Hajduk živi vječno

Od malih nogu živim za Haduka dižem se i ustjem s Hajdukom i svako posrtanje Hajduka me boli kao i veliki dio navijačkog puka. Nekad dok sam odlazio na utakmie samo sa srcem porazi su za mene bili bolni. Danas kad pored srca radi i svjest i savjest to je malo drugačije i lakše podnosim nasukavanja bilog broda koja su sve češća. Vidim tu preveć nereda i anarhije, preveć tipova koji su tu da ugrabe trenutak kada će se okoristiti. Previše ima i onih koji nisu spremni priznati: Nisam ja za to fala vam lipa. Ne tu su svi spremni da budu predsjednici i treneri. Bez imalo obraza i savjesti će započeti posa koji ne mogu obaviti.  Kada bi se  pogledalo u ogledalo vjerojatno bi im “mister” sa suprotne strane  ponešto i objasnio. Nažalost previše je onih koji nisu dorasli svojim dužnostima pa tako dolazi do snižavanja kriterija potrebnih za uspjeh.  Tako danas od igrača koji su odigrali par utakmica možemo čuti izjave kako su odlično odigrali i kako je utakmica bila super. Nije ništa čudno je u poplavi loše kvalitete i snižavanju kriterija igrače će malo tko pozvati na red i rad, da manje pričaju, a više rade.
Danas kada je bjeli brod nasukan čujemo mnoštvo savjeta i mišljenja kako se dići odsukati i vratiti u život, u Europu gdje smo nekad bili poštivani kao vrijednost i na kraj krajeva možemo reći da smo imli i rezultat.
Ideja o narodnom klubu se vjerojatno razbila pri malo jačem udaru bure. To je čista utopija. Nije u šoldima sve, ma bez šoldi nema života već životarenja. Vrtimo se u krug i sami sebi dokazujemo da je moguće osoviti se na noge. Trenutno imamo jedan veliki bućkuriš na svim razinama, nešto se kao počelo raditi po planu i progamu sam je vrlo upitno koliko će biti strpljena i povjerenja.

Pročitao sam interviju s Đovanijem Rosom koji je dao svoj pogled na situaciju. Mislim da je vrlo realan i bez previše mudrovanja se dotakao nekih stvari koje nisu kako triba. Donosim jedan mali isječak koji puno govori. Nažalost mnogi koji se motaju oko Poljuda nemaju muda da kažu što misle već muče i gledaju svoja posla, svoje sitne  interese.

Hajduk živi vječno, ali od Hajduka se može i živjeti.

– Navijači… Je, fantastično je kada dođeš na Poljud, a 35 tisuća ljudi pjeva kao da su jedan. Atmosfera na Poljudu doista je po mnogo čemu jedinstvena u nogometnom svijetu. Samo, ne shvaćam baš famu oko navijača, jer nisu ti navijači počeli jučer dolaziti na Poljud. Pa Hajduk navijače ima od osnutka! Ja sam se rodio kao navijač Hajduk, dolazim iz velike obitelji i u njoj svi navijaju za Hajduk, moj ćaća navija za Hajduk. I on je dolazio na Poljud, Poljud je bio krcat i 70-ih i 80-ih i 90-ih. I onda je atmosfera bila veličanstvena. Samo, tada smo se svi na tribinama divili igračima na terenu, a ne atmosferi na tribinama. Daj da više netko dođe na utakmicu i kaže “hej, imate ludilo od igrača na terenu”. Pa će oni dovesti navijače na stadion.

Kako to promijeniti?

– Hajduk treba novi kapital, novce s kojima će moći početi normalno disati, onda treba pravi plan koji se ne može realizirati preko noći. I od Hajduka treba maknuti mnoge koje ja nazivam “lešinari” koji se stalno kunu u klub, koji ga kao vole više od ikoga, ali koji nikada ništa nisu dali klubu.

Ražestio se Rosso…

 

– Ma sve to stoji, ali sada treba biti hladan i pametan, a opet hrabar i prepuna srca za proći Maccabi. Izraelska je momčad individualno jača, realno i posloženija, ali Hajduk ima priliku. Rekao bih, dobru priliku…