Gospodin Ante

Klajo

U ratu vidiš svašta i susretneš svakog, tu ne  važe pravila kao i u civilnom društvu.
To je prostor gdje se susreću život i smrt. Svako jutro dobro jutro se pozdravljaju ne znajući hoće li do večeri razgovarati i poznavati se. Hoće li biti osmjeha na licima ili će vladati grobna tišina.
U takvim okolnostima čovjek zaboravlja na neke stvari, na bonton i pravila ponašanja. Zaboravlja na hijerarhiju civilnog društva i vrlo brzo se prilagodi psihozi rata, samo održanja i spremnost na borbu do posljednjeg daha. Kada u takve prostore stigne netko drugačiji koji se ne prilagodi ratu ni ratnoj okolini, koji ima svo stav i samo tog se drži, tada taj strši iznad svih i svi ga uočavaju vrlo brzo.
Jednog dana dobijem zadatak od zapovjednika da uzmem terenca i s vrhova Dinare krenem u Sinj po jednog strojara koji nam stiže u ispomoć iz 6. domobranske pukovnije, za vrijeme jedne akcije koja se očekuje za dva dana. Krenem terencem kroz Vještić goru i preko vrha Kolač spuštam se na Vrdovo te Bitelića gredom ulazim u civilnu zonu, selo Bitelić. Do Sinja je terencem potrebno nekih sat vremena.
Došavši u vojarnu u zapovjedništvu susrećem vojnika Vrkić Antu, ispomoć iz 6. domobranske . Čovjek s 45 godina na leđima, ozbiljna lica i sijeda bradica. Neka čudna cigareta viri iz njegovih usta, kaže odvikava se od cigareta pa napravio drvenu cigaretu kao zamjenu. Nema velikog razgovora, svoju opremu i naoružanje ubacuje u terenca. Ručak je u vojarni pri kraju, Ante je ručao pa sam i ja krenuo vidjeti imali još hrane od podjele. Nešto se uvijek nađe, konzerva kakva pa nije problem bitno je prezalogajiti nešto.
Nakon ručka nema odmora već sjedamo u terenca i krećemo put dinarskih vrhova. Putem se upoznajemo i saznajemo da smo susjedi po poštenju. Iako živi u Splitu porijeklo vuče s Novih sela koja su na par kilometara od mojih rodnih Čaporica.
Iako škrt na riječima ipak razgovaramo o svemu pomalo. Razgovarajući nakon kratkog vremena već polagano gubim strpljenje jer me Ante oslovljava konstantno s gospodine. To gospodine u ratnim vrletima nikako ne sjedaja pa ga u par navrata zamolim da izbaci to gospodine i da razgovaramo „normalno“. Ante ne popusta i ne uzrujava se previše na moje sad već proteste već me i dalje strpljivo oslovljava gospodski.
Taj njegov izgovor strši i bode u oči i uši. Umoran od spuštanja i od ponovnog uspona, velike i nagle promijene nadmorske visine,  gubim strpljenje i još više protestiram zbog izgovora čudnog gosta. Polagano lopticu u mislima prebacujem na ekipu koja nas očekuje i razmišljam kako će oni reagirati na „čudnog svata“.
Nije mi bila potrebna velika ni bogata mašta da bi dočarao susret.
Prošavši Vještić goru i vrleti ispod samog Troglava stižemo na pogled Marinih bunara gdje naši inženjerci ukopavaju pješaštvo. Nakon kratkog upoznavanja i razmjene informacija oko posla koji ga čeka Ante je jednako hladno i mirno nastupio oslovljavajući svakog ponaosob gospodskim manirama. Nakon dva dana već smo kolektivno “pukli”, kukali i protestirali i kod zapovjednika i kod samog Ante da bar nakratko zaboravi tog svog gospodina ali nema predaje Ante pravim gospodskim manirama strpljivo i bez ikakvog povisivanja glasa nastavlja razgovarati s nama kao da se ništa nije dogodilo, kao da je slijep na sve proteste koje smo mu svi upućivali. Gospodin Ante i dalje nastavlja po svom s drvenom cigaretom u ustima.
„Tiha voda brege dere.“
Naš tihi i dobroćudni Gospodin Ante je izdržao sve udare siline i srdžbe pojedinaca i nastavio po svome. Nakon nekog vremena nekako smo se naviknuli na našeg Gospodina i postade nam normalno oslovljavanje našeg Antu tako da smo Antu počeli bespogovorno oslovljavati onako gospodski. Naviknuli smo se na našeg novog člana davši mu nadimak Gospodin. Tiho nam se svima uvukao ispod kože i nije više stršio ni odudarao od ostatka ekipe. Gospodin ostaje zauvijek gosodin a mi ćemo se još dugo sjećati našeg Gospodina Ante i pričati priču s osmjehom. 

Next Post

SV. ROKO - PROCESIJA

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: