IZGUBLJENI U MAGLI

Objave PRIČE S RATIŠTA

Tijekom grupnog tretmana i razgovora u Dnevnoj bolnici na Klinici za psihološku medicinu KBC Zagreb neki pacijenti su se čvrsto držali svoje priče, kapi koja je prelila čašu i koja ih je dovela u grupu .  Slušajući njihovo konstantno ponavljanje iste priče više puta bio sam pomalo zbunjen. Nekako sam imao dojam da nešto nedostaje. U životu prođemo mnogo stresnih situacija koje velikim dijelom ostaju unutra, u nama, a samo zadnji stres nas lomi i baca na koljena. To je ona kap koja je prelila času. Taj stres, tu kap, pacijenti donose sa sobom na liječenje i brižno je čuvaju. Zašto im je bitna ta kap, a ne cijeli slap, zašto pričaju o samo jednom problemu kada su u životu imali cijelo more problema. To me kopkalo, razmišljao sam što se krije u pozadini svega toga. U jednom trenutku mi je sinula misao koja me odvela na Dinaru u srce operacije „Ljeto 95“ i koja mi je dala odgovor na to pitanje: „Zašto samo kap, a ne cijeli slap“.

Strah je poveznica tih dviju priča, istovjetan obrazac kod ljudskog ponašanja u stresnim situacijama, bilo u mirnodopskim ili ratnim uvjetima. Kod situacije u grupi neke osobe zbog straha ne smiju pogledati iza sebe i pokušati riješiti probleme. Ne smiju krenuti ni dalje, jer su u strahu da će krenuti u nepoznato, da će se izgubiti, pa konstantno kruže oko svog života i svojih problema kao mačak oko vruće kaše. Naša grupa se slično ponašala kada su ostali  izgubljeni u noći na Dinari.

Za vrijeme akcije „Ljeto 95“ bili smo stacionirani na platou ispod Velikog Bata odakle smo kretali svakodnevno na izvršavanje zadataka tijekom operacije. Radilo se najviše na probijanju puteva. Ljeto na planini i nema isto značenje kao i na moru. Pošto se radi o nadmorskim visinama iznad 1500 metara ponekad se ljeto vrlo brzo zna pretvorit u zimu.  Trećeg dana operacije dobili smo zadatak probijanja puta na koji je pošla peteročlana ekipa, zapovjednik Tuna dva strojara, Gospodin Ante i Mrga i dvojica vojnika koji su vršili osiguranje tijekom radova. Radovi su potrajali cijeli dan. Ostali dio ekipe je imao slatki zadatak. Ispeći mladog odojka kojeg smo dobili na poklon od našeg vozača zvanog Čežnja koji se inače bavi uzgojem svinja. Bilo je potrebno pripremiti i ispeći odojka pred večer tako da svi zajedno na kraju dana nakratko zaboravimo na stvarnost. Padao je sumrak, naša ekipa još nije stigla pa smo pokušali telefonskim vezama utvrditi gdje su i kada stižu. Dobili smo informaciju da su posao odradili na prvoj liniji i da su krenuli u bazu. Odojak je bio pripremljen, ali nismo željeli početi večeru bez njih. Vrijeme je protjecalo a naše ekipe još nema, počela se uvlačiti nervoza jer nismo mogli dobiti informaciju gdje su. Ne bi možda bilo toliko problematično da se nije spustio oblak na zemlju toliko da se nije vidjelo na udaljenosti od pol metra. To je naveliko otežavalo okolnost, jer se situacija može u tren izroditi. Prošlo je previše vremena, ekipe još nema, nastala je mučna situacija iščekivanja. Nešto je pošlo po krivu, a ne znamo što,  nitko nam ne može reći gdje su i što se događa.  Noć  i gusta magla nam ne daju mira, crne misli nam se motaju po glavi. Razgovor je stao, tišina je zavladala nitko više i ne pomišlja na večeru i odojka koji se ohladio.   U jednom trenutku kao da čujemo zvuk terenca. Nakon par trenutaka već jasno čujemo zvuk i izlazimo ispred kolibe. Stižu dva terenca i naša ekipa veselo iskaču iz njih . Nastupa stanje pozitivnog  šoka, svi smo uzbuđeni, preplavio nas je osjećaj sreće i zadovoljstva koji se dade opipati. Teške slutnje koje su nas pritiskale ustuknule su pred valovima oduševljenja.  Pristupili smo večeri i saznali što se ustvari dogodilo.

U povratku u bazu terencem nisu mogli savladati jednu  uzbrdicu i morali su krenuti dalje pješke. Pošto je magla bila gusta jednostavno nisu mogli utvrditi kuda krenuti. Bilo je dosta vojnika u prostoru koji su bili bez ikakvog iskustva i samim time su u tim vremenskim uvjetima bili poput nagazne mine. Postojala je velika vjerojatnost da bi zbog guste magle i nikakve vidljivosti mogli naletjeti  ravno na nekog od tih novaka na stražari. Nije potrebno previše promišljati što bi se moglo sve dogoditi prilikom takvog susreta u noći.

Naša petorka je zbog straha da ne napravi pogrešan korak i ne zaluta u prostoru, krenula provjerenim receptom traženja izlaza, vrtnjom u krug. To su zaključili nakon sutrašnjeg dolaska na mjesto događanja i rekonstrukcije cijele priče. Da priča završi sretnim ishodom pobrinuli su se logističari koji su se vraćali sa svog zadatka.