JAHAČI, RATNICI ILI PATNICI?

JAHAČI, RATNICI ILI PATNICI?

 

Ko je jamija, ko stavija, ko je uzeja, ko zasija u fotelju.

Kuda ide ovi narod?

Koliko je čisti Hrvata (čista obraza)?

Zapališe Vaska i Pupija samo kako nitko ne zapali Plemkija?

Tko nas prestavlja, tko nas vara, tko ima brdo para?

Pitanja kao u priči, mogli bi pitati i pitati……

A di smo to mi ratnici svo ovo vrime.

Na braniku domovine i još uvik ratujemo protiv nepretelja, sami protiv svih. 

Di smo bili svi ovi poratni godina? 

Neki su se uvaljivali, neki čepušali ovu državu, naki se ubijali. Ko nas može spasit, ko obraz osvitlat.

Bitno je u ciloj priči da se imamo zašto i protiv čega borit, jer ipak smo mi ratnici.

Udruge imamo da bi se mogli pospominjat, jedan drugom potužit. Na godišnjice obilježavanja bitaka i stradavanja dolazimo sami, dok narod ima svoji muka, bitaka i problema. Sve skupa kao jedna cjelina, jedan narod razdjelišmo se na dva dila i gledamo se priko nišana takujina ili ti ga novčanika. Nažalost možemo zabilježit da smo razbijeni ko kanta i da je nemoguća misija spojit i ujedinit braniteljski korpus dok jedni imaju a drugi po kantama kopaju. Glavnina mozga je još uvik u ratu i najbitnije je boriti se za pravo da kažemo da smo za dom spremni, a manje je bitno što taj dom sve manje sliči domu. Da nestaje, da se gasi. Da nam je omladina u svom svitu demokratske džungle u kojoj ih je najmanje briga za nas ratnike jer nas već sad ne mogu doživit ni shvatit, a kako i bi kad se i mi sami više ne shvaćamo nit, razumimo. 

Možda je stvarno pet do dvanaest da sebi pogledamo u oči i sami sebe zapitamo jesmo li i sami  imalo krivi što postadošmo marginalci i štetnici društva.

Jeli utopija da sad moženo slomit sve krive Drine i krenit pravim putem. Mnogima je teško čut  Pupovca kad govori, a  reka je dosta toga što nas zaboli, a ima i ona da mnoge istina boli najviše. Samo na žalost nitko u ovoj državi nema političke hrabrosti jasno kazati i pozvati ga, kao predstavnika naroda koji napravi veliko zlo, da se stvarno ispriča hrvatskom narodu, a ne deklarativno. Za ispriku nije potrebno sazivati stranačko vodstvo i vjećati, otići ili ne, pokloniti se nevinim žrtvama. Isprika nije potrebna već doći na mjestima strašnih zločina, kleknuti i zatražit oprost  od živih i mrtvih.

 

P. S. Hrvatski narod se stoljećima za svoj dom borija, samo sve je manje komina i vatre na kominu, polagano umiremo ma koliko bili spremni. Za to smo svi suodgovorni i krivi. 

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.


%d blogeri kao ovaj: