagodu i grč, prihvaća prečice kao najbolje rješenje koje nudi život bez muke i nauke, bez znoja i suza. Ostajući sam bez sebe, svoje osobnosti,  čovjek tada preuzima postavke reklamne mašinerije. Imaš sve što trebaš, nitko ti nije potreban, poruka je kojom ga hrabre da slobodno krene u život. U ponudi ima kruha i igara, centri, moderni Diznilendendi  koji postaju domovi. Na samim početcima marketing kampanje su nudile sve od igle do lokomotive. Današnji marketinški genijalci imaju sofisticirane softvere i hardvere i čovjeku daruju drugi život, umnogom privlačniji od onog stvarnog. Nude mu blještavilo, šetnice, prostor za druženje, restorane, trgovine, vrtiće  jednom riječju nude mu instant život i instant dom. Ipak, sve  to ima svoju cijenu i ne možeš ući u takav dom kao odrpanac. Kako premostiti taj silni jaz koji se nalazi ispred nas i ponude koja nam se nudi a za koju je potrebna novac?  Softveri se svakim danom usavršavaju pa su tako nazgled grdi problemi za njih problemčići.

Rješenje jednostavno i praktično, plastično plaćanje koje je jednostavno da ne može biti jednostavnije, kako čovjeku izvući novac iz džepa. Kada krenemo iz tih palača sreće i zadovoljstva u naše skučene i ruševne domove nastaje lom koji lomi ponajprije oni dio za koji su nas uvjerili da ne postoji. Duša nam pati, nezadovoljstvo ubija  a mi nemamo  nekog lijeka za takve bolove i upadamo u rupe, u depresije. No stručnjaci imaju i za takva stanja rješenje, povratkom natrag u lažne domove i peglanje duše. Tu se mnogi bore protiv vjetrenjača gdje sami nemaju nikakvi šansi u borbi protiv softvera Nezadovoljstvo koje vlada u nutrini čovika ga samo još više gura natrag u ovisnost i trgovinu.

 Nesretni i nezadovoljni su najbolji klijenti jer svoj novac su spremni potrošiti da bi kupili zadovoljstvo i mir.

U dubini, u sebi osjećaju da nešto nedostaje, nekakav kamenčić u mozaiku koji im je potreban pa kreću u silnu potragu za njim po trgovinama ali ga ne nalaze.

Toliko se istroše materijalno, fizički i psihički da tada dolazi do lomova i teških stanja gdje marketinška mašinerija više nema utjecaja ali kao takav čovjek im nije više bitan, jednostavno ga odbacuju.

Čovjek dolazi u bezizlaznu situaciju i kreće u potragu za rješenjem.  Nakon što je izgubio tlo pod nogama i dodirnuo samo dno dolazi do samostalnog resetiranja i vraćanje na stare staze istražujući i ispitujući sumnjičavo ponuđena rješenja. U tim danima mnogi život oko sebe  pogledaju drugim i drugačijim očima i odjednom ugledaju medalju s dvije strane. Započinje borba za život, spoznajući koliko je duh i duhovnost bitna karika. Shvaćaju da je čovjek bez duše kao naj bolje jelo bez začina, kao instant napitak.  U vremenima prije marketinga nije postojalo instant napitaka i instant ljudi al za pojedince je vrijedila uzrečica:

„Smućaj pa prolij.“

Nakon otrežnjenja mnogi pogledom unatrag sebe vide kao nekog  kom je nedostajao dio tijela. Da, čovjek bez duše je ruševina koja se samo povratkom na staze života može ponovno izgraditi u prelijepi dvorac. To je dugačak put, prepun trnja i ponekom ružom.

I KRAJEM OVOG LJETA BUDITE ZVIJEZDA MLIJEČNE STAZE

 

 


Foto: MKenji/UNICEF

Zagreb, 11. lipnja 2018. – Cilj druge UNICEF-ove humanitarne utrke Mliječna staza jest prikupljanje sredstava za opremanje udomiteljskih obitelji koje se brinu o najmlađoj djeci. Ovogodišnja utrka Mliječna staza održat će se u nedjelju 9. rujna pod pokroviteljstvom Grada Zagreba. U jutarnjim satima održat će se revijalna dječja utrka uz brojne edukativne i zabavne aktivnosti za cijelu obitelj, dok će se u poslijepodnevnim satima održati utrke na 5 i 10 kilometara.


Foto: GMarinov/UNICEF

 

„Pozivam sve ljude dobre volje da nam se pridruže na humanitarnoj utrci Mliječna staza! Osigurajmo zajedno da udomiteljske obitelji dobiju sve što im je potrebno za brigu o najmlađoj djeci”, poručila je glumica Bojana Gregorić Vejzović, UNICEF-ova ambasadorica dobre volje.

Foto: MKenji/UNICEF

 

„Imala sam priliku družiti se s udomiteljima koji su svoje domove i srca otvorili za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Kao majka, znam koliko je djeci važno da se imaju na koga osloniti, naročito u prvim godinama, koje su posebno osjetljivo razdoblje. Zato me raduje što mogu podržati ovu akciju, i pozivam sve trkače da mi se pridruže na utrci i pomognu udomiteljskim obiteljima”, kazala je Nevena Rendeli Vejzović, televizijska urednica i voditeljica.

Foto: MKenji/UNICEF

 

Prema posljednjim podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u udomiteljskim obiteljima za djecu i mlade trenutačno je smješteno 2290 djece. Istovremeno, u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi smješteno je 1766 djece. Kako bismo promicali obiteljsku skrb za svako dijete, UNICEF u rujnu u suradnji s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku pokreće kampanju „Svako dijete treba obitelj”, kojoj je cilj povećanje broja udomiteljskih obitelji.

Foto: GMarinov/UNICEF

 

Utrka Mliječna staza najavit će početak nacionalne kampanje „Svako dijete treba obitelj”, kojoj je cilj potaknuti što veći broj obitelji u Hrvatskoj da se prijave i pruže djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi brižno obiteljsko okružje za rast i razvoj. Utrka će i ove godine okupiti odrasle i djecu, rekreativne i profesionalne trkače, donositelje odluka, korporativni sektor i poznate osobe.

Foto: MKenji/UNICEF

Prihod od kotizacija bit će usmjeren u opremanje udomiteljskih obitelji u kojima su smještena najmlađa djeca. Za najmlađu djecu i udomiteljske obitelji koje se o njima brinu UNICEF će osigurati kolica, sjedalice za auto, krevetiće, komode za prematanje, stolce za hranjenje i drugu potrebnu opremu.

Više informacija o utrci možete pronaći na internetskoj stranici www.mlijecnastaza.hr i Facebook stranici UNICEF-a.

 

Preuzeto s stranice UNICEFA

I KRAJEM OVOG LJETA BUDITE ZVIJEZDA MLIJEČNE STAZE