KLARIĆI – NAŠI I NJIHOVI

ZAGORA ME RODILA

 

 

 „Sinko moj, bilo nam je lipo, pivalo se, molilo se Ružarje, bilo je poštivanja i ljubavi.”  – rekli bi naši stari s ponosom.

 

Svaki posjet Čaporicama, malom selo u Dalmatinskoj zagori, za mene je poseban doživljavaj. To je moj mali dio svemira, gdje sam djetinjstvo živio, prve korake učinio. Djetinjstvo koje sam proveo na čaporskom kršu zauvijek je urezano  i pohranjeno duboko u nutrini moje duše. Svakim posjetom bude se sjećanja na mnogobrojne priče koje smo u djetinjstvu pisali. Svaka staza, svaki kamen, svaki bušak ima neku svoju priču, nešto važno da mi kaže. Krenuvši ovih dana u šetnju stazama djetinjstva prolazio sam zaseokom Njiovići. Nekom sa strane ne bi bilo  jasno kakav je to naziv. U Čaporicama imaju dva zaseoka Klarića, jedni pored drugih, udaljeni 700 metara. Bili su naši Klarići i njihovi Klarići, koji su automatski bili nazivani Njiovići. Kao mali sve mi je to bilo logično i normalno. Nisam previše razmišljao o susjedima i njihovu nazivu dok nisam jednog dana došao do saznanja da smo i mi za njih također Njiovići. Pomalo mi je to bilo čudno, da smo i mi i oni Njiovići. Danas mi je to samo jedna od lijepih  uspomena iz djetinjstva.  U šetnji susjedstvom nakon 15-20 godina bude se  uspomene, žive slike u mislima se vraćaju u vremena kada su naši i njihovi živjeli punim plućima, kada je selom odzvanjala radosna dječja vika i galama. To su vremena za koje će naši stari u glas kazati:

 „Sinko moj, bilo nam je lipo, pivalo se, molilo se Ružarje, bilo je poštivanja i ljubavi."

Danas prolaskom Njiovićima, našim i njhovim, odzvanja tišina, kamene kuće pdsjećaju na neka davna vremena koja polako nestaju.