DUGA ZIMSKA NOĆ

Objave PRIČE S RATIŠTA

Jutarnje okupljanje u vojarni treće satnije odvija se pomalo u turobnoj atmosferi. Crni oblaci su se nadvili nad grad i polagano pada kišica. U očekivanju kamiona koji će nas prebaciti na Svilaju na prve crte dobili smo informaciju da logistika nije u mogućnosti, kao i obično, isporučiti cjelodnevne obroke već da će nam naknadno biti dostavljeno. Stiže 150-tka i ukrcajemo se. Kišica pojačava, ali nije nam ni prvi ni posljednji put. Do baze na Svilaji imamo sat vremena vožnje. Drmusajući se po makadamu prolazimo pokraj zadnjih kuća na Zelovu i kako se penjemo naviše kiša pojačava uz jaku južinu. Kada smo stigli u bazu polovica ekipe odmah kreće dalje na prvu crtu da zamijenimo ekipu iz prve satnije. Sad se već krećemo otežano kroz šumu po kamenitom terenu. Potrebno nam je oko sat vremena da se probijemo do položaja pod nazivom Samar 1. Dio prve satnije napušta položaj sad već po jakoj kiši koja lijeva kao iz kabla. Pod jakim udarima juga i kiše spuštamo se u “jazbinu”, kamena rupa koja je natkrivena i pretvorena u naše utočište na ćuki. Jedan od nas je odmah ostao na straži. Ulaskom u naše konačište uviđamo da nam je krov počeo prokišnjavati i da će biti problema, jer smo se nalazili u vrlo skučenom i hladnom prostoru, bez vatre i osvjetljenja . Nakon što smo se “udomaćili” zapovjednik ćuke poziva poljskim telefonom bazu da provjeri dali je logistika u međuvremenu dostavila hranu. Nešto je u logističkom lancu zapelo tako da nam nisu još dostavili, ali je rečeno da će do kraja dana biti dostavljeno. Nakon što smo zauzeli pozicije nije nam preostalo ništa već se izmjenjivati na straži i čekati dostavu hrane. U crijevima nam je polagano počela kruliti.
Kiša i jugo su u popodnevnim satima još pojačavali i nije bilo nimalo ugodno bit vani na straži u takvim uvjetima. Nakon straže vraćali smo se u našu hladnu jazbinu promočeni. Voda je curila na više mjesta i po samim “zidovima” tako da se nismo mogli nasloniti. Nalazili smo se u vrlo neudobnoj poziciji i postajali pomalo frustrirani. U sumrak su nam iz baze javili da se nitko nije pojavio i da od od hrane nema zasad ništa.
Ulaskom u noć kiša je još pojačavala tako da bi izlaskom na stražu bili mokri i mrznuti. Imali smo problem, jer smo bili “tanki” s rezervnom robom. Dogovorili smo se da nema smisla ni izlaziti na stražarsko mjesto. Zbog jakog juga i kiše vidljivost je bila vrlo loša, pa smo odustali od straže.
Ulaskom u noč bili smo već dobrano promrzli, mokri i gladni. Oko 17 i 30 su nam javili da postoji nada da nam netko ipak dostavi hranu. No ništa od toga. Pošto smo se nalazili u rupi nismo bili u mogućnosti upaliti vatru, no nismo bili u mogućnosti da utječemo na situaciju. U mislima je svatko za sebe razmišljao o nekom slasnom obroku pa nam se nekako činilo da se bolje osjećamo. Kopajući po rezervnoj odjeći pronašli smo jedan pak nekakvih hrenovki, četiri komada . Pošto ih nismo mogli ispeći ili skuhati pokušali smo ih peći na plamenu voštanice. To je bila loša kombinacija pa smo hrenovke pojeli u sirovom stanju što i nije najbolji recept. Nije bilo nekog razgovora već je svatko vodio svoju bitku kako da izbjegnemo kišnicu koja .je sad već curila na sve strane. Promrzli i mokri nismo previše razgovarali, pokušavali smo čak i zaspati nakratko. Kiša je počela popuštati oko 4 sata u jutro pa smo opet počeli davati stražu.
Jutro smo dočekali gladni, promrzli i mokri. Kiša u jutro nije jako padala pa smo se izvukli i pokušali pronaći u prirodi nešto jestivo. Pronašao sam crvene bobice gloga pa sam se zabavljao u očekivanju logističara s hranom. Bobice su bile ukusne mada nisu bile previše mesnate, ali kad si gladan onda je sve dobro. Oko 10 sati su nam dostavili hranu i nešto odjeće da zamijenimo našu mokru odjeću.
Sve u svemu noć ponekad zna biti poprilično dugačka.