ZALIPIJA SAN ZA HAJDUKA

 

 

Još ka mali zagriza san za Hajduka. Bila je to jedna od najtužniji noći u povijesti Majstora s mora, kada se igrala utakmica u Splitu  kontra Hamburger SF. Bila je to jedna od onih utakmica koja se prepričava još dugo, s kolina na kolino, s uzdasima kada se prisjetimo šansi i gafova Bore Primorca, glavnog tragičara. Kada se prisjetimo prilike koja nam je curila kroz prste protiv jedne od najjači momčadi tog vrimena. Utakmicu sam gledao u susjedstvu na malom televizoru u napetoj atmosferi di su stariji skakali i sovali svako malo. Nije mi bilo jasno skroz naskroz natjecanje ali kako je utakmica odmicala i kako se atmosfera u maloj kužinici užegla do usijanja tako se taj oganj prinija i na mene i svakom minutom sve sam više osjeća uzbuđenje koje se u meni rađalo a koje se nije dalo opisat ričima. 

Bilo je to dugih 90 minuta tijekom kojih sam zalipija za Hajduka i nije bilo više pomoći. Od tad sam  jedva čeka trenutak kada će se putem radija javiti spiker i prinositi utakmicu Hajduka. Bila je to bolest kojoj nije bilo likarije, za koju je doktur moga pripisat samo jedan lik. 

Otić u Split, na utaknicu Hajduka.

Tu likarija sam s nestrpljenjem čeka. Kad će doć taj dan? Sve one dane prikovan uz radio slušajuć prijenose ne mogu se usporedit sa samom pomisli odlaska na Poljud. Dan odlaska na Poljud se dogodija u lito 1983 godine prid sam kraj prvenstva, 2 kola prije kraja, kada je dolazija Partizan iz Beograda u uzbudljivoj utrci za prvaka.  Hajduk, Dinamo i Partizan su bili u ravnopravnoj trci za prvaka i svaki gol i bod su bili važni u odlučivanju ko će bit prvak. Evo i ko je igra za Hajduka na toj za mene povjesnoj utakmici.

 

HAJDUK – PARTIZAN

Split, 19.06.1983.

Strijelc:

Zoran  Vujović – 1 minuta

Početni sastav: Zoran Simović,  Zoran Jelikić,  Branko Miljuš,  Nikica Cukrov,  Boro Primorac,  Vedran Rožić,  Zlatko Vujović,  Dragutin Ćelić,  Zoran Vujović,  Nenad Šalov,  Dušan Pešić

Ušao:  Zdenko Adamović            

Izašao:  Dušan Pešić

 

 

U sklopu odlaska na more kod stric Duje u Split, na Brda, ima se dogodit za mene najvažniji događaj na svitu, odlazak na utakmicu na Poljud i prvi put vidit uživo svog Hajduka. Utakmica na Poljudu je za mene značila litovanje za pamćenje. Uvertira tog derbija odvijala se u susjedstvu, između Splita i Čelika iz Zenice, koji su igrali odlučujuću utakmicu za ulazak u Prvi ligu. Tog dana od jutarnjih sati Solinskom su se slivale kolone automobila s Hajdukovim zastavama i navijački puk se prikuplja za večernju utakmicu. Sunce je od ranog jutra pržilo, zvizdan je kroz podne sve primora na povlačenje u debeli lad i gašenje žeđi velikim količinama  piva. Posljepodnevna žega nije popuštala samo se svakin trenutkon temperatura još više dizala. Ekipe su pripremale bile lancune, piturali i pisali po njima čitavi dan.  I mlado i staro nije bilo imuno na utakmicu i šušur koji se osjeća na svakom kantunu. Sirene nisu dale mira nikom, pripremalo se na svim frontovima. Osjetivši svu tu silinu emocija, žege i napetosti koja je vladala na ulicama, nisam moga dočekat trenutak kad ćemo poć put Poljuda. Stvara se poseban ugođaj iščekujući utakmicu.

Temperatura koja se u meni dizala svakim trenom nije mi dala mira.  Cili taj urnebes koji se odvija na Brdima, nije mi bilo lako izdržat. Utakmica je počimala u 19 sati. Pošli smo iz Neslanovca oko 16  sata i tog trena za mene je počela “operacija Poljud”.  Najbitnije mi je bilo da smo krenili. Ne znajući koliko ima pješačit do stadiona ubrzo sam posta znatiželjan pitajući kada ćemo doći, di je Poljud. Na to bi od brata, koji me vodija na utkmicu, dobija odgovor da ima još malo. Taj odgovor mi nije bilo lako čut ali ipak se krećemo pa ćemo već stić. Nakon po ure i dolaska do Prometovi garaža uzbuđenje još više reste, bili barjaci izviru  sa svi strana, temperatura na vrućem asvaltu se još više diže.  Još uvik ništa od Poljuda, počinjen grintat. Uzbuđenje koje u meni vlada je razarjuće, borin se sam sa sobon jer nemogu dočekati trenutak kada ću ugledat stadion. Pješačenje koje se odužilo ubija ali želja za Hajdukom i Poljudom je tolika da ni žeđ ni vrućina ne prestavljaju nikakvu prepreku jer  od velikog uzbuđenje ne osjećam ništa. Ugledavši reflektore, srce oće da iskoči, nemogu virovat da sam stiga blizu Poljuda ali brzo me brat ladi, kaže da je to Splitov stadion . Informacija ubija ali kratkog je daha, već se ponovo palin i Poljud počinjan sanjat, tako blizu a nikako ga vidit.

Već sad se sa svi strana slivaju kolone navijača, pisma sa svi strana, autosirene rade punom parom, stižu Zadrani, Šibenčani, Imoćani, Sinjani, Hercegovina se spustila cila. Stižu navijači iz svakog kutka sa svakakvin prijevozom, autobusima, tamićima, autima svi marka i registracija. Užareno posljepodne polagano prolazi, sunce je palo, pa je zvizdan popustija ali sparina i isijavanje topline na vrućem asvaltu ne popušta.

Gužve su sve veće i sami taj ugođaj mi govori da smo blizu. Uzbuđenje doživljava vrhunac kada ugledam krovište Poljudske ljepotice. Blizu smo i gužve su ogromne, silna rjeka navijača se kreće samo u jednom pravcu. Osjećaj sriće kada sam po prvi puta ugleda Poljud u svoj svojoj veličini je trenutak koji se ne zaboravlja. Pješačenje od Neslanovca, na Brdima, do Poljuda, u trenutku sam pospremija u povjest a sam pogled na stadion doslovno me baca u trans, u agoniju. Kada ću uć na stadion, na sjever. To je već bija problem. Sva sila navijača se već nalazila isprid ulaza, dva sata prije početka utakmice.  Navijački huk koji je vladao prostorom oko Poljuda na mene je djelova opijajuće. San postaje java, tu sam isprid Poljuda, još samo triba uć unutra i po prvi put vidit uživo Blaža Sliškovića – Doktura od baluna, braću Vujoviće, Gudelja, osjetit sve ono što san do sad moga samo čut priko radija.  Prid menon je ostvarenje sna i emocije koja vridi milijun dolara.

Ući na stadion je bija sljedeći korak. Na svaki ulaz sjevera natiskalo se nekoliko stotina navijača, koji se gibaju kao u transu, uz pismu i žamor. Sve to me privlači jače od magneta, ulazim u gužvu s namjerom da se provučem što bliže ulazu i da što prija uđen kad se otvore vrata. Provlačin se kroz masu, migoljeći doslovno centimetar po centimetar.  Silna želja neda mi mira, moran naprid,  moran što prija uć na stadion. Mnoštvo navjača sve više strvara pritisak prema vratima, koja su još uvik zatvorena.  Provlačeći se u želji da se šta više približin ogradi, nisam moga ni pomislit da mogu upasti u klopku,  da me silna navijačka masa može zgaziti ka mrava. Pritisak prema ulazu ne popušta već i dalje traje „navijački ples“ pred ulazom.  Nalazeći se prid ogradon sve teže sam održava svoju poziciju pod pritiskom navijački naguravanja. Posta san svjestan ozbiljnosti situacije i stvarne mogućnosti da me navijačka masa “protra kroz režetke”.   Nemoć i stra, koji san osjetija u trenutku su izbrisali cilu priču do tada. Od tog navijačkog boruča koji se steza oko mene, spasila me činjenica da sam se naša isprid čovika koji me svojim rukama čuva od najgoreg, koji je zadnjim snagama uspjeva izdržat svu silinu navijačkog ludila.

Nakon nekih 15 – tak minuta otvorila su se vrata i pritisak je popustija, počelo se ulaziti. Trenutke užasa koje sam prolazija zaboravija san onog trena kada san  koraknija u unutrašnjost Poljudske ljepotice, koja me svojim izgledom ponovno vratila u stanje „ludila“. Trenutak prvoga pogled na Poljudsku ljepoticu me opčinija. Osjećaji i emocije koji su tim trenutcima vladali u meni ne mogu se izreći. Osjetivši navijački huk tu pored sebe blokirali su me, u tin trenutcima nalazija san se na posebnoj planeti.  Pogled na teran, na svo šarenilo navijačkog puka, sve to je djelovalo kao bajka, još uvik ne virujuć da je sve to stvarnost. Ipak ubrzo nakon izlaska igrača na zagrijavanje sve poprima dimenziju više. Sad već isprid sebe vidim igrače, vidim svoga Hajduka. Sve to sad prilazi  u stvarnost i sama utakmica samo što nije počela. Silina navijačkog huka žari i pali, sve gori, sa svi strana zastave vijore.

Utakmica sama je ostala u sjeni kompletnoga navijačkoga “ludila”, kazališta koje triba doživit i osjetit. To silno uzbuđenje koje vlada tokom 90 minuta bitke za jedan balun više u protivničkoj mriži je poseban doživljaj. Sama utakmica koja se odigrala, mogla se  sažet u prvi petnaestak minuta i odigrala se meni prid očima. Zoran Vujović je da go u prvoj minuti na branku isprid sjeverne tribine.

Onog dana kada san prvi put ugleda utakmicu na televiziju protiv Hamburgera inficira san se virusom a danom kad sam kročija na utakmicu u poljudsko grotlo doživotno san obolija od teške zarazne bolesti, od koje nema izličenja, s njom umireš.  Patnje su zagarantirane.