IMAŠ FIĆU A VOZAČKE NEMAŠ

Klajo

Što su jeli naši stari?
To je uvijek aktualno pa i moderno tako da se svakodnevno provlači kroz kulinarske emisije.
Što i kako su vozili naši stari?
To je pitanje manje osvjetljeno svjetlima medijskih reflektora, osim kada se na cesti pojave old-timeri.
Današnjim generacijama je teško shvatiti vremena kada se vozilo bez komfora, bez sjedalica, bilo je bitno nabaviti kotrljajuće čudovište pa makar kokoši i patke iz auta izbacili. Kada bi imali bilo kakav prijevoz to bi bilo veliko zadovoljstvo, koje se nije moglo izraziti u nijednom sustavu jedinica.
Završivši srednju školu, velika većina se pripremala za polaganje vozačkog ispita. Pojedinci kojima roditelji nisu mogli platiti vozački ispit krenuli su sami u prikupljanje novca kako bi mogli polagati vozački.To su bili dani kada je sveg i svačeg nedostajalo ali zato je mašta radila prekovremeno i tu smo uspijevali nadoknaditi sve nedostatke. Bilo je tu pojedinaca „anti talent vozača“, pa moglo bi se kazati pojedinci jednostavno nisu patili za limenim ljubimcima već su imali nekakve drugačije prioritete.
Jedan od takvih anti talenata bio je Jure , bolje rečeno to je bio Robinzon naših vremena. To je bio mladić koji je također sanjao svog ljubimca ali na četiri noge. Sanjao je konje vrane po livadi razigrane, ravnicu i salaše. Jednostavno bio je čovjek rođen za prirodu i volio je istinski prirodan način života.
Sve je to u redu, svatko voli svoje i ima svoje stavove. Nakon izlaska iz školski klupa i mladenačkog poleta našu zemlju je zahvatio ratni vihor koji je ugasio mladenački osmijeh s lica a na naša leđa natovario brigu, strepnju i borbu. U samim početcima kada još nije formirana vojska policijske snage su bile glavni nositelj aktivnosti. U tim trenutcima podiže se rezervni sastav policije koji je bio neophodan za mnogobrojne zadaće koje su svakim danom izvirale i povećavale opseg zadataka.
Jure kao i mnogi je u samim početcima podignut u rezervni sastav policije. Njihova je zadaća bila popunjavanje policijskih snaga, potrebitih za sve veći opseg svakodnevnih događanja pa su prije svega bili raspoređivani po punktovima, bilo na graničnim prijelazima ili po gradovima i mjestima. Bilo je to vrijeme kada je nadzor nad događanjima bio neophodan da bi se moglo intervenirati ukoliko bi se izrodila situacija, a tih dana je uzburkano i nemirno bilo širom Hrvatske.
Jure je bio raspoređen s nekolicinom da vrše nadzor graničnog prijelaza Kamensko, prema Livnu i Tomislav gradu. Radilo se tih dana bez voznog reda i satnice, već prema tom kakva je trenutna situacija na terenu bila. Pošto je situacija danima na području Kijeva bila alarmantna nije se moglo odrađivati smjene ljudstva na punktovima po planu, već je sve zavisili od situacije do situacije.
Tijekom tog događanja Jure se zatekao na graničnom prijelazu Kamensko i nije znao kada će mu smjena doći. Manje je bio na brizi logistici u Sinju, a više lokalnom stanovništvu, koje je tih dana bilo „zaduženo“ za prehranu policije na punktu.
Smjena nije došla ni nakon 15 sati a ljetna noć se polagano prikradala i spuštala zastor. Nije bilo druge već i dalje odrađivati nadzor nad granicom u zagrljaju noći, čekajući jutro i vjerojatnost da će smjena jutrom ipak stići. Ušavši u toplu al vedru noć po dolasku pokojeg automobila odradio bi službene obaveze. S ponekim vozačem bi znao popričati kako bi noćni sati malo brže prolazili. U sitnim satima nailazi vozača u pravcu Livna s osobnim automobilom Opel Kadet. Započinju razgovor o zbivanju tih dana i situaciji koja je svakog pritiskala, nitko nije mirno spavao. Mogli su do jutra pričati o trenutnoj situaciji koja je tih dana doslovno ključala. Samo je bilo pitanje kada će se sve pokrenuti i ratna zvona oglasiti početak krvavog pira kojeg su četničke horde spremale. Ušavši u razgovor, nakon desetak minuta nailazi još jedno automobil iz pravca Trilja i zaustavlja se na 15- tak metara razmaka, čekajući da dođe na red za kontrolu graničnog policajca.
Već dugo bez smjene, Jure je izgubio je osjećaj za minute i sate, pa tako nije ni mogao razmišljati koliko sljedeći vozač čeka, a čekanje se odužilo nekih 40–tak minuta.
Svakim razgovorom jutro je sve bliže pa mu razgovor dođe kao relaksacija. Vozač koji je čekao pokrene Fiću polagano se približavajući Juri :
-Dobra večer! – pozdravlja ga Jure.
-Nemam vozačku! – ozbiljna lica će vozač zaboravivši u tim trenutcima na pozdrav.
-Pa nemam ni ja vozačku! – reče mu Jure s osmijehom na licu.
U tom trenutku vozač zbunjeno pogleda policajca, razmišljajući radi li se o nekakvoj šali na njegov račun, ne mogavši povjerovati tim riječima.
-Polagano vozi do kuće i položi vozački ispit – reče mu Jure.
-Laku noć i hvala Vam – na to će vozač a njegovo lice je pokazivalo olakšanje koje je uslijedilo nakon toga.
Pogledom isprati Fiću razmišljajući koliko je vozač čekajući pretrpio stresa dok je očekivao policijsku kaznu.

Vozač krene put Livna a Jure gleda za njim pa sa smiješkom na licu razmišlja kako bi i sam mogao kada uhvati vremena poći položiti vozački da i on sutra ne dođe u situaciju sličnu ovakvoj koja je za vozača bila dosta stresna u iščekivanju kazne.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Next Post

VJERNICI I NEVJERNICI

Moderno je doba pa i vjernici postli su roba Svak ih kupit proba.

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: