ČOVJEK, TUGA, PAD I BOL

PISMOM TE ZOVEM

 

ČOVJEK

Na životnom putu iz dana u dan susrećemo i upoznajemo mnoge ljude . Lijepe i pametne, one manje lijepe i manje sposobne. Znamo se zaletjeti, na pravu dati svoj sud, suditi. Djela koje čovjek ostavlja iza sebe zorno nam pričaju o njegovim karakteristikama, njegovoj osobnosti i njegovim mogućnostima. Čovječe ne zalijeći se, ne potcjenjuj ničija djela i mogućnosti iako ti se čine mala i beznačajna. Uložio je vrijeme, rad i ljubav u svoja djela, možda i svoj maksium. Jesi li ti pružio svoj maksimum?

 

 

TUGA

 

 

Gledan škaline i bunar

vidim janjce i dicu kako radosno poskakuju

vidim škaline i vrtim film

dječačke dane sritne i bezbrižne,

čitam ove lipe riči koje potekoše iz kamena

iz srca i duše naše drage Ane

I pitam se zar je tako moralo biti

Reći će moralo je, napredak je to,

ma jopet kako čovik stari nazaduje

nešto vuče tamo negdi

tamo di smo bezbrižni bili.

 

PRITKUĆON

Pritkućon di san rođen

reste drača.

Škale i solar zaresli,

ni puta se dobro ne vidi…

Jedan jasen iz kamena niče

i živi svoju priču…

Iza kuće muk.

Tišina se čuje.

Rastići se osušili.

Grane pucaju, vitar ji raznosi naokolo.

Padaju prid kuću

di san se igra davno…

Staro guvno zareslo,

al’ još priča o konju i volu što vršu žito….

Vrućina je.

Moja mater i ćaća

drvenon lopaton viju žito

i brišu rukavon znojna lica…

Nigdi nikog.

A opet pritkućon sve vidin!

Opet živin oni stari život,

oni praiskon moj…

Vidin onu travu i jasenje,

blago na paši

i onu pustu dicu

što se igraju i viču.

Puno ji guvno pritkućon.

Ne čuju matere što zaludu zovu kući na večeru.

Na ono malo mlika i pure…

I molitvu…

 

…Gledan pritkućon kuću svoju,

trava joj iz kamen reste,

korov i drača naokolo…

Moraću ji iščupat

isprid kuće svoje,

iz srca svoga,

iz duše…

Riči koje život žive napisala Ana Bravić Grgić

 

PAD 

 

Još jedan pad i još jedno ustajanje. Pitamo se često, Bože zašto si meni namjenio tu rolu i tu ulogu? Zašto pad ,zašto bol, zašto grč i suze’?                Ne zato da bi nam pokazao svoju veličinu već da bi pogledali oko sebe, da bi spoznali ljubav, dobrotu, da vjerujemo da čovik čoviku nije pas.                      Da osjetimo da nismo sami, da će nam Šimun i Veronika uvik biti u blizini, da nam pomognu da se dignemo i nastavimo.

 

BOL

Bol, ta teška bol koju nitko prebolio nije, u njoj se istina krije. Čovjek knjigu cijeli život piše a poslje njega je čitamo i prepričavao. Staze kojim je hodio i djela koja je činio, ljude koje je volio. Ta slova koja zapisa ostaju neizbrisiva.