Hajduk i Dinamo

“Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska s njima se ponosi cijela Hrvatska”

Ponosila se cijela Hrvatska i ono “malo” našeg puka razasutog po cijelom svijetu.

Danas kada smo postali priznata i samostalna država sa svim manama i vrlinama više se ne može reći da se cijela Hrvatska ponosi Hajdukom i Dinamom zajedno. Nastao je poprilično dubok jaz između sjevera i juga. Na jednoj strani imamo situaciju da se Dinamo bori s problemom praznih tribina, gdje se dogodila podjela unutar Dinamovog navijačkog puka. Dinamo je postao tvornica novca i tu se mora priznati da se to ne postiže preko veze, na lijepe oči, već samo sposobnošću kadra koji vodi klub. Lijepo je vidjeti da se ti igrači prodajom iz kluba ne gube u novim klubovima već da postaju nosioci u igre u novim sredinama, u vodećim klubovima “lige petice”.  Na drugoj strani se navijači Hajduka  grčevito bore i drže za slamku spasa “Naš Hajduk”. Hajduk se već godinama bori s praznom blagajnom koja se u mnogom ispraznila kao posljedica nestručnosti vodećih ljudi u Hajduku. Iz sezone u sezonu se ulazi s floskulama, parolama i zabludama o tome da će baš ove sezone priča krenuti nabolje, da idemo u ravnopravnu bitku za prvaka.  Iz sezone u sezonu se ulazi s novim igračkim kadrom kojeg je potrebno upoznati, uigrati i selektirati tijekom sezone. U čitavoj priči nije zanemarivo  prodaja igračkog kadra  koji se prodaje pošto zašto, prodaje se za sitniš. Zagovaraju se raznorazni bajpasi, kratkoročne šok terapije, sve u korist boljitka.  Komplet garniture stručnog kadra počev od “bili tića”  pa do prve momčadi se mijenjaju svako malo, nema konstante prijeko potrebne za uspjeh. Navijački puk je  frustriran s činjenicom da je titula sanak pusti. Sve je manje strpljenja i povjerenja u nove ljude. Trenutno imamo zanimljivu situaciju unutar  Hajduka, vrh kluba je u rukama “stranaca”. Nikada u povijesti kluba se nije dogodila takva situacija. Veliko je pitanje kako će se ova priča odvijati, mada je u neku ruku dobro da su došli ljudi neopterećeni frustracijama, ljubavi prema klubu koja ponekad zna biti otežavajući faktor na psihološkom planu.  Moći će se usredotočiti na svoj dio posla profesionalno bez emocija . 

Najveći jaz u ovoj priči se dogodio na psihološkom planu gdje Dinamo  nastupa gardom pobjednika, dok Hajduk navlači ruho gubitnika. To je veliki problem, jer se ti psihološki procesi razvijaju godinama. To je posebno vidljivo na Hajdukovoj priči. Tijekom 70-tih i 80-tih godina Hajduk je ravnopravno igrao s velikim imenima u Europi dok se danas mučimo s raznoraznim malim i”bezimenim” klubovima istočne Europe koji nam nažalost drže nogometne lekcije. 

Hajduk živi vječno i doći će dan kada će se morati pogledati iza sebe i shvatiti da se sve ono što se krivo radilo desetljećima ne može popraviti za nekoliko mjeseci. Biti će potreban ozbiljan i stručan rad u miru nekoliko godina.