KAD POPUCAJU NITI ŽIVOTA

Klajo

U jednom trenutku malena kapljica više ne može stati u veliku čašu i dolazi do prelijevanja, do pucanja životnih niti. U tim trenucima sloma i najjači se osjećaju jadno, istrošeno, kao posljednji bijednici. 

Bogatstvo rječnika, ujedno je i bogatstvo naroda. Kada netko ima psihičkih problema, u našem narodu ima bezbroj izraza koji takvo stanje vjerno opisuje.

 Pukao kao cvrčak, otišla mu brtva glave, otiša na kvasinu, malo je maka, prolupa, skrenija s pameti…

Ima takve nazive vjerojatno, ako ne svako selo, onda svako drugo neki svoj izričaj izbaci, da bi svakom bilo jasno što se događa.  To je onaj „ljepši“ dio, koji nije problem bubnuti, pa osta ti živ. Pa i ako nije prolupao sad je, dijagnoza je postavljena i nema mrdanja.

Sve je dobro dok se tako nešto događa nekom drugima, može se i kakva šala na račun nesretnika smisliti, da nije dosadno. Takve ružne priče se događaju nekom drugom, tako da ukupno znanje o tom škakljivom problemu zastaje na početku i izboru naziva bolesti.

Znanje je velika stvar, a neznanje baba roga koja svakog plaši i koje se svi bojimo. Bojimo je se prije svega da sredina shvati kako nešto ne znamo. Tu za mnoge nastaju problemi  kada krenu stazom koja vodi do „stvarne“ šifre. Koliko smo spremni u takvim trenutcima stati i priskočiti u pomoć nesretnicima, koje žrvanj ljudske zloće gazi.

Malo je onih koji će priskočiti u pomoć, samim time što i sami nesretnici maskiraju strah i neznanje, pokušavajući amortizirati maksimalno udarce, koje primaju od pojedinaca, kao da su sitnice u pitanju.

Baš te sitnice slikovito možemo promatrati kao sitne kapljice, nekako se brže nakupljaju i čaša trpljenja se ubrzano puni. Nekom je potrebno više, nekom manje kapljica, ali u jednom trenutku malena kapljica više ne može stati u veliku čašu i dolazi do prelijevanja, do pucanja životnih niti. U tim trenucima sloma i najjači se osjećaju jadno, istrošeno, kao posljednji bijednici. 

To je trenutak kada više ne gospodarimo situacijom, nismo više u mogućnosti skrivati se od drugih. Trenutak kada nam najbliži priskaču u pomoć i dolazimo do ustanove o kojoj smo toliko čuli, da nas prođe jeza ulaskom na psihijatrijski odjel.

U teškom psihičkom stanju, prepuni predrasuda, mnogima prođe kroz glavu da pobjegnu glavom bez obzira. Ipak osjećamo se trulo tako da naš oklop baš i nije u najboljoj formi za bijeg. Sjediš i čekaš presudu života, presudu koja će ti život okrenuti naglavačke.

Nismo u stanju vidjeti sebe i svoj život, shvatiti da je naš život već okrenut naglavačke, te ga je potrebno zarotirati za 180 stupnjeva, da bi se ponovno dočekali na noge.  Nakon liječničkog tretmana, zavisno od stanja u kojem je pacijent došao, dužeg ili kraćeg, dolazi do rotacije života za 180 stupnjeva.

Tijekom određenog vremenskog odmaka i spoznaje da smo ponovno na nogama, otvara nam se drugačija percepcija cjelokupnog stručnog tretmana kojeg prolazimo. 

Proces liječenja i dužina zavisi o dubini i težini ukupnog psihofizičkog stanja u kojem se nalazimo. Prva stepenica je osobni psihijatar, koji kroz razgovor prikuplja razne informacije i utvrđuje stanje u kojem se pacijent nalazi, te utvrđuje jeli potrebna daljnja psihološka pomoć i kada je pravo vrijeme za drugi dio, kroz grupnu terapiju unutar dnevne bolnice.

Slijedi promjena sredine i odlazak u nepoznato, baš kada nam je postalo zanimljivo i ugodno s našim psihijatrom.  Mnogima taj trenutak djeluje veoma stresno, pošto dolazimo u sredinu gdje više nismo sami.  Prelaska iz kutka, koji je postao kao osobno sklonište, u jednu drugačiju sredinu, u sobu u kojoj imaš osjećaj da su sve oči uprte samo u tebe. Pogledi ispituju neznanca i pokušavaju pročitati priču o kapljici koju je donio sa sobom u učionicu, gdje stručna ekipa priskače u pomoć pomažući “bolesniku” ponovni povratak u život.

U tim je trenucima kod novaka nelagoda na vrhuncu, sve to ponovno pokušava dobro prokušanom obrambenom metodom maskirati i tako odvratiti ispitivačke poglede sa sebe.

To su trenutci koji sporo prolaze, kada se nelagoda valja našom nutrinom, jer uskoro dolazi i liječnička ekipa. Što će me pitati, što im kazati, kako se postaviti, koliko se otvoriti. Ta i druga pitanja u tim trenucima pretvaraju minute u vječnost. Ulazak doktorske ekipe i prozivka pomalo razbijaju grč, te se psihijatrica obraća i zatraži ukratko kroz par riječi predstavljanje grupi.

 –  Zbog čega sI stigao u grupu, kakvi problemi su u pitanju?

Prvo pitanje većina sami sebi postavljamo, razmišljajući kakva je ovo avlija, kakva je ovo bratija?  Što ja imam zajedničko s ovim čudnim i čemernim licima?

Pa meni samo malo treba da uhvatim zraka, samo sam malo maka. No ne leži vraže, kad si već tu daj nam kaži ponešto o sebi. Kada saznamo, svima nama će u tvom društvu biti ugodnije i draže.

 U tom trenutku, umjesto rijeke riječi poteče rijeka emocija, rijeka suza. Ona kap koja je prelila čašu života i dovela nas na prag životnog sloma, zapravo je veliki slap koji je iz dana u dan rastao. Koji nas je dugo vremena šibao i lomio, toliko istrošio da nam se u tim trenucima čini da smo slabi, jadni i mali, dana nam nešto u glavi nedostaje. Dolaskom u grupu vrlo brzo uviđamo blagodat mira koji nam godi i naše rane previja. 

Vrlo brzo počinjemo osjećati pozitivnu energiju u grupi, gdje se svaka riječ pozorno prati, bez podsmijeha  i izrugivanja. Dolaskom obijemo pozitivne impulse od strane grupe, koja je koncentrirana na pomoć savjetima i kritikama. Kada čovjek osjeti tu pozitivnu energiju, počinje se otvarati poput latica cvijeta.

U tim trenutcima počinje samopomoć, izbacujući iz sebe nakupljene količine ružnih stvari koje su nam se događale, a cijelo vrijeme smo sve brižno pohranjivali u sebi skrivajući ih od javnosti. Slušajući teške i bolne sudbine koje svatko iznosi pred grupu ponekad shvatimo uživo koliko teške križeve života pojedinci nose.

Velika većina po prvi puta sluša ljudsku sudbinu, usredotočivši svoju pažnju u potpunosti na izgovorene riječi, proživljavajući sudbinu neznanca.

Taj spoj onog tko priča i grupe koja pozorno sluša u tišini sobe, je poticajno za svakog da se što više otvori. Slušajući mnoge, u njihovim pričama otkrivamo dijelove svog životnog mozaika. Naravno nikada svi nisu na istoj razini da mogu otvoriti maksimalno. Pojedinci dolaze zatvoreni u svoje oklope koje nikakav doktor ni grupa nisu u mogućnosti probiti. Nekima se toliko gorčine nakupilo da se njihova oklop uruši u trenutku bez plana i programa. Tako je gospođa, koja je tu došla malo predahnuti, uhvatiti malko zraka, doslovno doživjela totalni slom.

Raspad sustava kojeg je bilo veoma teško promatrati, silnu bol i gorčinu koja se manifestirala u krikovima bola, lomljenja ruku i nekontroliranim pokretima.

Atmosfera je bila teška, cijela grupa je bila pod dojmom prizora, pognute glave očekivala kraj veoma mučne atmosfere. Nakon što je gospođa utihnula psihijatrica upita grupu

   – Ima li tko što nadodati ili komentirati?

Nitko ne pomišlja nešto komentirati nakon šokantnog prizora. Podignem ruku i kažem da imam komentar:

  –  Meni gospođa sliči na Pitbulla.

Na tu moju izjavu cijela grupa burno reagira, eksplodira. Od tišine koja je gušila, odjednom grupa s olakšanjem prasne u smijeh. Okrećem se gospođi i kažem joj:

Gospođo moja draga, vi ste kao Pitbull doslovno stisnuli u prvoj godini života i još uvijek ne popuštate. Vaš životni put je prepun trnja, križeva, bolesti i smrti. Dopustite sebi taj luksuz da ostatak života živite i svojoj djecu pomognete koliko možete.

Mnogi nažalost žive po istom obrascu uporno “pomažući’ svoju djecu, te ih s dobrom namjerom tjeraju krivim stazama, sami im križ postavljajući na ramena.

Mnogi ulaskom u sobu sastanka grupe doživljavaju katarze i kataklizme. Bez obzira koliko je klima i međuljudski odnos unutar grupe strahovito poticajan, pojedinci ne izlaze iz svog rova i rata koji ratuju, a da više ne znaju, ni kada je počeo, nit zbog čega.

Nisu ti ljudi kukavice, niti su ostali junaci, koji su svoj teret uspjeli iskrcati u toj sobi mira tišine i suza. Strah ta emocija, u mnogima izaziva toliko jake blokade, da pri samoj pomisli na kopanje po Pandorinoj kutiji ustuknu, bojeći se susreta sa živim i mrtvim koji im ne daju mira, s kojima se podjednako bore.

Kada čovjek dođe do kraha, osjećaj je poražavajući. Imaju samo jednu misao kako su slabići, neupotrebljivi za daljnji životni put. Energetski su presahnuli, više ne vide ispred sebe budućnost.

Nemaju više snage za borbu, želja im je samo mir i odmak od bojnog polja na kojem su pregaženi. Uvjerili su ih kako su bezvrijedni, otud želja za mirom i kutkom, gdje bi se sklonili da ne smetaju sposobnim, koji marširaju dalje bez milosti, ne pomišljajući pomoći onima koji su pali pod teretom svog križa.

Preslušamo takve sudbine gdje su pojedinci toliko tog podnijeli, gorki pelin umjesto vode pili, a da od nikog pomoći nisu dobili.  S takvom se osobom čovjek saživi, bar nakratko njenu bol podijeli, suze joj obriše. Taj trenutak, kada od nekog maramicu primi, suze da obriše, doživljaj je s kojim počinje ponovno da živi i diše.

Polagano dolazi do smirivanja emocija i ogromni kamen sa sebe skida. Životne bure i nevere pojedinci prođoše da bi dobili potvrdu i uvjerenje kako su jači od svake nesreće koja ih u životu snađe.

Ulaskom u ovu sobu, bar nakratko ste ušli u sigurnu luku, odmorit ćete se, a valovi će prestati da vas tuku. Ispred vas je vrijeme, trenutci mira da svoj život iz jednog drugačijeg kutka sagledate. Po prvi puta glasno i bez sustezanja pričamo priče o svim traumama i tragedijama svog životnog puta, ljudima oko sebe bez imalo stida i nemira.  Shvatit ćete da ste jake osoba, jer samo jaki i hrabri ostaju na nogama, nakon toliko trauma, koje je ste nosili na svojim leđima.

Pričajući iz sebe izbacujemo teret teških priča, prepunih gorčine i crnila, svoju dušu olakšavajući. Uviđamo koliko je snage potrebno bilo, da bi se branili od drugih, da bi sebi “poklanjali“ mrvice. Mnogi su pretrpjeli teške životne trenutke, gdje su ih mnogi brz milosti gazili, uništavajući njihovo samopouzdanje. 

Njihov svijet se urušio da im je u oazi mira potrebno nekoliko dnevnih bolnica da bi se počeli otvarati i probleme nazvati pravim imenom.

Nije lako početi pričati i pred “neznancima” izbacivati iz sebe brutalno mučne priče u kojima su sami glavni glumci. To su u velikoj većini priče iz porodice, gdje se odvijaju horor situacije koje ponekad ne možemo vidjeti ni u horor filmova, koje s režirali najbolji režiseri tog žanra. Da ne bi samo u porodicama bilo sve tako crno i depresivno, pobrinu se “režiseri” u tvrtkama, gdje se također nalaze poligoni za uvježbavanje nasilja nad pojedincima.  Mnoge priče su ispričane u tim oazama mira, krugovima gdje svi doživljavaju te priče, primajući jedan dio na sebe, spremno saslušavši tužnu priču brata i sestre pored sebe.

Tim činom iskazivanja potpore dodatno se oslobađaju kočnice kod pojedinaca koji u tim trenutcima izbacuju i mnoge priče i drame koje su skrivali i od sebe..

Ispričane priče su pojedince toliko opteretili da je neminovno bilo pucanje životnih niti i urušavanja života pojedinca, kojima je u tim trenutcima prijeko potrebna pomoć, ljudska i stručna. Mnogi će na ulasku kazati kako im se čaša strpljenja napunila do vrha. U takvoj situaciji samo jedna kap je bila presudna, koja je prelila čašu  životnog pelina. Ta mala kap koja u jednom trenutku postaje tako moćna, da otkriva u ogromni životni slap problema.  U tim trenutcima postojala je ozbiljna situacija koja je mnoge dovodila na rub života.

Taj slap koji su mnogi sakrivali nije bila mala kap i ponajprije su sve pokušali kriti od sebe. Sve te činjenice i stanje gdje više nisu bili vladari svojih životnih situacija su ih prisilili na jedini potez koji im je ostajao. Krenuli su u bitku za život i dostojanstvo tražeći stručnu pomoć.  Dolazeći do pomoći i ulaska u krug koji život znači, mnogima je bio prijeko potreban. Mnogi u tom mirnom kutku prepunom podrške ljubavi, strpljenja i uzajamnog potpomaganja, nakon dugo vremena dolaze do daha i zraka. Hvataju mir koji im je prijeko potreban da bi mogli sagledati svoje probleme i uz pomoć struke krenuti korak po korak ka rješenju i sigurnosti u svoje snage. Rješenje nije nadomak ruke, niti je garancija da će netko drugi preuzeti i riješiti naše probleme. Prije svega bitna je podrška i stručna pomoć, te naša odlučnost uhvatit se s u koštac i krenuti u bitku sa samim sobom.

Kada pobijedimo sami sebe, nema te osobe ni barijere koja će na naš put u budućnosti da stane i živjeti da nam zabrane.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Next Post

DESNICA PRIGRLILA LJEVICU

Žalosno je i bolesno da niste tako pričljivi i hrabri i kazati jasno i glasno: Da moj  narod je u Vukovaru i diljem Hrvatske strašne zločine činio, zbog toga se također mora izvest istina na čistac i osuditi „svoju“ Srbiju za teške zločine, a zločince kazniti. Možda bi vas tada netko pozvao i na piće.

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: