Gorčina

Godinama su me rušili,

Mučili i uništavali dio po dio.

Harali su mojom dušom

I orkani, i sve tuge svijeta.

Svaku ranu i ožiljak sam

Obilato zalijevala slanim suzama.

U izrovanoj duši, novi su izvori,

Sami od sebe probijali i tekli.

Tamničari snova i duše

Gušili su mene u meni,

Ubijali mi samopuzdanje,

Vrijeđali svaku moju riječ,

Dok je još i samo misao bila.

Nemoćna i izbezumljena, gledala sam,

Kako mi pobjedonosno lome krila,

I kako gmižu zmije prema srcu

Da zatruju sjeme postojanja.

U lance su mi okovali život,

Stotinu stupica po meni postavili,

Ali mi nadu nisu mogli uništiti,

Niti su tvoj dolazak mogli spriječiti.

Srušili me nisu, ali su me urušili,

Smijući se mojoj nemoći i ovisnosti.

A ja sam u bokoru crnih ruža,

Uvijek onu najsvjetliju pokušala naći.

Na velikodušnost su udarali đonom.

Nisi ti kriv, dušo, za moj jučerašnji ugriz.

To je ranjena vučica odjednom vrisnula,

To su se zmije počele savijati u kolutove,

To je vapio onaj dio mene za oslobođenjem.

To je želja sustizala želju i ljubav se naseljavala,

A duhovi prošlosti još su muklo odzvanjali u meni.

%d blogeri kao ovaj: