CRO ANGELES

PRIČE S RATIŠTA

Nisi ti vise crno vino koje me opija, sada si samo žuto lišće što se zaboravlja…
Uz pismu koja dira, toči se piće, cigarete dogorjevaju, glas puca pri pomisli na ruke koje su grlile. Mladost u dimnoj izmaglici u zanosu piva pismu Dalibora Bruna ploveć na valovima ljubavi. Silna energija isijava, emocije se ne skrivaju kad se nađoše u zagrljaju . Večer kao stvorena za ljubav i lom. Venama teče vrila krv, cigareta za cigaretom, pisma za pismom, ove noći kući se nikomu neda.
Proljetna je noć, misec se među oblacima zagubija, zaljubljene od pogleda je sakrija. Klapa se rastaje s vinom i pismom na usnama, dok u glavi još uvik šušti žuto lišće ljubavi.
Prva jutarnja kava i cigareta, u mislima još uvik caruje staze ljubavi. Na radiju pisma piva ali nekako sporo dok sat otkucava, mala kazaljka pričekuje veliku i
otkucava pola dana. Vijesti u prvi tren ne dopiru do svijesti, izvješće o masakru u Borovu selo, o mladosti koja je naprasno prekinuta. Oči još snene, glava mamurna, šok i nevjerica, srce udara jače. Prkos i ljubav se bude, odlučnost da se brani domovina, stihovi Dalibora Buna nestadoše u trenutku.
Odvažnost, spremnost i ljubav guraju neznanje u stranu i srce kreće u obranu domovine. Nove pisme sad se pivaju, posvud odzvanja Moja domovina, Majka Hrvatica Sokolove svoje u boj zove.
Na prostoru Cetinske krajine mladost se priprema srcem krenit na neman . Obuka i znoj teku, sve u malo i u kratko, nema se puno vrimena, četničke horde kucaju Cetini na vrata.
Formirane grupe su oskudno obučene, još oskudnije naoružane, ali srce snažno tuče. Prve bitke i prve granate još uvik  izgledaju kao nekakav filma, ka da će sutra bit oglašen pristanak uzbune
Rat je svakim danom bliži i stvarniji, obuka kratko traje, nauke se vrlo brzo moraju uživo pokazat, da bi očuvali živote. Cvit mladosti cetinskoga kraja kreće teškin stazama, ne sluteć koliko će krvave i bolne bit, koliko će prijatelje izgubit.

 

Spomen ploča uTriju 

2. bojne 4. brigade ZNG-a – Cro Angels-a (Hrvatski anđeli), postrojava se 1.lipnja 1991. u Trilju, 105 dragovoljaca Cetinske krajine i Hercegovine prisežu narodu i domovini. Prve rane naprasno prikidaju mladenačke dane, prvi poginuli ostavljaju neizbrisiv trag koji se duboku urezuje u dušu svakog branitelja. Ratni plamen se pritvara u buktinju koja gori diljem Hrvatskoj.

CRO anđeli, kako su na ratnom krštenju ime dobili, kreću u prve ratne kušnje i okršaje. Na jug im je stati u obranu Dubrovnik i okolicu od nasrtaja hordi kojima je bitno samo jedno, zgazit sve što je Hrvatskoj vridno.
Udari su žestoki, bez milosti, a nasuprot sile stoji srce hrvatske mladosti. Prvi poginuli na ratištu su teško i stresno iskustvo koje svak proživljava na svoj način.                   U trenucima pogibije prvog suborca, grupa Anđela pod velikom dozom adrenalina, poginulog prijatelja na nosilima spuštaju u bazu, emocije blokiraju čitavo tilo. Teško je gubitak prijatelja shvatit, s kojim si dobro i zlo na tom putu dilija.
Blokirani bolom, nisu u tom momentu svjesni kako je isprid još okrutnije vrime. 

Ostaju kao kameni svatovi ne dajući do znanja kako su svjedni važnosti povratka na prvu crtu. Jednostavno krv nije voda, ljudska patnja i šok u tim trenutcima je ogromna. Stra pomišan s osjećajima tuge, bol, gubitka i nesigurnosti. Odjednom prva crta bojišnice izgleda ka streljana di se osjećaš ka glineni golub. Sandra koja je bila više od sestre i bolničarke, gleda svoje prijatelje kako su klonili. Bila je dar kojeg Bog podari čoviku da se na ovoj suroj zemlji ne osjeća sam. Bila je mlada, naizgled krhko stvorenje ali kada je grupa izgubila vezu s stvarnošću, Sandra vidi da se situacija ne odvija ni najmanje dobro i vidi izlaz.
U tim trenutcima, iako sitna i krhka, suzni očiju uzima pušku u ruke i udara jače od četnički hordi, tamo di su muškići najtanji.
Polazeći put ćuke kaže im:
– Kad vi niste u stanju vratit se na položaj ja ću sama nazad!
U tom momentu grupa se budi iz stanja šoka i svaćaju da Sandra ne može sama. Jedan po jedan se dižu i kreću put ćuke. Rat je upravo pokaza ono okrutno lice koje će još dugo jutrima pozdravljati mladost i surovo od golobradi mladića u trenu činit prikaljene ratnike. Kreću dalje podignute glave s krunicom oko vrata, a u trenucima mira na ratištu misli odlutaju na staze di još uvik šušti žuto lišće ljubavi.

 

Sjećanje na staze kojima je ponosno koračala 2.bojna 4. gardijske brigade. Tim stazama prošlo je 460 ratnika, od kojih je 27 položilo svoje živote na oltar Domovine.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.