KRVAVO RAĐANJE SLOBODE

PRIČE S RATIŠTA

Kraj osamdesetih, osjećaju se neka nova strujanja, neki novi povjetarac. Šaputanja je prelaze u govor, tih i oprezan o nekom novom vremenu, o novoj snazi koja će donijeti slobodu. Mnoge generacije su živjele i umirale sanjajući slobodu, dan kada  će slobodno moći koračati uzdignuta čela zemljom Hrvatskom. Sanjali su dan kada će šapat  prijeći u govor. Ti snovi su grijali srca i krijepili dušu, davali snagu i čuvali vjeru o slobodi. O slobodi gdje ćemo biti svoji na svom.  Vjetrovi koji su zapuhali raspirivali su vatru. Spoj ljubavi prema domovini i vjera u slobodu podgrijavanu vatrom koja se  zapalila u tim danima  proizvodili su silnu energiju koja se osjećala na svakom koraku, nije se mogla više skriti. Ta energija je bila moćno  oružje koje je imala razornu moć. Kao takva plašila je vlastodršce, postali su vrlo brzo svjesni moći protiv koje nemaju nikakvih izgleda.  San koji je postajao java  osjećao se na svakom koraku, izbijao je iz svake pore hrvatskog čovjeka. Tih dana se pjevalo i ljubilo Hrvatsku, kroz stihove se iskazivala ta silna energija, zanos i žar.

 

 

Borbene skupine oko vojarni JNA sa automatskim i lovačkim naoružanjem.

 

„Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam

I često molim u ponoćne sate

O Bože Čuvaj moju rodnu grudu 

Čuvaj sve moje Hrvate”

 

Ti stihovi su bili najljepši stihovi o ljubavi, sanjali smo budni i molili se za slobodu. Taj osjećaj sreće ne može nitko osjetiti osim onih koji su bili zatočeni, onih koji nisu imali slobodu. Pjevalo se sa suzama u očima, suzama radosnicama što smo napokon mogli javno iskazivati svoje osjećaje, svoju ljubav prema domovini. Osjećaji koji su nas preplavljivali  bili su neponovljivo iskustvo.

I službeno se javlja nova snaga hrvatskog naroda, Hrvatska demokratska zajednica, koja staje na čelo kolone, koja je povela hrvatski narod u susret slobodi i ostvarenju stoljetnih težnja Hrvata za samostalnošću. Doktor Franjo Tuđman je predvodio taj nezadrživi val. Prilikom posjeta Sinju i održanog skupa po prvi puta smo uživo čuli naglas izrečene želje hrvatskog čovjeka.

“Hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu!

Bile su to naglas izgovorene riječi koje su odzvanjale u ušima, u srcima  okupljenih tog prijepodneva u Sinju. Nismo mogli ni pretpostaviti kojim brzinom ćemo biti primorani uzeti pušku  i braniti slobodu svog doma. Vrlo brzo su se nakon izborne pobjede hrvatskog naroda počele događati igre i igrice velikosrpske vladajuće klike sve pod izgovorom očuvanja Jugoslavije.  Na prostoru Cetinske krajine kao i drugdje širom Hrvatske razrađenim scenarijima počinje se “događati narod”. Još uvijek nismo svjesni stvarne blizine ratnog vihora koji će zahvatiti naš narod. Vrlo brzo je Hrvatska premrežena blokadama i barikadama cestovnih pravaca i doslovno paralizirana. Srpska manjina je pod izgovorom ugroženosti a po instrukcijama iz Beograda izazivala stanje kaosa i meteža na velikom djelu Hrvatske. Nakon krvavog Uskrsa na Plitvicama i pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića nastaje stanje šoka spoznavši stvarne dimenziju  situacije u kojoj se nalazimo. Velikosrpska klika je jasno i nedvosmisleno pokazala da neće zazirati od upotrebe sile i da su spremni na brutalno gaženje po hrvatskom narodu u ostvarivanju svojih ideja,  iako su još uvijek bili ogrnuti plaštem mirotvorstva. Takorekuć golorukim nam se boriti za slobodu protiv armije spremane i opremane 40 godina.  S vrlo malo naoružanja i policijom kao glavnom snagom krećemo u borbu, u koju unosimo oružje mnogostruko jače i razornije od bilo kojeg naoružanja, unosimo ljubav koja nas održava na životu, daje energiju potrebitu da uspijemo.

 

Pripadnici pričuve ZNG (kasnije 3. bojne 126. br ) na blokadi Kukuzovca

Još uvijek nastavljamo život koliko toliko u normalnom ritmu, svjesni prilike i vremena u kojem se nalazimo. Svjesni da nemamo pravo na krzmanje i malodušnost, da je pred nama trenutak koji su mnoge generacije sanjali a nama se pruža prilika ostvariti nedosanjani san mnogih generacija. Prvosvibanjsko druženje, gradelavanje uz Cetinu i balote s ekipom se proteže tijekom cijelog dana. Na večer se prebacujemo do Sinja i nastavljamo mladenačkom upornošću uz pjesmu druženje u veselom ozračju do kasnih sati. U jutro 2. svibnja se budimo i doznajemo da se tijekom jučerašnjeg dana i  noći mnogo tog događalo . Polovica ekipe je tijekom noćnih i ranojutarnjih sati pozvana u rezervni sastav MUP-a zbog dramatičnih događanja u Slavoniji i pogibije redarstvenika. Od tog trenutka smo svi skupa  postali bolno svjesni situacije koja je nastala. Više nije bilo nikakvih pomisli da će se sve skupa  završiti nekom mirnom solucijom i bilo kakvim  razgovorom.  Tuga i bol koja je vladala tih dana  u čitavoj zemlji ni najmanje  nije umanjila naša odlučnost i spremnost da stanemo na branik domovine. Krenuli smo na put u jednom smjeru, solucija odustajanja nije više postojala.  Pripremanje  za rat se ubrzano počelo odvijati. Bezbrižna buđenja i dani zabave su naprasno prekinuti, svi smo zatečeni količinom mržnje koja se zakotrljala našim prostorima u namjeri da nas pregazi. Svakodnevna slušanja vijesti bila su naša hrana i obaveza, način života. Nekako je sve zastalo samo se agresija diljem Lijepe naše rasplamsavala. Slabo naoružani ali srcem i dušom odlučni da stanem u obranu domova i obitelji, živjeli smo iz dana u dan. Slike  egzodusa diljem Hrvatske koje su se svakim danom ponavljale i povećavale bile su deprimirajuće. S pjesmom i molitvom smo se hranili i preživljavali ni sami ne znajući što nosi jutro, sutrašnji dan.  Dani su postajali sve duži a na prostorima Cetinske krajine se odvijao isti scenarij balvana, JNA tampon zona i na kraju otvoreno stajanje armije na stranu velikosrpske ideje koja je provodila operaciju “Spaljena zemlja”, protjerivanjem  stanovništava i masakrima onih koji se nisu  uspjeli na vrijeme povući. Na prostor Cetinske krajine, na Kijevo i Vrliku je poslije višemjesečnih zastrašivanja, terora i blokade  25. i 26. kolovoza 1991.godine izvršena agresija. Tih dana su JNA i četničke milicije otvoreno napali Kijevo i Vrliku iz svih raspoloživih oružja s namjerom protjerivanja Hrvata s tih prostora . Postrojbe MUP-a i ZNG-a  u tim trenutcima nisu imale niti minimalnu šansu za nešto više doli povlačenja i izvlačenja civilnog stanovništva s tih prostora. Pokušaj obrane tih prostora je kratko trajao pošto nije postojalo usklađeno zapovjedanje svim postrojbama iz jednog centra. Sama činjenica da stvarne veze između postrojbi praktički nije bilo osim motorola koje su bile nadzirane od strane JNA govori u prilog tome koliko se stvarno moglo koordinirano djelovati pa se odlučivalo i djelovalo  samoinicijativno od grupe do grupe. Želja i volja nisu dovoljni da bi se čovjek suprotstavio  čeliku  i vojsci koja  je raspolagala s kompletnim kadrom, logistikom i neograničenim količinama naoružanja i streljiva. Nasuprot te sile stajao je čovjek velika srca i ponosa odlučan da obrani svoj dom. Padom  Kijeva  i Vrlike po prvi puta se uživo susrećemo s egzodusom naroda izbjeglog s tih prostora. Sva ona tužna i bolna lica koja smo do jučer putem televizije viđali u Slavoniji sad smo vidjeli i osjetili uživo. Jedan dio prognanika se nalazio u školskoj dvorani u Trilju. Pogled na izbezumljena lica ljudi, još uvijek vidno u šoku, ne ostavlja nikog ravnodušnim. Napustili su svoje domove na brzinu, u strahu i panici za goli život bježeći pred hordama zla i mržnje. Ne ponijevši gotovo ništa ipak su bili svjesni činjenice da je život bogatstvo koje su ponijeli te će se jednog dana ponovno vratiti na svoja ognjišta.   U noćnim satima  26. na 27. kolovoza punih neizvjesnosti bili smo svjesni da stanje na ratištu nije dobro i da moramo biti pripravni  i na soluciju da i sami moramo napustiti svoje domove. Majka je sakupila novac, nakit i važne dokumente, stavivši ih u staklenu ambalažu zakopali smo ih u vrt u slučaju najgoreg. Tih burnih i vatrenih dana živjelo se iz minute u minutu, od vijesti do vijest, svjesni da naše snage nemaju moć da zaustave napredovanje četničkih hordi zla. Ulazilo se u noć s pitanjem što donosi jutro. Radio Sinj je informativni servis kojeg smo slušali i saznavali informacije ali smo bili svjesni da je u svemu bili dosta kontradiktornih informacija i da se u potpunosti nije znalo stvarno stanje. Oružja i streljiva je bilo malo  i nije bilo dovoljno vremena da se formiraju i ustroje ozbiljnije vojne formacije koje bi trenutno bile jamac sigurne obrane.   Udari i pokreti snaga JNA i raznoraznih četničkih milicija su prisiljavali naše snage na povlačenje i dodatna pregrupiranja. Pokreti jedinica JNA na prostorima Hercegovine bili su dodatna prijetnja Cetinskoj krajini, koje su imale namjeru spajanja s kninskim korpusom JNA, zauzimanja Sinja i daljnje napredovanje prema Splitu.

 

Pripadnic 2 bojne 4. brigade kreću se u pravcu Hrvaca da spriječe prodor neprijatelja

 

Vojne formacije su u tim trenucima bilo razbijene i demoralizirane, a zapovjedni lanac praktički više nije davao znakove upravljanja i kontroliranja situacijom. Iako je trenutačno stanje bilo alarmantno, proživljavali smo vrlo teške trenutke, narod Cetinske krajine nije razmišljao o porazu.  Dani prepuni događanja, granatiranja, zamračivanja tijekom noćnih sati i svakodnevnih avionskih udara nisu mogli slomiti veliko srce i ljubav naroda koji je u tim trenucima izgledao poput boksača u nokdaunu,  koji se ponovno diže na noge i priprema za daljine borbe. Svakodnevno su se osluškivale vijesti putem radija i televizije u nadi da će naoružanje odnekud pristići. Devetnaestog dana mjeseca rujna radio Sinj je tijekom  jutarnjih sati emitirao poruku:

„Pozivaju se dragovoljci da se jave kod Pekare“.

Čuvši poziv sjedam u automobil i odlazim do prijatelja te krećemo u Sinj. Došavši u Sinj zatičemo mnoštvo mladosti koji su također pohrlili na poziv. Dvije do tri tisuće ljudi se okupilo u vjeri da je stiglo naoružanje, spremni staviti se na raspolaganje kriznom stožeru. Vrlo brzo kroz razgovore doznajemo da oružja ipak još uvijek nema. Pokušavamo doći do nekakve informacije odgovornih u kriznom stožeru ali u zgradi općine zatičemo samo dva vojnika koji nam ne mogu dati nikakvu informaciju jer ni sami ne znaju mnogo. U tim  trenutcima, kada nitko ne zna točnu informaciju ljudstvo počinje nervozno negodovati ali ostaju mirni u nadi da će se ipak netko pojaviti s informacijama i obrazloženjima. Nakon sat vremena ispred općinske zgrade pojavljuje se svećenik s informacijom da još malo pričekamo, da je na putu u Sinj brigadir Luka Džanko i da će nam on dati potrebite informacije i daljnje smjernice. Dobivši kakvu takvu informaciju raspoloženje se popravlja u očekivanju novih vijesti.  Nakon dvadesetak minuta pojavljuje se brigadir Džanko i priopćava nam informaciju da oružje stiže tijekom večeri i noći u ograničenim količinama. Savjetuje nam da se što prije raziđemo iz sigurnosnih razloga, zbog mogućeg granatiranja, te da se prijavimo u svoje mjesne odbore a onda će se pozvati pojedinci već prema potrebama i vojnom vesu. Pritom napominjući da će najprije oružje dobiti dio ljudstva s okupiranih prostora. Vrlo brzo smo se razišli i krenuli natrag prijavivši se u mjesni odbor.

U jutro 21. rujna se ponovno pronijela informacija o pristiglom naoružanju pa smo krenuli put Sinja. U Sinj ulazimo kroz polje zbog opasnosti na djelu ceste kroz Brnaze. Na tom djelu postojala je opasnost od djelovanja s vojnog poligona Kukuzovac.. Pošto  je Sinj  tih dana bio svakodnevno granatiran automobil ostavljamo na periferiji, kod poljoprivrednog kombinata Trnovača i put prema centru nastavljamo pješke. Grad je pust, ceste prazne, nigdje nikog na vidiku tek poneko lice proviri iz kuća. Dolazimo u blizini autobusnog kolodvora, stariji čovjek izlazi iz kuće pa ga pitamo za informaciju  zna gdje se dijeli oružje. Pomalo začuđeno i  nervozno priupita:

„Kakvo oružje nema nikakvog oružja?“

„ Cijelo jutro granatiraju Sinj!“

„ Dok imate vremena vratite se odakle ste došli.“

Ostajemo u nedoumici što napraviti, krenuti dalje po neku informaciju ili se vratiti u Trilj. U tim trenutcima iz pravca Trnovače vidimo civile koji trče prema nama. Gledamo ih i nije nam mnogo toga jasno. Nije nam jasno kakva opasnost dolazi iz tog pravca pošto smo i sami prije nekoliko trenutaka došli  iz tog pravca i nismo primjetili nikakva opasnosti.  Dolaskom do nas doznajemo  da su radnice Dalmatinke, kojima je bilo naređeno iz kriznog stožera da što prije napuste pogone koji bi mogli biti  granatirani. Shvaćamo da je ipak najbolje rješenje krenuti put Trilja. Krenuvši nakon par minuta  začujemo kratak fijuk i eksploziju koja je bila vrlo blizu. U tim trenutcima mnogo toga prođe kroz glavu. Bili smo svjesni da je ponovno počelo granatiranje i da se na zvuk granate najbolje baciti na zemlju ali još uvijek je to pomalo nestvarno, moždane vijuge sporo reagiraju.  Dok smo trčali prema automobilu pale se još dvije granate. Sjedajući u automobil  pogled nam pada na gusti crni stup dima kao posljedicu granatiranja. Promisao da je pogođena benzinska postaja nam demantira vrlo brzo vijest s radio Sinja koji obavještavaju da je pogođeno skladište Konkurenta.

Ipak 22. rujna u noćnim satima stiže naoružanje koje je umnogome pomoglo da se stabilizira situacija na bojišnici, da se postrojbe popune ljudstvom i naoružanjem a piramida zapovjednog lanac organizacijski kvalitetnije poveže i ustroji. Od tih trenutaka Hrvatske oružane snage započinju obuka i ustrojavanje Hrvatske vojske potrebnu za konačni obračun i slamanje četničkih hordi, za konačno  oslobađanje Hrvatske.

 

 

Biti prvi
 
Kako biti prvi među jednakima?
Kako biti prvi među odabranima?
Među žrtvovanima, od Boga izabranima?
 
Božjom voljom oružja se primio
krenuvši u boj za narod svoj!
Mladost te nosila, ljubav hranila
snovi o slobodi hrabrili,
Domovini svojoj te vodili.
 
Mladi život Domovini si darovao,
svima nama
slobodu donio,
radost sjetu i tugu obitelji ostavio…

 

 

 Sjetimo se na ponosne dane, kada jedan uz drugoga stane!

Sjetimo se Ivana Kambera i Luke Ercega, pripadnika 4. gardijske brigade,  koji prvi položiše svoje mlade živote na oltar domovine u našem kraju prilikom prve borbene akcije , napada na vojarnu u Sinju.

Ovaj tekst i stihove posvećujem  4. gardijskoj brigadi i njenim pripadnicima koji su ugradili svoju mladost da bi danas osjećali ponos i radost,  što smo svoji na svome. 

 

U početnim borbama  na prostoru Cetinske krajine poginulo je 19 pripadnika MUP-a i ZNG-a.

MRAVAK NEDILJKO, Antin, 11. 4. 1963. –  30. 7. 1991.

BARAĆ ANTE, Josipov, 1. 6. 1964. – 25. 8. 1991. Pripadnik 2./4. brigade

ZNG-a. Poginuo u akciji u selu Totići (Vrlika).

LELAS  IVO,  Petrov,  20.  2.  1946.  –  25.  8.  1991.  Pripadnik  pričuve

redarstvenih  snaga  MUP-a  RH.  Poginuo  od  neprijateljske  granate  u  selu Kosore, akcija Vrlika.

ERCEG LUKA, Mirkov, 3. 10. 1961. – 25. 8. 1991. Pripadnik 2./4. brigade

ZNG-a. Poginuo u napadu na vojarnu JNA

KAMBER  IVAN,  Dujin,  28.  12.  1969.  –  25.  8.  1991.  Pripadnik

redarstvenih snaga MUP-a RH. Poginuo u napadu na vojarnu JNA u Sinju.

PERAJICA ILIJA, majka Zdravka, (selo Komarani, Livno) 30. 12. 1970. –

  1. 8. 1991.  Pripadnik  2./4.  brigade  ZNG-a.  Poginuo  u  akciji  u  selu

Civljanima (Vrlika).

JURIĆ-ARAMBAŠIĆ FRANE, pok. Ante, (Kijevo) 11. 2. 1947. – 26. 8.

  1. Pripadnik redarstvenih snaga MUP-a RH. Poginuo u akciji Kijevo.

TOMAŠ  IVAN,  Kajov,  (Trogir)  16.  6.  1964.  –  26.  8.  1991.  Pripadnik

redarstvenih snaga MUP-a RH. Poginuo od ručne bombe u akciji Vrlika.

TADIĆ-ŠUTRA  TOMISLAV,  Markov,  17.  1.  1966.  –  31.  8.  1991.

Pripadnik 3./115. pričuvne brigade ZNG-a.

VRDOLJAK ANTE, pok. Vinka, 9. 6. 1958. – 14./15. 9. 1991. Poginuo u

akciji izvlačenja naoružanja iz skladišta JNA kod Ploča.

PRANJIĆ  BOŽO,  Matin,  (Gornji  Brižnik,  Livno)  15.  9.  1967.  –  16.  9.

  1. Pripadnik 2./4. brigade ZNG-a. Poginuo u akciji Dabar.

GRUBAČ  IVICA,  Muhamedov,  (Imotski)  20.  3.  1943.  –  17.  9.  1991.

Pripadnik  redarstvenih  snaga  MUP-a  RH.  Zarobljen  i  mučki  ubijen  u

akciji Maljkovo.

LUKIĆ BOGOSLAV, Matin, (Ričice, Imotski) 27. 8. 1966. – 17. 9. 1991.

Pripadnik  redarstvenih  snaga  MUP-a  RH.  Zarobljen  i  mučki  ubijen  u

akciji Maljkovo.

ABRAMOVIĆ  KAŽIMIR,  Ivanov,  (Biorine)  4.  3.  1968.  –  17.  9.  1991.

Pripadnik postrojbe za posebne namjene MUP-a RH. Poginuo od granate u

akciji Maljkovo.

BOČINA ZORAN, Ivanov, 5. 11. 1971. – 17. 9. 1991. Pripadnik postrojbe

za  posebne  namjene  MUP-a  RH.  Zarobljen  i  mučki  ubijen  u  akciji

Maljkovo.

TOPIĆ  JAKOV,  Jozin,  (Imotski)  6.  8.  1970.  –  17.  9.  1991.  Pripadnik

jedinica  za  posebne  namjene  MUP-a  RH.  Zarobljen  i  mučki  ubijen  u

akciji Maljkovo.

ŠKOKO ANTE, Cvjetkov, (Korašce) 18. 9. 1963. – 17. 9. 1991. Pripadnik

redarstvenih  snaga  MUP-a  RH.  Zarobljen  i  mučki  ubijen  u  akciji

Maljkovo.

CVRLJE  DUŠAN,  pok.  Filipa,  29.  1.  1957.  –  23.  9.  1991.  Pripadnik

pričuve  redarstvenih  snaga  MUP-a  RH.  Zarobljen  u  Hrvacama  i  mučki

ubijen na Alebića Kuli.

MILANOVIĆ MIRO, Ivanov, 23. 8. 1956. – 23. 9. 1991. Pripadnik pričuve

redarstvenih snaga MUP-a RH. Zarobljen u Hrvacama i mučki ubijen na

Alebića Kuli.

Podatci korišteni iz knjige koju je napisao brigadir HV u miru Branimir Petričević.

 „Srbijanska oružana agresija na prostore Cetinske krajine 1990 – 1991“