KAMEN SIVI

 

Dolaskom na svijet mnogo toga nam je određeno i zadano. Rađamo se u prostoru koji nismo birali, kao siromasi ili bogataši. Vjera i svjetonazor  nam služe kao orijentir, podneblje u kojem smo rođeni opisuje naše karakterne crtu, a finije podešavanje dobijemo pojedinačno i postepeno u roditeljsko domu. Ponekad nam se čini da Bog i nije dobro promiješao karte, nismo oduševljeni  svojim kartama. Dođe nam da mu kažemo: “Bože daj promiješa još jednom. Kao dijete Dalmatinske zagore nisam preveć imao pitanja zašto i kako, nisam previše razmišljao što ima tamo iza brda. Svi skupa od Boga smo dobili isti dar, kamen sivi, imali smo iste startne pozicije i nismo previše razmišljali zašto smo baš mi dobili kamen za dar. S kamenom smo se igrali, ustajali i lijegali, uvjeravali se koliko je taj naš kamen tvrd i bolan ali morali smo se sprijateljiti i živjeti zajedno s njim. Krv je tekla, glave su bile kvrgave i krvave no nismo posustajali, željeli smo dokazati da smo tvrđi od kamena. Otud tvrdoglavost i zdrav pogled na probleme, na svijet koji nas je čekao.

Kad nismo pokleknuli pred kamenom, pa kako onda da pokleknemo pred nekim problemom, ipak je mekši od kamena. Rođeni na kamenu u okruženju koje pruža minimum prilika za nešto više, od kamena smo poprimali energiju, surovost i čvrstoću. Život na kamenu nije nam predstavljao problem, igrali smo se od jutra do sutra, nismo primjećivali probleme s kojima smo živjeli. Bilo nas je dovoljno da nam nikad nije bilo dosadno, uvijek je bilo ideja kako da provedemo dan. Škrta i suha zemlja željno je čekala kišne kapi. Kiše su dolazile naglo i trajale su kratko. Kamena smo imali u izobilju a vode malo tako da se svaka kap hvatala i prikupljala. Kamen i škrta zemlje su nam istodobno bili prijatelji i neprijatelji, tjerali nas da krenemo, da se borimo. Nismo ni pomišljali da je kamen bogatstvo da se ta tvrda stijena može smekšati, oblikovati, a samim time njegova vrijednost dobije na cijeni, vrtoglavo raste. Grop u grudima, suza u oku i kamen sivi ponesemo kada krenemo stazama života dalje od našeg kamenjara. Ponijevši sa sobom svoj kamen i zavežljaj čeka nas borba i dokazivanje. Čeka nas učenje, oblikovanje i klesanje našeg tvrdog kamenog temperamenta. Odlaskom na služenje vojnog roka prvi put sam došao u sredinu različitu od naše i nisam ni bio svjestan koliko mi taj kamen nedostaju, koliko je dio mene, sve dok nisam iz vlaka ponovno ugleda to naše bogatstvo, dalmatinski krš kod Perkovića. Erupcija emocija koju sam tada osjetio ukazala mi je koliko sam povezan i koliko mi znači taj naš kamen. Taj naš kamen tvrdi i sivi ima snagu i energiju, a kada mu čovjek podari svoj ljubav i oblikuje ga rukama poprima sasvim drugačije dimenzije i vrijednosti. Postajemo svjesni koliko nas taj naš kamen oblikuje, koliko nam je podario svoju energije i strasti, koliko postajemo slični njemu i dio njega. Život na kamenu i borba s njim podario nam je snagu, postajemo borci i lakše se hvatamo u klinč sa životom. Ne odustajemo lako jer nam taj naš kamenjar nije darovao rezervni položaj, na koju bi se mogli povući kada zagusti.

Naizgled smo pomalo sirovi, tvrdi i sivi ali ispod tog prvog dojma, uz malo trud i muke, rada na sebi i nadogradnje koju dobijemo koračajući kroz život taj naš čovjek tada kao i kamen poprima drugu dimenziju i vrijednost. Postaje suho zlato. Nije nam potrebno da Bog ponovno promiješa karte.