HEROJI DOMOVINSKOG RATA

Jean-Michel Nicolier, PRIČE S RATIŠTA

Tko su heroji Domovinskog rata, gdje su, zašto ih se stidimo, zašto ih niječemo?

Možda poput sv. Petra, zbog straha od progona i progonitelja, malo ćemo se sakrit, pa kad se pristane talasat i život ponovno poteče, biće kao da straha nikad nije ni bilo. Kad bi nas netko upita, tko su to heroji? Bilo bi tu odgovora kao u priči. Moga bi i sam kazat da sam heroj Domovinskog rata, da je svatko heroj tko je svoj život bio spreman žrtvovati za bolje sutra. Na to bi u Trilju mnogi rekli, još će sutra kazat da je Isus Krist. E sinko moj nisi ti kriv, kriva je majka priroda i otac karikaturist. Tako zna narod kazat, kako je otišau velike škole, da je priučija, otiša malo na kvasinu.

Kako sad, nemam velike škole, nisam priučija, a još uvijek ne spadam među one koji su otišli na kvasinu. Samo te malo ruvinjalo, a za otići na kvasinu potrebno je 20 posto, ni puno ni malo. Narod ka narod, po svome, a ja ću nastavit pisat po svome kad me nešto udari i neću umrit od ljubavi, od toga umire balavurdija. 

Bože moj i tu sam umira. Nakon dječačke ljubavi dobro sam se napija i u alkoholnom bunilu zapiva: “ti si bila moje prvo pijanstvo”, bilo je za krepat. To je Golgota, umire dite nakon šta se nije uspilo ubit zbog ženska i rađa se muškarac.

Bog velik ka šta je, daje ti šansi ka u priči, ponavljanje je majka znanja. Poželio si da te nema zbog žene, a ne zbog mene, ajmo dalje, ponavljat ćemo, pa ćeš naučit.

Ono je bilo prvo pijanstvo, prvi put san shvatija da triba tražit svoju drugu polovicu i eto prve i opipljive ljubavi. Ja oko nje kao leptir oko cvita, gledan u nju ka u Gospu, ma kakvi ćaća, mater, ništa više ne pristoji do nje.

Bože moj, jedan put san mlad, to je puno jače od droge, neman vrimena ni za tebe, ni za sebe, ona je onaj dio koji san tražija. Malo morgen, past ćeš ti još koji razred, naučit ču ja tebe da san ja Bog tvoj i da nema drugih bogova do mene.

Kad se sruši kula od karata, kad od “gospe” ne ostane ništa osim boli, život postaje bljutav i jadan. Sad već shvaćam da je ljubav jaka i opaka, opojna i opasna po život. Droga najjača, rođeni moj, povrh toga svega i slana, kad ti život posoli na konju si. Sve lipo i slatko, teče med i mljeko. Na stolu svega, Bože blagoslovi, ne može biti bolje, samo što opet upadnemo zamku grijeha, neumjerenosti u jelu i piću.

Još jednom ćemo zajedno ponovit da sam Ja Bog tvoj, da nema drugi bogova povrh mene. Ja sam sol kojom ću ti jelo soliti. Šta bi ja bez Tebe, gadan i žedan sam, a Ti čitavo vrime zamnon nosiš kruha i vode, još me uvjeravaš da se ne bojim, da si Ti tu, da će tako biti do svršetka svita.

Ponavljanje i škola su gotovi, svjedodžba u džepu, možeš još učit, možeš radit za koru kruha, izaberi. Majko moja, opet moram birat, a znaš Bože moj da ne volim birat, kad biran promašim, izaberem uvik lošiju varijantu.Bog ka Bog, rekli bi naši stari, zaudžumija pa goni po svomu i još mi dade da pjevam

„Ima jedna cesta duga koja vodi sve do raja…“

Ajme meni, jadan ti sam, opet nešto tipa lako ćemo, čuj ovo, duga cesta i vodi sve di raja. Ravna kao po špagu, nema krivina, nema okuka, ne možeš se sakrit, stat negdje u ćošak. Malo odmorit, nema ni hlada, zvizdan prži, cvrčci uskuhali. Tako 50 – setak godina i eto ti raja i mira. Kaže, ne možeš promašit, samo pravo.

E ljudi moji, dobro ko ne pije, ma kad si mlad piješ, pušiš, tulumariš i ševrljaš, ma ne možeš nikako pravo. Ej mladosti, ej radosti, tko još nakon te silne jednostavnosti može pjevati i diviti se kako je cesta tako duga i ravna. “Sinko moj, ništa ti bez Boga nema, tko se Bogu priporuči od njega se Bog ne odruči!“

Dođoše devedsesete, dođe na zemlju paka, krv, znoj i suze, rana kao u priči, Kalvarija na svakom koraku. Kamen plače, suze niz lice teku, gubimo braću, prijatelje, gubimo sve ono što u znoju zemaljskom sagradismo, osta samo škola i život koji obljutavi. Nakon školovanja dolaze i odlaze naši heroji koje pogubismo ka drago kamenje. Nakon svega toga imao sa priliku upoznati i uhvatit pogled heroja koje nitko i ne spominje. Pogled koji gleda u daljinu, oči koje traže i čekaju. Ti heroji nisu spustili glavu, ne gledaju u pod, ne kukaju, ne proklinju. Možeš osjetit da je u nutrini ka u expres loncu, samo vani ništa ne izlazi. To su heroji heroja, Abrahami našega vremena, koje Bog zazva, od njih zatraži sve ono šta imaju, da mu daruju, da mu se poklone i mole, a za sve tako “malo” nudi.

„NEBOJTE SE JA SAM S VAMA!!!“

Bože moj nije lako za tobom hoditi, ali ti si put, istina i život. Do tebe vodi duga cesta sve do raja. Ravnom cestom hodit, sa sebe sve skinuti, da bi do života u vječnosti došao.

Ratomir Kliškić,

 Nediljko i Anđelka Šipić,

Marica Brkić, 

Ivan i Nada Rudić,

Lyliane Fournier.

 

Hvala vam očevi i majke, što za ljubav darovašte junake. Niste bili škrti, voljeli ste i ljubili, darivali Oca svog, svojom vjerom i požrtvovnošću, žrtvu u njegovo ime prikazali, nama svoje sinove darovali. Istinske heroje i ratnike koji su život darovali svom narodu i Hrvatsku.

 GORANA KLIŠKIĆA

 

FRANU ŠIPIĆA

 

MIHOVILA BRKIĆA

 

RENATA RUDIĆA

JEAN-MICHEL NICOLIERA

 

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.