Kada ću i ja imati svoju sobu?

Vrijeme je Korizme, promišljanja i pripremanja za uskrsnuće Gospodnje. Danas kad sve teže nosim svoj križ i hodam i ja se pripremam i u mislima se pitam tko sam ja da plačem i kukam.  Svatko ima svoj križ i svakom je težak. Pitam se koliko ću se sutra moći kretati. Moj hod postaje sitniji i sporiji, tijelo polagano gubi onu svoju elastičnost i gipkost, postaje kruto, mišićni sustav se grči, gužva. I nije sve to toliki problem, “marširam” grabim borim se i ne dam se. Hodam, padam, tonem, dižem se i ponovno ustajem u vjeri da je Božja zadnja i da će dobri ljudi uvik biti. Nemogućnost utjecanja na svoju budućnost sve teže podnosim, na budućnost svog djeteta.  Svatko ima pravo na dostojanstven život, djeca imaju pravo na sretno i bezbrižno djetinjstvo, na svoj dio svemira. No, na žalost naš obiteljski životni prostor je jedna soba koja je i spavaonica i učionica i igraonica. Ne mogu kazati da i moja Iva ima svoj dio svemira, svoju sobu. Za mene je bio bolan i težak trenutak kad me upitala onako djetinje iskreno:
-“Tata a zašto ja nemam svoju sobu kao i moje prijateljice?
-Kada ću i ja imati svoju sobu?”
Na ta pitanja nisam imao odgovor. Trenutci kada se osjetiš mali i bespomoćan, kada te dječje lice  i moli i voli su teški i svakim danom sve teži. Razmišljam i molim, u tišini noći suzu pustim. Mnogi znaju kazati
-Nemoj bit će bolje, traži, ti si se borio za ovu državu.
Ali ja ne mogu više tražiti i moliti jer moj sustav pada kao kula od karata kad naiđem na hladne birokratske škare, na poruke dođite sutra. U tim trenutcima samo mi se u grudima stegne, suza krene, postajem još jedan bijednik koji mrvice traži. Nisam se borio da bih puzao i molio, mada sam ponekad bio spreman i na to zbog svog djeteta. Pisao sam, tražio pomoć, od vrha do dna, od Predsjednice, preko Ministara, do Odjela za branitelje Grada Zagreba. Na žalost nisam u mogućnosti po zakonu ništa ostvariti jer 22 mjeseca ćuke, rova i planine previše ne znače. Slovo zakona kaže da je potrebno 24 mjeseca da bi imao mogućnosti za rješavanje  problematike. Ta nemoć i nemogućnost su težak  uteg koji me pritišće, to najbolje znaju moji sa psihijatrijskog odjela koji su u ove tri godine svjedoci moje borbe, mojih padova i posrtanja. Vjera me diže kada padnem a moja Iva mi je rubac koji briše moje suze. Ostaje mi noć i tišina  da mogu pisati izreći svoje misli, svoje molbe i brige koje me pritišću i ne daju mi mira. Teško se danas nositi i s činjenicom da je prošlo 25 godina od rata i da sve više ljudi zna kazati:
– Pa što bi još htjeli, zar nemate već dovoljno povlastica?
Teško je to čuti nama, običnim smrtnicima, koji nismo nikada  tražili ništa, a posebno ne povlastice. Nama, koji smo se našli na ulici i periferiji života. Nama, koji smo uzeli pušku u ruke da bi branili dom i obitelj, a ne da bi se borili za povlastice. Žalosno je da se takva riječ  uopće provlači. Ne, nismo povlaštena kasta, mi smo danas kasta ranjenih, zgaženih, osakaćenih u tijelu i duhu, napadanih i popljuvanih  od mnogih. To je naš put ka našoj gori Kalvariji, ka našem Gospodinu i Uskrsu.

Vjerujem da će nam Bog pomoći da ostanemo na okupu. Jednom sam svojoj maloj curici rekao:
– “Ive ja ti ne mogu kazati kad ćeš imati svoju sobu, ali virujem da će nam Bog providit i pomoći da to ostvarimo. -Ne znam kako, ali virijen u to.”
Osmjeh koji je u tom trenutku obasjao njeno lice  je sunce koje me grije.
U zadnje vrijem pokušavam pišući objasniti i tražiti pomoć na putu ka ostvarivanja mog sna. Dan kada uz Božju pomoć i pomoć dobrih ljudi uspijem riješiti da i moja Iva ima pravo na svoj kutak svemira, zasigurno će biti moj najsretniji dan u životu.
Ostaje mi fotografiranje i moje web stranice za koje se držim, čini mi se ponekad, kao utopljenik za slamku. Živim u vjeri da radim nešto dobro i korisno i da ću ako ništa drugo ostaviti svom ditetu možda nekakav temelj , mogućnost da moj rad sutra oplemeni i sebi kreira bolju budućnost.