Kad se budemo gledali oči u oči ja i Ti. Što ću tada reći?

MISLI

 

Koliko smo spremni za dom napraviti nešto više i vrjednije?
Koliko će proći još godina a da se prestanemo ponašati kao djeca, da prestanemo izmišljati razloge zbog kojih je potrebno dokazivati onima na drugoj strani da su u krivu i da se oni kao takvi moraju popraviti.
U 21. stoljeću se vode kibernetički ratovi za koje mogu kazati da naslućujem o čemu se radi ali kompletna doktrina tih ratova mi nije u fokusu. Moje misli i razmišljanja su koncentrirane na naš rat, naše rovove i naše grobove. Nekako se uvijek ustaše i partizani pomlate ciljano i u određeno vrijeme. Na žalost ta borba taje, ponekad zastane pa se ponovno aktivira i tako u nedogled, vjerojatno do sudnjeg dana ili se možda rodi generacija X koje će u jednom trenutku smoći snage i presjeći taj gordijski čvor koji nas konstantno steže oko vrata. Danas se sve više priča i zaziva prestanak podjela , zaziva se dan kada će ustaše i partizani stvarno otići u mirovinu. Mišljenja sam da će i ustaše i partizani još dugo poživjeti i uopće ne grintaju što su im produžili radni vijek i prolongirali odlazak u mirovinu. Na pitanje zbog čega ne grintaju vrlo je lako odgovoriti. Rat još nije završio, fronta je debelo aktivna.
Možda mnogi neće dijeliti moje razmišljanje, prihvatiti moju teoriju, no „ratno stanje“ mi jednostavno ne da mira i jasno se izjašnjavam protiv takvog stanja, podjela i rovova.
Kako krenuti dalje kada konstantno gledamo unatrag ? Ne možemo krenuti dalje sve do trenutka dok istina ne iziće na vidjelo, kada se neće živjeti s figom u džepu. Tko je taj tko drži figu u džepu ? I tu je odgovor jednostavan. Naši i Vaši.
Pojednostavljeno, za sve u životu je potrebno dvoje, pa takao i za svađu, prepirku, mržnju i rat. Kada se traži krivica uvijek je onaj drugi kriv a mi smo eto malo pogriješili, omaklo nam se. Takav stav imaju mnogi, i u jednom i u drugom taboru, ustaše i partizani, kojih u stvarnosti više nema, no u nama još uvijek “žive” kao aveti s kojima se borimo. Samo je pitanje tko je trenutno na poziciji da vlada i diktira istinu. Koliko je tko stvarno kriv danas je manje bitno jer praktički iz tog rata nam ostadoše rovovi i mržnja a oni koji napraviše zla dijela nema više.
Bolna je činjenica da se ti rovovi još dugo neće zakopati i put su ka samouništenju. U takvoj situaciji sve žrtve i poginuli u Domovinskom ratu gube na važnosti nemaju ni logike ni smisla.
Konstantno se krivica prebacuje i greške nalaze protivniku, ne pokušava se ni pod točkom razno zapitati dali i ja radim nešto krivo. Osuđivanje, mržnja i zloba razaraju hrvatsko tkivo. Iz gliba i blata samo nas spašava istina.
Pitam se što ću reći, kad se budemo gledali, oči u oči ja i Ti. Što ću tada reći?
Gospodo kada dođemo pred sud svevišnji više neće biti dječji izgovora već samo gola i za neke bolna istina. Istrina je temelj naše budućnosti, naših budućih pokoljenja da bi mogli krenuti dalje.
Istinu je potrebno utvrditi bez kompromisa i alibija, zaziranja i krzmanja ma kakva bila i tada ćemo moći izići iz rovova. Svi oni koji nisu spremni na istinu će uvijek naći bar jedan razlog da ostanu u rovovima.
Nije moguće tek tako zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti kako neki zagovaraju a prošlost pohraniti u knjige. Mnogi su u tim vremenima ponižavani i gaženi, proživljavajući teške trenutke i Križne puteve. Njihove traume su teške da bi se svelo samo na puko bilježenje povijesti. Njihovu bol donekle može ublažiti istina, a riječ OPROSTI s druge strane mogla bi umnogome te rane zacijeliti. Iskrenost i traženje oprosta za grijehe koje učiniše naši očevi i djedovi su jedina staza koja nas spašava od ponora. Bježanje od istine i ne priznavanje činjenica vode nas sve dublje stazama mržnje i sve je teže izreći tu veliku i tešku riječ “Oprosti”.
Istina, pokajanje i traženje oprosta su jedini rat koji moramo voditi. Sve dok krvave tragove budemo prikrivali a tragedije drugih i drugačijih negirali neće biti sreće ni budućnosti.
Teško mi je prihvatiti opravdanja pojedinaca koji ne biraju riječi kojima udaraju po protivniku jer su ga povrijedili jer su mu nanijeli nepravdu. Teško je vjerovati i ostati hladan na nepravdu ali vjera nas uči da zamolimo našeg oca nebeskog kao što je i Isus Krist na križu zavapio:
“Oče oprosti im nisu svjesni što čine”.
Taj čin i te riječi su teške, nije ih lako izgovoriti. Mnogo je lakše ići linijom manjeg otpora. Ako krenemo s osudama i grubostima krećemo istim putem zajedno s onoma za koje tvrdimo da su zli i da rade naopako.