Fernando Santos Portugalski

Nagradno pitanje glasi: 
Dali je netko navijao za Portugal osim Portugalaca?                           

Nitko, pa možda ni svi Portugalci nisu navijali za ovakvu
interpretaciju nogometnih vještina. Nogomet koji se nudio na meniju nije
jestiv, bljutav je. Previše ziheraštva, a premalo igre kojoj se klanja cijeli
svijet. Treneri nisu ni pokušavali “igrati” nogomet već im je osnovna
nit vodilja bila kako napraviti što bolji rezultat. Mnogi se danas drže devize
da je rezultat ono što se pamti, a igra se zaboravlja. To je točno, no isto
tako se mnogi puno bolje sjećaju veličina kao što su bili Pele kralja nad kraljevima,
lucidnosti jednog Kempesa, Doktora Socratesa, Paul Breitnera, božanstva zvanog
Maradona, Marca van Bastena rasnog strijelca, legendarnog Johana Cruijffa i
mnogi drugi. Svih njih će se sjetiti svaki zaljubljenik u bubamaru. a ove
kojima je rezultat bitan će se sjetiti mali broj ljudi, a mnogima će izazvati
mučninu u želudcu kada se sjete igre kojom su “pokorili” svijet. U
takvom odnosu snaga Portugal se našao na krovu Europe. Da se malo vratimo u
bližu povijest, spomenemo šjor Špacu Poklepovića i Grčku. Špaco je u nogometne
taktike uvrstio pojam lijevak i neki su ismijavali Špacu i njegov lijevak. On
je tom taktikom vodio igru protivnika na svoj mlin. Danas smo mogli vidjeti
isti taj lijevak koji su koristili Portugalci tijekom cijelog prvenstva. Sistemom
lijevka sve taktičke postavke protivnika su padale u vodu. Momčadi koje su
igrale kontra Portugala  su odustajale su
od igre i pokušavali su iz busije čekati da se dogodi čudo, da netko umjesto
njih postigne gol i sruši Portugal. 
Fernando Santos  je baš takav
nogomet želio da njegov protivnik igra, jer je on takvu vrstu nogometa
prakticirao tijekom svoje karijere i kojeg je usavršavao i doveo do
savršenstva. Sjetimo se da smo bili u grupi s Grčkom koju je tada vodio Santos
i da smo i tada ostali žedni, preveo nas je žedne preko vode.  U takvoj igri bez igre Portugalci su bili
kraljevi, a protivnici su gubili utakmice, 
jer su sve svoje nogometne prednosti i vrijednosti odbacili.  Sjetimo se Grčke reprezentacije i njenog
osvajanja Eura  u Portugalu koji su
sličan patent patentirali  i također
osvojili prvenstvom. U obje priče protivnici su podcjenjivački nastupali
kontra  Grčke i Portugala i sistemom „lako
ćemo“ su gubili utakmice. Gospodin Fernando Santos je praktički svoj sistem
bazirao u dobroj mjeri na podcjenjivanju protivnika koji samim time nisu
ulazili u utakmicu kako treba. Lijevak je praktički funkcionirao u svakoj
utakmici i igra protivnika je išla točno onako kako je Santos želio. Čekao i
spremao svoju momčad na rovovsku bitku, svi iza lopte,  koja je trajala do beskonačnosti u nadi da će
kontra bar jednom proraditi. U prilog toj tezi 
je bio i rani izlazak Ronalda iz igre. Znači za takvu taktiku je
potrebno imati 11 „vojnika“ koji će se kruto držati 120 minuta taktike, svi iza
lopte, nula posto rizika a gol ćemo već postići ovako ili onako. I na kraju da
ne bi bilo zabune nemam ništa protiv Portugala. Portugalski igrači imaju ono
nešto što čini razliku, imaju tehnički jako potkovane igrače. Osamdesetih
godina se sjećam igre Porta koja je bila tehničko savršenstvo. To je bila
tika-taka koju su unaprijedili i ubrzali u Španjolskoj. Dakle radi se o jednoj
bogomdanoj plemenitoj nogometnoj naciji. Takve igrače postaviti u sustav da
igraju anti nogomet da bi netko u statistikama pronašao da je Portugal bio
prvak Europe, to vodi u nogometni SUMRAK.