GENERAL PRIJE BITKE

Najlakše je biti general poslije bitke i mlatiti praznu slamu. Ja ću pokušat biti general prije bitke. Sutra se sastaju Hajduk i Maccabi i pokušati ću suditi igru i mogućnosti Hajduka u sutrašnjoj bitki za ulazak u Uefa ligu. Sutra je na rasporedu još jedna povijesna utakmica za splitske bile. Dali ćemo sutra uspjeti preskočiti zadnju stepenicu i dohvatiti se spasonosne luke u kojoj teče med i mlijeko. Na osnovu utakmica koje smo vidjeli ne možemo se nadati ničemu. Momčad Hajduka vrlo loše izgleda i previše se kikseva događa da bi se mogli nadati pozitivnom rezultatu. Nakon prvih nekoliko utakmica koje smo dobili najviše na debelu sreću mnoge je uhvatila euforija i jednostavno nisu željeli ni smogli snage da pogledaju istini u oči. U tih nekoliko utakmica obrana je bila na kolektivnom godišnjem odmoru, a protivnici to nisu znali iskoristit. Protivnici su prolazili kako su htjeli i stvarali šanse koje koje nisu poentirali. U tim utakmicama imali smo maksimalnu podršku fortune. Nakon te i takve pozitive mnogima su narasla krila i odjednom se letjelo na oblacima. No ubrzo su nas vratili u stvarnost domaći konkurenti Dinamo i Rijeka koji su nam poklonili 8 komada. Trpali su i radili što su htjeli, a naši su se momci čuvali za utakmicu stoljeća. Trener Pušnik je vjerojatno promašio sport, jer čitavo vrijeme radi hokejaške izmjene tako da i ono malo uigranosti koju smo prenijeli iz prošlog prvenstva je nestalo i poneki se igrači ponašaju kao mjesečari. U zadnjih dvadesetak godina smo mijenjali trenere i vodstva kluba kao na traci i nije bilo uspjeha. Sada se javljaju mnogi koji bi i igrački korpus mijenjali, te ne vrijedi ovaj, te ne vrijedi onaj. U fazi smo raznoraznih promjena pa bi mogli promijeniti i navijački korpus koji nam igra kao dvanaesti igrač i stvara prevagu na terenu. Nisam baš siguran s kojom bi ih skupinom zamijenili.
Kada igramo povijesne utakmice najviše se priča o dvanaestom igraču, a najmanje o taktici. I treneri i igrači se hrabre i pričaju kako će biti paklena atmosfera koja će takorekuć samljeti protivnika. Taktiku nije uopće potrebno razrađivati, jer postoji jedna i jedina hajdučka taktika.
Psihološki pristup je u pravilu je vrlo bitan, ali tu u pravilu imamo najveći problem. Igrači ulaze u utakmicu sa strahom i blokadom u glavi. U takvom stanju nitko nije u stanju pružiti ni 50% od svojih kapaciteta mada poslije utakmice čujemo izjave kako su dali sve od sebe. Većina igrača i daju sve od sebe samo nažalost ne postoje kao kolektiv koji igraju kolektivnu igru već pomalo igra svatko svoju utakmicu.
Velika vjerojatnost je da će i sutra svaki dati sve od sebe no igrati će s velikim gropom u prsima i blokadom u glavi. U takvoj situaciji Torcida prestaje biti dvanaesti igrač već frustrirani promatrač. Konstantno se provlači teza da nogometna škola daje mali broj igrača za prvu momčad. To nje istina, već se dolaskom u prvu momčad mladi igrači vrlo brzo izgube u kaosu koji vlada godinama i uklope se u sivilo. Posljednjih godina se dovode igrači koji su zapeli negdje u svom razvoju i koji su takorekuć na nogometnom odlagalištu. Taj proces pomalo izgleda kao igra na sreću pa se nadamo da će biti sreće, da ćemo ipak pronaći igrača koji čini razliku na terenu. U tom biznisu smo pronašli ponekog igrača koji se uspio nametnuti, ali mala utjeha kada nije bilo većeg efekta.
Sad možemo baciti pogled na susjedno dvorište i možemo promotriti zanimljiv proces kod Dinama.
Kupovali su igrački kadar sa svih kontinenata koji je ponekad bio i sumnjive kvalitete, ali je bilo i kvalitetnih igrača koji su pomogli domaćim igračima. Pomogli domaćim dečkima da se riješe upravo psihološkog pritiska i dobili su igračku dimenziju više. Kada se u toj priči osvrnemo u zadnjih dvadesetak godina možemo vidjeti da je to bila dobitna formula . Domaći igrači su dobili na sigurnosti podigli su svoje vrijednosti na veći nivo. Može vidjeti da su ti domaći dečki prodani za velike pare, da igraju u velikim klubovima.
Možemo se prisjetiti nekad davnih početaka mlade ekipe Jugoplastike početkom 80-tih godina kada su u ekipi bila “dva grumena zlata”, Toni Kukoč i Dino Rađa. Veliko pitanje je kako bi se njihove karijere razvijale da nisu doveli igrača i rasnog strijelca Duška Ivanovića koji ih je oslobodio tereta odgovornosti.
Naše škole nogometa uopće nisu loše naprotiv one su vrlo kvalitetne. Kada imamo sustav u kojem vlada kreativni kaos igrači jednostavno propadaju. Gube se i njihovo samopouzdanje je na niskim granama. Takav igrač daje vrlo malo niti 50% svojih vrijednosti i tada čujemo onu poznatu izjavu: Dali smo sve od sebe . Tu dolazimo do trenera koji su kreatori igre koju gledamo. Kada pogledamo trenersku elitu koji su vodili Hajduka možemo zaključiti da treneri iz Hajdukovog inkubatora nisu krenuli dalje Klisa. Trenere koji su krenuli dalje Klisa možemo nabrojiti na prste jedne ruke. Tu možemo spomenuti Sergeja Krešića u Španjolskoj, Ivana Jurića koji radi u Italiji,
Igora Tudora i Slavena Bilića koji kroči stopama velikog Tomislava Ivića. Možemo spomenuti i Eduarda Reju koji je u jednom kratkom intervalu ostavio dubok trag. Nasljeđujući njegov rad šjor Stanko Poklepović se okitio njegovim zaslugama kada se Hajduk plasirao u ligu Uefa .
Nažalost bilo je previše stihije, a premalo sustavnog i stručnog rada. Dosta je igrača mlađih kategorija koji su otišli rano iz Hajduka i postali su kvalitetni igrači. Mogli bi nadugo i naširoko nabrajati igrače koji u Hajduku nisu dobili šansu da se nametnu. Bili su omalovažavani i pored mnogobrojnih igrača koji su stigli sa strane bili su primorani potražiti sreću u Europi.

Može sutra Hajduk pobijediti i proći u ligu Uefa, ali s obilatom pomoći fortune i svetog Duje, no neće biti sreće i uspjeha dok se ne počne raditi kvalitetno i sustavno.