ČUPANJE IZ ŽIVOG BLATA

Objave PRIČE S RATIŠTA

Još jedan dan, jš jedan zadatak za naš inženjerijski vod.  U vrletima planinskog masiva Staretina imamo zadaću proširenja već postojećeg šumskog puta za potrebe tenkista.

Krećemo s goleti na tičevskom platou i ulazimo u šumu, planinske gudure bukove šume. Zapovjednik Tuna s vojnom kartom u ruci ispituje rutu puta koju je potrebno odraditi. Caterpillarova Osmica kreće punom snagom u probijanje, a nas nekolicina smo u osiguranju. S puškom u ruci se krećemo ispred i iza Osmice. Još jučer je taj prostor bio pod kontrolom četničkih snaga koje su razbijene pa postoji opasnost da se svi nisu uspjeli povući i da se dio krije još uvijek po šumi. Nažalost, u tom prostoru baš od tih „otpadaka“ je poginuo i moj bivši zapovjednik pješačke satnije, Renato Rudić.

Polagano se krećemo oputinom vizualno pregledavajući prostor ispred sebe. Nailazimo na svježe tragove koji ukazuju da se može očekivati i bliski susret s neprijateljem. Na nekim mjestima nailazimo na dijelove opreme i streljiva, poneku bombu, sve je to u panici ostalo razasuto uokolo… Prolazimo terenom koji je veoma strm i samim tim vrlo nepregledan, vidno polje nam je bitno smanjeno. Proklizavanje ljudskih stopala ukazuje da je opasnost stvarna, još uvijek tu, oko nas. Osim bukove šume i komada neba, nikakav drugi pogled nam se ne nudi.

Poslije jedne krivine nailazimo na proplanak, šumska livada i na kraju vidimo nekakvu staju, a ispred staje- vojska?!!?? Udaljenost je tolika da bez dalekozora ne možemo sa sigurnošću utvrditi o kome se radi. U samim akcijama nikada se sa sigurnošću ne zna gdje se prva crta proteže, tako da nismo sigurni, je li vojska koju vidimo, naša. Zastali smo, i uz dozu opreza odmah zauzeli sigurnije pozicije dok čekamo da dalekozorom utvrdimo tko se nalazi ispred nas. Nakon kratkog pregleda utvrđujemo da se radi o pješadiji 141. brigade i krećemo u susret. Nakon kraćeg razgovora saznajemo da imaju jednog vojnika koji je ozlijedio nogu, pa smo ga odlučili preuzeti i prebaciti do saniteta. Sumrak je počeo padati i izvlačimo se s tehnikom i krećemo prema bazi.

Sutradan se ponovno kreće na daljnje probijanje puta. S proplanka se spuštamo u jarugu, nekakav dolac koji je dosta podvodan. Ulaskom Osmice na takav teren stvar se komplicira i dolazi do zapadanja, takoreći, u živo blato! Što se više pokušavamo izvući situacija se sve više komplicira i Osmica se dublje zakopava! U pomoć pristiže i utovarivač da bi pripomogao. Sajlama se povezuje s Osmicom i pokušavaju zajedničkim snagama spasiti situaciju. Tu su tone u pitanju, radi se o 60 – tak tona čelika koji upada u blato! Borba koja se odvijala tijekom poslijepodneva, u pokušaju da se izvučemo, ne daje velikih rezultata. Ulazimo u noć, nastavljamo s razno-raznim pokušajima podbacivanja drvene građe pod papuče OSMICE, ali sve to ne daje nikakve rezultate.

Nešto prije pola noći odustajemo od daljnjih pokušaja, sutra je potrebno doći s dodatnim drvenim pomagalima. Ostaje nam izlaz iz rupe putem  koji već postaje vododerina, grbava i blatnjava, iz koje se trebamo izvući. Imamo nekih stotinjak metara strmog uspona koji postaje pravi izazov.  Izlazim s ruskim terencem Uvazom u prvoj brzini, gasom do daske, držeći se za volan, i koliko je moguće, držeći pravac. Uz poskakivanje, šlajfanje i borbu s terencem i blatnom uzbrdicom uspijevam nekako izići. Izlazi i drugi terenac Defender,  a iza nas se izvlači  kombinirka ICB 4×4 s kojom upravljaju dvojica rukovaoca – jedan upravlja volanom i drži pravac, a drugi upravlja granom kombinirke s kojom se odgurava i pomaže kotačima koji proklizavanju. Pola noći je proteklo  i čekamo da  se kompletna ekipa izvuče. Tišinu noći remeti još samo zvuk kombinirke i zvukovi NATO eskadrile koja odrađuju svoje zadatke. Ujutro nam predstoji nastavak borbe s prirodom i željezom, dva orijaša Trapo i Juće će odmah krenuti u pripremu izrade drvenih trupaca motornim pilama i podbacivanjem pod papuče Osmice nastavit ćemo daljnju borbu.

Sljedeći dan je uspješno odrađen, pošto smo dodatnim drvenim trupcima uspjeli „oživjeti“ i pokrenuti Osmicu iz blatne kaljuže. Nastavljamo daljnjim probijanjem puta.

Posvećeno pripadniku inžinjerijskog voda 126. domobranske pukovnije.

Još jedno hvala čovjeku i dobrom duhu našeg voda! Neka ti je laka Hrvatska gruda!

Mirko  Vidić  –  Juće    1948 – 2007