DOBRO JUTRO MAJKO STAZU MI POKAŽI

Kada se rodiš, još kao malu bebu te „urone“ u zdenac života, s prvim koracima krećeš ka Bogu. Obitelj ti je temelj, a crkva svjetionik. Kada malo porastemo nestrpljivo čekamo prvu zoru kada ćemo s majkom pješačiti i pohoditi Majku Božju.
Hodočašće priča priču o putovanju ka Majci da bi je častili, svoje želje joj prinijeli, boli svoje joj prikazali.
Kratak put nije toliko sladak, koliko dugačak kojem nikad kraja ne vidiš. 
To je najveći poklon, koji ponesemo sa sobom na put kada krenemo, za život Majci da se zahvalimo.
S krunicom u ruci putem u mislima prebiremo po svojim problemima i muci koje ćemo Majci donijet, moliti Majku za utjehu, vjeru i snagu da mognemo nositi svoj križ.
Ipak dok smo manji, ne proživljavamo hodoćašće kao naše majke i očevi. Nama je to doživljaj, ne možemo ga proživjeti kao stariji, no stari se, pa od djece postadosmo majke i očevi. Što više starimo više zrijemo i vjeru dublje shvaćamo, a svetišta nam postaju rehabilitacijski centri i za tijelo i dušu koji su s vremenom izranjavani i umorni.
Dok molimo, Majka sluša svaku našu riječ, prati trzaje naših mišića, suze koje joj pričaju bolne priče, prinoseći ih s vjerom i ufanjem u snagu majčinske ljubavi.
Kada je u pitanju hodočašće na veće udaljenosti, u mom slučaju stotinjak kilometara, tada rana treba bit bolno ljuta da bi nam pripravila Majci puta.

Želja je tu, izazov mladima da kušaju prve žrtve života, pothvate izvan okrilja obitelji, no ipak nije to dovoljno da bi krenuli. Uvijek postoji bar jedan razlog, kojeg ćemo naći kako bi imali pokriće i pred sobom i pred Bogom.
Moram priznati da sam dugo razmišljao o hodočašću, ali s obzirom na to da sam obolio od Parkinsonove bolesti, da imam kako kažu neliječeni PTSP, nekako mi je bio potreban poguranac da bi se odlučio na zahtjevno putovanje.  Moja se želja ispunila.
Polovicom sedmog mjeseca lutajući cijelu noć Zagrebom bez cilja, stižem na Kamenita vrata u trenucima kada zadnji prolaznici žure u tople krevete, a zora samo što ne pokuca na vrata. Molim se, ali molitva je isprekidana i kratka, glava pada, u tišini noći suze su potekle.
Dolazim pred Majku i zavapim:
Majko pomozi mi, ne mogu više ovako živjeti.
Naravno, Majka kao majka, srca meka i puna ljubavi, ubrzo mi je uslišila molbu pokazavši mi mladića kako na štakama uz pratnju roditelja ide u Međugorje, kojeg sam sreo u Brnazama kod Sinja.
Vidjevši mladića kako je krenuo na štakama sebi sam rekao: 
Kad mladić može na štakama mogu i ja. Pošto sam napisao knjigu “Bitka za život” darova sam je mladiću da čita u trenutcima odmora.
Nije bilo potrebno previše vremena, na put sam se uputio s krunicom u ruci.
Dugačak je to i naporan put, ali i pored moje bolesti znao sam da je sve moguće kad ideš Majci . To je magnet koji ti pomaže i vuče te i kada više ne možeš.
Na upit svećenika u mojoj iskonskoj župi Ugljane, gdje sam svratio po vodu, s kim pješačim ja mu pokažem krunicu i kaže
-Nisam sam, ja i “raspeti” i nema problema.
– Neka te prati zagovor Blažene Djevice Marije i da dođeš do Međugorja – kaže svećenik i krenem dalje.
Na putu koji je trajao tri dana s odmaranjima dolazi do problema, bolje rečeno kušnje, što je normalno. S nama je uvijek u prikrajku mali zeleni, koji pokušava zamutiti vodu. Pokušava al mu baš ne polazi za rukom. Sve je to jedna mala žrtva i patnja, kušnje kojim smo izloženi.
Bilo je poteškoća, posebno na drugoj polovici puta kada sam počeo gubiti snagu. Krećem ranom zorom iz samostana u Imotskom, gdje sam dobio okrepu tjelesnu i duhovnu, put Gruda gdje sam odlučio da bi bilo dobro odmoriti se i sunčani udar provesti u odmoru i hladovini.
Sunce je već dobrano užeglo, a ja sam polagano gubio energiju gazeći, zapinjuć i krivudava hoda iščekujem spasonosni odmor u Grudama.
U jednom trenutku moleći krunicu začujem auto sirenu i okrenm se, pokraj mene zaustavlja se zeleni Audi i gospođa otvarajući prozor me priupita

-Treba li ti pomoć ili prijevoz?

-Idem pješke u Međugorje i nema smisla ići s autom.

-Ja radim s djecom s posebnim potrebama – objašnjava mi gospođa.

-Ja sam također s posebnim potrebama , imam Parkinsonovu bolest – kažem gospođi.

-Primijetila sam ja to izdaleka na vašem hodu.

Malo smo se nasmijali kako baš nema previše onih koji takve stvari primjećuju i rastajemo se.  Stigavši u Grude uhvatio sam malo hladovine, popio kavu, kolače i izgurao na drugu stranu u hladovinu restorana”Kivi”, već dobrano iscijeđen i iscrpljen sa žestokom kiselinom koja me grizla.
Tu sam se utaborio da bi ručao, izbjegao zvizdan i prikupio svježine.
  

Napori dugotrajnog pješačenja i muka koju podnosimo su pokloni koje prinosimo Majci.
Svaka naša majka strne kad krenemo na put, a kada se vratimo to je najveći poklon, jer majka ne traži krune ni dijamante, Majka traži ljubav i uči nas kako darivati i pomagati drugima.
Nakon dolaska u Klobuk prezalogajio sam mesni narezak, uspio se javiti WhatsApp vezom, obitelji i prijateljima da sam dobro.
No bio sam već dobrano umoran i ništa više nije funkcioniralo kako treba, a koncentracija mi je bila na izmaku. Čeka me još 25 kilometara i pokušavam prije odlaska telefonski dogovoriti mjesto spavanja.
Sve moguće kombinacije ne prolaze, a mali zeleni dolazi na svoje.
Konobar mi pokušava pomoći, poziva fiksnom linijom komunu Cenacolo u Ugljane da vidim mogu li kod njihove braće u Međugorju prespavati ali ne mogu ih dobiti. U Međuvremenu prijatelj Josip Knezović mi javlja broj mobitela svećeniku u Klobuku, no svećenik se nalazi u Tomislav gradu.
Noć je pala i sve manje se mogu snaći, koncentrirati, umor je učinio svoje cjelodnevno pješačenje od Imotskog u 4 sata do Klobuka u 19 sati, s tri zaustavljanja nose svoje. Konobar mi ponudi pomoć vidjevši u kakvom sam stanju. Kaže mi da će pozvati šurijaka i da će me prebaciti u Međugorje.
Nakon malog razmišljanja pristajem, jer osjećam da sam na granici kad tijelo počinje otkazivati poslušnost.
Prijevoz stiže i mladić Tomislav Perić me prebacuje u Međugorje gdje se nadam da bih mogao dobiti nekakav kutak za malo odmora do jutra i koji sat sna.
Ne ide, ne mogu dobiti nikog u komuni preko portafona i nakon nekoliko pokušaja krećem ka crkvi. Ne mogu odrediti gdje je po noći, ali idem ulicom, ponoć otkucava. Ipak nakon podosta pješačenja stižem pred crkvu i pred Međugorsku majku.

 

 

Grupice talijanskih vjernika se još nalaze oko kipa Međugorske majke i u crkvenom dvorištu.
Glasovi i osmjesi mi pomalo smetaju, al promišljam da će ipak malo utišati. Mladost kao mladost ne haje za mene i moju molitvu nastavlja svoju zabavu. Tada gubim strpljenje i samo ih pogledam ne prestajući moliti. Nje im više bilo potrebno nikakvo pojašnjenje. Ostajem sam i u tišini međugorske noći molim se Majci. U mislima mi je obitelj i moji prijatelji koji su mi bili podrška i snaga moleći se za mene dok sam putovao.
Prepuno je tu unutar emocija, suze teku, teško dišem, ali zahvalan sam Majci što me prigrlila, pratila me i dala mi snage.
Odlazim na klupu s pogledom na Majku koja će bdjeti, čuvati me ove noći.

 

Budim se, zora se stidljivo bori sa zadnjim noćni tminama i najavljuje svjetlost i sunce novog dana.
Pomalo krut i pothlađen džem se teška koraka i odlazim po osvježenje u vodi i krećem u potragu za pekarom da bih prezalogajio.
Polagano nakon toga se upućujem ka brdu ukazanja i dolazim do početka gdje se Majka po prvi puta obratila djeci.
Klečim, molio krunicu, dok su me suze guše, hvatam zraka i snage i da nastavim s molitvom krunice.

Nakon molitve sam dobrano iscrpljen, od emocija koje su u tim trenutcima vladale mojim umom i tijelom, sjedam na kamen i ostajem još jedno vrijeme razmišljajući odmarajući.
Gledam tu pored tako jednog svetog mjesta na par koraka trgovce i dolazi mi misao, prispodoba o trenutku kada je Isus ušavši u hram rastrao trgovce iz kuće Oca njegove.
Možda nisam ni približno u pravu, ali samo par koraka od mjesta gdje se Majka djeci prvi put pokazala sve se nekako pretvorilo u materiju. Nikako nisam protiv tog da hodočasnik ponese sa sobom lijepu uspomenu na Međugorsku majku.
Jesmo li u sebi ponijeli majčinski osmjeh, jeli se naše srce još više otvorilo, da bi sutra potrebitim ljubav darovalo?

Hvala ti Majko što si me pratila, čuvala i osnažila da dođem k tebi.

Hvala mojoj obitelji i prijateljima koji su mi molitvom davali snagu.
Hvala dobrim ljudima koji su mi pomagali tijekom putovanja:
Fra Nediljko Tabak , župnik župe Ugljane
Don Stipe Ljubas , župnik župe Trilj
Don Josip Dukić, moja 24satna pripomć
Ivici Lozini, veteranu 4.gardijske brigade
Fra Kristian Stipanović, gvardijan i župnik samostana u Imotskom
Fra Zoran Kutleša, samostanski i župni vikar
Slavici Knezović, ženi nesebična i velika srca
Josipu Knezoviću, dobrom i plemenitom čovjeku
Grgi Petroviću, konobaru
Tomislavu Periću, vozaču u nevoji

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.