Operacijom “Zima 94”  126. brigada ulazi  na prostor Dinare, koja je sa sobom nosila i uvjete koji su graničili s uzrečicom vjerovali ili ne. To je zahtijevalo i velike napore koje je bilo potrebno izdržati i odraditi zadaće koje su postavljene pred svaki dio brigade . Svatko je brinuo svoje brige izvršavajući dobivene zapovjedi, koliko je bilo moguće u polarnim uvjetima  s  temperaturama koje su ledile krv u žilama. Svatko je imao zadatak koji je morao izvršiti. Inženjerijski vod je zbog teških uvjeta bio jedna od najtraženijih i najbitnijih dijelova brigade. U takvim nenormalnim  vremenskim uvjetima bilo je bitno što hitnije povezati položaje prometnicama, te izrada sloništa od betonskih elemenata.

Probijanje puteva u vrletima Dinare je bila veoma zahtjevan posao i nije bilo vremena ni mogućnosti za velike zahvate. Na pojedinim dijelovima konfiguracija terena nije ostavljala velikih mogućnosti, bilo je mrtvih okuka koje se nisu mogle savladati iz jednog poteza. Spretne ruke našeg vozača Lovrića i srčanost u tim izuzetno kritičnim trenutcima, kada bi kamion pod kočnicom polagano klizio prema jarugi, igrala je presudnu ulogu. Suvozaču bi u tim trenutcima postajalo vruće, dok je Lovrić smiren i hladan kao led koji je okovao Dinaru, refleksom mačke manevrirao  kamionom. Ubacivši u rikverc, te uključivši blokade diferencijala, vrši hod unatrag i  prednjim točkovima se ukopa u snijeg. Zadnja strana tim manevrom dobiva potreban prostor za svladavanje mrtve okuke.
Pri usponima kamion dobiva ispomoć utovarivača te zajedničkim snagama povezani sajlama  uz dosta muke  savladali bi  uspone. Ta svakodnevna borba iziskivala je dosta snage, maksimalno iscrpljujući ljudstvo u uvjetima polarne hladnoća koja je okovala Dinaru,  pa je određeno da jedan član preuzme ulogu kuhara, da svakog dana bude topli obrok.  
Dolaskom u inženjeriju u prosincu 1994 u Vještić goru, od zapovjednika Tune primam zadatak kuhanja za postrojbu što primam s negodovanjem.
   – Ali ja ne znam kuhati – kazao sam.                                                                                                                     – Sve ću ja tebi objasniti, nije ništa teško – kaže meni zapovjednik Tuna.
U čudu ga gledam i nije mi jasno kako ću ja kuhati ljudima kad mi je najveći domet dva jaja na oko.
Rat je sam po sebi čudna priča u kojoj bi se i Antun Tun vjerojatno snašao u ulozi kuhara.
Početak je svaki pomalo stresan i težak ali ni to kuhanje nije toliko strašno.
Po povratku u bazu u Vještić goru bio je bitno da je večera spremljena, kako bi se ekipa okrijepila toplom večerom.
Najviše se pripremalo grah s kobasica, gulaš ili juha i lešo.
Kada se stvori navika teško je istu poništiti, pa je tako stvorena i navika kod pojedinaca koji nisu bili vezani za jedno mjesto da se u inženjeriji uvijek nađe nešto za prezalogajiti. Dolazili bi tu logističari, izviđači, zapovjedni kadar postrojbi pa i “pokretni” kadar susjedni postrojbi s kojima smo rame uz rame krenuli vrhovima Dinare prema Kninu. Nakon napornog cjelodnevnog rada kuhani obrok bi vraćao u život. Ponekad se znalo dogoditi da je dolaskom u bazu bilo potrebno malo pričekati. Tada bi nastali tihi protestni i gunđanje. Jednog dana na meniju je bio grah s kobasicom. Nekako od samog jutra u bazu je svako malo netko dolazio i pri mirisu iz kužine nisu mogli ne priupitati, mogu li dobiti nešto za jelo.  Naprosto kada čovjek dođe gladan i žedan nema tu pomoći ni filozofije, dobije na pijatu što trenutno ima. Kada se zareda desetak takvih posjetitelja neminovno je da dio posla kojeg sam radio moram prekinuti   i samim time minute prolaze, a gladna usta s mrakom dolaze.
Grah je bio upola skuhan i bilo je potrebno sačekati nekih pol sata do večere. Sad više nije bilo tihog negodovanja već prijekori povišenim glasovima.
   -Radimo čitav dan i kad dođemo još moramo čekati – negodovala je većina umornih i gladnih inženjeraca.
Nakon 15 minuta pristiže i zapovjednik Tuna koji je skrenuo u zapovjedništvo bojne podnijeti izvješće o današnjem danu i učinjenom na probijanju trase puta. Nije mu bilo potrebno previše objašnjavati što se  događa, pa je odmah krenuo do kuhinje da me pozove na red i objasni kako su ljudi čitav dan izloženi studeni i teškom radu, pa ni on sam ne može shvatiti nonšalantnost s kojom sam pristupio svom zadatku. Sve mi to pomalo sliči kao u sudnici pa je i na mene došao red da iznesem svoju obranu. oO sam sve temeljito iz sata u sat objašnjavao, kako je tko dolazio i s kakvim sam se sve prohtjevima tog dana susretao, pošto se situacija odvijala kao na traci. Nakon detaljnog opisa cijelog dana i mog rada u bazi Tuna je shvatio koliko se tog tijekom dana nenadano odigralo pa je onako pomirljivim glasom prihvatio moju priču rekavši mi:                                                                       

    – Ljudi su gladni i umorni!                                                                                                                                          – Njihova reakcija je razumljive kao i tvoja situacija u kojoj si se danas nalazio.

Nakon svega tog što su svi na mene istresli svu težinu i surovost bitke s planinskim vrletima i logičnog zaključka zapovjednika da su se događale situacije na koje nisam mogao previše utjecati  i meni je prekipjelo pa sam i ja krenuo s protestom i ostavkom, rekavši zapovjedniku Tuni:

  – Što se tiče kužine i kuhanja ja sam svoje kuhanje otkuhao!

  – Ne želim sutra ili prekosutra da ponovno dobijem prijekorne poglede ljudi.

   – Ne želim se ponovno braniti, da bi na kraju utvrdili da je to bio taj i takav dan.

    – Imam ja svoje zadatke zbog kojih sam tu.

     – Nađi nekog drugog da kuha.

      – Sutra ja odoh jutrom s vama na trasu.

Ostavka je bila neopoziva i tu je bilo potrebno hitno pronaći novog kuhara.

Trebate biti prijavljeni za objaviti komentar.