MIR VAMA

Ljudski um je ogroman potencijal, a toliko je sirotinjski  iskorišten od čovjeka.  Nadmoć često dokazujemo natječući se s lošijim od sebe.

Dobro je to, koliko su drugi postgli!

To je uvijek sigurna floskula kojom prikrivamo  ljenost i nesposobnost, sve svoje grbe i neravnine. Tipično ljudski i površno, najbitnije je da nismo zadnji, da ima gori od nas.
Čovjek se od davnina bori s opasnošću da ga ne zaskoče i peskoče. Bitnije ne biti zadnji nego biti prvi. Nažalst netko mora biti zadni i kao takavog nitko ne primjećuje, postaje roba s greškom.
Koliko smo u stanju istini pogledati u oči i priznati da nismo veći ni važniji pred  Bogom od drugih. Svoje mogućnosti koristimo možda 20 – 30 post, dok zadnji daje sve od sebe i nemože više 100 posto
Imali smo jednog koji je u našoj satniji po nekoj ljudskoj ljestvici vrednovanja bio zadnji.
Imali smo našeg Ramba .
Stari su znali kazati da je Bog svakom dao ponešto, da nije bilo kod njega protekcije već je svatko dobija svoje. Nekom je da u pameti, nekon u ljepoti, nekom u nogama.
Naš Rambo je svoj najbolji dio dobo u nogama, fizički je  bio atleta. Kao što priliči jednom Rambu, tražio je mitraljez da duži i dobio ga je.  Nekako nitko nije preveć pomišljao koliko je u stanju biti stvani Rambo, više se gledalo  na vizualni dojam. Jednom prilikom krenuli smo u provjeru sposobnosti čije su nišanske sprave bolje naštimane.
Doša je na red i Rambo  da puca, mitraljez je zaštekao, a Rambo nije bio u stanju otkloniti kvar, netko se drugi morao prihvatiti dužnosti mitraljesca. Rambo je naprasno smjenjen s dužnosti  mitraljesca i promatran pomalo kao roba s greškom. Bez imalo grižnje savjesti smo prihvatili jednu iskrivljenu sliku pod normalno.
U takvoj situacoji kada sami postavljamo standarde Rambo je postao tek broj, ne i osobnost.
Bilo je ponekad igrokaza u kojma je Rambo dolazio na svoje, jer je samo tako mogao doći u pziciju prvog.

Jednog dana nakon dolska na Svilju slušamo razne novosti, kako je tko kratio vrime, bolje rečeno koje pozicije smo zauzimali u mistu po kafićima. Slušamo i Ramba koji nam priča pomalo turobna izgleda kako je od svog najboljeg prijatelja doživia ono najgore.

Zazvučalo je otužno i pomalo smo se svi zapitali što se to moglo dogoditi da bi jedan Rambo spusto glavu i tupo poglao u zemlju.

–  Otišao sam planinu, živjeti staru kuću .
–  Živjeti u miru, uživat u planini, živjeti kao naši stari.

–  Nakon dva dana mi dolazi prijatelj.
–  Uvjerav me da to nema ni smisla ni logike, otuđiti se  i otić daleko od svijeta.

–  Jednostavno ti kao najbolji priatelj ne mogu dopustiti to.
Kad smo čuli priču i razlog  ocjenili smo da je prijatelj dobro napravio. Ipak lice Ramba je odavalo jednu tugu i sjetu, dok je prčao o  svom malom tiho kutku.

Sve smo to vrlo brzo zaboravili, bila je to još jedna zanimljiva crtica iz životne lepeze našeg Ramba.
Ponovni susret s Rambom doživio sam na dnevnoj bolnici, kada sam slušajući mnogobrjne priče ljudi čiji je život iskočio iz tračnica. Najednom su ostali zadnji u sustavu novostvoreni vrjednosti koji doslovno melje sve one koji ne mogu pratiti ritam, koji su ostali na začelju.

Nakon ispričanih tužnih priča i sudbina gleao sam ponovno kao i kod Ramba  onaj isti tupi pogled u pod neznajući kako naprijed.

Ptanje doktora poslije svakog predstavljanja je bilo isto:

–  Što vam je glavni prioritet u životu i što vam je potrebno.

– Trebam mir!
Bio je odgovor većine koji mnogo priča o današnjici

Njihov izgled je odavao istu onu tugu u očima kao i kod Ramba, koja je vapila za mirom.
Tražeć bijeg od napretka i boljitka današnjice, kotača koji melje i gazi one koji zaostaju i nađu se na začelju.

Sjetimo se riječi koje je Isus Krist darovao svonim učenicima na posljednjoj većeri:
»Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem«

Darujmo s ljubavlju svoj mir drugima ne gledajući kolilo su vrijedni, jer mir je potreban svima ne samo pojedinima.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.