Category Archive : VJERA I JA

RAJ I PAKAO OVOZEMALJSKI

 

 

Od davnina se djecu strašilo sa svim i svačim, a samo sebe mukom paklenom.  Znalo  bi se reći da je dobar strah komu ga je Bog dao. I najtvrđi se smekšaju kada se približava samrtna ura. Što je sigurno, sigurno je. Netko živeći u vjeri, netko straha radi. Reklo bi se da nema velike razlike, jedni i drugi se „čvrsto“ drže, vjernici  za vjeru, a za one koji ne vjeruju stari bi znali kazati kako se zubima drže za zrak i nije im lako.

Zanimljivo je i to da  se od davnina razmišlja o životu po smrtnoj uri, i tu se nekako zastajalo, zapinjalo kao za draču.  Tu velikog biranja nema.

Blaženi oni koji vjeruju, a ne vidješe!

I nije baš jednostavno povjerovati kada kročiš nogama na ovaj svijet. Znali su ljudi kroz šalu reći jedan drugom da im jave  je l’  sve onako kako se govori.

Tu ulazimo u onaj prostor zvan vjerovali il ne.

Jedni vjeruju bez pokrića, a drugima ni Picaso ne može dokučiti, nit pojasniti. Svi smo ipak podosta puta čuli i mnogi na svojoj koži osjetili uzrečice:

–              Ovo je raj na zemlji!

–              Ovo je paka od života!

–              Obitelj prolazi paklene muke!

Možemo još nabrajati uzrečica a opet sve je to dio životnog puta, kod nekih muka paklenih, a kod drugih suprotnost, mir  i harmonija u životu.

Moj djed je znao kazati kako sve što ima ime i postoji, pa se vjerojatno i uzrečice mogu uklopiti u to  pravilo.

Život se ponekad „poigra“, možemo  kazati kako su dionice životnog puta kod nekih prepune muka i tragedija, pa znamo kazati bez previše razmišljanja da čovjek ima pakao od života. Ti ljudi dobro osjete svu žestinu sudbine, koja se čovjekom poigra kao s igračkom. Izvana možemo vidjeti olupinu, dok paklenu pustoš nutrine  ne možemo niti naslutiti.

Jeli ta pustoš koja vlada duhom pojedinaca dobra ili loša kopija onog što čovjeka čeka po smrti, možemo nagađati. Vjera i ljubav je suprotnost koja nam daje toliko snage da ne popustimo i potpadnemo pod jaram zla.

Ta ljepota, za koju znamo kazati da je raj na zemlji, prolaze obitelji rastući i dajući plodovi koji su svakim danom zreliji.

Kako izbjeći životni pakao i uživati rajske plodove ovozemaljske ljubavi i blagoslova?

Nažalost mnogi se uhvate na baketinu đavolije ljepote koja ti poklanja sve što ti srce poželi? Kako se oduprijeti, kada je slabost ta koja zatitra kad nam ponude kruh svrh motike?

Mnogi se ne mogu oduprijeti  tim raljama zla, posustaju  i padaju u ponore. U nedostatka snage i prepuni boli ne mogu se otrgnuti iz tog paklenog stika. Tada ih samo Božja ljubav može istrgnuti i spasiti od zla. Božja prisutnost koja nam u tim trenucima vida rane, objavljuje nam se preko dobrih ljudi. Daruje nam ljubav, mir i mogućnost da sutra i nastavimo misiju nesebičnosti u darivanja Božje ljubavi.

Pad, bol i muka koje prolazimo su blago koje nam je darovano, da bi mogli cijeniti čovjeka, da bi sutra mogli pomoći i podići nekog potrebitog naše nesebičnosti i Božje ljubavi.                                        

Lakoća primanja darove je zamka u koju je lako upasti , zamka zbog koje je potrebno podvući crtu kad nam nije potrebita više pomoć, kada ima potrebitijih od nas. Primanje u potrebi jest milosti božje prisutnosti kroz ljudsku dobrotu. Primati i davati je ljudski i normalno, ali tu je granica pakla i raja vrlo tanka i lako se poskliznuti.

Poklon je djelo naših ruku, znoja i muke, stoga je veličina darivanja, užitak kojeg nam ne može nitko platiti, nit se može mjeriti ljudskim mjerama

Ljubav je ta snaga kojom nas Bog oboruža da bi mogli krenuti kontra zla i pomoći čovjeku u nevolji, pomoći mu da lakše prebrodi paklenu putanju kojom se kreće. Pomoći mu da osjeti rajske blagodati pomaganja i ljubav prema bližnjemu svom.

DOBRO JUTRO MAJKO STAZU MI POKAŽI

Kada se rodiš, još kao malu bebu te „urone“ u zdenac života, s prvim koracima krećeš ka Bogu. Obitelj ti je temelj, a crkva svjetionik. Kada malo porastemo nestrpljivo čekamo prvu zoru kada ćemo s majkom pješačiti i pohoditi Majku Božju.
Hodočašće priča priču o putovanju ka Majci da bi je častili, svoje želje joj prinijeli, boli svoje joj prikazali.
Kratak put nije toliko sladak, koliko dugačak kojem nikad kraja ne vidiš. 
To je najveći poklon, koji ponesemo sa sobom na put kada krenemo, za život Majci da se zahvalimo.
S krunicom u ruci putem u mislima prebiremo po svojim problemima i muci koje ćemo Majci donijet, moliti Majku za utjehu, vjeru i snagu da mognemo nositi svoj križ.
Ipak dok smo manji, ne proživljavamo hodoćašće kao naše majke i očevi. Nama je to doživljaj, ne možemo ga proživjeti kao stariji, no stari se, pa od djece postadosmo majke i očevi. Što više starimo više zrijemo i vjeru dublje shvaćamo, a svetišta nam postaju rehabilitacijski centri i za tijelo i dušu koji su s vremenom izranjavani i umorni.
Dok molimo, Majka sluša svaku našu riječ, prati trzaje naših mišića, suze koje joj pričaju bolne priče, prinoseći ih s vjerom i ufanjem u snagu majčinske ljubavi.
Kada je u pitanju hodočašće na veće udaljenosti, u mom slučaju stotinjak kilometara, tada rana treba bit bolno ljuta da bi nam pripravila Majci puta.

Želja je tu, izazov mladima da kušaju prve žrtve života, pothvate izvan okrilja obitelji, no ipak nije to dovoljno da bi krenuli. Uvijek postoji bar jedan razlog, kojeg ćemo naći kako bi imali pokriće i pred sobom i pred Bogom.
Moram priznati da sam dugo razmišljao o hodočašću, ali s obzirom na to da sam obolio od Parkinsonove bolesti, da imam kako kažu neliječeni PTSP, nekako mi je bio potreban poguranac da bi se odlučio na zahtjevno putovanje.  Moja se želja ispunila.
Polovicom sedmog mjeseca lutajući cijelu noć Zagrebom bez cilja, stižem na Kamenita vrata u trenucima kada zadnji prolaznici žure u tople krevete, a zora samo što ne pokuca na vrata. Molim se, ali molitva je isprekidana i kratka, glava pada, u tišini noći suze su potekle.
Dolazim pred Majku i zavapim:
Majko pomozi mi, ne mogu više ovako živjeti.
Naravno, Majka kao majka, srca meka i puna ljubavi, ubrzo mi je uslišila molbu pokazavši mi mladića kako na štakama uz pratnju roditelja ide u Međugorje, kojeg sam sreo u Brnazama kod Sinja.
Vidjevši mladića kako je krenuo na štakama sebi sam rekao: 
Kad mladić može na štakama mogu i ja. Pošto sam napisao knjigu “Bitka za život” darova sam je mladiću da čita u trenutcima odmora.
Nije bilo potrebno previše vremena, na put sam se uputio s krunicom u ruci.
Dugačak je to i naporan put, ali i pored moje bolesti znao sam da je sve moguće kad ideš Majci . To je magnet koji ti pomaže i vuče te i kada više ne možeš.
Na upit svećenika u mojoj iskonskoj župi Ugljane, gdje sam svratio po vodu, s kim pješačim ja mu pokažem krunicu i kaže
-Nisam sam, ja i “raspeti” i nema problema.
– Neka te prati zagovor Blažene Djevice Marije i da dođeš do Međugorja – kaže svećenik i krenem dalje.
Na putu koji je trajao tri dana s odmaranjima dolazi do problema, bolje rečeno kušnje, što je normalno. S nama je uvijek u prikrajku mali zeleni, koji pokušava zamutiti vodu. Pokušava al mu baš ne polazi za rukom. Sve je to jedna mala žrtva i patnja, kušnje kojim smo izloženi.
Bilo je poteškoća, posebno na drugoj polovici puta kada sam počeo gubiti snagu. Krećem ranom zorom iz samostana u Imotskom, gdje sam dobio okrepu tjelesnu i duhovnu, put Gruda gdje sam odlučio da bi bilo dobro odmoriti se i sunčani udar provesti u odmoru i hladovini.
Sunce je već dobrano užeglo, a ja sam polagano gubio energiju gazeći, zapinjuć i krivudava hoda iščekujem spasonosni odmor u Grudama.
U jednom trenutku moleći krunicu začujem auto sirenu i okrenm se, pokraj mene zaustavlja se zeleni Audi i gospođa otvarajući prozor me priupita

-Treba li ti pomoć ili prijevoz?

-Idem pješke u Međugorje i nema smisla ići s autom.

-Ja radim s djecom s posebnim potrebama – objašnjava mi gospođa.

-Ja sam također s posebnim potrebama , imam Parkinsonovu bolest – kažem gospođi.

-Primijetila sam ja to izdaleka na vašem hodu.

Malo smo se nasmijali kako baš nema previše onih koji takve stvari primjećuju i rastajemo se.  Stigavši u Grude uhvatio sam malo hladovine, popio kavu, kolače i izgurao na drugu stranu u hladovinu restorana”Kivi”, već dobrano iscijeđen i iscrpljen sa žestokom kiselinom koja me grizla.
Tu sam se utaborio da bi ručao, izbjegao zvizdan i prikupio svježine.
  

Napori dugotrajnog pješačenja i muka koju podnosimo su pokloni koje prinosimo Majci.
Svaka naša majka strne kad krenemo na put, a kada se vratimo to je najveći poklon, jer majka ne traži krune ni dijamante, Majka traži ljubav i uči nas kako darivati i pomagati drugima.
Nakon dolaska u Klobuk prezalogajio sam mesni narezak, uspio se javiti WhatsApp vezom, obitelji i prijateljima da sam dobro.
No bio sam već dobrano umoran i ništa više nije funkcioniralo kako treba, a koncentracija mi je bila na izmaku. Čeka me još 25 kilometara i pokušavam prije odlaska telefonski dogovoriti mjesto spavanja.
Sve moguće kombinacije ne prolaze, a mali zeleni dolazi na svoje.
Konobar mi pokušava pomoći, poziva fiksnom linijom komunu Cenacolo u Ugljane da vidim mogu li kod njihove braće u Međugorju prespavati ali ne mogu ih dobiti. U Međuvremenu prijatelj Josip Knezović mi javlja broj mobitela svećeniku u Klobuku, no svećenik se nalazi u Tomislav gradu.
Noć je pala i sve manje se mogu snaći, koncentrirati, umor je učinio svoje cjelodnevno pješačenje od Imotskog u 4 sata do Klobuka u 19 sati, s tri zaustavljanja nose svoje. Konobar mi ponudi pomoć vidjevši u kakvom sam stanju. Kaže mi da će pozvati šurijaka i da će me prebaciti u Međugorje.
Nakon malog razmišljanja pristajem, jer osjećam da sam na granici kad tijelo počinje otkazivati poslušnost.
Prijevoz stiže i mladić Tomislav Perić me prebacuje u Međugorje gdje se nadam da bih mogao dobiti nekakav kutak za malo odmora do jutra i koji sat sna.
Ne ide, ne mogu dobiti nikog u komuni preko portafona i nakon nekoliko pokušaja krećem ka crkvi. Ne mogu odrediti gdje je po noći, ali idem ulicom, ponoć otkucava. Ipak nakon podosta pješačenja stižem pred crkvu i pred Međugorsku majku.

 

 

Grupice talijanskih vjernika se još nalaze oko kipa Međugorske majke i u crkvenom dvorištu.
Glasovi i osmjesi mi pomalo smetaju, al promišljam da će ipak malo utišati. Mladost kao mladost ne haje za mene i moju molitvu nastavlja svoju zabavu. Tada gubim strpljenje i samo ih pogledam ne prestajući moliti. Nje im više bilo potrebno nikakvo pojašnjenje. Ostajem sam i u tišini međugorske noći molim se Majci. U mislima mi je obitelj i moji prijatelji koji su mi bili podrška i snaga moleći se za mene dok sam putovao.
Prepuno je tu unutar emocija, suze teku, teško dišem, ali zahvalan sam Majci što me prigrlila, pratila me i dala mi snage.
Odlazim na klupu s pogledom na Majku koja će bdjeti, čuvati me ove noći.

 

Budim se, zora se stidljivo bori sa zadnjim noćni tminama i najavljuje svjetlost i sunce novog dana.
Pomalo krut i pothlađen džem se teška koraka i odlazim po osvježenje u vodi i krećem u potragu za pekarom da bih prezalogajio.
Polagano nakon toga se upućujem ka brdu ukazanja i dolazim do početka gdje se Majka po prvi puta obratila djeci.
Klečim, molio krunicu, dok su me suze guše, hvatam zraka i snage i da nastavim s molitvom krunice.

Nakon molitve sam dobrano iscrpljen, od emocija koje su u tim trenutcima vladale mojim umom i tijelom, sjedam na kamen i ostajem još jedno vrijeme razmišljajući odmarajući.
Gledam tu pored tako jednog svetog mjesta na par koraka trgovce i dolazi mi misao, prispodoba o trenutku kada je Isus ušavši u hram rastrao trgovce iz kuće Oca njegove.
Možda nisam ni približno u pravu, ali samo par koraka od mjesta gdje se Majka djeci prvi put pokazala sve se nekako pretvorilo u materiju. Nikako nisam protiv tog da hodočasnik ponese sa sobom lijepu uspomenu na Međugorsku majku.
Jesmo li u sebi ponijeli majčinski osmjeh, jeli se naše srce još više otvorilo, da bi sutra potrebitim ljubav darovalo?

Hvala ti Majko što si me pratila, čuvala i osnažila da dođem k tebi.

Hvala mojoj obitelji i prijateljima koji su mi molitvom davali snagu.
Hvala dobrim ljudima koji su mi pomagali tijekom putovanja:
Fra Nediljko Tabak , župnik župe Ugljane
Don Stipe Ljubas , župnik župe Trilj
Don Josip Dukić, moja 24satna pripomć
Ivici Lozini, veteranu 4.gardijske brigade
Fra Kristian Stipanović, gvardijan i župnik samostana u Imotskom
Fra Zoran Kutleša, samostanski i župni vikar
Slavici Knezović, ženi nesebična i velika srca
Josipu Knezoviću, dobrom i plemenitom čovjeku
Grgi Petroviću, konobaru
Tomislavu Periću, vozaču u nevoji

MAJKA

 

Majko Otkupitlelja si nam porodila, ljuljubavlju nas darivala, patnji i boli učila, od grijeha srca naša čistila.

 

TKO SAM JA

Današnjica nosi svoje, pa i čovjeka ponese . Životni moto današnjice se svodi na refren pjesme Tuti frutija,
“Vozimo se 100 na sat!” 
I doista, ne samo da se vozimo 100 na sat, već svakim trenutkom još brže vozimo.
U toj suludoj trci sa svijetom, ljudima, pomodarstvom, novcem i požudom, uvjereni smo da ne možemo drugačije, jer ćemo u protivnom ispasti iz utrke i ostati negdje u prikrajku.
Ali gdje će nas to dovesti – upitat će mnogi.
Negdje tamo daleko gdje svijeta ni svjetla neće biti. Naš tempo života sve više ubrzava pa je potrebno prikočiti i usporiti.
Ako stanemo pregazit će nas – opet će kazati.
Pa nema druge nego nastaviti.
Takav način života kod nekog traje kraće, kod nekog duže, no posljedica je kod mnogih pucanje životnih nit. Sudaramo se sa zidom života koji je neljudski bolan.
Nakon takvih bolnih sudara zapitamo se:
Čemu sve to, zbog čega mi je sudbina okrenula leđa?
O Bože moj, zar si me zaboravio?
Nakon lude i zabavne vožnje, prepune adrenalina, u trci za golubom na grani, dolazi do prisilnog zaustavljanja. Nakon mnogo vremena u prilici smo osjetiti mir i tišinu. Osjećaj je u bolan, ali ipak počinjemo osjećati vrijeme, čovjeka pored sebe. Pred nama je vrijeme ispunjeno pitanjima i razmišljanjem.
Sami sebe tad zapitamo :
Tko sam ja?
Kada bi napravili anketu s tim pitanjem, dobili bi mnogo različitih odgovora, zavisno od svjetonazora, porijekla, klasnih i drugi podjelama. Sto ljudi sto ćudi, rekli bi naši stari ljudi.
Mnogi bi danas u zemlji Hrvata ponosno uzdignuta čela izrekli:
Ja sam Hrvat, katolik i time se ponosim!
Ja sam vjernik, mnogi će kazati.
To je odgovor kojim jasno iskazujemo pripadnost i kome se utječemo. Svoje svetinje san naučio i zaslužio znanjem dobivši potvrdu od majke crkve. Nakon životnih brodoloma naša vjera je na kušnji, osjetimo se pomalo prevarenim.
Sve sam dobro radio, bio dobar vjernik, pa što još treba?
Kada malo zastanemo, bol popusti, misli se oslobode grča, gnjeva i sveg onog što se u tim trenutcima nakupi u ljudskom srcu, počinjemo razmišljati i tražimo dublji smisao pitajući se tko sam ja?
Zastajemo u tišini nemajući odgovor.
Sve sam znao, imao i živio, a sad odjednom ne znam tko sam.
Bože, pa tko sam ja?
U knjizi života iz prispodobe u prispodobu, jasno se ocrtava ljudska slabost, vidimo koliko je čovjek slab, mali i grešan.
Ja grješnik?
Kako, pa zar nisam bio dobar vjernik?
Tu se mnogi sudaramo sa zidom.
Osjećamo kao da se susrećemo sa Supermenom, koji je negdje daleko i gleda na nas kao na podanike.
No, zavirimo ponovno na početak i sjetimo se slabosti koju su Adam i Eva pokazali. Već tada nam je Bog ponudio ruku pomoći, ne osuđujući slabost koja ih je odvela u grijeh .
Nije božanski naum da nas vuče po blatu, da bi nakon svega dajući nam ruku pokazao svoju veličinu.
Bog je svjestan težine tereta kojeg čovjek ne može uvijek nositi, zbog kojeg pada u ponor i tamu
Tu se odigrava bitka za život, bitka dobra i zla. Zato, kada nam je najteže, kad su tama oko nas, kada nas ljudsko srce ne vidi, ne prepoznaje, jer smo statusno veoma nisko rangirani, tada nas još samo vidi naš Supermen i bori se za nas da nas otrgne iz ralja zla.
Podiže nas i briše nam rane i suze baš kao Isusu Veronika i Šimin i oprašta nam svu grešnost koja se nakupila u našem srcu i kaže nam:
Idi i ne griješi više!
Mnogi će zlurado primijetiti kako je taj naš Bog, tako velik u svemu, napravio nesavršeno biće. Opet samo zbog toga da bi tješeći nas i pomažući, ukazao na svoju veličinu naspram nas obični smrtnika.
Sude mnogi, a ne znaju koliko je ljubav jaka i velika. Bog stvori čovjeka i svjestan je od prvih trenutaka kolike opasnosti vrebaju i koliko je čovjeku samom teško obraniti se od zla. Koliko je teško kada čovjek popusti naletima zla i propusti ga u svoje srce.
Teške su to bitke o kojima nam biblija progovara, prikazujući Isusove kušnje i zamke koje mu je postavljala sotona u pustinji. Danas smo svjedoci uraganskih naleta zla koje se oblači u najfinije ruho, zla koje nam nudi društveni status, nudi nam životno izobilje.
Vidimo koliko je naša bitka sa sotonom svakodnevna i teška, ali kada nam je najteže sjetimo se uplašenih učenika i Isusovih riječi upućenih učenicima:
Ne bojte se, ja sam vama!

BITKA ZA ŽIVOT

Nekako je sve lakše dok imamo prostora i mogućnost za uzmicanja. Kada budemo stjerani u kut, tada više nemamo kud. Dolaze trenutci kada smo primorani pogledati stvarnosti u oči ma kako bolna bila.

U proljeće 1999. godine, jednom teškom psihičkom rasulu, trenutcima kada više nije bilo ni slike ni tona, razgovor je bio kratak ili ga nije bilo, dolazim do svoje doktorice u vojarni „Prečko“. Na njen pokušaj da mi pomogne, pošto je pri samom pogledu bilo vidljivo da mi je prijeko potrebna psihološka pomoć, upućuje me na prvi pregled kod psihijatra što ja s gnušanjem odbijam.

-Ne,ja nisam lud!

Tu završava moja zagrebačka epizoda kazavši doktorici:

– Meni je potrebno malo mira i tišine i ja ću biti onaj stari, otići ću na svoj kamen i bit ću dobro.

No, nije bio ni bolje ni dobro, bivalo je sve lošije i lošije, odlazio sam na svoj kamen gasiti buktinju koja je gorila u meni.
Buktinja je žarila i boljela, no skrivao sam je od prijatelja i obitelji, jedino je Bog vidio tu muku i bol, vidio patnju. U tim danima kada se sve lomilo, kada više nisam vladao situacijom, ispunjenu nemirom Providnost Božja me dovodi u komunu Cenacolo, u jednu okolinu koja me na prvi pogled opčinila. Nisam bio svjestan u tim trenicama što se događa i zašto mi je to sve tako dobro sjelo ali posjet komuni mi je značio kao žednom kap vode u pustinji.
Božja Providnost uzima me pod svoje i vodi pošto nisam bio u stanju vidjeti kuda krenuti. Tumarajući i lutajući tražio sam nekog tko će osjetiti sve moje bitke koje vodim, netko s kim ću moći popričati. Svako malo sam nekog dovodio u komunu da vidi tu ljepotu koja je meni tako godila, ali ne zbog kamene ljepote komune već zbog nečeg što tada nisam bio u stanju vidjeti ni razumjeti. Radost na licima ljudi u komuni na mene je djelovala okrepljujuće i davala mi toliko potrebnu energiju da mogu nastaviti koračati i tražiti mir koji mi je bio tako neophodan. Prilikom dolaska u komunu s bakom, da i ona vidi tu ljepotu, dolazeći do kapelice Gospe od Zdravlja kaže mi:

-Ti si tu u kapelici kršten!

Ta spoznaja mi je dala dodatnu vjeru i snagu da nisam sam i da je komuna milost koja mi je darovana da ih izdržao.
Tu u kapelici je prvi pisani trag o početku mog životnog puta. Nisam ima mira ni radosti čeznuo sam za tim malim trenutcima posjeta komuni i susretu s ljudima koji su tako ponosno pokazivali svoj osmijeh i svoju radost zbog tog što su živi, što im je Bog darovao ponovnu priliku za borbu, za novi život. Komunu sam posjećivao da bi se na izvoru svog života okrijepio. U tom okruženju radosti, mira, spokoja i vjere moja duša se hranila i primala pomoć.
Bili su to teški trenutci kada sam se borio sa samoćom, nemirom i strahovima koji su kao zvijer grizli moju ranjenu nutrinu. Tada sam reagirao instinktom ranjene zvijeri. Krenuo sam u šumu, kao ranjena zvijer sam liječio svoju ranu, vodio bitku za život. Nije bilo svjetla ni sidra za kojeg bi se privezao ali Božja Providnost me držala i vodila. Nebesa su odlučila da ipak imam još nešto za reći da nije vrijeme za kraj. Odlazio sam svako malo na izvor svog života da bi se nahranio mirom i osmijesima ljudi u komuni, da bi mogao ostati na nogama.
Odlaskom Zagreb nisam više u mogućnosti da pođem u tu oazu mira, kada dođu rane ljute. Došavši na vjetrometinu ponovno sam bio sam u borbi s problemima, a šume ni komune nigdje. Tumarao sam sa svojim bolom i strahovima, stideći se krio sam ih od drugih, da mi srcu lakše bude. Božja je ipak zadnja i sve odluke su u njegovim rukama pa tako i moj život. Uz Božji blagoslov supruga i ja uskoro dobijemo kćerku, sidro i sunce da obasjava puteve naše. Tog trenutka sunce je ponovno zasjalo, grijalo me, davalo mi toplinu i snagu da izdržim. Nisam bio svjestan snage ljubavi dok me nije ugrijalo to moje malo sunce.
Sve bure i oluje su nekako utišane lakše ih je primati i prihvatiti ali još su tu u nutrini no malo djetešce je melem koji liječi i previja rane. Malo po malo život lomi, potrebe zovu, briga za obitelj traži odgovore i odgovornost , no ne mogu baš kazati da se nosim dobro. Dugotrajna nezaposlenost ostavlja dubok trag.
Posustaje i padam, noći su moje teške i nemirne ali jutrom ustajem i koračam da bi se ponovno prihvatio mraka jer ipak u noći se suze ne vide, ne trebam se stidjeti suza i bola. Bol razara i lomi, pucaju niti, duša plače. Bože moj kako dalje, kako da osiguram egzistenciju i sigurnost, ljudsko dostojanstvo svojoj kćerkici. Bog je tu i vidi moje boli i strahove, vodi me iako nisam u tim trenutcima svjestan njegove prisutnosti, njegove pomoći i Providnosti Sve je teže i noći su mučnije. Počinjem raditi, dani su sve duži, nedostaje energije i ulja u svjetiljci je sve manje. radeći niti pucaju.

-Što ti je?

Svi me pitaju a ja ne nalazim odgovore, uvlačim se još više u dubinu duše svoje. U tim trenutcima Bog šalje svoju barku, diže me i spašava. Darovavši mi čedo darovao mi je život. Oboljevši od Parkinsonove bolesti shvaćam da mi je darovao milost, volju i želju za životom, snagu da se borim.
Dolazim do trenutka kada se ponovno hvatam u koštac sa svojim bolom i strahovima koje nosim. Ponovno dolazim tamo odakle sam prepun predrasuda i straha utekao, dolazim na odjel za psihološku pomoć, na KBC Rebro i tražim pomoć jer više ne mogu sam nositi sve svoje bure i oluje. Potreban mi je netko tko će mi pomoći, netko tko će mi obrisati suze i saslušati me . Tu u okruženju Dnevne bolnice počinjem osjećati onu istu energiju i mir koju sam osjećao za posjeta komuni. Mir i povjerenje koji vlada unutar grupe djeluje bolje od bilo kakvih tableta. U tim trenutcima se prisjećam komune. Cenacolo i onog mira koji me tako opčinio i koji mi je bio tako važan i potreban.
Božja ruka me vodila i čuvala, hranila i snažila dok sm bio slab i dok sam lutao, “tminama i pustinjom”. U tim trenutcima počinjem borbu za novi život. Počinjem živjeti, prestajem se kriti, svog bola i problema stidjeti.
-„Zdrav čovjek ima sto želja, bolestan samo jednu želju!“
Bolest nije kraj već početak, nije kataklizma već trenutak kada shvaćamo da ne živimo pod staklenim zvonom gdje smo zaštićeni od bolesti. Dok smo zdravi u podsvijesti nam je mogućnost susreta s bolešću. U molitvama se obraćamo Bogu i molimo za zdravlje.
-Bože moj podari mi zdravlje!
Bolest nije toliko strašna, kada oboliš i padneš učiš se dizati i boriti s problemima. Tada shvaćamo da je životni put od tog trenutka nepobitno krenuo stazom života na kojoj sunce jače sja i daje nam snagu za borbu života. Daje nam snagu da se ne krijemo već da plačemo, svoje rane i bol pokazujemo, svoje strahove prihvaćamo i dijelimo s ljudima i nebesima pa nam ih je tako lakše nositi.
Zato svi vi prezreni, bolni i odbačeni ne stidite se, otvorite se i tržite, naći ćete snagu i vjeru. Samo vjera čovjeka može podignuti kada padne a nebeska Majka da obriše suze.

Zajednica Cenacolo – Ugljane kod Trilja

UNICEF – POSTANITE I VI ČUVARI DJETINJSTVA

“Dobro je činiti dobro!”  Geslo koje je od davnina aktualno, svako vrijeme nosi svoje radosti i tuge, nosi iskušenja koja pogađaju mnoge. Tada je veoma bitno priskočiti u pomoć i potrebitima dati ruke, pomoći im u ti teškim trenutcima. 

 

Valentina Otmačić,  predstojnica Ureda UNICEF-a  u Hrvatskoj 

 

U takvim situacijama se uvijek javljaju i pomažu ljudi široke ruke i mekana srca, no nažalost to je samo jedna kap u moru, koliko je tragedija i siromaštva diljem svijeta. Unicef je organizacija koja djeluje globalno na poboljšanju kvalitete življenja djece, ali djeluje i lokalno među nama.  Njihovi programi su usmjereni na edukaciju i pomaganje djeci od prvih koraka. Mnogi su prepoznali napore koje Unicef  ulaže  djelujući  kroz sustav obrazovanja od vrtića pa nadalje.

Postanite i  Vi čuvari djetinjstva i svojim prilozima pomognite da djeci vratimo osmijeh na lice, da svako dijete ima ista ili slična prava i mogućnosti. Postanite član velike Unicefove obiteji, postnite Čuvari djetinjstva.

Jedno dijete možete i vi usrećiti, obrisati mu suze i darovati osmjeh, darovati mu bezbrižne igre i sretno djetinjstvo.

UTIHA

Odlazak na nedjeljnu misu je za vjernika  “dužnost i obaveza”. Nedjelja je dan susreta s Bogom i slušanje Bozije rijeci . Molitva je poveznica koju nam je Isus podario .  No, što kada čovjek nemože moliti, kada nema snage, kada padne?  Mnogi u današnjem vremenu gube bitku s svakojakim napastima, koje vrebaju na svakom koraku. Ritam je takav da čovjeka melje. U takovim trenutcima veoma je teško naći mir zastati, tada molimo više zbog običaja i potreba  koje nas pritišću. Nemamo snage stati i poslušati svoje srce i popričati sam sa sobom i s Bogom.
Nemir je danas u srcima mnogih, neda im mira, tjera ih u pokret. Potrebno je stati, utihnuti, promišljati zbog čega toliki nemir koji nas razara, pobjeđuje.
Današnji odlazak na nedjeljnu misu za mene je bio po mnogo čemu poseban. Prisustvovao sam misnom slavlju u križevačkoj crkvi Gospo od Žalosti gdje sam na poseban način osjetio mir i Božju prisutnost tijekom mise koju je predvodio mladi svećenik.
Promišljao je o riječi Božjoj zajedno s nama na jedan ugodan i tih način. Jednostavnost i blagost kojom nam je
prenosio riječ Božju bila je dar koji je ovladao mojom nutrinom. Utiha je bila riječ kojom nam je ukazivao na mir koji nam je potreban da stanemo, utihnemo. Tada će taj mir donositi molitvu koja će krenuti sama od sebe, iz srca, iz duše. Krenuti će naš razgovor s Bogom. Taj razgovor s Bogom je na mene ostavio jedan poseban dojam kojeg sebi nisam mogao objasniti dugo vremena. Još dugo sam tražio odgovor zbog čega sam propovijed svećenika primio na jedan poseban način. Pitanja i razmišljanja me u jednom trenutku odvode u biblijsko vrijeme među apostole same i uplašene poljuljane olujom koja je vladala njihovim bićima. Tada shvatih da i ja prolazim kroz oluju, da i mojim bićem vlada nemir i strah.  Baš kroz riječi svećenika čuo sam poruku upućenu meni. 

Mir tebi. Ne boj se, ja sam tu s tobom. 

Abortus – osvrt na komentare i razmišljanja

Gospođo Kruna lijepo ste Vi to napisali svaka Vam čast. U malo i u kratko ušli ste u srž problematike a ne kao ova ekipa koja se natječe u tome tko će pogoditi dali je nastalo prije jaje ili koka. Davno je izbačena u eter poslovica da poslije j….. nema kajanja. U nas je moderno “mrtve oživljavati a žive pustiti na milost i nemilost sudbi.” Kako rekoste „obiteljska prevencija“ i moralno naukovanje od malih nogu su lijek za mnoge probleme. Sam čin pobačaja je grozna stvari, teško je tad pametovati, suditi i osuđivati. Sigurno je da velika većina žena prođe pakleni put u tom činu ili pak poslije. Nažalost danas je moderno biti pametan, čitaj osuđivati druge za njihove grijehe. Samo se sjetimo one biblijske: “Neka baci kamen tko nije grešan.” Ima jedna izreka u mom kraju:
„Lako ti mene tući, činiti mi zlo ali hajde kupi mi cipele“, a ja bih tu malo nadodao . „
Nemoj mi pomagati kad sam velik, kad sam jak, već mi pomozi kad sam mali i bolan.“
Kaže se da živimo u doba demokracije i svi se manje više pozivamo na to kad nam paše. Samo ima formula demokracije u dva djela a velika većina uporno koristi samo jedan dio. Demokracija je sloboda izbora i djelovanja no ima i onaj drugi dio kad kažu da za svaki postupak moramo i odgovarati. Taj dio odgovornosti nikako da usvojimo. Tu odgovornost je potrebito pokazati mnogo prije abortusa i muški i ženski dio populacije a ne pričati priče nismo znali kako se to radi ili pak floskule tipa: „Nisam ja spreman ili spremna za to.“ Kada bi se postavile stvari nabolje opet bi bilo onih koji NE ZNAJU ili im SE DOGODILO. Mnogo učinkovitije bi bilo uhvatiti se u koštac s takvim SUDBINAMA posvetiti im se i pristupiti na način pružanja pomoći do zadnje sekunde, biti s tom ženom a ne je ostaviti na cjedilu, razgovorom i podrškom pokušati spriječiti taj grozan čin. Na kraju samo još mogu reći jedno da mene kao čovjeka koji vjeruje u Boga boli činjenica koliko je u ljudima mržnja nastanjena i s kolikom žestinom udaraju na druge i drugačije. Mržnja ne razara samo ljude koji vjeruju ili one koji ne vjeruju, udara svom žestinom na svakog od nas. Tu se osvrćem na postupanje i razmišljanje dijela populacije koji ne vjeruju naspram vjere i vjerničkog puka koje biranim rječnikom “časti” i omalovažava. Vjernika gledaju kroz nekakve naočale čudne dioptrije i mjere čudnim mjerama a za potkrepu svojih teza pronalaze pojedince koji su vjernici licemjeri i grešnici i zgražaju se nad njihovim djelima prikazujući ih kao reprezentativni uzorak vjernika . Moje vjera i uvjerenje da začećem započinje život i da je samim tim činom izvršen prekid života je moj osobni stav i nikog ne prisiljavam da mora dijeliti moj stav i moja razmišljanja. Dopustit ćete mi da imam pravo na svoj stav i mišljenje. Nemoj te me blatiti, prozivati pogrdnim imenima i nazivati licemjerom. Hoćemo li taj čin nazvati ubojstvom, abortusom ili nekom drugom imenom manje je bitno. Nažalost mržnja zatvara pogled i mrači um. Ne mogu baš dokučiti koliko su takvi ljudi sposobni prosuditi i shvatiti da njihovi postupci i riječi kojima napadaju omalovažavaju i blate mog Boga mene kao čovjeka koji vjeruje bole i vrijeđaju. No to me neće pokolebati da i dalje vjerujem u Božju ljubav i onu tako jednostavnu i kratku biblijsku formulu. “Što želiš sebi čini drugima.”
Tužna je činjenica da je još uvijek nivo kulturnog izražavanja na vrlo niskom nivou, da je velika većina spremna udarati ispod pojasa. Volimo za sebe pričati u superlativima, o svojim moralnim kvalitetama. Još uvijek nam se drago mjeriti s manjim i lošijim od sebe, jer tada naše kvalitete dolaze do izražaja. Kada ćemo krenuti u utrku s jačim i boljim od sebe? Tada ćemo krenuti dalje i imati viši nivo kulturnog ophođenja i međusobnog uvažavanja.

Hodočašće u Mariju Bistricu

OČE, OPROSTI IM, NE ZNAJU ŠTO ČINE!

 

Fotografiju raspela, pomalo “čudno siromaškog izgleda”, zapazio sam u pozadini zagrebačke katedrale i ostao sam pomalo zatečen idejom i izradom Isusa Krista od žice koja se prakticirala za mučenje odvođenje ljudi na križne puteve do njihovi stratišta,  u ratnim i poratnim godinama dvadesetog stoljeća.  Raspitavši se doznao sam da je križ izradio osobni vozač kardinala Stepinca I Kuharića koji je živio na Kaptolu s obitelji.

 

Oče oprosti mi, griješio sam!

Kako je teško ponekad te riječi izgovoriti, uputiti ih od srca. Nije lagano ali kada čovjek uvidi svoj grijeh potrebno je izreći te riječi i biti spreman ne ponavljati isti grijeh. Tražiti oprost je vrlo bitno za čovjeka koji ima vjeru i ljubi bližnjeg svog.
Ipak prolazeći kroz strahote rata i nedjela koje je čovjek počinio na ovim prostorima konstantno se provlači teza da moramo oprostiti onima koji nam naniješe toliko zla. Tu se sudaramo sa samim sobom, s bolom koji nas razara, susrećemo se sa svojim egom koji nam zna otežati prosuđivanje, otežati nam put do oprosta. Ponekad znam sam sebe upitati dali je sve to baš tako, jesu li postavke pravilno podešene. Priupitam se tko sam ja da opraštam zar nije Svevišnji taj koji oprašta grijehe.
Kroz priču o praštanju se provlači i teza: Zar nije sam Isus Krist oprostio svojim krvnicima što su ga okrutno mučili i na kraju na križ razapeli. Površno gledajući znamo u toj priči zalutati, izgubiti kompas i doći u dilemu, zapitati se dali su zli ljudi nakon teških nedjela zaslužili da uopće razmišljamo o njihovoj sudbini.
Isus nam je na križu darovao svoji ljubav i pokazao u trenutcima tog okrutnog čina da nije mrzio već je molio oca da im oprosti. Dakle priča se vrti oko ljubavi i mržnje. U tom trenutku nam je pokazao moć ljubavi kojom se borio protiv zla i mržnje. Pokazao nam je jedini ispravni način kako živjeti i razmišljati.
Moleći oca da oprosti onima koji griješe ljubimo Ga i ne dozvoljavamo mržnji da ovlada našim srcima. Teško je ljubiti onog koji nam nanosi bol ali nemojmo ga ni mrziti. Moleći oca da nam pomogne, ojačava nam vjeru i ljubav koja će nam pomoći da molimo za one koji nam nanose zlo. Ako nismo u stanju moliti da im oprosti jednostavno upadamo u ralje mržnje koja nas uništava.

SVJETLOST USKRSA

 

 

Koliko puta si bio udaran i ponižavan, koliko šiban i omalovažavan,
koliko puta si bio žedan i gladan,
koliko izrugivan i odbačen,
koliko si puta život živio kao Isus Krist?
Dali si spreman podnijeti muku i bol za druge kao Isus Krist?
Dali si spreman svoju ljubav darovati bližnjemu svomu?
Neka vam svjetlost uskrsnuća obasjava staze kojim je hodio Isus Krist.

Puče kršćanski sretan i blagoslovljen Vam bio Uskrs.

KRIŽNI PUT

Nalazimo se u korizmenom vremenu kada se sjećamo i razmišljamo o muci koju je podnio Isus Krist na svom križnom putu. Muku koju je za nas podnio  mnogi ne mogu doživjeti kao stvarnu već samo kao povijesni tekst, dio čitanja kroz godinu . Kroz svoj život dosta razmišljamo o križu i muci koja nas tijekom života može zadesiti. Razmišljamo ljudski i pomislimo na onaj dio koji je Isus na Golgoti izgovorio:

-„Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež…“

vjerujući da će nas taj kalež ipak mimoići. Koliko smo spremni sami sebi zagorčati i zakomplicirati život koji nam je postao dosadan. U trenutcima kada nam sve ide zaboravljamo da postoji i druga strana medalje, da postoje i drugačije životne priče. U našoj površnosti Bog nam pokazuje da postoje i drugačiji scenariji no mi to negiramo, pored zdravih očiju ne vidimo. Ponekad se nađemo u prilici da čujemo neku tešku životnu priču, stresemo se i pomislimo da se to ipak događa u nekom drugom svijetu, nekim drugim ljudima.  U trenutcima  kada nas zadesi bolest, tragedija i nevolja znamo Boga priupitati:

– „ Oče, zašto baš mene, zašto si baš mene izabrao?

Borimo se sa svojom slabošću. U početku je teško prihvatiti križ, poljubiti ga i krenuti s njim kroz život. Na svečanom misnom slavlju povodom proslave svetog Mihovila u Trilju čuo sam riječi don Mladena Parlova u propovijedi:

– „S križem trebamo računati,  nosimo ga i ljubimo ga!“

Doista križ živi u nama i s nama.  Molio sam Boga da mi podari zdravlje pa kad sam obolio počeo sam u trenutcima slabosti razmišljati:

-„Čemu moliti kada sam molio a ipak obolio?“

Normalna ljudska reakcija trenutka, no kuda bi to sve pošlo kada bi molitvom od Boga naručivali ozdravljenje. Dali bi tada čovjek istinski ljubio svoj križ i svog Boga. Vjerojatno bi tada to postalo samo dio  popisu na šoping listi za trgovinu. Od Boga je ipak moguće isprositi  i  izmoliti ozdravljenje samo vjerom, velikom i dubokom. Isus Krist je za života i djelovanja na zemlji čineći čudesa zorno pokazivao put vjere i ljubavi  koja nas jedino može izliječiti.

U ovo  vrijeme korizmenog promišljanja dolazim do istine i spoznaje da je naš život križni put sa svim svojim postajama. Put prepun padova, boli i muke na kojem susrećemo dobre ljude koji nam pomažu na našem križnom putu. Susrećemo Šimune Cirence i Veronike koji nam pomažu podignuti se kada padnemo, nositi Križ, brišu nam znoj i suze.  Na tom putu susrećemo razbojnike i svjetinu koja nas površno gleda, prosuđuje i osuđuje. Previše su zaokupljeni sa sobom i svojim užitcima da bi odvojili malo vremena za nas, da nas pokušaju bolje upoznati a ne samo suditi. Na tom putu s križem je i naš Otac koji nam pomaže da nosimo križ i bezgranično nas ljubi. Ljubav i bol koju živimo i proživljavamo na našem križnom putu su darovi božji. Iz boli i muke  koju proživljavamo rađa se snaga, rađaju se velika djela. Snaga i neizmjerna ljubav  koju čovjek u boli i muci dobiva od Boga svojim rukama čudesno pretvara u darove bližnjima, na radost i slavu Bogu Svevišnjemu.

TRAŽIO SAM VJERU

Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!
Isus nama je obznanio u jednoj rečenici sve ono za čim nam je hoditi, što tražiti. Nije lako ni jednostavno. Mnogo nas je poput Tome, u vjeri mali, sve bi željeli vidjeti i opipati.
Odrastao sam o katoličkoj obitelji, u duhu vjere i sve je išlo svojim tokom. Svete sakramente koje su mi roditelji „priskrbili“, primivši ih od Boga samostalno sam kročio u život, a bili su mi putokaz kojim putem krenuti kroz život. Ponosno sam znao reći da sam odgojen u vjeri, da vjerujem u Boga. Ipak, znao bih se naći u preispitivanju, nisam bio siguran jesam li dobar vjernik, vjerujem li baš onako kako su nas učili. Bogu sam se molio da mi podari vjeru, da mi pomogne shvatiti i proniknuti dublje u vjeru. Bio sam svjestan svoje površnosti. Tražeći vjeru, tražio sam nekakav fizički dokaz. Materija mi je bila stvarna a vjera tako daleko, nestvarna. Pokazatelj da to ipak nije tako, da je vjera živo tkivo koje postoji bila je moja majka. Gledajući svoju majku vidio sam snagu vjere, znao sam da vjera postoji no ja je nisam posjedovao. Nisam se u potpunosti mogao opustiti, doživjeti i proživjeti vjeru, tražio sam je i nisam je nalazio. Želio sam je nekako na svoj način, da je prilagodim sebi i uzmem ono što meni odgovara a one dijelove koji su malo teži ostavit ću negdje sa strane. Nisam bio spreman dublje zaroniti i krenuti putem kojim nas Isus zove.
 
Ostavi sve i kreni za mnom!
Kako ostaviti sve, napustiti i krenuti tim teškim putem? Pitanje o kojem sam razmišljao. Poruku nisam shvaćao i tu sam gubio bitku. Nisam bio spreman odreći se svega, moja vjera je bila slaba i površna da bih mogu krenuti tim putem. Ipak i dalje sam tražio i molio: „Oče, povedi me svojim stazama, pokaži mi put!“ Ponekad nisam bio siguran kuda me ti putevi vode. Strah me bilo da sam krenuo stranputicom. Mnoge stvari su mi bile nejasne. Želio sam ostaviti sve i poći za Isusom ali sam se istodobno grčevito držao za materijalno, ono meni vidljivo i opipljivo, kao utopljenik za slamku. Da, tražio sam vjeru i nisam je nalazio, a znao sam da postoji. Majka mi je svakim danom svojim primjerom pokazivala i to me držalo, davalo snage da i dalje molim. „Bože osvijetli mi svoje staze da mogu njima kročiti.“ Koračajući kroz život tražio sam vjeru, izvor života. Bog me učio i vodio me ali  još uvijek je u meni materija prevladavala i sputavala me da krenem pravim putem.
No Bog je bio strpljiv i mao je svoj plan, s mene je skidao komad po komad , sloj po sloj. Skidao je sve ono što mi je smetalo da krenem za njim. Sve dok me nije ogolio do kože, oslobodio ovozemaljskih okova koji su me smetali da mogu živjeti i vjerovati. Uslišivši moja traženja oslobađao me materije kojom sam bio ogrnut. Tonuo sam sve dublje i dublje. Pitao sam se: “Kuda plovi moj brod?” More je bilo nemirno, padao sam pod svojim teretom, gubio sam se. Našavši se na samom dnu, susret s bolešću i materijalnim minimum doslovno me paralizirao. Strah i nemoć su pritiskali, još mi je ostala jedino vjera u Božju pomoć. U tim trenutcima Božjom Providnošću stiže pomoć, dolazi čovjek po imenu Ilija, nije sveti al velika srca, od Boga poslan i unosi svjetlo i mir u moj dom. Shvativši da u nevolji nisam sam, da mi Bog pomaže preko svojih posrednika na mene je djelovalo poput najboljeg ljekovitog pripravka. Sigurnost i mir koju sam dobio smirili su oluju koja je vladala mojim bićem. Mir koji je zavladao u meni ne može se mjeriti ovozemaljskim mjerilima. Snagu Božje ljubavi koju sam spoznao ojačali su moju vjeru. Sve drugo će doći Providnošću Božjom. Primajući poklone kojim me Otac darivao mojoj sreći nije bilo kraja. Oslobodivši se ovozemaljskih „darova“ dobio sam slobodu duha, vjeru da nisam sam, da je Otac sa mnom.
Ne bojte se! Ja sam s vama!
Čudan je taj naš Otac, teško ga je razumjeti kao da nam se obraća jezikom s neke druge planete. Što smo materijalno bogatiji to ga teže čujemo i razumijemo. Kada nam iz ruke izbije mač oholosti kojim siječemo i odsijecamo sve i svakome, tek tada smo spremni da čujemo riječ Božju. Pomoć koju dobijemo u teškim životnim trenutcima, kada padnemo pod teretom križa, primamo s velikom radošću. Veselimo se da nismo sami. da ima još uvijek dobrote u ljudskom srcu koja Božjom Providnošću dopire do nas. U tim trenutcima strah nestaje, postajemo svjesni ljubavi i darova kojima  nas Otac obasipa.

MOJ RAZGOVOR S BOGOM

Poslije ljetnih žega prve jesenje kiše gode i rashlađuju užareni kamenjar dubrovačkog zaleđa. Ugoda se miješa s dozom zabrinutosti, nije baš ugodno pod otvorenim nebom previše uživati u kišnim kapima. Nalazimo se na koti 788, samo stotinjak metara od četničkog položaja. Jako jugo priprema teren za kišu, nanosi oblake, ni najmanje nije ugodno. Osjećamo se polagano razdražujuće. Jugo udara jako, potrebno je izdržati. Prividni mir koji ponekad zavlada na ratištu zna čovjeka umrtviti. Tijelo ipak ne odmara,  stražari i osluškuje. Čeka sljedeće ispaljenje, kratki i parajući zvuk granate. Svu tu napetost tijelo itekako pamti, čuva i zapisuje u svoju memoriju. Ponekad se čovjeku dobrano nakupi i zna biti veoma problematično, rekao bih razarajuće. U nekom trenutku dolazi do pucanja, slabosti, dilema. Tih dana moja se memorija polagano ali sigurno popunjavala, sveukupno imao sam velikih problema. Nisam se baš mogao otvoriti i povjeriti nekom od suboraca, jednostavno sam se povukao u sebe računajući kako će ipak sve to proći. Želučana kiselina me dodatno frustrira. Njule, stari i iskusni vuk, je zapazio da nije baš sve u redu pa me upita.

– “Treba li ti pomoć, je li sve u redu?”
– “Kiselina me nagriza, doslovno prži.” – “Ne mogu živjeti!”

Na položaju nismo imali nikakvih lijekova, a noć je već padala. Savjetuje me da pokušam popiti čašu vode sa šećerom ne bih li si tako ublažio kiselinu koja me razara. I pomoglo mi je.

Kiša, jugo i niski oblaci su igrali neku svoju igru. Oblaci gonjeni jakim jugom na trenutak su se pojavljivali pa nestajali. Noć je tiha, nema pucnjave, nas nekolicina smo se uvukli u vlažno sklonište napravljeno pri stijeni, koja je svojom kosinom ujedno bila sastavni dio skloništa. Straža je u noćnim satima odrađivala svoju zadaću motrenja i osiguranja. Ubrzo je došlo i moje vrijeme za stražu. Izašavši na vrh kote pogledom pokušavam utvrditi kroz polu tamu je li sve u redu, bolje reći ima li nešto što remeti naš noćni snimak terena koji smo pohranili u naš ratni hardver. Ipak glavni oslonac i orijentir svake straže je sluh koji se tijekom noćnih stražarenja toliko izoštrio da mogu zatvorenih očiju stražariti. Nije bilo nikakvih događanja samo još uvijek jugo nesnosno udara. Zauzimam pogodnu poziciju za osmatranje i umirim se. Pomolim se i u mislima prevrćem po svemu onom što me tih dana grizlo i opterećivalo. Mnogo je toga, osjećam se tužno i razbijeno, usamljeno kao da sam na kraju svijeta, nigdje nikog, samo smrt u susjedstvu. Nije lako ostati miran. Bogu se molim i mislim na obitelj i dom.

U jednom trenutku osjetim da nisam sam, nikog ne vidim ali osjećaj usamljenosti više ne postoji. Nisam previše uzbuđen, naprotiv osjećam nekakvu dodatnu sigurnost, u tom trenutku osjećam Božju prisutnost. Iako nikog nisam vidio osjećam da se mogu ispovjediti, svom Bogu reći sve ono što me tih dana stiskalo i pritiskalo. Priča je iz mene potekla kao rijeka, izrekao sam sve svoje strahove i frustracije, svu patnju i bol koja se u meni nakupljala. Pričajući, nemir je nestajao, osjećao sam rasterećenje i opuštenost tijela. Sav onaj teret koji sam nosio u sebi u trenutku je nestao.
Završetkom razgovora više nisam imao osjećaj da je netko tu pokraj mene. Nisam više razmišljao o problemima i nemiru koji su me tih dana opterećivali. Osjećaj radosti širio se mojim bićem..

 

“Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom.”