DINARSKI VUKOVI

 

 

Dani su prolazili, Hrvatska vojska je svakim danom bivala jača, spremnija i uigranija. Svi sudionici, mali kotačići u čitavoj priči pitali smo se kada će doći dan, dan kada ćemo krenuti. Početkom mjeseca srpnja osjetilo se komešanje. Počelo se događati „nešto“. Naoko, rekli bi obični promatrači, ništa posebno. Dio pješačke bojne se povlači s bojišnice i šalje na zasluženi odmor, a bojišnica se popunjava borbenim snagama koje se nalaze u pričuvi. No, mi koji smo bili sudionici ulaska na prostore Dinare osjećali smo da se sprema „nešto veliko“. Na prostor Dinare se krenulo operacijom „Zima 94“. Bojišnica se formirala na rubnim dijelovima Vještić gore. Tijekom zimskih mjeseci i proljeća izvodili smo manje operacije i početkom ljeta smo došli na drugu stranu  Dinare, nadomak Kninske tvrđave. U svakom od nas bila je velika želja da se naša Domovina oslobodi, da rat završi i da se vratimo svojim domovima, ali jednostavno nismo mogli naslutiti da je taj dan tako blizu.

U jutarnjim satima 24. srpnja dobili smo zadatak da završimo započete poslove u vojarni i da se tijekom prijepodneva uputimo na Dinaru. Bila nam je zadaća doći do prvih linija i izvršiti popravak strojeva koji su bili izravno na prvoj crti, koji su odrađivali utvrđivanje linije. Bilo je sunčano i imali smo ispred sebe uspon s nekakvih 400 metara nadmorske visine na 1600 metara. Uspinjali smo se do Vještić gore gdje nam je bila baza i gdje smo s nogu prigrizli i nastavili dalje po dinarskim vrletima do drugog kraja Dinare. To, nazovi putovanje, je izuzetan napor zbog promjene nadmorske visine, zbog vrlo grbavog puta po kojem je terenac skakao kao jarac i sve skupa je to „planinarenje“ trajalo satima, od Sinja do prvih crta na Dinari. Putevi su bili već dobrano prašnjavi i tvrdi.

Prije samog dolaska na cilj susrećemo zapovjednika Tunu koji nam prenosi zapovijed dobivenu od zapovjednika brigade. Zapovijed je glasila: „Ostavite sve što imate za odraditi. Povucite inženjerijske strojeve i kamione u bazu u Vještić goru. Kompletnu tehniku je potrebno pripremiti za pokret i prebaciti na drugu stranu Dinare. Sve je potrebno odraditi do 4 sata u jutro da bi bili spremi za početak akcije u 5 sati. U tom trenutku nismo još bili svjesni što se to iza brda valja, ali smo osjećali da je to taj trenutak, trenutak koji smo iščekivali. Da, svanuo je i taj dugo iščekivani dan.

Vrijeme je da se krene!

Nakon te informacije bilo je jasno da je sav onaj „košmar“ koji se odvijao tijekom proteklih mjesec dana bila priprema za akciju. Svi smo se skupili u bazi i prionuli novom zadatku, pripremi za pokret. Tehnika je uza sve svoje nedostatke i starost morala biti spremna za djelovanje. Večer je padala, u bazi je nastao šušur. Adrenalin je „radio“, kao da smo lebdjeli. Svi smo oduševljeni činjenicom da ćemo napokon krenuti punim jedrima i odraditi zadatak do kraja. Moj zadatak bio je  terencem spustiti se ponovno u Sinj, dovesti vozilo drugom djelu našeg voda za prebacivanje na Dinaru, u blizinu same bojišnice. Ostavljam svoju nabrušenu ekipu u stanju pripravnosti pred polazak u noć, na nove položaje, na drugu stranu Dinare. Noć je prekrila planinske vrleti i snage Hrvatske vojske koje su u tišini i mraku vršile pokrete po cijelom prostoru dinarskog gorja zauzimajući nove pozicije u prostoru. Dok se spuštam niz padine Dinare osjećaj uzbuđenja me ne napušta, kao da sam jednim djelom još uvijek u bazi i spreman za pokret. Približavajući se Sinju, nakon napornog dana, uzbuđenje polagano popušta pod umorom koji se nakupio. Nakon kratkog sna koji je trajao dva – tri sata ustao sam u zoru i kompletno sam se okupao na špini u hladnoj vodi skidajući naslage znoja i umora. Nemirno sam spavao, jer sam u snu ponovno proživljavao kompletni jučerašnji dan. Izašao sam u svitanje i u mislima sam bio već na Dinari s obzirom na to da je bilo vrlo blizu 5 sati kada će napokon krenuti akcija. Pričekao sam drugi dio voda i zajedno smo krenuli ponovno u Vještić goru gdje su bili stacionirani. Nastavio sam putovanje na drugi kraj Dinare da bi se priključio svojoj ekipi. Usnuli grad se polagano budio i prvi prolaznici su hitali prema svojim radnim obvezama ne znajući da je počela akcija koja je prethodila samoj Oluji i u kojoj smo zauzimanjem Bosanskog Grahova i Glamoča četničke snage potisnuli i primorali na uzmak pred Hrvatskom vojskom. Operacijom Ljeto `95. stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.

U potpunosti smo bili obuzeti uzbuđenjem, ponosom i srećom znajući da se uskoro vraćamo svojim kućama. Da ćemo se pozdraviti s vrletima Dinare, nositi je u srcu i s ponosom se prisjećati njenih brižnih zagrljaja. Čuvala je nas i naše živote. Ovu priču poklanjam na spomen dinarskim vukovima 126. brigade, 4. gardijske brigade i 7. gardijske brigade koji su u ekstremno teškim uvjetima uspjeli opstati i borbeno djelovati pripremajući se za odlučujući udar i oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske.

%d blogeri kao ovaj: