JOŠ JEDNA TRAGEDIJA

“Sude mi dušmani moja ljube, ali ne znaju da je istina voda duboka!”

Istina je bolna i mnogi bježe od nje, ne prihvaćaju je, a mnogi istinu ne mogu ni naslutiti, a sve znaju i dobro su obaviješteni o svemu. Šteta da se ne predstave punim imenom i prezimenom, prilikom detaljnog iznošenja informacija, možda bi se i pokoja tajna služba zainteresirala za usluge ljudi s takvim sposobnostima. Nakon još jedne tragedije koja je zapljusnula Trilj, čitajući komentare pojedinaca, mogu kazati da sam frustriran i gnjevan, jer se sve svodi na površne poluinformacije koje nažalost nekom nanose boli, patnje i tugu. Sve to sam popratio u nevjerici jer osobno poznajem obitelj,  dječakov otac i ja smo bili zajedno na ratištu, tako da sam upoznao i suprugu i obitelju tom periodu. Ne pada  mi na pamet osuđivati ni jedno, ni drugo, ni treće. Mogu samo kazati da je to prije svega tragedija jedne obitelji, koja iako  rastavljena još uvijek ima zajedničku djecu. Ne mogu razumjeti veliku većinu komentare koji jednu tragediju svode na par slova izrečenih u presudi, a ne znaju ni 10-inu činjenica. Nažalost svi se čudimo kada nam u susjedstvu iznikne drama, međutim  drama mnogo prije počne, samo  zadnji čin vide  svi, pa odjednom svi sve znaju. U komentarima se isprepleće toliko površnih prosudbi povezanih u jednu lepezu od Istanbula do Amsterdama , Hdz – a, partizana, crkve, telefona svi boja i sve to umotano u jednu finu foliju.  Sve zavisno od tabora iz kojeg netko daje presudu i pravorijek za situaciju , od šibice koja je izašla iz raja, vjeronauka koje su nam uvalili , od ljevičara do desničara koji bi primjenjivali svatko svoje provjerene metode, uvjereni u ispravnost, do naponskih tretmana i raznih represivnih mjera. Žalosno je što sve čovjek sebi neće dopustiti iako to nekog može uništiti, a sve opravdavajući logikom četverogodišnjaka:

„A on je prvi počeo!“

Nešto je u nama dobrano trulo jer za sve naše probleme i posrtanja je uvijek kriv netko drugi. Za odgoj djece su krivi roditelji, ali svi smo roditelji i moramo se zapitati koliko je svatko ponaosob doprinio tragičnom odgoju velikog djela današnje omladine. Nije ni rješenje kazati kako smo mi morali pod mus slušati jer bi dobili jednu zidarsku od oca. Poslije tih zidara su mnogi pribjegli suprotnosti pa su olako darovali svojim mališanima slobodu i demokraciju. Mogli bi kazati da su mnogim roditeljima djeca postala centar i središte gdje su prihvatili poziciju borbe s centrifugalnim silama, koje ih umaraju i koje ih sve više odvajaju od djece. Kao takvi djeci niti su zanimljivi, niti potrebni, djeca postaju samostalni kreatori svog života i sudbine.

Dati djetetu pravo je u najmanju ruku neozbiljno.  Djetetu je potrebno dati jasnu granicu i ljubav.                          U današnje vrijeme medijskog drila, iz tv ekrana nam naprosto uskaču u domove s poučcima i pomoći oko odgoja djece. Nije ni to loše samo kada zagusti svi se ti dobrotvori posakrivaju po ćoškovima a stvarnu pomoć možemo očekivati od pojedinaca. Danas imamo tragediju koja se prije svega reflektira na duh i dušu cijele obitelji kojima je potrebna pomoć ali kako potražiti pomoć kada te društvo žigoše i okreće glavu od tebe, gore nego od gubavca. Danas u dvadeset prvom stoljeću ljudi šapuću o problemima psihološke naravi. Nažalost percepcija društva s vrha pa do dna je u tom pogledu jadna i bijedna, gdje mnogu gutaju raznorazne „bobe“, ali to ne smije nitko znati.

„Šutnja je zlato!“

Nekada davno  rado citirana kao velika i vrijedna poruka. Danas samo mogu kazati da šuteći gubim i ja i svi oko mene jer nitko neće znati točan razlog ni uzrok problema koji nosim.

„Prestanimo se stidjeti i šutjeti, pričajmo na glas što nas muči!“

  Tada imamo mogućnost danas mnogi čuju, da nam netko pomogne.

Oglasi

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.