Hrvatski mučenici

 

Večeras je u Splitu održana “Večer domoljubne poezije”, kojom je završen “Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju”. Nastupilo je desetak pjesnika i pjesnikinja koji su pročitali po svoje dvije pjesme. Voditelj večeri, novinar Mladen Vuković, pročitao je pjesmu Miroslava Gudelja Velage, Migija, hrvatskog viteza koji je poginuo 4. listopada 1991. kod Šarengrada, na kraljnjem istoku Hrvatske. Miroslav je rođen u imotskim Poljicima, 1970., napustio je studij prava u Zagrebu te se pridružio Tigrovima. Pokopan je na mjestu pogibje, a tijelo mu je 1998. eshumirano te prenešeno u rodna Poljica. Uz tijelo, unutar odjeće, našli su pismo, pjesmu koju je napisao svojoj braći, a nikada je nije poslao. Malo poslije njegove smrti umro mu je otac, potom majka, a potom i sva trojica braće, nažalost ne ostavivši potomka iza sebe. No Imoćani ne će dozvoliti da vitez Migi paden u zaborav. Evo Migijeve pjesme:
PISMO BRAĆI
I dok ruka pušku steže
suza suzom oko guši,
nema praga što me veže,
snovi teški, sve se ruši.
Obiša’ sam mnoga vrata,
nemam kuda ali moram proći,
u Poljica moga brata
ovo pismo mora doći.
Ne tuguj mi moj Ivane,
moj Josipe još nas ima.
Ne tuguj mi moj Mladene,
ja ostavljam zavjet svima.
I dok padam, ja se dižem,
u pomoć vas moram zvati
uvijek prvi drugog stiže
gdje će zadnji život dati.
Ne tuguj mi moj Ivane
Hrvatska je naša nada,
Idi dalje, liječi rane
evo Hrvat za dom pada!Tekst i pjesma preuzeti s Faceook profila don. Mladena Parlova.

Kada se osvrnem i pogledam iza sebe mogu reći da je Bog odabirao i uzego najvrjednije trsove roda hrvatskoga. Čovjeku je teško shvatili a još teže prihvatiti smrt, no zar Bog nije za žrtvu nama podario svog sina i time pokazao koliko je žrtva velika i važna, zar to nije isto  zatražio od Abrahama.  Bog nam je pokazao da je za velika djela potrebna velika žrtva i muka. Čovjek ko čovjek mali i sitan pa ga primi slabost, rado bi proći bez muke. Vjerničkom puku je Bog i tu priskočio i pokazao na Golgoti, da slabost  i pad nisu mane niti smo manje vrijedni, kada je razgolitivši svog prvorođenca i prikazavši nam njegov ljudski dio, ljudsku slabost, njegov sin Isus Krist zavapio ‘Oče ako je ikako moguće da me ova čaša mimoiđe, ma opet neka se vrši volja Tvoja”. Zato nam je lakše podnijet  ovu našu veliku žrtvu i bol koju smo prinjeli na oltar i s kojom živimo, koje se sijećamo i u tišini grobove suzama zalijevamo. Svi koji smo krenuli u rat da branimo dom i domovinu bili smo spremni na žrtvu no Bog je birao i odabrao . Našim mučenicima neka je laka Hrvatska gruda.

 

 

Posebno sjećanje  na Boška Klarića, zajedno smo rasli, trčali i veselili se ,Hrvatskog Redarstvenika kog je Božjom Providnošću na ramenima iz Vukovara iznio suborac da bi svoj put i poslanje na ovom svijetu odradio i zvršio s zadnjim pucnjem dočekavši slobodu koju su generacije i generacije sanjali.
Mnogi ne znaju da si postojao i koliko si bio velik. Tvoj lik i djelo je široj javnosti u tvom kraju nažalost  nepoznato. Kao i mnogo mučenici  ostao si u sjeni. Nema Vas ni na trgovima ni na ulicama. Vi ste  veliki, vi ste mučenici Hrvatskog roda. Ljubav prema domu i domovini Vas je vodila i dala Vam snagu za velika djela. Velika Vam hvala.

Sve si dao za svoju Hrvatsku neka ti je laka Hrvatska gruda.

Boško Klarić 1964 – 2009