MA PUSTI TO!

MISLI

Nekad dok smo išli u školu učili su nas da se čovjek sastoji od mnogo čega, učili su nas o stanicama, česticama, atomima, molekulama, pa su nam sve to slikovno pojašnjavali s formulama, potkrepljeno knjigama i naukom. Znači, nema nepoznanica sve se zna i za sve ima lijeka i rješenja. Samo se ne mogu sjetiti jesu li u bilo kojem kontekstu dotaknuli riječ EMOCIJA.

No kad izađeš iz klupa i knjige pospremiš za uspomenu, čeka te život, ulica, ljudi i emocija kao neprikosnoveni vladar tvog života. Vrlo brzo shvatimo da je ta emocija skliska kao riba, da je ne možemo uhvatiti ni prihvatiti kako bi željeli. U nekim trenutcima nam se čini kao da netko drugi umjesto nas povlači konce i poteze. Čudna je to riječ koja naoko ne izgleda ništa posebno a konstantno vodimo borbu s njom i nemamo velikih izgleda u toj borbi, kao da se borimo s vjetrenjačama.

Emocija u mladosti izgleda kao najljepši dar, osjećamo vibracije, valove koji nas nose, proživljavamo trenutke koji nas očaravaju bacaju u ekstazu, doslovno u tim trenucima nam  je cijeli svijet pod nogama.

Osjećaj da možemo sve je varljiv, nismo svjesni činjenice koliko sve može biti kratkog daha, kao jutarnja rosa koja nestaje s jutarnjim pozdravom sunčevih zraka. Doista, priča se tako i odvija, pa u kratkom periodu sa samih vrhunaca kada „lebdimo u oblacima“ dolazi do „havarije“ koja nas stropošta na dno. U tim trenucima se susrećemo s porazom, boli i prazninom koja ovlada našom nutrinom. Takav susret s emocijama je bolan i osjećamo kao da udaramo u zid. Odjednom pogled na svijeta oko nas poprima, moglo bi se kazati, obrise kataklizme. Po prvi puta bivamo poraženi, susret i sudar s emocijama je prejak, bolan i neizdrživ.  Sudaramo se s nečim nepoznatim, tada po prvi put čovjek doživljava poraz i strah koji ga paralizira. U tim trenucima se pojavljuje problem nerješiv za nas iako ga dobro poznamo. Kada potražimo objašnjenje mnogi znaju kazati:

– Ma pusti to, to su priče iz romana, to ne postoji.

Kada zatražimo pomoć pri rješavanju problema svatko će nam dati “pametan” savjet kako riješiti problem. No, u tim trenutcima kao da slušamo refren pjesme Đorđa Balaševića:

” Džaba vam novci moji sinovci.”

Ja ipak znam malo bolje – sami sa sobom razmišljamo. Da, mi znamo činjenično stanje 100 % i pri tome ispred sebe imamo emociju kao još jedan dio koji ne može odvagnuti nitko tko nam daje savjet. Reklo bi se u narodu da savjetnik ne zna ni pola mise.

Dolazimo do tog da ispred sebe više nemamo problem koji je vidljiv kao matematički zadatak već  se osjećamo kao da smo se susreli  s NLO-om. Emocije su u tim trenutcima toliko jake i vladaju našom situacijom, ispred nas je “nerješiv” problem.

Kako se u tim trenutcima boriti, kako postaviti, kako odigrati pravu kartu kad se nalazimo u začaranom krugu gdje se vrtimo kao mačak oko vruće kaše?  Svatko oko nas će nam u tim trenucima pokušati pomoći, dati dobar savjet ali nažalost i svatko na probleme iz svoje priče ima istu enigmatiku koju opet netko treći zna riješiti. Mlad ili star, čovjek je uvijek u istoj dilemi i problematici, kako riješiti emocije?  Nitko ni da spomene da strah nije bauk, bolje rečeno ne bojati se emotivnog naboja koji je unutar nas i zbog kojeg svako malo u nama dolazi do mini eksplozija koje ostavljaju dubok trag .

Nitko da nam kaže da je strah emocija od koje je čovjek satkan kao i od sreće, čežnje, ljubavi, mržnje . Sve su to dijelovi mozaika unutar nas samo je u pitanju koja emocija se nailazi u centru i diktira tempo a koja se stidljivo krije u ćošku. Kad strah diktira tempo onda postaje uteg koji nas sapliće, obara s nogu, padamo ali ipak kao pijanci se dižemo, otresamo i izgovaramo dobro poznate riječi:

-Nije mi ništa – i nastavljamo dalje.

Samo to dalje nije dugačka staza jer nas strah blokira i vrtimo se oko svog straha stidljivo ga  sakrivajući  od drugih. Ti trenuci su bolni, čovjek je izgubljen i ranjiv, što bi se reklo:

“Čovjeka je lako u jamu gurnuti!”

Koračajući  kroz životna bespuća shvatimo da postoje i niti koje vezu naš životni vez,  da postoje i drugačije formule po kojima možemo čovjeka opisati i doživjeti. 

Duh, srce i ponos su tri stupa koji čine bit i naša su vizitka. Za neke se zna kazati da su vragu dušu prodali. Takav čovjek postaje bezbojan, bez okusa i mirisa. Kada ostanemo bez srca, spremni smo drugima bez imalo grižnje i savjesti  suditi i oduzimati pravo na život. Kada čovjeku zgaziš ponos tada se čovjek osjeća kao izmet na kiši. Ponosan  čovjek ima srce i duša, spreman je na bitku i obranu. Ponos je štit koji nam je potreban da se borimo, da štitimo srce i dušu od napada i zla. Ponosnog čovjeka je teško zarobiti i oduzeti mu pravo da o sebi odlučuje. No, kada čovjeku zgaziš ponos i dostojanstvo to je put u ponor, tada se teško bori s emocijama koje su brutalne i koje razaraju.

Koliko su mnogi svjesni onog što čine, onog zbog čega ljudima doslovno oduzimaju pravo na život? Koliko su svjesni da svojim postupcima vrše egzekucije bez ispaljenog metka?  Za takve će mnogi  kazati da nemaju  ni srca ni obraza. Na nemaju oni ni boje, ni okusa, ni mirisa.

Svakom dođe Klenova nedjelja i za svakog vrijedi ona narodna:

Možeš koliko hoćeš ali ne i do kad hoćeš!

Mnogi će tada sjetiti sve strahove, boli  i patnji  onih kojima  ponos pogaziše, emocije u blato baciše. Svih onih koji u tim trenutcima  bitku života izgubiše, a  ljubili su i voljeli svoju obitelj, svoju domovinu. Borili se sa svojim emocijama kao vjetrenjačama.

Kada dođe vrijeme zbrajanja računa, odgovaranja za sve ono što učiniše mom najmanjem bratu, tada neće više moći opravdavati sebe i svoje postupke i kazati:

MA PUSTI TO!