GDJE JE NESTAO ČOVJEK

MISLI Objave

 

Prije četrdeset i dvije godine na splitskom festivalu je Oliver Dragojević otpjevao pjesmu

„2002 godine u Splitu“ i bacio pogleda tada u daleku budućnost promišljajući kroz stihove o tome kako će nam lipo bit.

„Sve će biti na botune, kako će nam lipo bit.“

Kada danas pogledamo unatrag i prisjetimo se vremena koje smo prolazili da bi se dokopali botuna možemo se zapitati kuda je nestala ta ljepota o kojoj nam je Oliver pjevao. Danas kada smo već prešli s botuna na pametne elektroničke naprave nekako smo upali u zamku iz koje se ne možemo izvući. Danas nam je najveći problem taj da pored svih tih pametni stvarčica imamo sve manje i manje vremena za sebe, za obitelj i prijatelje.  Dok nije bilo botuna i  aparata imalo se vremena napretek  mada se radilo fizički teško, a  danas kada su elektroničke naprave i strojevi zavladali  i olakšali nam umnogome  radove, posebno one teške fizičke radove, imamo vremena sve manje.

Radno vrijeme je isto i prije i danas, radi se osmosatno radno vrijeme ali kao da se zamašnjak života promijenio od onog starog glomaznog koji se škripeći sporo pokretao do današnjice gdje se taj zamašnjak preobrazio u maleni fino uštimani kotač koji se sve brže okreće.

Taj fino uštimani kotačić melje sve pred sobom, nemilosrdno gazi one koji posustaju i nema vremena da se zaustavi jer danas je vrijeme novac a novac je bitniji od čovjeka. U toj priči čovjek nema vremena za druženje i otuđuje se od drugog čovjeka, potrebno se pripremiti se za sutrašnji dan da ne bi bio zgažen i odbačen.

Gdje je nestao čovjek kao biće društveno, spremno na zabavu i odmor?  Gdje je nestala radost kojom je čovjek koračao kroz život?

Hoće li nam sutra lipo bit?