JESMO LI KAPITALCI UHVAĆENI U MREŽI

Današnjica piše priču za koju će mlađi naraštaji kazati jednostavno i bez mnogo filozofije “Cool”, a generacije koje su pregrmjele mnoga previranja i revolucije na ovim prostorima do današnjice i mrežne revolucije, vrte glavom i kažu da nije sve to tako dobro kako se putem medijske mašinerije pokušava odaslati i plasirati ljudima.
Istina je u praksi negdje na sred puta, negdje između. Utjecajne skupine danas rade plansku pripremu teren za svoje zamisli, potkrepljenu psihološkim profilom čovjeka kojem se upućuje poruka. Pa su tako, ponajprije krenuli u “revolucionarni pothvat”, umrežavanje kompletnog ljudstva, sve fino upakirano pod radnim naslovom “Za bolje sutra”, sve za dobro čovjek. Danas možemo kazati da je ta operacija umrežavanja u potpunosti uspjela i da su nam putem te i takove mreže dostupni svi mogući serveri i servisi na ovom svijetu. Sve nam je na dlanu, svijet je postao malo selo u kojem ne ovisimo više o nikom. Takva filozofija života i postavke neovisnosti za sobom neminovno vuku pozitivne i negativne strane. Neovisnost i sloboda na jednoj strani vage su veliki uteg dok na drugoj strani imamo nešto što smo zgubili pa će današnji naraštaji kazati da nije vrijedno spomena a to je sve veća otuđenost čovjeka od čovjeka. Ta otuđenost je vidljiva na svakom koraku društva, na ulici, u kući, na poslu. Umreženost ne ostavlja preveliki prostor za komunikaciju ni potrebu za živim kontaktom. Ta revolucija mreže se posebno ističe u gradskim sredinama gdje ljudi vrlo malo komuniciraju a druženja su svedena na minimum i sve se više usmjeravaju na on-line druženje putem pametnih tehnologija. U nekoliko navrata vidio sam prizor koji me ni malo nije veselio već naprotiv djelovao je veoma mučno.
Kola ispred zgradi i pogrebna služba došli su preuzeti mrtvo tijelo stanara zgrade. U tim trenutcima nikog nije bilo na ispraćaju od susjeda ni sustanara već samo netko od uže rodbine. Sve je obavljeno na jedan hladan i neljudski način, način na koji se iznosi otpad ili stari namještaj na odlagalište a ne čovjek. Taj odnos čovjeka spram čovjekom koji se danas odvija ide u nekom pravcu gdje će vjerojatno ljudi postati polu roboti a ne emocionalna bića. Vjerojatno smo već krenuli zvjezdanim stazama.
Tehnologije su potrebne i prihvatljive da bi čovjeku pomagale kroz život, a ne da bi mu pod krinkom pomoći otupile sve dodirne točke sa svijetom i sredinom u kojoj živi. Pažnja koju smo spremni pružiti i podariti drugima je veoma bitna i trebala bi biti faktor koji ljude spaja, pomaže im mnogo bolje od hladnog “pametnog”stroja. U trenutcima tuge, koju svaki čovjek prolazi više puta kroz život, pažnja i pomoć od čovjeka, susjeda se ne može nadoknaditi nikakvom tehnologijom. Kad sve stane i tuga krene nikakav je stroj ne može zauzdati do tople rijeći ljudi oko nas. Ta toplina sigurno daje prevagu nad hladnoćom koju nam plasiraju upakiranu u slobodu odabira i neovisnost o drugima.
Jesam li riba koja je uhvaćena u mrežu?
Ne, ali svi uhvaćeni u mrežu postajemo kapitalna vrijednost za pojedince, vlasnike mreže.