IGRA NA ĆUPA

Objave ZAGORA ME RODILA

Djetinjstvo je period života kojeg se rado sjećamo i nosimo kroz život pohranjeno u našoj memoriji. Slike iz djetinjstva su još uvijek žive, emocije i strasti koje smo unosili u igru ponovno proživljavamo dok nam naviru u mislima. Bezbrižnost, dječja naivnost i radost bili su motori našeg djetinjstva. Dječja mašta je bogatstvo koje smo maksimalno koristili svakodnevno u kreiranju novih igara. Vrući ljetni dani, bez školskih klupa i učenja, sa sobom su nosili zgode i nezgode, koje su se događale svakodnevno, iz minute u minutu. Svaki dan se maksimalno iskorištavao, prepuštali smo se igri koja je počinjale jutarnjim buđenjem a završavala kasno na večer. Zaigrani teško bi se mirili s mišlju da je došlo vrijeme odmora i spavanja. Uz igru smo imali i obaveze, pomaganje roditeljima u ljetnim radovima. Žetva i vršidba pšenice, sakupljanje sjena i radovi u vinogradu su bili sastavni dio ljetne svakodnevice. Glavna obaveza i preokupacija nam je bila briga oko blaga koje bi gonili na ispašu. To nismo prihvaćali kao veliki problem. Dolaskom na livade i pašnjake naše igre bi ponovno krenule. Na pojedinim pozicijama smo imali već gotove terene za igru, kamene površine s iscrtanim igrama, stabla koja su služila kao gimnastičke sprave a ponekad smo koristili kanjon Cetine, litice i strmine da bi uvježbavali svoje planinarske vještine. Jedna igra se odvijala u šumi na djelu koji se nazivao “Krč”. Taj dio su naši pradjedovi u borbi za opstanak na kamenjaru, krčeći kamenjar, pretvorili u plodno tlo. Dolaskom boljih vremena i civilizacijskim napretkom te sitne parcele s škrtom zemljom vremenom su se prestale obrađivati pa smo ih koristili kao terene za igru. Krč je bio teren na kojem se igrao nogomet, graničar i igra koju smo nazivali “Igra na ćupa”. Ucrtala bi se staza u obliku ćupa s dimenzijama 15-tak metara dužine i 5-6 metara širine. Još bi se unutar ćupa ucrtale i dodatne staze u obliku križa i spojile sa stazom ćupa da bi staza bila što propusnija. Igra je bila vrlo jednostavna ali iziskivala je velike količine energije i trke. Sakupila bi se djeca iz zaseoka i jedan od nas koji bi bio izabran imao bi zadatak uhvatiti nekog od ostatka ekipe. Tada bi se mijenjao progonitelj i nastavljala bi se trka i potjera. Bilo je silne cika, vike i smijeh i sve bi se stapalo u zaglušujuću buku. Suha crvenica se prašila pod bosim dječjim nogama. Prašnjavi vrtlog koji bi nastao ponekad je prekidan svađama i prepirkama kada bi progonitelj nekog vidio da je ugazio na crtu i tada bi nastala igra dokazivanja i opovrgavanja tvrdnje o gaženju rubne crte. To je ujedno davalo dodatnu draž cjelokupnoj igri pa samim time nikada nije bilo monotono. U sve to se uvijek uplitao i pas koji je zajedno s nama trčao. U pomalo zagušljivoj atmosferi čestica crvenice trčali smo i veselili se igri trčeći se do posljednjeg daha. Igra bi  trajala toliko dugo koliko smo imali snage za trčanje. Žedni, umorni i prašnjavi nakon silne trke malo bi se odmorili te bi poslije slijedilo spuštanje u kanjon Cetine da bi isprali suha grla od crvenice i utažili žeđ. Nakon kupanja i skidanje sloja crvenice s tijela, umorni teških nogu sporo smo se kretali strminom kanjona u povratku. Nakon izlaska iz kanjona svatko bi krenuo potražiti svoje blago, krave ili ovce, osluškujući zvonckanje zvona. Svako od nas je dobro razlikovao zvukove jednog zvona od drugog. Nakon što bi pronašli i prikupili blago krenuli bi kući umorni ali veseli  i zadovoljni.