Mama, tata, meni je dosadno !

 

Živimo u „materijalnom“ vremenu, gdje se sve mjeri  i uspoređuje. Današnjica sa sobom nosi bogatstvo materijalnim i siromaštvo duhom.

Usporedimo li nekoliko generacija u nizu, vidjet ćemo sa svakom generacijom velike razlike. Vidjeti ćemo i pomak na bolje u materijalnom pogledu. Naši roditelji su se borili za golu egzistenciju, život  im nije nudio mnogo, dok su njihovi unuci “osuđeni” na blagostanje i život u elektroničkom svijetu  koji im je na dohvat ruke od samog početka. Pametni telefoni, tableti, razne elektroničke naprave i igračke , sve je to današnjim generacijama dostupno. Još kao male bebe su počeli zapažati i upijati pokretne slike oko sebe.

Danas djeca žive u svijetu igračaka gdje su te igračke izgubile stvarni smisao i draž. Obitelji imaju igrački u svakom kutku stana ili kuće.  No, danas će svaki roditelj čuti od svog djeteta pritužbu i protest!

-Mama, tata, meni je dosadno! Igrajmo se!

Pomalo nevjerojatno  zvuči kada to čujemo od svog djeteta, pa se ponekad  zapitamo: kako ti može biti dosadno? Imaš raznih igrački i pomagala, igraj se, toliko toga imaš za igru! U toj problematici pitanja i odgovora možemo doći do raznih rješenja i zaključaka kako razbiti dosadu djece. Možemo se najprije upitati kakvu djecu to imamo?

Jesu li, kao djeca, manje vrijedna i sposobna od nas i naših roditelja?

Trebamo li našu djecu naučiti kako se igrati i uživati u igri?

Pomisao, da dijete učimo kako se igrati, je pomalo čudna i zastrašujuća. Da su današnje generacije manje vrijedne, pametne i inovativne u odnosu na naše generacije i generacije naših roditelja, ne „drži vodu“. Dijete današnjice ima istu onu dječju zanesenost i naivnost kao i njihovi djedovi i bake u svom djetinjstvu. Ima isto tako bujnu maštu i energiju za igru od jutra do sutra!

Ali… nema slobodu!

Nema slobodu kretanja, igranja i kreacije. Nameću mu se rješenja, organizira i usmjerava vrijeme. Današnjim klincima je sve dostupno. Od prvih koraka imaju sve organizirano tako da im je želja nepoznata emocija. Život im se organizira iz minute u minutu i ništa se ne prepušta ni slučaju, niti mašti, posebno u gradovima gdje se ta sputanost još više osjeća. Djeca postaju ovisnici o igračkama, svakim danom su ima igračke manje zanimljive pa traže bolje i naprednije igračke koje im nakon kratkog vremena prestaju biti zanimljive pa im se još više pojačavaju osjet nezadovoljstva i dosade. Možemo govoriti o nevidljivom kavezu kojeg naša djeca itekako osjećaju. U tom programiranom kavezu nedostaje prostora za trku, nesputanost, maštu i dječju kreaciju. U takvom okruženju igračke nisu igračke, nisu u funkciji da potaknu dječju maštu koja će dijete povesti u  Disneyland, svijet gdje igračke žive svoj život i druže se s djecom, već su samo ogavan posjetnik na to da su im roditelji osigurali preduvjete za sretno djetinjstvo u kojem im neće biti dosadno. Djeci se nameće ponašanje koje  iziskuje odgovornost i red, ponašanje odraslih a oduzima im se pravo da budu djeca, da budu zaigrani, buntovni, zaneseni, prepuni dječiji spački i neobuzdanosti. Igra bez granica u kojoj smo mi uživali kao i naši roditelji u svoje vrijeme nestaju.  Igra, mašta, kreacija i fizička aktivnost je danas  svedena na minimum. Iz dječjeg kutka gledano djetinjstvo koje žive  je frustrirajuće i deprimirajuće, destruktivno i žalosno.

Uopće nije čudno kada nam djeca kažu da im je dosadno.